IVAN STEVO KRAJAČIĆ – STVARNI GOSPODAR KOMUNISTIČKE JUGOSLAVIJE?

25/12/2018

IVAN STEVO KRAJAČIĆ – STVARNI GOSPODAR KOMUNISTIČKE JUGOSLAVIJE?

 

Autor: Msr Ognjen Karanović, istoričar

 

Estevan/Esteban Verde, Stevo Verdić, Steva Španac, Stevan, Brko, Jovan Kokanović, Stjepan Tomašković ili jednostavno Stevo… sve su to konspirativna imena i pseudonimi čoveka, čija je delatnost u svim aspektima njenog postojanja, obeležila istorijat Druge Jugoslavije, a opstaju tvrdnje da je na prostorima bivše zajedničke države Južnih Slovena uticaj te delatnosti opstao sve do danas. Ivan Krajačić, poznatiji pod svojim konspirativnim imenom – Stevo (Poljane, u blizini Dragalića, 29. VIII 1906 — Zagreb, 10. IX 1986) bio je političar, državnik, obaveštajac, komunista… i možda, svojevrsna „senka“ vođe komunističke Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Radio je u rudniku LJešljani od 1922. godine, gde je izučio zanat za alatnoga mehaničara 1925. godine, te položio ispit za ložača „stabilnih strojeva 1926“. Od 1928. godine bio je zaposlen u radionici Jugoslovenskih državnih železnica (JDŽ) u Zagrebu, gde je primljen u SKOJ 1931. godine i u KPJ 1933. godine; postao je član Mesnog komiteta KPJ 1934. godine i Pokrajinskog komiteta za Hrvatsku 1935. godine. Na strani republikanaca, učestvovao je u Španskom građanskom ratu, gde je stekao neophodno ratno iskustvo, ali i čin kapetana. Od 1938. godine, aktivno je sarađivao sa bezbednosno-obaveštajnim sistemom i „aparatom“ Sovjetskog Saveza, a postoje tvrdnje da je saradnik pomenutih „tela“ ostao do kraja svog života. Posle završetka Drugog svetskog rata obavljao je mnoge važne dužnosti u komunističkoj partiji i novoj jugoslovenskoj državi. Gotovo svi savremenici i ispisnici Steve Krajačića u rukovodilačkim strukturama „Titove Jugoslavije“, svedočili su na identičan način o njegovim specifičnim, ličnim i profesionalnim relacijama sa Josipom Brozom, gde, možda i uslovno rečeno, možemo da ustanovimo zaključak da su dati odnosi prevazilazili okvire „uobičajene komunikacije“ koju je jugoslovenski komunistički predsednik negovao sa svojom „bližom političkom okolinom“. Takođe, navedeni karakter pomenutih odnosa, izazvao je pojavu svojevrsnih „savremenih“ i „istorijskih“ „zaključaka“ da je „drug Stevo“ bio istinski „spiritus movens“ u genezi i realizaciji svih najvažnijih političkih procesa i „stanja“ koji su obeležili „život“ socijalističke Jugoslavije, pa na kraju i njen sumorni i surovi raspad. Na koji način možemo da determinišemo istorijske činjenice, te da iste odvojimo od različitih mitova i legendi o životu i ulozi Steve Krajačića u povesnici Druge Jugoslavije, pokušaćemo da otkrijemo u našem daljem izlaganju.

Ivan Krajačić-Stevo rođen je u mnogočlanoj porodici, gde je živeo u zajednici sa tri brata: Josipom, Nikolom i Andrijom, te sestrom Emom-Emicom. Porodica Steve Krajačića nije imala zavidan materijalno-socijalno status i to u meri da njegovi roditelji nisu posedovali sredstva koja bi mladom Ivanu omogućila određeno sistematsko školovanje. Iz datog razloga, Ivan Krajačić završio je zanatski kurs u Beogradu, gde je 1922. godine stekao profesionalno zvanje alatnog mehaničara, da bi 1925. godine položio ispit koji mu je omogućio rukovanje stabilnim mašinama.

Tokom rada u rudniku i kasnije na zanatu, uključio se u omladinski radnički pokret. Godine 1927. je otišao na odsluženje vojnog roka. Vojsku je služio u Glavnoj autokomandi u Beogradu. Zbog čitanja opozicione štampe i širenja prokomunističkih ideja među vojnicima, bio je nekolko puta disciplinski kažnjavan. Posle odsluženja vojnog roka, 1928. godine, došao je u Zagreb, gde se zaposlio u radionici Jugoslovenskih državnih železnica (JDŽ). Iste godine upoznao je Josipa Broza Tita, tada političkog sekretara Mesnog komiteta KPJ za Zagreb. Godine 1931. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Početkom 1933. godine je uhapšen, ali je zbog nedostatka dokaza pušten posle dvadeset dana. Zbog dobrog držanja pred policijom, odmah posle izlaska iz zatvora primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Tada je dobio ilegalno ime Stevo, koje mu je ostalo nadimak do kraja života. Godine 1934. postao je član Mesnog komiteta KPJ za Zagreb, a 1935. član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Zbog velikih partijskih provala, u Hrvatskoj 1936. Godine, Stevo je, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio određen da ide na školovanje u Sovjetski Savez. Ali zbog izbijanja Španskog građanskog rata, Stevo umesto u SSSR odlazi u Španiju. Kao borac bataljona „Čapajev“, Trinaeste internacionalne brigade, ranjen je u bici kod Teruela, krajem 1936. godine. Imao je čin kapetana Španske republikanske armije. Zajedno sa Stevom, u Španiji se borio i njegov rođeni brat Marijan, koji je 1941. godine ubijen u koncentracionom logoru u Staroj Gradiški. Posle sloma španske republike,  1939. godine, Stevo se sa ostalim jugoslovenskim dobrovoljcima, našao u francuskim logorima.

U logoru je ostao oko mesec dana, kada, po partijskoj direktivi, a sa tuđim pasošem napušta logor, nakon čega je ilegalno došao u Jugoslaviju. Po dolasku u Zagreb, Stevo se ponovo zaposlio u radionici Jugoslovenskih državnih železnica i izabran je u članstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Okupacija Kraljevine Jugoslavije i proglašenje ustaške Nezavisne Države Hrvatske, aprila 1941. godine, zatekli su ga u Zagrebu. Jula 1941. godine odlazi u Zemun, gde organizuje diverzantske akcije, ali se po naređenju CK KPH, vraća u okupirani Zagreb. Tokom 1942. godine Stevo se povezao sa pojedincima koji su zauzimali velike položaje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i organizovao je obaveštajnu mrežu, koja je tokom celog rata davala Vrhovnom štabu NOV i POJ dragocene podatke. Takođe se povezao i s ličnostima iz kulturnog i javnog života i uključuje ih u Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije. U vreme svog ilegalnog boravka u Zagrebu, Stevo je postavljen za komandanta Druge (zagrebačke) operativne zone. Sredinom 1942. godine, zajedno s Ivom Lolom Ribarom, je organizovao prebacivanje dr Ivana Ribara na oslobođenu teritoriju, gde zajedno s njim i oni odlaze. Neposredno posle svog dolaska na oslobođenu teritoriju Josip Broz Tito ga ponovo šalje u Zagreb, da nastavi rad na obaveštajnoj službi. Početkom septembra 1943. godine, kada mu je zapretila opasnost od hapšenja, napušta Zagreb i odlazi u Otočac, gde se u to vreme nalazio ZAVNOH  i predsednik AVNOJ-a dr Ivan Ribar. Neposredno posle Stevinog dolaska ustaše su napale Otočac. Stevo zajedno sa Jakovom Blaževićem organizuje uspešno odbranu ZAVNOH-a, u borbama na raskrsnici za Senj, gde je branjena odstupnica članovima ZAVNOH-a, teško je ranjen. Godine 1944. na poziv Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, odlazi na ostrvo Vis, kao organizacioni sekretar CK KPH. Pri povratku s Visa, u blizini Vrginmosta, se srušio avion u kojem se nalazio zajedno sa Rendolfom Čerčilom (sinom Vinstona Čerčila) i sovjetskom vojnom misijom, tom prilikom je teže povređen. Bio je član AVNOJ, na Prvom, i član Predsedništva AVNOJ-a na Drugom zasedanju.

Na Drugom zasedanju ZAVNOH-a izabran je u Predsedništvo, a u jesen 1942. godine postao je član Centralnog komiteta KPJ. Posle osnivanja Odeljenja za zaštitu naroda, 1944. godine, postavljen je za načelnika, a na toj dužnosti nalazio se i posle rata, do marta 1946. kada je, u činu general-pukovnika prebačen u rezervu i postavljen za ministra unutrašnjih poslova u Vladi Narodne Republike Hrvatske.  Na toj dužnosti nalazio se do 1953. godine, od 1953. do 1963. bio je predsednik Izvršnog veća Sabora NR Hrvatske i član Saveznog izvršnog veća, i predsednik Saveza boraca NOR-a Hrvatske od 1959. do 1961. godine. Od 1963. do 1967. godine nalazio se na dužnosti predsednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Biran je za člana Centralnog komiteta SK Hrvatske i SK Jugoslavije. Bio je član Glavnog odbora SSRN Hrvatske i Saveznog odbora SSRN Jugoslavije. Godine 1968. dao je ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. Umro je 10. septembra 1986. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj. Godine 1980. dodeljena mu je titula počasnog građanina grada Zagreba. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 23. jula 1952. godine. Sve do sada izneseno možemo da okarakterišemo kao skup činjenica ili autentičnih i verodostojnih saznanja o Ivanu Stevi Krajačiću. Međutim, pokušajmo da otkrijemo gde se nalazi „izvor“, odnosno začetak glasina o Stevi Krajačiću, kao „gospodaru Druge Jugoslavije“, koga se, navodno i sam Josip Broz Tito plašio?

Ko je, zapravo, bio Ivan Stevo Krajačić, čovek niskog rasta, slabog obrazovanja, bistrog uma, koji je uprkos tome, postao jedna od najvažnijih ličnosti novije jugoslovenske i hrvatske povesti, jedini koji je pred Titom smeo da stavi noge na sto i kaže mu da nije u pravu? Publicistički i literarni portreti Ivana Steve Krajačića pokazuju mnoga lica i karaktere, često savim suprotne. Za mnoge u Hrvatskoj on je “hrvatožder“ ali i “Hrvatina“, “komunjara“ ali i “ustaša“, “najveći hrvatski špijun svih vremena“ ali i “čovek koji je izmišljao fantastične priče o sebi jer je voleo da ga se boje“; on je bio ranjen pet puta ali je i “kukavica“.Jasno je da je Ivan Stevo Krajačić moćan, važan, i da izaziva silnu strast, ljubav ili, češće, mržnju. On je “duhovni otac” Josipa Manolića, Tuđmanovog najvažnijeg obaveštajca, čoveka koji već sedam decenija ispunjava specijalne zadatke. Krajačić je bio Titov najvažniji čovek, ali i Tuđmanov anđeo čuvar u godinama disidenstva. Beogradski publicista Milomir Marić je napisao da je “drug Stevo bio najbolji drug našeg Najboljeg druga”, odnosno da se može smatrati da je Ivan Krajačić duhovni blizanac Josipa Broza i jedini čovek koji je u Jugoslaviji mogao da radi, zaista, sve što mu je volja. „Razlikovali su se jedino po tome što je Broz uvek sanjao Jugoslaviju, a Krajačić Hrvatsku…“, govorio je Marić. Politički kraj Steve Krajačića započeo je u Jasenovcu. Raja Nedeljković, šef boračke organizacije Srbije, u svojim memoarima pod naslovom “Gluve godine”, piše ovako: “Tri dana posle Brionskog plenuma predvodio sam izaslanstvo Srbije na otkrivanje spomenika Jasenovcu. Godinama je Aleksandar Ranković insistirao da se Jasenovac obeleži i logor sačuva od zaborava. Godinama su Bakarić i mnogi drugi odbijali i odlagali postavljanje spomenika. I, konačno, ‘Kameni cvet’, kao trajni spomenik nevinih žrtava ustaškog pokolja, našao se na tom prostoru.

Predveče 3. jula 1966. godine, na mestu proslave su se okupile već sve zvanične delegacije republika i pokrajina i izaslanstva gradova Evrope gde su bili Hitlerovi logori smrti. Domaćin je bio Stevo Krajačić, predsednik Sabora Hrvatske… Konačno stiže i službena kolona automobila. Unutra Stevo Krajačić, Mika Špiljak, Đuro Pucar, DŽemal Bijedić, Marko Belinić … U prolazu, Belinić mi se uzbuđeno žali da u ovoj pometnji nije stigao da obavesti slovensku delegaciju i još neke strane delegacije. Za stolom se nađoh tačno preko puta Steve Krajačića. U jednom trenutku, Krajačić se povišenim glasom obrati Marku Beliniću: „Je li ti, Marko, jesam li ja tebi naredio da ti glasaš za ovog našeg Đuru Pucara, koji je ostao bez posla, da on postane predsednik Saveza boraca Jugoslavije? A ti glasao za Aleksandra Rankovića“. Marko se vrpolji i ćuti, a Stevo se obrati DŽemalu Bijediću i prekori ga zašto oni tvrde da su podigli husinske rudare na ustanak, a trebalo bi da znaju da je to uradio on, Stevo Krajačić, i drugi drugovi iz Hrvatske. Svoje otrovne strele Krajačić uperi prema meni: „A vi, gegule i reponje? Seljačine, Srbi? Hoćete da podižete rafinerije u Novom Sadu i Pančevu? Šta vi znate šta su rafinerije? U to se mi razumemo, a vi znate samo svinje da tovite. I puno vas je ostalo, da znaš!“ U Beogradu sam smatrao da mi je dužnost da o svemu obavestim Žarka Veselinova i Šaneta Petrovića. Počeo sam da im izlažem kako nas je napao Stevo Krajačić i kako je rekao da nas je mnogo ostalo. Šane me u pola izlaganja prekide: „Tvoj predlog da se nešto preduzme, odbacujemo“. Uzalud sam mu objašnjavao da Stevo Krajačić nije uvredio mene nego žrtve Jasenovca i čitav srpski narod. Deset dana posle upalim televizor i vidim svečani doček nekog stranog šefa države. Mislim da je to bio finski predsednik Kekonen. Na aerodromu u Puli postrojeni gardisti, crveni tepih, a na tepihu ispred aviona stoji predsednik Josip Broz Tito. Pored njega – Stevo Krajačić!“

Ivan Stevo Krajačić celo je posleratno razdoblje tvrdio – i to mu je bilo najvažnije – da nakon 1948. godine nije bio sovjetski obaveštajac. Međutim, ta tvrdnja danas nema posebnu težinu i nije moguće shvatiti zašto toliko peripetija zbog nje, ali u ono vreme je imala veliko značenje, jer je značila da je čovek bio lojalan stranoj i, usput, relativno opasnoj, pa na momente i neprijateljskoj državi. Rusija je, inače, ‘70-ih i ‘80-ih godina prethodnog stoleća sarađivala i sa hrvatskom emigracijom, pa i onom zaista ekstremnom. Dr Branko Jelić se kotirao kao saradnik sovjetskih službi, a Tito se prilično plašio udara Rusa oslonjenih na separatistički raspoložene hrvatske organizacije – tu je video veliku opasnost. Malo je onih kojima je jasno kako je Ivan Krajačić Stevo ne samo uspeo da dočeka prirodnu smrt, nego i da ostvari i uživa vladarski status u socijalističkoj Jugoslaviji sve do samog kraja. Možda je razlog tome sasvim jednostavan – za razliku od drugih, on se nije zamarao odgonetavanjem zbrkanih događaja koje neki nazivaju našom novijom istorijom. Koncentrisao se na to da shvati Tita. Kao predratni metalac, jedini je u jugoslovenskom vrhu bio u stanju da shvati sve suptilne finese funkcionisanja genijalnog Brozovog mozga. Kao sovjetski đak i službenik, najdublje je shvatio Brozov moral i politiku koju je ponekad i određivao… Ivana Stevu Krajačića smatrali su duhovnim blizancem Josipa Broza Tita i jedinim čovekom koji je, ne izuzimajući ni Tita, mogao zaista da čini šta mu je volja. Nije imao prijatelja, a zbog obilja ideoloških i drugih dužnika, malo ko je mogao verovati da će zaista nadživeti cara Trećeg sveta. Umro je, ipak, prirodnom smrću šest godina kasnije, ne odavši ni jednu tajnu…

Možda je Stevo Krajačić imao tu impozantnu moć i snagu, iz razloga što je dobro razumeo politički, totalitarni sistem koji je i sam kreirao, te je uspešno koristio „poluge tog sistema“. Takođe, umeo je besprekorno da manipuliše činjenicama, okolnostima, događajima, ljudima, stanjima i procesima, upravo u tom sistemu, zajedno sa Josipom Brozom Titom, ne „mimo njega“, „ne ispod njega“, „ne iznad njega“, nego zajedno sa njim. Da li je Stevo bio „srbomrzac“, kako su ga okarakterisali savremenici i njegovo saradnici, čak je i manje važno za ispravno razumevanje njegove ličnosti i delatnosti. Bez obzira na monstruoznu izjavu u Jasenovcu iz 1966. godine, prinuđeni smo da sveobuhvatno razumemo: „šta znači biti srbomrzac u kontekstu shvatanja Krajačićevog političkog profila“. To što je on želeo samostalnu Hrvatsku; to što je njemu Hrvatska bila na prvom mestu, pa je li Krajačić ondašnjim srpskim političkim elitama i narodu kriv, zbog tih činjenica, a za „srpski promašen prethodni vek“?! Ko je srpskom narodu kriv, ukoliko je krivca potrebno tražiti, što srpski komunisti i ondašnje političke elite „ispred sebe nisu videli Srbiju“ ili, makar tu Jugoslaviju, nego su samo videli svoje sinekure i videli su svoje dobro plaćene i pretplaćene položaje i pozicije u istom tom političkom sistemu, gde je navodno „gospodar“ bio Stevo Krajačić. Nije on morao biti gospodar da srpski komunisti nisu to želeli i to, upravo, ti koji su sedeli zajedno sa njim, ti koji ga nisu ni ukorili zbog skandaloznog ponašanja u Jasenovcu. Nije kriv Stevo Krajačić za srpske propuštene šanse. Krivi su oni, srpski komunisti, koji su „prespavali“ XX vek.

 

 

 

 

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja