Autor: dr LJubiša Despotović
Izborni sistemi
U najkraćem izborni sistemi su grupa pravila i procedura kojima se na zakonski način reguliše kada i kako građani (narod) mogu da biraju svoje predstavnike (pojedince ili partije) koji će ih predstavljati u najvišem narodnom predstavničkom telu – skupštini ili parlamentu. Dakle, izborni sistemi predstavljaju kompleksan set unapred definisanih pravila (mehanizama, procedura, postupaka i sl.) uz pomoć kojih se omogućava sprovođenje izbora u funkcionalnom smislu, pa samim tim i funkcionisanje partijskih i političkih sistema, kao i demokratije u opšte (Ivančević: 2020: 79).
Pojedini teoretičari politike kao na primer J. Šumpeter izbore vide kao suštinu demokratije koja se ne može preskočiti i na kojoj kao temelju počiva ceo politički i partijski sistem neke zemlje. E. Hejvud izbore vidi u funkcionalnom smislu kao način da se popune funkcije i položaji kojim su neka važna politička tela birani od strane naroda ili građana. Đ. Sartori pak izbore vidi nešto pesimističkije i smatra da su izborni sistemi najmanipulativniji instrument politike koji oblikuju stranačke sisteme neke političke zajednice i presudno utiču na izbor i određivanje političkog predstavništva. Neki još pesimističkiji, kao na primer Ginzberg, smatraju ih sredstvom za sprovođenje političke kontrole stanovništva kroz čiji postupak se postiže da su građani mirniji, prilagodljiviji i poslušniji. Time se efikasnije vrši oblikovanje javnog mnjenja i povratno sve značajnije jačaju pozicije političkih elita koje čitav postupak izbora sprovode preko izbornih organa ili tela na čije formiranje imaju presudni uticaj.
Preciznije određenje tipologije izbornih sistema dao je A. Lajphart opisujući ih pomoću sedam dominantnih karakteristika: izborne formule, veličina izborne jedinice, prag izborne pobede, ukupan broj članova u telu koje se bira, uticaj izbora za predsednika na izbor za zakonodavno telo, loša raspodela i izborne međustranačke veze. (isto:81) U politikologiji se razlikuju tzv. kompetitivni, nekompetitivni i polukompetitivni izborni sistemi. Pri tom se samo kod kompetitivnih izbora može istinski birati između više ponuđenih političkih opcija i takvi izborni sistemi su dizajnirani samo u demokratskim društvima, odnosno političkim sistemima. A ovo su osnovni principi kompetitivnih izbornih sistema:
– izborno predlaganje, koje podrazumeva pre svega slobodu predlaganja kandidata, odnosno podrazumeva slobodu kandidovanja.
– političko nadmetanje kandidata, koje podrazumeva konkurenciju različitih političkih ideja i programa.
– jednake šanse, koje podrazumevaju instinski jednake uslove kandidovanja i predstavljanja različitih političkih opcija.
– sloboda izbora, koja podrazumeva zajamčenu tajnost glasanja.
– garantovani izborni uslovi, koji treba da obezbede poštovanje izbornih pravila za sve.
– vremenski odnosno mandatni ciklus izbora, koji podrazumeva jasan vremenski ciklus trajanja izbornog mandata i ponovnih izbora.
Samo kompetitivni izbori – izborni sistemi obezbeđuju legitimost političkog i ustavnog sistema. Oni su normativnog karaktera u svakoj liberalno-pluralističkoj demokratiji (Stepanov: 128). U političkoj nauci funkcije izbora se uglavnom dele na četiri funkcije:
a. uzlazne funkcije izbora, koje podrazumevaju regrutovanje, predstavljanje i obrazovanje vlade.
b. silazne funkcije izbora, koje čine uspostavljanje legitimiteta, javnog mnjenja i političkih elita.
v. formalne funkcije izbora, koje se odnose na poštovanje zakonskih procedura vezanih za izbore i postizborno konstituisanje izabrane vlasti.
g. materijalno-političke funkcije izbora, koje se izražavaju kroz stvarnu ili prividnu političku kompeticiju, odnosno da li u svojim predizbornim borbama iznose stvarne probleme društva i da li imaju stvarni kapacitet političke uverljivosti pred biračkim telom. (isto:129)
U sklopu definisanja osnovnih funkcija i vrsta izbornih sistema neophodno je pomenuti i biračko pravo, jer je ono osnov formiranja predstavničkog tela i učešća građana u političkom procesu. „Pravne, političke i civilizacijske karakteristike biračkog prava su opštost, jednakost, neposrednost i tajnost“.
– opštost podrazumeva, opšte biračko pravo, odnosno pravo da svi građani jedne države imaju aktivno i pasivno biračko pravo, da biraju ili da budu birani. I sve to samim činom državljanstva bez obzira ne eventualne razlike koje bi bile vezane za pol, rasu, jezik, profesiju, veroispovest i sl.
– jednakost biračkog prava podrazumeva načelo da je težina glasa svakog birača ista bez obzira na sve eventualne pobrojane razlike.
– neposrednost izbornog prava, znači da birači sami određuju nosioce mandata, i da za razliku kod posrednog oblika kada neko između njih posreduje kao među instanca, na primer elektori (izbornici) kod izbora u SAD i sl.
– tajnost biračkog prava, znači da odluku birača prilikom glasanja ne može da prati nijedno drugo lice ili organ. (isto:131)
- Većinski izborni sistemi:
Većinski izborni sistem kao glavni cilj ima izbor jasnog pobednika, smatra Đ. Sartori. NJegov cilj nije samo izbor parlamenta nego i vlade. Većinski izborni sistemi dakle imaju za cilj stvaranje većine i prihvataju disproporciju glasova. U empirijskom vidu većinski izborni sistemi se pojavljuju kao apsolutni većinski sistemi (gde mandat osvaja kandidat sa natpolovičnom većinom u ciklusu višekružnog glasanja), sistemi sa relativnom većinom koji se temelji na principu osvajanja mandata najvećim brojem glasova, i kombinovani sistem koji je u stvari kombinacija prethodna dva sa sistemom dvokružnog glasanja. Većinski sistemi engleskog tipa jesu sistemi relativne većine sa jednim krugom glasanja čiji je osnovni cilj efikasan izbor kandidata koji će predstavljati građane u toj izbornoj jedinici.
- Proporcionalni izborni sistemi:
Za razliku od većinskog izbornog sistema, bazični cilj proporcionalnog izbornog sistema je parlamentarno predstavljanje političkih partija srazmerno njihovoj političkoj zastupljenosti u izbornom telu, što se pouzdano utvrđuje brojem dobijenih odnosno osvojenih glasova. „Teoretičari kao najčešće primenjivane formule za proračun glasova navode: metod najvećeg proseka, tzv. D Ontov metod; metod najvećeg ostatka i Sent-Lagijevu formulu“ (Ivančević: 84). Pa je tako efekat disproporcije kod proporcionalnog izbornog sistema mali, odnosno on bi trebao da bolje reprezentuje zastupljenost različitih političkih opcija u biračkom telu. „Ovaj sistem nastoji da ‘manjinskom’ faktoru pruži šansu za dobijanje svojih predstavnika u parlamentu (predstavničkom telu)“ (Stepanov: 134).
- Mešoviti ili kombinovani izborni sistemi:
Mešoviti ili kombinovani izborni sistemi nastoje da kombinuju većinski i proporcijalni izborni sistem tako da dobiju najbolje od oba sistema. Obično se koriste kod teritorijalno složenih država (primer Savezne Republike Nemačke) ili delova prostih – unitarnih država koje imaju svoje regionalne specifičnosti (primer AP Vojvodine i mešoviti izborni sistem u periodu od 1990. do 2012. god.) Pa se tako u parlamentu poslanici biraju obično po proporcionalnom izbornom sistemu radi što boljeg predstavljanja političkih opcija u biračkom telu jer je reč o političkom predstavljanju građana, dok se u drugom slučaju po teritorijalnom principu biraju predstavnici po većinskom sistemu jer treba da predstavljaju teritorijalne jedinice kao subjekte vertikalne organizacije vlasti u određenom političkom sistemu.
Društveni pokreti
Društveni pokreti su takav tip socijalnog organizovanja i kolektivnog ponašanja koji najviše zavise od članova, stavova koje imaju o nekom društvenom problemu i koji uglavnom traže njihovo promptno rešavanje. Organizacija društvenih pokreta je u principu labava, nestalna i bez jasne ili jake hijerarhije. Delovanje unutar društvenog pokreta zasnovano je pre svega na spontanom okupljanju, organizovanju, snažnoj motivaciji i izraženom političkom odnosno civilnom aktivizmu. Pojedinci u društvene pokrete ulaze sa željom da doprinesu rešavanju nekog po vlastitoj percepciji važnog društvenog problema ali pritom ne žele da se njihov aktivizam zloupotrebljava partijskom pripadnošću niti da izgube autonomiju u radu i odlučivanju, što su primorani da čine ako prihvate partijski način organizovanja i partijsku hijerarhiju. „Osnovni elementi ‘identifikacije’ društvenog pokreta su: kolektivna akcija; dobrovoljnost i otvorenost (za uključivanje drugih u pokret); masovnost; formiran stav prema društvenoj promeni, izraz društvenog konflikta; interesna osnova okupljanja; nezadovoljene potrebe, javnost delovanja; spontanost, difuznost i elastičnost; društvena relevantnost problema.“ ( R. Stepanov:82) Profesor Vukašin Pavlović pak ističe da sa stanovišta društvenog razvoja društveni pokreti predstavljaju važne aktere društvene dinamike i najvažnije socijalne subjekte društvenih promena. U pokretima se kondenzuje rasuta socijalna energija masa i artikuliše u manje ili više precizno formulisane zahteve za određenim promenama (Pavlović 1987: 7)
Društveni pokreti su deo civilne strukture društva, njegovih inicijativa i oblika delovanja, stalno okrenuta ka političkom poretku a osobito ka polju koncentrisane političke moći i centrima odlučivanja na koje vrše građanski pritisak. U okviru savremene političke sociologije moguće je pronaći nekoliko tipologija odnosno klasifikacija društvenih pokreta. Pored klasičnih koji su nastali u drugoj polovini 19. veka i početkom dvadesetog (radnički pokreti, religijski i feministički pokreti i sl.), postoje još i novi odnosno alternativni pokreti kao što su: ekološki pokreti, studentski pokreti, kontrakulturni pokreti, neofeministički pokreti, mirovni pokreti, antinuklearni pokreti, pokreti za alternativnu tehnologiju i alternativnu energiju, pokreti za alternativnu ekonomiju, pokret za autonomiju, građanski pokreti, novi urbani porketi, neoreligijski pokreti, pokret „novo doba“ i sl. (Pavlović, 2003: 106).
Interesne i lobi grupe
a. Interesne grupe – najčešće deluju kada postoji izražena potreba za posredovanjem između građana i političke vlasti u pokušaju rešavanja važnih društvenih problema. „One su takve asocijacije koje u savremenom političkom sistemu predstavljaju moćan instrument akcije. Pojava interesnih grupa vezana je za sve složenije podele u savremenom industrijskom društvu. Interesna grupa je više ili manje organizovano udruženje čiji je cilj uticanje na politiku ili na delovanje vlade.“ (R. Stepanov:80) One za razliku od političkih stranaka deluju spolja, izvan samog političkog sistema ali svoju akciju usmeravaju upravo ka njemu kao koncentrisanom polju političke moći gde se donose bitne odluke ili utiče na tempo njihovog sprovođenja za šta su interesne grupe kao zastupnice dela građana osobito zainteresovane. „Radi ostvarivanja svojih interesa ove grupe koriste razne taktike, počev od služenja u javnim telima i pomoći vladinim programima, do organizovanja kampanja građanske neposlušnosti i narodnih protesta“. (isto:80) Interesne grupe su deo širokog fronta civilnog organizovanja kao aktivan činioc civilnog društva i deo prosesa političke participacije kao segmenta političkog uticaja na vlast i njene institucije.
b. Lobi grupe – su organizacije koje predstavljaju poseban oblik interesnih grupa kao grupa za pritisak na organe vlasti ili njegove personalne nosioce, sa ciljem postizanja određenog političkog cilja ili zadovoljenja određenih društvenih ili politički interesa onih delova društva u čije ime nastupaju i vrše proces lobiranja kao forme ili načina ispoljavanja određenog uticaja. Najčešće deluju u blizini same vlasti, odnosno njenih institucija, vrše pritisak na deo njenih personalnih nosioca za koje procene da mogu da utiču na donošenje određenih odluka a koje bi uvažavale interese njene klijentele. Dakle, lobi grupe su neka vrsta klijentelističkih organizacija, čija je osnovna svrha netransparentno delovanje u korist njenih klijenata. Zbog toga se kaže da deluju daleko od očiju javnosti, u kuloarima, ili hodnicima političkih institucija (lobby). „Da bi se lobiranje osiguralo; formira se čak i fond za lobiranje (farmerski, medicinski, vojni, naftni) … Metodi delovanja lobi grupa veoma su raznoliki; skala njihovog ispoljavanja ide od veoma suptilnih metoda kao što su razgovori, ubeđivanja, nagovaranja, itd. preko ekonomskih pritisaka, ucena i korupcije, sve do političkih pritisaka posredstvom javnosti“ (isto: 81).
Civilno društvo
Civilno društvo ili građansko društvo kao sinonimni pojmovi predstavljaju jednu od najznačajnijih tekovina moderne kada je u pitanju slobodno društveno organizovanje i autonomija društvenog delovanja uopšte. Latinski societas civilis, ili engleski Civil Societi civilno društvo je agregatni pojam koji označava skup društvenih komunikacija, socijalnih veza i institucija, te društvenih vrednosti koji u fokusu svoga delovanja imaju pojedinca kao građanina i potrebu zadovoljenja njegove slobode, prava i interesa. „Civilno društvo je društvo građana i njegovih asocijacija u kome se građanin pojavljuje istovremeno u dvostrukom svojstvu: kao osoba, ličnost, individua, ali i vlasnik/sopstvenik (gde vlasništvo pored imovine uključuje i vlasništvo prava, slobode i privatnog života). Pojam civilnog društva povezuje građanska prava, građanske asocijacije i javnost u jedno zajedničko – civilno – polje… Moderno civilno društvo je ekvivalent za legalnost (građansko pravo, civilna, politička i društvena jednakost i prava) pluralitet (autonomna, samoorganizovana i dobrovoljna udruženja) i javnost (prostori komunikacija, javne participacije, nastanka, sukoba, reflektovanja i akumulacije političke volje i društvenih normi.“ (R. Stepanov:85)
Civilno društvo je autonomna sfera javne i privatne delatnosti koju ne nadzire država i oko takvog stava nema političkog kompromisa. NJegova autonomija je neophodni uslov funkcionisanja demokratije i slobode građana. Jer je to prostor tzv. vaninstitucionalne samouprave građana, vladavine prava kao temeljnog principa funkcionisanja politike, društvene tolerancije i socijalne pokretljivosti. „Prema Dejvidu Heldu, danas je građanstvo shvaćeno kao puno članstvo u zajednici, koje obuhvata pravo da se participacijom aktivno učestvuje u određivanju uslova zajednice i osiguranja jednakog statusa pojedinca i grupa, kroz međuzavisnost prava i dužnosti, ovlašćenja i ograničenja, moći i odgovornosti, i to na opšti način, kako prema državi tako i prema drugim pripadnicima političke zajednice, članovima civilnog društva. (V. Pavlović 2004:85)
Civilno društvo se definiše kao prostor pluralno organizovanog društvenog života, koji je samodelatan i u političkom smislu autonoman od struktura državne vlasti. Znaci raspoznavanja takvog društva su postojanje snažnih i autonomnih grupa i asocijacija u kontrabalansu koncentrisanoj političkoj moći. U središtu tako shvaćenog koncepta civilnog društva nalaze se vrednosti konstitucionalne slobode, pluraliteta i demokratske legitimnosti. Otuda je zadatak civilnog društva dvostruko složen: u svojoj defanzivno-konstitucionalnoj ulozi, ono postavlja konstitucionalne limite političkoj vlasti i organizuje se oko koncepta tzv. negativne slobode, dakle deluje protektivno odnosno zaštitnički. U ofanzivno-participativnoj ulozi sektor civilnih inicijativa usmerava se na penetraciju u polje vladajuće politike organizujući se oko koncepta pozitivno shvaćene slobode, dakle, deluje u pravcu odlučivanja i sprovođenja političkih odluka važnih za građane. U obe svoje uloge, civilni sektor mora insistirati na tzv. građanskoj edukaciji i samoedukaciji koje u svom krajnjem rezultatu poslediče ostvarenju liberalne političke kulture, integralnoj sferi privatnosti i racionalizovanom polju političkog života. Prema Tokvilovom upozorenju, tamo gde se nisu prevladali i preoblikovali predmoderni tipovi autonomija u forme modernog civilnog života, postoji velika opasnost od stvaranja novih malih ili velikih tiranija. (LJ. Despotović, 2014:57) Civilno društvo uvek radi na građenju i očuvanju demokratske političke kulture građana kao bazičnom uslovu funkcionisanja demokratskog političkog poretka. Bez tog važnog uslova, demokratija ne može da funkcioniše ma koliko je konfiguracija njegovih političkih i pravnih institucija formalno ustanovljena kroz politički i pravni sistem.
„Pozitivni principi na kojima počiva koncept civilnog društva su između ostalog:
a) autonomija (u odnosu na politiku i državu); b) asocijativnost (ne-političko udruživanje i organizovanje) c) kontraktualnost (koja ima dve ravni: globalnu ideju društvenog ugovora kao osnove ne samo političkog autoriteta nego i društvenog poretka; i konkretnu ravan ugovornih odnosa u komercijalnom i drugom društvenom saobraćanju među građanima kao individuama); d) pluralizam (društveni interesni); e) individualitet i samoinicijativa; f) solidarnost, g) samoorganizacija i dobrovoljnost; h) javnost; i) humanost i humanitarnost; j) samopomoć“ (Pavlović: 80).
Značaj civilnog društva za savremeno društvo je višestruk:
– civilno društvo stvara pretpostavke za vladavinu prava, sistem podele vlasti i pravilno funkcionisanje ukupnog institucionalnog poretka države.
– civilno društvo u bitnom ograničava političku vlast i vrši legitimizaciju njenog autoriteta ukoliko poštuje principe i standarde funkcionisanja vladavine prava.
– civilno društvo uspostavlja široko polje sopstvenog autonomnog delovanja kao ukupne građanske slobode pojedinca.
– civilno društvo utiče na pluralizaciju građanskog društva u mnoštvu oblika i formi građanskih inicijativa.
– razvijeno civilno društvo je siguran put u tzv. otvoreno društvo koje počiva na novom aktivizmu i individualizmu kao principima kooperacije i slobodne razmene.
– civilno društvo je sublimacija građanske javnosti kao partnera vlasti, i prostor indukcije javnih diskursa kao oblika autonomne komunikacije kako između samih civilnih aktera tako i prema autoritetima politike i političkog sistema.
„Civilna strategija predstavlja takvo građansko delovanje koje ide od osnove društva (društvenog i političkog sistema) sve do njegovog vrha. Zbog toga se i naziva bottom/up strategija. Glavni i osnovni akteri civilne strategije su građani. Osnovna ideja civilne strategije je široka participacija građana/stanovništva u bavljenju javnim poslovima… Građanin je subjekt u političkom sistemu i državi koji poseduje prirodno pravo na oblikovanje političke zajednice i upravlja u njoj. Prava građanina se jemče ustavnim i privatnim pravom. Građanin je nosilac civilnih prava i civilnih privilegija; on oblikuje pravno i politički onu formaciju koja se označava kao pravna i konstitucionalna država.“ (R. Stepanov: 89) Građanin je u stvari politički subjektivizirana jedinka svesna svojih prava, sloboda i autonomija ali i odgovornosti prema društvu, drugim članovima zajednice i prema funkcionisanju dobrog poretka i demokratije. Tamo gde ne postoji građanin kao politički subjektiviziranih jedinki tamo caruju autoritarizam, lična vlast i nesloboda.
Literatura:
LJ. Despotović (2014). Konstrukcija i dekonstrukcija identiteta. Novi Sad: FEPPS,
G. Ivančević (2020). Partijski portret Vojvodine. Sremski Karlovci: Kairos.
R. Stepanov (2008). Uvod u politiku i politički sistem. Novi Sad: Filozofski fakultet.
V. Pavlović (1987). Obnova utopijskih energija. Beograd: IIC.
V. Pavlović (2003). Društveni pokreti i promene. Beograd: FPN.
V. Pavlović (2004). Civilno društvo i demokratija. Beograd: FPN.
Ostavi komentar