Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Ukidanje Vojvodine srušilo je iluziju o mogućnosti oslanjanja na Beč kod demokratski orijentisanog i liberalnog srpskog građanstva. Pokazalo se da Beč na Srbe motri kao na sredstvo političkog umirivanja mađarske pretnje. Svetozar Miletić je, početkom januara 1861. godine, u čuvenom članku „Na Tucindanˮ, predložio potpuni raskid sa Bečom i političku borbu za priznanje autonomne Vojvodine od strane potpuno nezavisne Ugarske. U nameri da ublaži srpsko negodovanje, ali i da zaplaši mađarske političke krugove, austrijski car dozvolio je Srbima da održe Blagoveštenski sabor u Sremskim Karlovcima, 2. aprila 1861. godine, na kom je zatraženo da Vojvodina bude autonomna teritorijalna jedinica sa sopstvenim organima. Blagoveštenski sabor u svojim zaključcima od šesnaest tačaka izneo je maksimalističke zahteve u vezi sa srpskom autonomnosti i nacionalnom emancipacijom u okviru Austrijskog carstva. Zahtevana je posebna teritorija Srpske Vojvodine u koju bi ušli ceo Srem, Bačka, Banat i pripadajuća Vojna granica. Takođe, tražena je posebna politička i sudska uprava i skupština u okviru te Vojvodine. U Vojvodini bi zvaničan jezik bio srpski, ona bi imala svoj prvostepeni i apelacioni sud, grb i zastavu, a na njenom čelu nalazio bi se vojvoda koji bi bio izabran na saboru. Po okončanju Blagoveštenskog sabora, njegovi zaključci su putem delegacije odneti caru u Beč. Car je delegaciji preneo da je zadovoljan radom Blagoveštenskog sabora i obećao da će ispuniti sve njegove zahteve. Međutim, na ovaj način je austrijski car zapretio mađarskim političkim krugovima, kako bi ublažio njihove političke zahteve. Do ispunjenja obećanja datog Srbima, naravno, nikada nije došlo, čime se potvrdila prethodna praksa iskorišćavanja antagonizama među narodima Habzburške monarhije.
Tokom celog procesa, od izbora za Blagoveštenski sabor, pa do usvajanja njegovih zaključaka, prvi put kao relativno organizovana politička grupa nastupa srpsko liberalno građanstvo, okupljeno oko energičnog doktora pravnih nauka, Svetozara Miletića. Ne odričući se istorijskih prava, liberalna grupa oko Svetozara Miletića smatrala je da je neophodno ostvariti srpska prirodna prava, i to pre svega oslanjajući se na Ugarsku, kako bi se sprečila mogućnost ponovne instrumentalizacije Srba od strane Beča. Miletićevi liberali smatrali su da se za Vojvodinu treba izboriti ustavnim sredstvima, putem sabora, a njen status bi bio definisan u obliku jedne autonomne županije koja bi se našla u okviru delimično federalizovane ili regionalizovane Ugarske. Takođe, liberali su predviđali da i drugi narodi, poput Slovaka i Rumuna, imaju pravo na svoju teritorijalnu autonomiju. Za ostvarenje ovakve ideje bila je neophodna saradnja Srba i drugih narodnosti Ugarske sa naprednim demokratskim krugovima mađarskog društva. Miletić je smatrao da bi samo Srpska Vojvodina, priznata od strane Mađara, mogla da bude održiva i dugovečna.
Svetozar Miletić formulisao je princip „Mi smo i Srbi i građaniˮ, ističući jednak značaj nacionalne slobode, demokratije i građanskog društva. Miletićev liberalizam bio je građanski, a nacionalizam emancipatorski i samoodbrambeni, zasnovan na ravnopravnosti naroda i suprotan šovinizmu. Zahteve za teritorijalnim zaokruženjem i autonomijom Vojvodine u okviru Ugarske, u svojim člancima razradili su Miletić i njegov bliski saradnik i prijatelj, Mihailo Polit Desančić. Polit se zalagao za primenu švajcarskog federalnog modela na Ugarsku, koji je uvažavao sve nacionalne, verske i političke različitosti, te omogućio održiv napredak svojim građanima. U Ugarskoj bi se švajcarski model primenio tako što bi se dozvolilo zaokruženje nekoliko županija po narodnostima (Srbi, Slovaci, Rusini i Rumuni), koje bi zajedno sa mađarskim županijama funkcionisale u okviru ugarskog državno-pravnog okvira, ali bi se služile svojim narodnim jezicima. Po ovom predlogu, Vojvodina bi posedovala i simbolična istorijska prava zbog srpskih privilegija iz prošlosti. Polit nije naišao na razumevanje među mađarskim političarima koji su držali da bi samo ime Vojvodina značilo, ni više ni manje, povredu integriteta Ugarske. Miletić je očekivao da će za autonomnu Vojvodinu, u duhu ravnopravnosti, naići na razumevanje kod mađarskih građanskih političara, pristalica demokratije, liberalizma i ustavnosti, što se nikada nije dogodilo. Ispostavilo se da Mađari zahtevaju ono što nisu u stanju da priznaju drugima. Pored toga, Polit i Miletić zalagali su se za bliske i bratske odnose sa Hrvatskom. Međutim, Miletić je insistirao, bez želje da uvredi Hrvate, na tome da je Srem „duša naše Vojvodineˮ.
Mnogi značajni mađarski političari tog doba izneli su svoje stavove u vezi sa idejom srpskog liberalnog građanstva. Ideolog mađarske državne ideje, Jožef Etveš, protivio se Srpskoj Vojvodini, smatrajući da bi ona ugrožavala jedinstvo Mađarske. Smatrao je da je dovoljno to što Srbi mogu svoje zahteve da ostvare putem crkveno-školske autonomije i u okviru opšteg korpusa građanskih prava. Ferenc Deak u svemu se slagao sa Etvešom. Za razliku od njih, Kalman Tisa tada je dopuštao ideju Srpske Vojvodine, pod uslovom da se ona svede na jednu županiju u kojoj bi bilo omogućeno korišćenje srpskog jezika kao zvaničnog, ali bez prava na političku i teritorijalnu autonomnost te županije.
Pošto se u ovom periodu vodila debata o tada neophodnom preuređenju Habzburške monarhije, postojale su tri koncepcije – centralistička, federalistička i dualistička. Federalistički pristup podrazumevao je da monarhiju treba federalizovati, pri čemu bi sve istorijske zemlje imale status federalne jedinice. Istorijske zemlje bile su Austrija, Ugarska, Češka, Hrvatska itd. Narodi poput Srba, Slovaka, Rusina i Rumuna, ovakvim pristupom ostali bi bez svojih federalnih jedinica u okviru Ugarske. Srpski klerikalno-konzervativni političari, tradicionalno oslonjeni na Beč, zalagali su se za federalistički pristup, pokušavajući da carske privilegije, date Srbima kroz istoriju, predstave kao osnovu srpskog istorijskog prava na sopstvenu autonomnu teritoriju. Oni su insistirali da dvor mora uvažiti Srpsku Vojvodinu kao istorijsku zemlju, za šta su realne šanse bile minimalne, uprkos lažnoj nadi koja je ponekad stizala iz Beča. Federalisti predvođeni Đorđem Stratimirovićem, imali su velike simpatije čeških federalista, koji su omogućili Stratimiroviću da svoje stavove iznosi u praškoj „Politiciˮ, štampanoj na nemačkom jeziku. Kako je Šmerling, tadašnji austrijski kancelar, promovisao ideju federacije, srpska desnica stavila mu se u bespogovornu službu, lobirajući za srpsko-vojvođansko pitanje. Šmerling je, još tokom Blagoveštenskog sabora, uticao na Srbe da ističu maksimalne i nerealne zahteve, dajući im tako lažnu nadu. Građanstvo okupljeno oko Miletića bojalo se da federalno ustrojena Austrija može lako da prebrodi trenutnu krizu, a za njih Austrija je bila najveća prepreka srpskom pitanju, kako u samoj Habzburškoj monarhiji, tako i na čitavom Balkanu. Dok su se liberali zalagali za oslobađanje srpskog i drugih balkanskih naroda od Turaka, putem masovno oduševljenog ustanka, konzervativci su pokušavali da odobrovolje Beč, tradicionalnog protivnika srpskih interesa na Balkanu, da promeni mišljenje i pomogne pri oslobođenju balkanskih naroda od osmanske vlasti. Najočigledniji primer savezništva srpskih konzervativno-klerikalnih političkih krugova i Beča predstavljaju događaji u vezi sa Srpskim crkveno-narodnim saborima iz 1864. i 1865. godine. Pošto je patrijarh Rajačić preminuo, brojni liberali, sa Miletićem na čelu, za novog mitropolita-patrijarha predlagali su budimskog vladiku Platona Atanackovića, sklonijeg saradnji sa Mađarima. Konzervativci podržani od austrijskog dvora, uspeli su na to mesto da postave episkopa Samuila Maširevića.
Blagodareći liberalizmu i, za to vreme, veoma modernom zakonu o štampi, Srbi u Vojvodini počeli su da svoje političke programe prezentuju preko novina, oko čijih redakcija su se okupljali čitaoci određenih političkih simpatija. Građanska liberalna demokratska načela zastupao je „Srbski dnevnikˮ, na čelu sa Jovanom Đorđevićem i Svetozarem Miletićem. Ovaj list bio je izrazito antiaustrijski orijentisan, a ruku je pružao i demokratskim i progresivnim mađarskim krugovima. Na suprotnom polu od „Srbskog dnevnikaˮ stajao je oštri austrofilski reakcionarni konzervativni „Srbobranˮ, blizak austrijskoj vladi i vladi Kneževine Srbije. Nešto umereniji od „Srbobranaˮ bio je konzervativni „Napredakˮ, koji je naginjao ka rusofilstvu i kultu dinastije Obrenović.
Razvoj ugarskog parlamentarizma, srpski liberali doživeli su kao šansu, pa su 1865. godine, pred izbore za Ugarski sabor, u Novom Sadu organizovali odbor za izradu političkog programa za srpske poslanike. Odbor je podelio kandidate po izbornim oblastima i postigao neponovljiv uspeh – osvojio je dvanaest poslaničkih mesta u Ugarskom saboru. Tokom celokupnog perioda ugarskog građanskog parlamentarizma, glasačko pravo nije imalo više od 7% birača, a Srbi su činili svega 2.5% stanovništva, što poseban značaj daje organizacionim sposobnostima Miletićeve liberalno-građanske opozicije. Shvativši značaj stranačkog organizovanja i uz gašenje „Srbskog dnevnikaˮ, Miletić je 1866. godine pokrenuo liberalni list „Zastavaˮ, kao jezgro za formiranje buduće liberalne stranke. Međutim, bečka aristokratija, oslabljena porazom u ratu sa Pruskom 1866. godine, popustila je pred mađarskim zahtevima za većom samostalnošću Ugarske, pa je umesto dotadašnjeg Austrijskog carstva, Austrougarskom nagodbom, 1867. godine, stvorena dualistička Austrougarska.
Miletić i njegovi istomišljenici imali su ogromna očekivanja od Kneževine Srbije. Tražili su da Srbija aktivnom politikom izdejstvuje oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda koji se nalazio pod Turcima u Staroj Srbiji i Bosni i Hercegovini. Glavnu prepreku ovom zahtevu, Miletić je prepoznao upravo u sistemu vlasti u Kneževini Srbiji. Smatrao je da samo moderna demokratska liberalna Srbija, koja poštuje građanska prava, može da ispuni nacionalnu misiju. Miletić je posebno kritikovao stvaranje kulta dinastije nauštrb građanskih sloboda, i nesnosnu birokratiju čija je jedina svrha bila očuvanje apsolutne vlati u Srbiji. Srbijanski režim je zabranio Miletiću ulazak u Srbiju, kao i distribuciju „Zastaveˮ. Miletić je u Beogradu optuživan za republikanstvo, a njegove pristalice su naoružane grupacije prebijale po javnim mestima. Srbijanska vlada finansirala je štampanje i podelu brošura, plakata i letaka čiji je cilj bio da se, raznim izmišljotinama, ocrni njegov lik. Nakon ubistva kneza Mihaila Obrenovića 1868. godine, beogradski režim, ali i srpski klerikalci iz Vojvodine, optuživali su Miletića da je saučesnik i inspirator ovog ubistva. Cilj ove konstrukcije bio je da se od mađarskih vlasti, koje su svakako Miletića smatrale neprijateljem, izdejstvuje njegova eliminacija iz javnosti. Ugarska vlada planirala je hapšenje vođe vojvođanskih Srba, ali je u tome oklevala, strahujući od oružane pobune banatskih graničara i Šajkaške oblasti. Srbijanski namesnik, Milivoje Petrović Blaznavac, žarko je želeo da se domogne Miletića kako bi ga obesio.
Austrougarskom nagodbom doći će do velikog razočaranja srpskog liberalnog građanstva u mađarske političke krugove. Ugarski sabor je 1868. godine doneo Zakon o narodnostima, koji je dozvolio Srbima da samostalno uređuju svoje crkvene, školske i fondovske poslove, ali je odbio njihove zahteve za teritorijalnom autonomijom. Zakon, iako naoko liberalan zbog prava datih narodnostima, pre svega srpskoj crkveno-školskoj autonomiji, propisivao je obavezan državni nadzor, što će kasnije biti korišćeno upravo za gušenje garantovanih prava. Zakonom je predviđeno postojanje jedne nedeljive političke mađarske nacije kojoj bi pripadali svi stanovnici Ugarske. Specifičnost ovog zakona jeste činjenica da ga je upravo vlada Ugarske neprekidno kršila na štetu narodnosti. Usvajanjem Miletićeve Osnove programa za srpsku liberalno-opozicionu stranku, u Bečkereku, početkom 1869. godine, dolazi do osnivanja Srpske narodne slobodoumne stranke. Bečkerečki program, sa svojim izmenama iz 1872. godine, postaje osnova srpskog opozicionog delovanja u narednim decenijama. Srpska narodna slobodoumna/liberalna stranka, na čelu sa Miletićem, postala je masovni oduševljeni narodni pokret vojvođanskih Srba. Bečkerečki program insistirao je na ravnopravnosti svih naroda Ugarske sa mađarskim, na većim građanskim i demokratskim slobodama i zalagao se za još veću samostalnost Ugarske nego što je predviđeno nagodbom. Po pitanju autonomije Vojvodine, Bečkerečki program tražio je pokretanje parlamentarne debate na državnom nivou, o zahtevu Blagoveštenskog sabora da Vojvodina bude autonomna teritorija sa sopstvenim organima. Bečkerečki program propagirao je panslavizam, specijalne odnose vojvođanskih Srba sa Srbijom i rešenje Istočnog pitanja.
Srpski klerikalci i konzervativci, koji su ranije optuživali Miletića za izdaju Austrije, novog saveznika brzo su pronašli u vladi Ugarske. Na samom početku delovanja Slobodoumne stranke, arhimandrit German Anđelić je, uz podršku ugarskih vlasti, pokušao da formira Srpsku umerenu stranku, sa ciljem da bude opozicija Miletićevom pokretu. Nedugo potom, Đorđe Stratimirović pokušao je da pred Srbe izađe sa svojim programom koji je bio daleko umereniji od Bečkerečkog. Usled opšteg oduševljenja Miletićevom politikom i Bečkerečkim programom, nekadašnji vožd ostao je bez rezultata. Međutim, sedamdesete godine XIX veka obeležiće surovi obračun ugarskih vlasti sa Miletićem, čije će posledice biti veoma teške, kako po samog Miletića, tako i po njegovu stranku.
Ostavi komentar