Autorka: msr Milena Kulić
Poput Pitera Bruka, Andrić u svom delu, kao magijom, zaustavlja vreme i pokret i sve pretvara u okamenjenu scensku sliku. Iako je Andrić prepoznatljiv i poznat kao pripovedač čije delo počiva na priči i pričanju, u njegovo delo nesumnjivo je utkana dramska nota, nekada izrazita i eksplicitna, a nekada samo naznačena. Smatra se da Andrić nije pisao drame, ali to nije sprečilo reditelje i dramaturge da njegova prozna dela dramatizuju i insceniraju. Sam pisac je sumnjao u mogućnosti dramatizacije i pozorišno-scenske inscenacije njegovih dela, pa tokom njegovog života nije bilo mnogo prikazivanja. Nešto više od četiri decenije prošlo je od smrti Iva Andrića do danas, tokom kojih njegovo delo ne prestaje da inspiriše reditelje, dramaturge i dramske umetnike uopšte.
Proučavajući Andrića kao skrivenog dramatičara, Petar Zec u studiji Andrićev teatar senki ističe da je u Andrićevom delu sve „dramski sučeljeno, suprotstavljeno i sukobljeno: mitsko u istorijskom, prošlo u sadašnjem, lično u opštem, univerzalno u individualnom, racionalno u iracionalnom, ništavno u vitalnom“.[1] U „praznom prostoru“ Pitera Bruka može da se stvori teatar sačinjen upravo od tih „dramski sučeljenih elemenata“. Može da se stvori umetnost u koju će da se uključi zla sudbina, strah, nesreća, rat, „ta sila koju mi skraćenim izrazom nazivamo ljubav“[2], žrtve, ubistva, laži, mržnje, nagoni i smrt, večna ljudska borba zarad opstanka – sve ono što čini jednu dramu, i što, uostalom, čini život. Taj „prazan prostor“ može da bude bilo šta. Može da bude – scena, život, pesma, gradski trg, dvor. Može da bude prozno umetničko delo, ukoliko imamo nekoga „ko se kreće u tom praznom prostoru, dok ga neko drugi promatra“. Nesumnjivo, taj „prazan prostor“ može da bude i literarni opus Iva Andrića, u kojem se duboko prožimaju lirsko, epsko i dramsko, odnosno „dramski duh utkan je u epski osnov, čineći takođe uzlet u lirske visine“.[3] Ističući da je u Andrićevom delu lirika, epika i drama u skladnom sazvučju, Petar Zec, dalje, navodi da mnoga njegova dela ipak imaju izrazite „unutrašnje strukturalne odlike dramske književne tehnike“.[4] Uprkos činjenici da Andrić-hroničar često Andrića-dramatičara potiskuje u dublje pripovedačke slojeve, u samoj dubini proznog teksta ti dramski elementi daju snagu površinskom pripovedačkom toku. Ne smemo zaboraviti da cela naša prošlost nesumnjivo otkriva smisao „jedne veličanstvene dramatičnosti“ kako navodi Momčilo Nastasijević, tvrdeći da u „duhovnom sklopu našeg čoveka ima nečeg prevashodno dramatičnog“[5] – a svakodnevni život se ispoljava, u stvarnosti kao i delu Iva Andrića, ne toliko u ujednačenom toku koliko u dinamičnim smenama mirovanja i dramatičnog razmaha.
Isprepletenost i uzajamno dejstvo drame i romana kod Iva Andrića, ogleda se u prikazivanju objektivnog spoljnog sveta. Emil Štajger u knjizi Umeće tumačenja ističe da „lirsko postojanje evocira, epsko oprisutnjuje, dramsko projektuje“.[6] Podstaknuti ovom mišlju, osnovna nit ovog teksta bi bila da pokažemo kako se fenomen pozorišta, pozornice i drame projektuje u delu Iva Andrića, oslanjajući se najpre na izvođenja Proklete avlije na srpskim jezičkim prostorima, imajući svakako u vidu da je tumačenje Andrićevog dela iz specifično pozorišnog ugla retko ulazilo u vidno polje naučne kritike i teorijske analize.
Preovlađuje uverenje da Andrić nije napisao ni jednu dramu. Međutim, sačuvana je posthumno izdata jednočinka Konac komedije – drama koja nije objavljena za života pisca, već je pronašao i objavio Predrag Palavestra, svrstavši je u period između 1914-1918. godine.[7] Jovan Ćirilov svrstao je ovu dramu u antologiju Kratke, kraće i najkraće drame na svetu, ističući da Andrić očigledno nije radio decenijama na ovom dramoletu kao na drugim delima, pa ga upravo zbog toga nije ni objavio.[8] Posebno zanimljiv podatak jeste taj da je Ćirilov u ovoj antologiji Andrićevu dramu objavio uz veoma kratku dramu Bertolta Brehta Sluga, imajući u vidu sličan kulturo-istorijski, ideološki kontekst u kojem su stvarali ovi pisci. No, o potencijalnoj vezi Bertolta Brehta i Iva Andrića nešto kasnije. Kada je u pitanju jednočinka Konac komedije, ne bismo smeli da zanemarimo podatak koji nam pruža Zoran Đerić u knjizi Dramaturški postskriptum. Đerić u tekstu Ne/napisana drama Ive Andrića, ne navodeći naslov drame, navodi da je Andrić napisavši neku dramu istu pročitao Milošu Crnjanskom. U prilog tome navodi sećanja koja je Crnjanski zabeležio povodom Andrićevog dolaska s kraja 1918. i početkom 1919. godine u Beograd: „Od onih stihova, od one proze, pa čak i drame (!) koje mi je čitao u onoj maloj kući ulice Braće Nedića, na žalost, nije objavio ništa“.[9] Da li se ovaj zapis Miloša Crnjanskog odnosi na jednočinku Konac komedije ili ne, mi to ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Međutim, pokušaj Palavestrinog datiranja ove drame i smeštanje u period do kraja 1918. godine, i zapis Crnjanskog koji se nesumnjivo odnosi na 1918. i 1919. godinu, ukazuje nam na određene podudarnosti, što nam daje za pravo da, bez uverljivijih dokaza, zaključimo da je Ivo Andrić zaista Crnjanskom čitao ovu jednočinku, koja je zahvaljujući Palavestri pronašla put do čitalaca. Zbog činjenice da ta drama nije objavljena za vreme njegovog života Andrićevi biografi, pre svega Radovan Popović, često ističu da Andrić nije pisao drame, a sa osećanjem čuđenja i sumnje odnose se prema ovom zapisu Miloša Crnjanskog koji pokazuje suprotno. Iako je Andrić sumnjao u mogućnost dramatizacije njegovih književnih dela, on je, poput Dostojevskog (za kojeg se takođe smatra da nije napisao nijedno dramsko delo[10]) veoma često predmet dramatizacija na pozorišnim scenama. Dramatizacije Andrićevih dela, kao i projekte koji su proistekli iz čitanja Andrića, nastale „po Andriću“ ne možemo, navodi dalje Zoran Đerić, da prihvatimo kao nenapisane drame Iva Andrića, jer svaka od njih, manje ili više, nudi jedno novo viđenje i tumačenje burnog i nedokučivog dela.
Biografski podaci i arhivski dokumenti vezani za rani Andrićev period pokazuju da je Andrić, bez sumnje, voleo pozorište. Po svemu sudeći, pozorište mu je od rane mladosti bilo jedna od najintimnijih umetničkih pasija. Na to ukazuju piščeva zaokupljenost, osim lirikom, dramaturškim pozivom i pisanjem drame.[11] Kada govorimo o Andrićevom dramskom doživljaju sveta, značajno je spomenuti prijateljstvo sa Ivom Vojnovićem, odnosno zajednički boravak u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu u periodu od novembra 1917. do proleća 1919. godine. Duge literarne sedaljke kod Vojnovića izazivaju nostalgično sećanje kod Andrića koji navodi: „Ja sam Vojnovića dobro poznavao. Barba Ivo, tako sam ga zvao. On je tada bio u dubokoj starosti, a ja veoma mlad. Pričao mi je uzbudljivo o temi svoje buduće drame Maškarate. Ja sam ga pažljivo slušao. Rekao sam mu: „Barba Ivo, morate napisati tu dramu“. I zaista, kada je prošao rat, vidim ja da je izašla drama i da se počinje prikazivati u pozorištima“.[12] U ovom kratkom piščevom iskazu primećujemo zainteresovanost za pozorišno-dramski aspekt umetničke scene. Pažljivim čitanjem do sada navedenog, hronološke podudarnosti nam se same nude – u periodu od 1917. do 1919. godine trajalo je intenzivno druženje „dva Iva“, u tom periodu je po Palavestrinom zaključku Andrić napisao Konac komedije, a Miloš Crnjanski baš sećajući se tog perioda piše o Andriću kao dramskom piscu. Ne bi trebalo da se zaletimo, pa da tvrdimo da je prijateljstvo sa Vojnovićem intenziviralo Andrićev dramski fluid, ali ova hronološka podudarnost svakako zaslužuje dublje i intenzivnije proučavanje, jer, čini se da može da pruži dragocene podatke o razvoju osećaja za dramsko kod Iva Andrića kao i sigurnije podatke o datiranju jednočinke Konac komedije. Okupljali su se često „Barba Ivo“, Ivo Andrić („preodbrani cvijet u blatu naše banalnosti“), kao i Ivo Raić[13] u sobi ove zagrebačke bolnice. Podstaknut takvim drugovanjem, Ivo Vojnović upućuje pismo Emi Krstelj 17. januara 1919. godine u kojem se, smatram, nalazi možda najubedljivi argument i dokaz da je Andrić svet posmatrao dramaturškim očima, a pozorište doživljavao kao nešto neodvojivo od proznog dela. Vojnović piše sledeće: „U našoj bolnici sad smo dva Iva (Ja i Andrić) koji živimo starim životom uspomena i običaja. Često nam dolazi uvečer u moju famoznu sobicu naš Ivo Raić, pa se razgovaramo do ponoći. Nagovorili su me obojica da Ti pišem sa mnogo pozdrava pak da te zamolimo sva tri in corpore e da bi govorila gospodi koja imadu Splitsko kazalište u ruci da ga ne daju nikome prije nego se porazgovore sa Ivom Raićem. On i Ivo Andrić hoće da stvore u Splitu ono idealno pozorište koje nemamo nigdje na Jugu. Raić je već u dogovoru s jednom elitnom prvoklasnom trupom. Andrić bi bio dramaturg – a ja il poeta della compagnia! Hoćemo da u Splitu stvorimo najbolju Jugoslovensku dramu. Zato molim Te da govoriš in secreto samo onome koji odlučuje i da niko o tome ne govori i ne piše, jer bi nam pokvarili račune“.[14] Ništa se nije ostvarilo od ovih „smelih pozorišnih snova“, kako celokupnu ideju imenuje Petar Zec. Ivo Andrić ubrzo nakon ovih ideja odlazi u diplomatiju, a „barba Ivo Vojnović“ na onaj svet, u legendu.[15] Bez obzira na to, istraživači istorijske teatrologije s posebnom pažnjom se odnose prema ovom prijateljstvu dva Iva, koja osim što pokazuje intelektualni spoj istomišljenika, neopozivo prikazuje činjenicu da je Andrić celog života nosio tu panoramu sveta u sebi, punu uzbudljivih, dramatičnih i pozorišnih prizora i ideja. Sagledavši ovaj detalj iz njegovog najranijeg rada, zaključujemo da je intenziviran njegov dramski osećaj sveta kojim često u svom literarnom stvaralačkom postupku senči epsko.
Kada govorimo o pozorišnoj inscenaciji Andrićevih dela, veliko je pitanje kako sačuvati pisca, pripovedača, a da ne izmeni svoj umetnički lik na sceni. Po mišljenju Velibora Gligorića, „scena može da iznese reljefno, slikovito i posebnom magijom vrednosti njegovog umetničkog dela, a može da ih deformiše i da ih devalvira“.[16] Stoga, problem je izuzetno delikatan – kako fluid Andrićevog dela ostvariti na sceni, a da se ne povrede umetničko tkivo i poetske vrednosti koje one sadrže. Isidora Sekulić je, uprkos tim strogim zahtevima, verovala u moć scene kada je u pitanju Andrićevo delo. Ona je povodom pripovetke U zindanu pisala: „Gosp. Andrić je tom pričom dao nekoliko klasičnih scena i za teatar. Pisac ovih redova usuđuje se da postavi pitanje – da li i gosp. Andrić sam ne bi tek na sceni ugledao sve reflekse i projekcije svog turskog ćatice“.[17] Isidora Sekulić kao najteatralnijeg u ovoj pripoveci, ističe turskog pisara, koji iz ugla sobe zastrašeno prati sukob fratra Marka i Turčina Fazla. Ona je u tom sukobu videla veliku istorijsku simboliku, istakla je „komičnu i političku vrednost ove slike“ u kojoj prepoznajemo izražen i istančan dramski impuls.[18] Međutim, Andrićeve pripovetke postavljaju jedan problem – kako pripovedačka umetnička dela, koja sadrže zametke pogodne za scenu, razviti u njoj, da scensko ostvarenje bude kongenijalno umetničkom svetu pisca. Svakako to je problem koji postavlja ne samo pripovetka Iva Andrića, već i romaneskne forme, pre svega Prokleta avlija.
Andrićeva Prokleta avlija doživela je svega pet dramatizacija, možda upravo zbog piščeve sumnje u transponovanje ovog dela u pozorišni oblik. Dragocene podatke o pozorišnim ostvarenjima inspirisanim delom Iva Andrića podarila nam je Vesna Krčmar, u knjizi Dramatizacije u vremenu (Pozorišne dramatizacije dela Ive Andrića) objavljena 2008. godine u izdanju Matice srpske. Prvu dramatizaciju, ističe Vesna Krčmar, sačinio je Jovan Ćirilov, a ona je premijerno izvedena u Jugoslovenskom pozorištu 1962. godine u režiji Mate Miloševića.[19] Ćirilov je, kako je sam zapisao, roman „prenosio doslovno na scenu“, ali takođe ostavlja podatak da mu je to bilo „ne samo najbolnije profesionalno iskustvo, već i neprijatno iskustvo za samog Andrića“.[20] „Kad sam gledao Prokletu avliju u pozorištu“, istakao je Andrić nakon premijere, „bili su sve majstori, najpoznatiji majstori, ali kao da su pogrešno svirali“.
Druga dramatizacija je rezultat rada LJubodraga Miloševića i Marislava Radisavljevića za Narodno pozorište u Nišu. Premijerno je izvedena 1979. godine. Predstava je proglašena za pozorišni događaj sezone i dobro je primljena na domaćim pozorišnim festivalima, iako nije mnogo pisano o njoj. Dve godine nakon toga, Narodno pozorište u Zenici izvodi Prokletu avliju koju je sačinio reditelj LJubiša Georgijevski. Vesna Krčmar u knjizi Dramatizacije u vremenu, a potom Zoran Đerić u Dramaturškom postskriptumu, ističe da je u ovom izvođenju prisutno „napuštanje“ Andrićeve rečenice, koje nije bilo karakteristično za prethodne dramaturške pokušaje. Ovde su „iznenađujuće kratke rečenice, upitne, eliptične, težište je na JA, na objašnjenju i značaju „kobne reči JA“, što je poseban kvalitet ovog dramaturškog rada“. Međutim, polazna tačka „preoblikovanja“ sadržana je, po mišljenju Petra Marjanovića, na „davnašnjem saznanju da pisac buduće drame“, bez obzira što polazi od epske tvorevine, „ne bi smeo da bude doslovno veran ni njenom sadržaju ni njenim kompozicionim načelima“[21], pa bismo po tom principu vrednovanja ovo izvođenje istakli kao veoma uspešno.
Najzapaženija je, a možda i najuspelija, četvrta dramatizacija koju je načinio Nebojša Bradić u Kruševačkom pozorištu 1999. godine. Svojevrsna opsednutnost Prokletom avlijom Iva Andrića, kulminirala je u ovoj racionalnoj dramaturškoj strukturi. Bradić je još jednom, 2011. godine, posegnuo za ovim tekstom i dramatizovao ga i režirao kao regionalnu koprodukciju tri nezavisna pozorišta.[22]
Nakon što smo ukratko naveli izvođenja Proklete avlije, oslanjajući se, pre svega, na iscrpnu studiju Vesne Krčmar, možemo postaviti pitanje – zbog čega ovoliko malo izvođenja za više od četiri decenije? Moguće je da se odgovor nalazi u Andrićevom odnosu prema sopstvenom delu i mogućnosti dramatizovanja tog dela. Napomenuli smo već da je Andrić sumnjao u mogućnost dramatizacije svojih književnih dela. Kada je reč o delima savremenih pisaca, mora se ukazati na činjenicu da u dramaturškim poduhvatima uglavnom učestvuju i sami autori. Nasuprot tome, poznato je, Andrić nikada nije prihvatio poziv da sam dramatizuje neku od svojih pripovedaka ili romana. Dragocen je, u tom smislu, razgovor koji je Ivo Andrić vodio sa Milenkom Misailovićem, a koji je objavljen u Sceni 1975. pod naslovom Andrić – veličina koju treba neprekidno odgonetati. Misailović je pokušao da ubedi Andrića da uradi dramatizaciju Eks Ponta, međutim, Andrić mu jednostavno i kratko odgovara: „Nisam ja pisac za pozornicu. Ja pozorište mnogo volim i volim da idem u pozorište, ali ne znam kako treba pisati za pozorište. A to je teško znati. Treba se roditi za to“.[23]
Na osnovu ovih podataka, dostupne literature i uvida u istoriju dramatizacija, smatramo da je izlišno da se trudimo da pokažemo kako se Andrić može dramatizovati. Gotovo celovita praksa dramatizacija Andrićevih dela pokazuje da je on izuzetno „tvrd orah“, što svakako ne isključuje mogućnost uspešne dramatizacije. Andrić, zaključujemo, nije tipični prozaist za pretakanje na pozornicu, uprkos tvrdnji da u Andrićevom delu odjekuje mnogo toga dramatičnog, pozorišnog i sceničnog.
[1] Petar Zec, Andrićev teatar senki, Beograd, 1994, str. 5. Ova knjiga je nastala na osnovu doktorske disertacije Dramsko u delu Ive Andrića – Andrić skriveni dramatičar odbranjene na Filološkom fakultetu u Beogradu 1994. godine.
[2] Ivo Andrić, Travnička hronika, Sarajevo, 1976, str. 182.
[3] Petar Zec, navedeno delo, str. 9
[4] Vidi: Isto.
[5] Vidi: Momčilo Nastasijević, „Dramsko stvaralaštvo i pozorište kod nas“, u: Eseji, beleške, misli, priredio: Novica Petković, str. 106.
[6] Emil Sštajger, Umeće tumačenja, Beograd, 1978, str. 194.
[7] U arhivu Srpske akademije čuva se rukopis ljubavnog dramoleta u jednom činu Ive Andrića, o čemu svedoči razgovor Avda Mujčinovića i Predraga Palavestre, objavljeno u: Politika ekspres: večernji list, glavni i odgovorni urednik: Slobodan Jovanović, br. 6057, 16. januar, 1981, str. 12.
[8] Jovan Ćirilov, u obliku nostalgičnog sećanja, navodi Andrićeve reči koje je često slušao: „Nemojte žuriti, Ćirilov, sa izdavanjem onoga što ste napisali. Eto, ja sam na jedva nešto više od sto stranica ‘Proklete avlije’ radio decenijama“. Nasuprot tome, smatra Ćirilov, na navedenom dramoletu očigledno nije radio dugo, „ako je uopšte na njoj radio otkako je stavio na hartiju“. Ova jednočinka, dodajemo, u sebi svakako sadrži dramski intenzivirane elemente i oblikovane likove (Stanković i Vanda), koji su nesumnjivo pogodni za kraća pozorišna izvođenja. Vidi: Jovan Ćirilov, Kratke, kraće i najkraće drame na svetu, Vršac, 2008, str. 87.
[9] Zoran Đerić, Dramaturški postskriptum, Novi Sad, 2014, str. 184.
[10] Za dramski aspekt stvaralaštva Fjodora Dostojevskog zanimljiv je podatak koji je ostavio Konstantin Stanislavski u svom biografskom delu Moj život u umetnosti. Stanislavski je, nakon saradnje pri izvođenju dela Selo Stepančikovo i njegovi žitelji Fjodora Dostojevskog, zabeležio da je ovo delo nastalo kao drama za scenu, ali da je Dostojevski napustio tu ideju zbog cenzure i brige oko sprovođenja drame do scene, što je samom Stanislavskom ispričala piščeva supruga. Ovaj podatak takođe svedoči o neugasivom dramskom impulsu koji je oduvek postojao u delu proznih pisaca. Vidi: Konstantin Stanislavski, Moj život u umjetnosti, Sarajevo, 1955, str. 142.
[11] U pismu Milošu Vidakoviću, iz 1911. godine, koje je dosad najstariji sačuvani rukopis Ive Andrića, on svog prijatelja obaveštava da marljivo čita Fausta, Šilera i Šekspira – „ta valjaće kašnje pisati dramu“. O neposrednom interesu za dramsko, dalje, svedoči i Konac komedije (početnička drama Iva Andrića), Tri slike iz života Vuka Karadžića (pozorišni fragmenti nalik dramoletima), Scenarij o Vuku Karadžiću (filmski scenario). Takođe, Andrićev afinitet za scensku umetnost potvrđuju i pozorišna kritika Kao vihor i zapisi povodom pozorišnih predstava Pozorište iznenađenja u Rimu, i Tri sestre u MHAT-u u Moskvi.
[12] LJubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Beograd, 1977, 328.
[13] Ivo Raić je znamenita pojava u pozorišnom istorijatu Jugoslavije. Kao glumac je imao angažmane na najvećim evropskim scenama u Berlinu, Pragu, Hamburgu, Budimpešti, glumeći na jezicima tih zemalja. Pored glume, bavio se uspešno i režijom, a bio je nekoliko puta i intendant Hrvatskog narodnog kazališta.
[14] LJubo Jandrić, navedeno delo, str. 109.
[15] Zanimljivo je još spomenuti činjenicu da su o delima Iva Vojnovića pisali mnogi, i svi su isticali da je on jedan od najistaknutijih dramskih pisaca moderne. Pomenimo samo Miloša Crnjanskog, Isidoru Sekulić, Stanislava Vinavera, Branka Gavelu, Slobodana Selenića.
[16] Velibor Glilorić, „Dramatizacija pripovedačke proze“, u: Biće pozorišta, Novi Sad, 1977, str. 264.
[17] Isto, str. 265.
[18] Kada govorimo o pripovetkama Iva Andrića, ne samo u pripoveci U zindanu, već i u mnogim drugim pripovetkama naziru se projekcijske scene. To su, pre svega, pripovetke – Anikina vremena, Žeđ, Olujaci, Kod kazana. Velibor Gligorić smatra da se pripovetke Iva Andrića ne mogu prilagoditi sceni ilustracijom njene sadržine, i to još takvim scenskim sredstvima koja joj umetnički ne pogoduju. Gligorić ističe da se „u interpretaciji lako sklizne u naturalizam koji je protivan i suprotan Andrićevom umetničkom svetu“. Vidi: Velibor Gligorić, navedeno delo, str. 269. Svakako, potrebne su velike pripreme za ovakve poduhvate da se pronađu najprikladniji vidovi scenskog uobličavanja koji bi bili inicirani iz samih umetničkih svojstava pripovedaka. Tek tada, u tako preciznom ostvarivanju, sami pisci bi mogli, po navedenom verovanju Isidore Sekulić, videti još bolje ono što su u pripovetkama stvorili, a i publika naći još prisnije, intimnije i rasplamsanije ono što je čitanjem pripovetke doživela.
[19] Dragoceni su zapisi o ovom izvođenju koje je sakupila i objavila Vesna Krčmar. To su pre svega tekstovi Kobna zabluda/ Prokleta avlija Ive Andrića u dramatizaciji Jovana Ćirilova (Eli Finci), Premijera u JDP-u/Prirediti ili preraditi? (Slobodan Selenić), Zanimljiva režija Mate Miloševića (Milosav Mirković), Neuspela dramatizacija, promašena predstava (Vladimir Stamenković). Adaptacija, greh ili šansa (Luka Pavlović), Andrić na sceni (Mile Nedeljković). Vidi: Vesna Krčmar, navedeno delo, str. 184-190.
[20] Jovan Ćirilov, Pozorištarije/ Dr Andrić po dr Zecu, Politika, Beograd, 10.septembar, 1994, 18.
[21] Petar Marjanović, Neostvariv mitski san u drami savremene osećajnosti, Teatron, 121/122, str. 23.
[22] Narodno pozorište iz Užica (Srbija), Kazalište Virovitica (Hrvatska) i Teatar kabare Tuzla (BiH). Premijere su održane u sva tri grada.
[23] Milenko Misailović, Andrić – veličina koju treba neprekidno odgonetati, Scena, br. 2, Novi Sad, mart-april, 1975, 53-55.
Foto: Privatna arhiva
Ostavi komentar