Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Posle traumatičnog istorijskog iskustva izazvanog završetkom Hladnog rata i posledičnim krahom sovjetske države, devedesetih godina prošlog veka na ruskoj intelektualnoj i političkoj sceni nastupila je svojevrsna idejna konfuzija o tome šta bi trebalo da budu karakteristike ruskog nacionalnog (geopolitičkog) identiteta u nastupajućem vremenu. Tadašnji glavni tok ruske politike predvođen predsednikom Jeljcinom dobrovoljno se odrekao pozicije velike sile, što je doprinelo spektakularnom gubitku autoriteta u međunarodnim poslovima. Kao što je poznato, ovakva orijentacija Rusije nije naišla na očekivanu podršku Zapada. Jedna grupa teoretičara period devedesetih godina 20. veka poredi s potresima koje je u „ruskoj društvenoj svesti“ proizvela lekcija izgubljenog Krimskog rata (1853–1856) posle kojeg su, u drugoj polovini 19. veka, nastale koncepcije koje su imale za cilj preispitivanje kompletnog ruskog istorijskog puta, posebno odnosa sa Zapadom. Na tim premisama, u poslednjoj deceniji prošlog veka, dogodila se „obnova evroazijstva“ – osobenog pravca ruske geopolitičke i intelektualne misli koji je u svojim radovima teorijski artikulisao Aleksandar Dugin (Osnovi geopolitike, I–II).
Suština ove teorije počiva na poimanju Rusije „kao središnje zemlje“ koja po svojim fizičkogeografskim datostima i kulturnocivilizacijskim obeležjima predstavlja „antipod atlantizmu“ i kao takva ima posebnu „metaistorijsku“ misiju objedinjavanja evroazijskog prostranstva. Zanimljivo je da je Nursultan Nazarbajev (nekadašnji predsednik Kazahstana) još 1994. godine predložio objedinjavanje postsovjetskog prostora u formi evroazijskog saveza, ali je institucionalizacija ove ideje bila moguća tek u narednim decenijama. Pojedini teoretičari oživljavanje evroazijske ideje najpre povezuju s glavnim karakteristikama procesa globalizacije, tj. potrebom za jednim vidom međunarodnog privrednog udruživanja (u ovom slučaju regionalnog) radi zaštite ne samo sopstvenih ekonomija nego i jedinstvenog nastupa na svetskom tržištu. Nema sumnje da su integracioni procesi na prostoru Zajednice Nezavisnih Država posledica i otrežnjenja lokalnih političkih klasa, a posle talasa euforije izazvane „samoraspuštanjem Sovjetskog Saveza“, kada je postalo jasno da je komplementarnost privreda država-članica ZND na veoma visokom nivou. Konačno, kao faktor povezivanja svakako je delovala i svetska ekonomska kriza od 2008. godine, koja se prvenstveno ispoljila kao kriza modela zapadnog neoliberalizma, pa su se integracije na postsovjetskom prostoru nametnule kao svojevrsni mehanizam zaštite od njenog prelivanja (krize) u taj deo sveta.
Mada je sistem integracija država-članica ZND na različitom nivou (Savezna država Rusije i Belorusije od 1997. godine je vid gotovo potpune integracije, a Carinska unija Rusije, Belorusije i Kazahstana za nijansu ispod tog nivoa), čini se da je Evroazijska ekonomska zajednica „najrespektabilnija međudržavna integraciona struktura“ u sadašnjem međunarodnom privrednom i političkom ambijentu. Ovo tim pre što se i prema priznanjima vodećih zapadnih geopolitičara klatno globalizacije sve više pomera ka Istoku, gde se pojavljuje novi težišni centar globalne ekonomije koji predvode Kina, Indija i Japan. Podsetimo, inicijativu za formiranje Evroazijske unije izneo je u oktobru 2011. godine predsednik Rusije Vladimir Putin. Već sledećeg meseca te godine uspostavljena je „mapa puta“ kojom su ustanovljene Evroazijska komisija i Evroazijski ekonomski prostor. Pored Rusije, Belorusije i Kazahstana, od 2015. godine članice ovog saveza su Jermenija i Kirgistan. Nema sumnje da će se ovaj savez u budućnosti širiti i na ostala područja unutar i izvan prostora Evroazije.
U tom kontekstu veoma je važno pitanje srpskog odnosa prema evroazijskim integracijama, posebno u okolnostima kada se globalna geopolitička paradigma kreće u smeru višepolarnosti. Posle višegodišnjeg teorijskog lutanja, nema sumnje da se ideja „ruskog evroazijstva“ pojavljuje kao zaokružena koncepcija koja nudi mnoge racionalne i efikasne odgovore na izazove postmodernog sveta. Ovo tim pre što u neoevroazijskoj geopolitičkoj doktrini područje istočne i jugoistočne Evrope (Velika Istočna Evropa) treba da ima ulogu „kopče između Rusije – Evroazije i buduće kontinentalističke Evrope oslobođene američkog uticaja“. Kao jedan od prioriteta takvog opredeljenja nameće se širenje ruskog uticaja na balkanske pravoslavne narode, posebno Srbe, prezicnije „srpske zemlje“.
Naš vrsni geopolitičar Milomir Stepić ukazuje na nekoliko prednosti ovog vida integracija u odnosu na dosadašnji dominantni model evroatlantizma. Stepić kao prvu prednost navodi logičnost redosleda navedene integracije koja podrazumeva najpre „integraciju srpskih zemalja“ (razume se uz očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Srbije) pa tek onda ovaj vid supranacionalnog povezivanja, zatim „civilizacijsku i geopolitičku kompatibilnost srpskog identiteta sa Rusijom i neoevroazijom“ – kroz objedinjavanje duhovnog prostora na osnovu pravoslavlja, i kao posebno važno energetsko, resursno, trgovinsko, komunikaciono, bezbednosno i strateško vezivanje s prostranstvom na kojem se nalaze najveća država sveta (Rusija) i najekspanzivnija svetska ekonomija (najmnogoljudnija Kina), koje oko sebe sabiraju sve više geopolitičkih sledbenika poput: Indije, Kazahstana, Irana i drugih država.
Srpsko povezivanje s Evroazijskom unijom veoma je važno i zbog našeg što uspešnijeg povezivanja s Kinom koja je „Inicijativom jedan pojas – jedan put“ iskazala otvorene pretenzije prema prostoru „od Baltika do Jadrana“ koji se doskoro smatrao ekskluzivnom zonom atlantističkog uticaja i potencijalnom rusko-nemačkom interesnom sferom. Tako se u već dovoljno komplikovani „balkanski geopolitički čvor“ upliće još jedan akter (kineski) koji „srpske zemlje“ evidentno doživljava kao svog regionalnog favorita. To geopolitički položaj Srbije i srpskih zemalja svakako usložnjava, ali i nudi odgovarajući političku, ekonomsku i prostornu (terotorijalnu) valorizaciju, nasuprot neprekidnim ucenjivanjima koje već decenijama stižu „s one strane Atlantika“.
LITERATURA: Aleksandar Dugin, Geopolitika postmoderne, Prevodilačka radionica Rosić, IKP „Nikola Pašić“, Beograd 2009; Milomir Stepić, Geopolitika neoevroazijstva – pozicija srpskih zemalja, Institut za političke studije, Beograd 2013; Srbija i Evroazijski savez, Centar akademske reči, Šabac 2016.
Ostavi komentar