Autor: Đorđo Sladoje
Gore, u hercegovačkom kamenjaru, u gotovo biblijskom pejzažu, u kamenim kućicama koje su po svemu više ličile na vitlejemsku pećinu nego na savremene nastambe, ratari i stočari, prosti i nepismeni, a bolje je i ljepše reći usmeni, proslavljali su rođenje Spasitelja svijeta, po običajima koji su ko zna kada ustanovljeni i s istom radošću prenošeni s oca na sina. Ti običaji su gotovo svuda istovetni, ili se, zavisno od okolnosti, neznatno razlikuju – od kraja do kraja – ali su im suština i dublji smisao bili i ostali isti.
Zahvalan sam mojim roditeljima što su slavili Božić, Vaskrs i Đurđevdan (zbog neponovljivih i nezaboravnih doživljaja) i to u vrijeme kad to nije bilo ni poželjno ni preporučljivo i moglo se, zavisno od volje nadležnih, zbog toga ozbiljno nastradati. Ne može se reći da je bilo zvanično zabranjeno, kako se danas žale komunisti, odnosno ateisti koji su imali svoja božanstva i, koliko se sjećam, vlast nije intervenisala iako je dojava sigurno bilo. Valjda ih je mrzilo da se pentraju po onim vrletima da bi nekom siromahu oteli česnicu i slomili svijeću, mada je i toga bilo.
Praznik je počinjao već na Badnji dan sječom badnjaka koji se u kuću donosio kao blagovjesnik, kao Hristov dvojnik, a u višestrukoj simbolici i kao žrtva-paljenica. Uz malo pretjerivanja, moglo bi se reći da i šuma žrtvuje svoje najbolje izdanke u slavu Onoga koji se za sve nas žrtvovao. Plamen badnjaka simbolizuje Hristovu svjetlost koja obasjava i grije duše i živih i umrlih, a vatra sažiže sve grijehove i prljavštinu svijeta. To je obavezno mlado hrastovo stablo, što djelimično upućuje na ostatke drevne srpske religije u kojoj je hrast smatran dobrim, blagoslovenim drvetom i moćnim zaštitnikom. Žito u zdjeli, po podu slama, vino, česnica, orasi, jabuke, suve šljive za žive, ali i za umrle pretke koji su važan dio Božićnog obreda; pa miris tamjana, voska i bosioka, sjaj svijeće i petrolejke, ikona i gusle – kao u Šantićevoj Besmrtnoj pjesmi. U mom zavičaju je ostao običaj da se glavni obred, božićni ručak, obavlja u praskozorje – da nas Turci ne zateknu za trpezom, što se kroz istoriju dešavalo, pa se to iskustvo, strah i istorijske traume i ovako pamte i bilježe.
I sve je odjednom na čudesan način preobraženo – roditelji i druga starija čeljad, vazda brižni i od svakodnevne muke ogrubjeli, postaju svijetla bića. Svečaniji su im pokreti, lica blaža i glasovi mekši. Razdragani i djetinjasti, dok se mirbožimo, oni ponovo postaju naši bližnji koje, po božijoj zapovijesti, ljubimo kao sami sebe.
I tu je ključna tačka razlike u odnosu na ateistički doživljaj drugog koji se provlači kroz istoriju civilizacije. Čovjek je, po Aristotelu, politička životinja, dok Hobs tvrdi da je čovjek čovjeku vuk u zvjerinjaku svijeta.
Tehnološki zanos i vjera u napredak i ljudsku svemoć proizvešće zastrašujuću lozinku – Bog je mrtav – a njegove nadležnosti preuzeće isključivo čovjek što će proizvesti „čovjekoliki haos“ iz kojeg će vodeći egzistencijalista uzviknuti – pakao, to su drugi. Na jednoj strani, dakle, paklena bića, a na drugoj bližnji, po božjem liku sazdani.
Ne samo čeljad, već i sve ostalo, računajući i duše umrlih, preobražavalo se, lebdjelo i uznosilo. Drugačije je žuborila vatra, varničio snijeg i bljeskale ledenice, drugačije sijala konjska griva i kravlje oči i svaka tvarca u „neovdašnjoj svjetlosti“ treperila je od NJegovog prisustva.
Božićni obred i sva ta ikonografija, sa pretežno agrarnim rekvizitima i živopisnim ukrasima, možda i jesu u ponekom detalju ostaci paganstva, vješto udjenuti i hristijanizovani, bez kojih bi, čini se, Bog u predstvama običnog čovjeka ostao samo mutna i daleka apstrakcija. Ovako, sve je nekako ljudski prisno, jednostavno i duši prijemčivo. A duša je u doživaju Boga ključna dok je tijelo tek njeno privremeno stanište – prije nego se domogne carstva nebeskog, u čemu je uloga Hristova kao jemca čovjekovog saveza sa Bogom bila i ostala nezamjenljiva. Hrist je, prije svega Spasitelj duše čojekove, za koju će jedan ruski teolog reći da je veća od svijeta. Tijelo i njegovi prohtjevi su tu drugorazrednog značaja, o čemu nam jasno svjedoče neke od poznatih novozavjetnih scena koje doživljavamo kao čuda Hristova. Ako ste gladni, evo podijelite pet hljebova ili dvije ribe, ako ste žedni zakrstiću vodu i pretočiti je u vino, pa jedite i pijte koliko vam volja, ali nećete time ništa bitno riješiti, jer se rješenje nalazi u duši, tu je odgovor na vječna pitanja o smislu života. Hrišćanstvo, a naročito pravoslavlje, pita – za šta, a ne kako živjeti; ne traži standard već smisao.
Jedna od ključnih, da ne kažem jevanđeljskih, figura Božića jeste polažajnik, ili polaznik, kako u Hercegovini kažu. On je glasnik, onaj koji u odabranu kuću prvi donosi radosnu vijest o rođenju Spasitelja. Od svoje pete do petnaeste godine, svakoga božićnog jutra klicao sam sa kućnog praga strica Petra – Hristos se rodi! A onda kao veliki, a nikad nisam bio veći, darivao ukućane, starkao glavnju i sjakao za zdravlje i berićet u domu i u polju, nazdravljao i blagosiljao znajući da baš od mene zavisi kakva će godina biti. Za mog desetogodišnjeg polazničkog mandata u stričevoj kući se ništa rđavo nije dogodilo, osim što se meni dopalo da nazdravljam i po Božiću.
Ja i sad vjerujem da je On tamo dolazio i da će i ove zime svratiti gore, u one kamene kućice u kojima odavno nikoga nema. Ali obradovaće mu se ptičice i zvjerke, i drveće i vode, i snijeg i ledenice. I duše koje tamo još borave. I sve će opet zatreperiti prožiznuto svjetlošću Spasitelja. Ta Svjetlost, taj trepet u svemu, kao neporecivi znak NJegovog prisustva, jeste i mjera moje religioznosti.
Ostavi komentar