Autorka: Jovanka Simić, novinarka
„Nije lako ni školovanu čeljadetu sastaviti iz glave geometrijski crtež, a srpska seljanka čini to upravo savršeno, i još mora da prilagodi crtež debljini žica na tkivu za vez. Koliko je tu bistra razuma, zdrave mašte, jake volje, duhovnih domislica i minucijozne pažnje u konstrukciji ornamenta!“
Ovim rečima Jelica Belović Bernadžikovska (1870−1946), vrsni pedagog i etnograf, književnica, urednica novina, vredni sakupljač narodnog blaga i najbolji poznavalac ženskog narodnog tkanja i veza u Južnih Slovena opisala je visoke domete kreativnosti seoskih žena.
Koliko je značajan njen doprinos u afirmaciji tog stvaralaštva, uočio je dr Tihomir Ostojić (1865−1921) profesor Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu, muzikolog, istoričar književnosti, i sekretar Matice srpske koji je ocenio da „ono što je Vuk Karadžić za narodnu usmenu književnost, Cvijić za srpsku antropogeografiju, Bogišić za pravo, a Stanković za muziku – to je Jelica Belović za tradicionalne ručne radove i tekstilnu ornamentiku.“
Reč je o ženi koja je ostavila dubok trag u oblastima etnologije, etnografije i muzeologije ali i u drugim oblastima. Bila je učiteljica po profesiji, govorila je devet jezika, bavila se pisanjem i prevođenjem. Ona je jedna od prvih feministkinja svoje epohe na ovim prostorima što je u ono vreme podrazumevalo zalaganje za školovanje i emancipaciju žena i u svim drugim oblastima života. Ostavila je narednim generacijama više od 2.300 bibliografskih jedinica a poseban doprinos dala je u projektu sakupljanja podataka o ženskoj intelektualnoj eliti u srpskom narodu.
Ma koliko se prethodnih decenija činilo da smo ovu veliku ženu, poput mnogih naših velikana, potisnuli u ambis zaborava, ovih dana povodom 75 godina od upokojenja Jelice Belović,nna novosadskom Uspenskom groblju otkrivena je spomen ploča sa njenim imenom. Inicijativa je potekla od Kola srpskih sestara Eparhije bačke, a odluku o tome donela je Skupština grada.
Jelica Belović se rodila u Osjeku gde je školovanje započela, a zatim je nastavila da se obrazuje u Zagrebu, Beču i Parizu. U ranim godinama naučila je govor devet jezika. Pisala je u omladinskim listovima na srpskom, nemačkom i francuskom. U Zagrebu, Rumi i Osjeku radila je kao učiteljica do 1895. godine kada se preselila u Mostar. Vrlo brzo započela je saradnju sa književnicima okupljenim oko lista „Zora“ među kojima su bili Aleksa Šantić i Jovan Dučić. U gradu na Neretvi upoznala je sudskog činovnika Bernadžikovskog, poreklom Poljaka, s kojim se venčala naredne godine a potom su dobili sina.
Nisu dugo ostali u Mostaru. Usledilo je preseljenje u Sarajevo, pa u Banja Luku gde je Jelica postala upravnica Više devojačke škole. Često je koristila pseudonim LJuba Daničić pod kojim je objavljivala i radove na nemačkom jeziku. Razlog za to bio je neblagonaklon odnos društvene i političke sredine prema njenim slobodoumnim uverenjima.
Upravo zbog nerazumevanja okoline često se selila i menjala posao, ali nije uspela da izbegne prevremeno penzionisanje 1909. godine. Kada je objavila almanah „Srpkinja“ morala je da napusti Sarajevo te se ponovo nastanila u preselila u Osjek.
Almanah, jedan od najvećih poduhvata te vrste, ilustrovan motivima narodnog veza, predstavljao je svojevrsnu rekonstrukciju umetnosti, života i rada žena. Pored autorskih radova Savke Subotić o izložbi „Srpska žena“, priređenoj u Pragu, zatim teksta Stevana Radića o Milici Stojadinović Srpkinji, almanah je doneo i osvrt Jelice Belović „Žene i književnost“ kao i tekst Julke Srdić Popović o ženskim knjigama. Takođe, bio je ilustrovan portretima 60 značajnih žena, saradnica književnih društava, urednica, doktorki, profesorki, pesnikinja, učiteljica, muzičkih i likovne umetnica itd.
Zbog zalaganja za ujedinjenje Južnih Slovena, Jelica Belović bila je u nemilosti austrijske vlasti. Kritike na njen račun nisu prestale ni docnije, kada se bavila zajedničkim srpskim i hrvatskim folklornim nasleđem. Štaviše, tada je optužena za prekomeren srpski nacionalizam.
Sve to nije pokolebalo Jelicu Belović. Vratila se u Sarajevo 1917. godine da bi uređivala jedini srpski list u monarhiji „Narodna snaga“. Nedugo zatim rehabilitovana je kao učiteljica i nastavila je da se bavi prosvetnim pozivom najpre u Sarajevu, a zatim i u Novom Sadu.
NJen književni opus sastoji se od 30 knjiga na srpskom, 15 na nemačkom jeziku, kao i velikog broja članaka u periodici. Imala je razvijenu saradnju i sa nemačkim listovima.
U biografiji Jelice Belović kao posebno interesantan i za ono vreme intrigantan podatak bila je saradnja sa poznatim folkloristom, pripovedačem i seksologom, Fridrihom Salomonom Krausom, urednikom godišnjaka Anthropophyteia, koji je objavljivan u Lajpcigu od 1904. do 1913. godine. Jelica je bila redovan saradnik tog godišnjaka.
Ovaj podatak, kao i činjenica da je održavala značajne kontakte sa evropskim folkloristima i etnografima, njene savremenike upućivalo je na zaključak da je njen rad bio cenjeniji u inostranstvu nego u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Upravo zahvaljujući ugledu u Evropi bila je članica odbora koji su priređivali brojne izložbe etnografske građe u Berlinu, Drezdenu, Minhenu, Milanu i Parizu.
Naročito uspešna bila je njena izložba srpskih vezova pod nazivom „Srpska žena“ koju je priredila 1910. godine u Pragu. Uprkos svim postignućima na tom planu, Jelici Belović nikada nije pružena prilika da radi u muzeju niti je dobijala zvaničnu podršku u svojim istraživanjima. Obimno prikupljanje i proučavanje etnografske građe obavljala je potpuno privatno, uporedo sa svojim učiteljskim pozivom. U srpskoj kulturi prikupljanje i proučavanje vezova predstavljalo je – pionirski posao. Bila je to nova oblast istraživanja i u evropskoj etnografskoj zajednici.
Najznačajnija dela Jelice Belović u oblasti etnografije su „Građa za tehnološki riječnik ženskog ručnog rada” (1906) i „Srpski narodni vez i tekstilna ornamentika“ iz 1907. godine. Nastojala je da što sveobuhvatnije prouči narodne vezove, te se bavila i drugim oblicima etnografskih istraživanja i narodnog izražavanja, svesna da su svi aspekti narodnog stvaralaštva povezani. Neumorno je prikupljala i klasifikovala vezove, tumačila značenje vezenih simbola i ornamenata i uporedo definisala terminologiju za ovu oblast. Etnografski materijal prikupljala je na čestim putovanjima po regionu.
NJena privatna kolekcija vezova bila je izuzetno obimna, ali ona nije imala nameru da je zadrži u krugu porodice. Predložila je tadašnjem rukovodstvu Matice srpske u Novom Sadu da osnuje etnografski muzej čija bi osnova bila njena privatna kolekcija, ali njena ideja nije naišla na razumevanje.
Osim etnografskim, Jelica Belović bavila se i pedagoškim radom. NJena najznačajnija dela u toj oblasti su „Dečija psihologija današnjeg vremena” iz 1899. godine i „Naše kevice“ (1904). Književne radove objavljivala je i u časopisima gde je na literarni način analizirala društvena pitanja, a često je pisala i o nepovoljnim društvenim uticajima na omladinu. Godine 1923. objavila je sociološku studiju o prostituciji „Belo roblje“.
Po okončanju Velikog rata (1918), položaj Jelice Belović Bernadžikovske bivao je sve slabiji te je za kratko vreme ostala izvan aktivističko-političkih delovanja ženskih i ostalih organizacija. Kritikovala je rad ženskih organizacija u međuratnom periodu smatrajući da aktivistkinje „žensko pitanje“ koriste za ličnu dobrobit. Bila je učiteljica u Novom Sadu do 1936. godine kada je po drugi put penzionisana. Deceniju docnije upokojila se u Novom Sadu. NJena zaostavština danas je deo zbirke Muzeja Vojvodine i Rukopisnog odeljenja Matice srpske.
Literatura:
Belović, Jelica (1936). Pedeset godina života i rada, Novi Sad (Štamparija braće Grujić)
Zbog patriotskih reči i dela Jelica bila cenzurisana, Večernje novosti ( 10. septembar 2015)
Jelica Belović Bernadžikovska – etnografkinja, pedagoškinja, književnica. (Knjiženstvo – časopis za studije književnosti, roda i kulture)
Ostavi komentar