Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Kratak istorijski pregled relacija između Jugoslavije i Evropske ekonomske zajednice od 1957. do 2000. godine
Interaktivna komunikacija i saradnja između Republike Srbije i institucionalne organizacije, na čijim fundamentima je ustanovljena Evropska unija, odnosno Evropske ekonomske zajednice[1], počela je još u vreme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije[2]. Iz razloga što je u periodu između 1957. godine, kada je osnovana Evropska ekonomska zajednica i 1992. godine, kada je SFRJ prestala da postoji, Srbija predstavljala jednu od šest federalnih jedinica u okviru suverene i nezavisne države Jugoslavije, potrebno je da odnose između Srbije i EEZ posmatramo u pomenutom kontekstu. Dakle, komunikacija i saradnja između evropskih država organizovanih u specifičnu političko-ekonomsku zajednicu, kakva je bila EEZ, sa jedne strane i države Srbije, sa druge strane, odvijala se putem interakcije između nadležnih državnih organa u organizaciji saveznog nivoa vlasti u SFRJ i ovlašćenih pravno-političkih tela u kompleksnoj strukturi Evropske ekonomske zajednice.
U kontekstu veza sa Evropskom unijom, posebno posle 1993. godine i transformisanja EEZ u Evropsku uniju, pomenuti položaj Republike Srbije u okviru savezne države, možemo da posmatramo sve do 2003. godine, odnosno do vremena uspostavljanja Državne zajednice Srbije i Crne Gore[3], kada su navedene dve poslednje članice jugoslovenske federacije odlučile da odvojeno jedna od druge nastave politiku saradnje sa EU i, tada već pokrenuti proces evropskih integracija, koji je trebalo da rezultira ostvarivanjem punopravnog članstva pomenutih država u strukturi EU.
Krajem 1962. godine Savet ministara Evropske ekonomske zajednice prihvatio je mogućnost da se počne sa tehničkim razgovorima o saradnji sa SFRJ krajem 1962. godine. Deklaracija o odnosima između SFR Jugoslavije i EEZ, koja je samo okvirno utvrđivala buduću ekonomsku saradnju, potpisana je 1967. godine. Ovo je predstavljalo značajan napredak za Jugoslaviju, koja je prva od socijalističkih država potpisala navedenu vrstu dokumenta.
U toku 1968. godine uspostavljena je Stalna misija SFRJ pri EEZ, a ujedno je počeo i proces pregovora između dve strane u cilju zaključenja posebnog trgovinskog sporazuma. Početkom naredne decenije, odnosno između 1970. godine i 1973. godine, Jugoslavija je od EEZ dobila najpovlašćeniji status države u ekonomskoj saradnji i to nakon potpisivanja trogodišnjeg trgovinskog sporazuma. Takođe, u toku 1971. godine nekadašnja Jugoslavija uključila se u Evropski program naučne i tehničke saradnje. Polovinom iste godine, odnosno 1. jula 1971. godine usvojena je i opšta šema preferencijala u ekonomskoj saradnji između SFR Jugoslavije i EEZ.
Nakon višegodišnjih pripremnih procedura, novi Sporazum o saradnji SFR Jugoslavije i EEZ potpisan je 2. aprila 1980. godine. Jugoslaviji je tada obezbeđen preferencijalni položaj, a bila je predviđena i značajna finansijska podrška u okviru dodatnih protokola u sporazumu. U toku 1982. i 1983. godine zaključeno je više ekonomsko-trgovinskih sporazuma između SFRJ i EEZ, posebno u vezi sa pridruživanjem Grčke u članstvo u Zajednici.
Delegacija Evropske komisije u Beogradu je ustanovljena u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) 1982. godine nakon potpisivanja sporazumâ o saradnji između SFRJ i tadašnje Evropske ekonomske zajednice (EEZ). Naziv Delegacije je promenjen u decembru 2009. i sada glasi Delegacija Evropske unije u Republici Srbiji, što je u skladu sa Lisabonskim ugovorom koji je u međuvremenu stupio na snagu.
Savet za saradnju EEZ i SFR Jugoslavije, koji je postojao na ministarskom nivou, sastao se od 1975. godine do 1990. godine devet puta. Takođe, u istom periodu bilo je održano nekoliko sastanaka predstavnika Skupštine SFR Jugoslavije i Evropskog parlamenta u Strazburu. Nakon okončanja hladnog rata, SFR Jugoslavija je 1990. godine potpisala i PHARE program, koji je podrazumevao značajnu finansijsku potporu u predstojećoj tranziciji i teškim socijalnim i ekonomskim reformama. Međutim, zbog početka oružanih sukoba u Sloveniji, a potom u Hrvatskoj, 25. novembra 1991. godine otkazani su svi sporazumi o saradnji između EEZ i SFR Jugoslavije.
Posle transformacije Evropske zajednice u Evropsku uniju, a nakon Ugovora iz Mastrihta 1993. godine, države nastale na tlu bivše Jugoslavije nisu imale značajniju saradnju sa ovom organizacijom. Evropska unija se tokom oružanih sukoba na postjugoslovenskom području više puta prilično neuspešno angažovala u rešavanju kriza u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je ipak prevladano tek sa značajnom „balkanskom diplomatskom inicijativom Sjedinjenih Američkih Država“. Takođe, Evropska unija je tek nakon okončanja sukoba, u toku 1996. godine definisala regionalni pristup prema državama zapadnog Balkana, a od 1999. godine i Proces stabilizacije i pridruživanja.
Početkom novog milenijuma, nakon okončanja jugoslovenske krize, usledili su procesi evropskih integracija na postjugoslovenskom prostoru koji su determinisali i specifičnu konstelaciju političkih statusa i snaga u odnosu na saradnju i relacije prema EU. Slovenija je postala punopravna članica u Evropskoj uniji 2004. godine, dok je devet godina kasnije navedeni status uspela da ostvari i Hrvatska. Putem različite i uslovljene dinamike preostale države u regionu nalaze se u procesu evropskih integracija, ali sa uočljivim prvenstvom Crne Gore i Srbije. Kad je reč o članstvu u Savetu Evrope, Slovenija je u članstvo ove organizacije pristupila 1993. godine, a današnja Severna Makedonija dve godine kasnije. Nakon ispunjenja niza uslova, Hrvatska je tek 1996. godine pristupila Savetu Evrope. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina i nekadašnja DZ Srbija i Crna Gora su u Savet Evrope pristupile tek 2002, odnosno 2003. godine.
Evropske integracije i Republika Srbija od 2000. do 2012. godine
Članstvo u EU je prvi strateški spoljnopolitički prioritet Republike Srbije. Vrednosti oko kojih su se okupile članice EU Srbija prepoznaje kao vrednosti koje želi dalje da neguje, a pristupni proces kao priliku za reforme i jačanje evropskih standarda. Osim toga, Evropska unija je najvažniji trgovinski i investicioni partner Srbije i time jedan od najznačajnijih faktora ekonomske stabilnosti zemlje. Svaka evropska država koja poštuje set vrednosti navedenih u članu 2. Ugovora o Evropskoj uniji (ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokratija, jednakost, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava manjina) i koja se obavezala da ih promoviše može, prema članu 49. ovog Ugovora, da podnese zahtev za pridruživanje EU.
Evropski savet[4] u Kopenhagenu je 1993. godine dopunio ove kriterijume tzv. Kopenhaškim kriterijumima (politički, ekonomski i pravni), koji su 1995. g. upotpunjeni kriterijumom iz Madrida o postojanju odgovarajućih administrativnih kapaciteta za postepenu i skladnu integraciju u EU. Svi kriterijumi uvršteni su u Lisabonski ugovor EU iz 2009. i deo su pravne tekovine EU (tzv. acquis communautaire).
U vremenskom pogledu, proces pristupanja Srbije u punopravno članstvo u Evropskoj uniji, u toku je, bezmalo dve decenije. Svakako, proces evropskih integracija bio je usporen, zapravo onemogućen u toku ratova iz devedesetih godina na postjugoslovenskom prostoru Zapadnog Balkana, ali i zbog izrazito negativnog odnosa „političkog Zapada“ prema državnim interesima Srbije u datom vremenskom intervalu.
Bez obzira na političko-ekonomske sankcije međunarodne zajednice (gde ubrajamo i Evropsku uniju) prema tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji u izvesnom formatu postojala je komunikacija između državnih organa Republike Srbije i institucija Evropske unije. U periodu od 1994. godine postojali su susreti članova Evropskog parlamenta i Narodne skupštine Republike Srbije, ali pomenuta saradnja formalizovana je tek 2004. godine putem sastanaka interparlamentarnog dijaloga.
U oktobru 2000. godine Srbija je napravila odlučne korake kako bi okončala političku i ekonomsku izolaciju zemlje i krenula putem evropskih integracija, kojim je pošla cela srednja i istočna Evropa i susedi Srbije na Zapadnom Balkanu.
Hronološki pregled evropskih integracija 1999–2007
U junu 1999. godine pokrenut je program Evropske unije, Proces stabilizacije i pridruživanja za Zapadni Balkan[5] u koji, zbog poznatih istorijskih okolnosti SRJ nije bila uključena. Proces stabilizacije i pridruživanja pokrenut je u vreme kada je ulogu predsedavajućeg u EU imala Savezna Republika Nemačka. U decembru iste godine u okviru evropskog samita u Santa Maria Fieira u vreme predsedavanja Republike Portugalije pružene su garancije perspektivi članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU.
Nakon petooktobarskih promena u Saveznoj Republici Jugoslaviji 2000. godine, dva dana nakon povlačenja Slobodana Miloševića sa mesta predsednika, dakle 8. oktobra, novi predsednik SRJ, Vojislav Koštunica, pozvan je na samit EU u Bijaricu, u vreme predsedavanja Francuske, kada je SRJ zvanično pristupila Procesu stabilizacije i pridruživanja za Zapadni Balkan. Na samitu EU u Zagrebu u novembru 2000. godine zvanično učešće uzela je i delegacija SRJ. U decembru iste godine EU reguliše carinsku politiku za uvoz dobara i robe iz SRJ, gde su, zapravo proširene tzv. autonomne trgovinske mere koje su još ranije važile za sve druge zemlje ZB, ali koje su sada obuhvatile i SRJ. Na pomenuti način, carine na uvoz robe i dobara iz SRJ praktično su ukinute.
Prvi sastanak konsultativne radne grupe koja je trebalo da pripremi studiju izvodljivosti za SRJ, kao uvod u pregovore za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, održan je u julu 2001. godine. U julu 2003. godine održan je Samit EU u Solunu na kome je potvrđena privrženost ove organizacije procesu evropskih integracija za države Zapadnog Balkana i to na osnovu individualnog napretka svake od njih, te je u skladu sa pomenutim načelom usvojen princip regate. U oktobru iste godine održan je prvi sastanak unapređenog stalnog dijaloga, kao svojevrsne zamene za konsultativnu radnu grupu. Izvršene su pripreme za realizaciju studije izvodljivosti. Uprkos odluci koja je ishodila iz samog Beogradskog sporazuma 2002. godine i bez obzira na odredbe iz Ustavne povelje Državne zajednice Srbije i Crne Gore o potrebi revitalizacije, ali i uspostavljanja zajedničkog tržišta na teritoriji Srbije i Crne Gore, polovinom 2004. godine postalo je jasno da navedeno jedinstveno tržište neće biti uspostavljeno, te da iz datih razloga SCG, kao jedinstvena strana, ne može da učestvuje u pregovorima u vezi sa ekonomskim pitanjima, kao obaveznom segmentu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju[6].
Evropska unija usvojila je novu platformu u pristupu pregovorima sa SCG u decembru 2004. godine i to prema principu „dvostrukog koloseka“ (twin-track), prema kome će Crna Gora i Srbija zasebno pregovarati o delu SSP koji se odnosi na trgovinska pitanja, dok će u tzv. političkom delu sporazuma nastupati kao Državna zajednica. Srbiji i Crnoj Gori uručena je pozitivna ocena u Izveštaju o spremnosti SCG za pregovore o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU („studija izvodljivosti“) u aprilu 2005. godine. Početak pregovora Evropske unije i Srbije i Crne Gore o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji predstavlja prvu stepenicu ka integraciji u EU počeo je 10. oktobra 2005. godine.
Međutim, pregovori sa SCG otkazani su 3. maja 2006. godine, kada je Evropska unija saopštila da se na pomenuti korak odlučila zbog „nedovoljne saradnje sa Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije“[7]. Na osnovu rezultata Referenduma o nezavisnosti, Crna Gora u junu 2006. godine proglasila je nezavisnost svoje države, čime je DZ SCG prestala da postoji. U novembru 2006. godine Savet Evropske unije usvojio je mandat za pregovore o sporazumima o viznim olakšicama, kao i o agendi za readmisiju sa Srbijom, što je predstavljalo prvi korak ka ukidanju viza za građane Srbije, prilikom putovanja u zemlje tzv. Šengenskog sporzuma. Sporazum o slobodnoj trgovini u jugoistočnoj Evropi (CEFTA) potpisan je 19. decembra 2006. godine. Sve do juna 2007. godine pregovori sa EU bili su otkazani (called-off).
Predstavnici Vlade Republike Srbije i Evropske komisije u Briselu parafirali su Sporazume o viznim olakšicama i o readmisiji 16. maja 2007. godine. Pomenuti sporazumi omogućili su besplatno odobravanje vize studentima, naučnicima, poslovnim ljudima i drugim kategorijama građana Srbije, prilikom njihovih putovanja u zemlje EU i Šengenskog sporazuma. Pregovori o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Srbije nastavljeni su 13. juna 2007. godine. Sporazum o viznim olakšicama i Sporazum o readmisiji između Evropske unije i Republike Srbije potpisani su 18. septembra 2007. godine. Konačno, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Srbije parafiran je 7. novembra 2007. godine.
LITERATURA
Ben Rosamond, Theories of European Integration, Palgrave Macmillan, 2000, pp. 21–22.
Churchill, Winston (1946). Speech to the Academic Youth (Govor). Zürich, Switzerland. Arhivirano iz originala na datum 15. 05. 2016. Pristupljeno 06. 10. 2019.
Emm. Papadakis, Nikolaos (2006). Eleftherios K. Venizelos – A Biography. National Research Foundation „Eleftherios K. Venizelos“. Str. 48—50.
- Weigall and P. Stirk, editors, The Origins and Development of the European Community, Leicester: Leicester University Press, 1992, pp. 11–15.
Jones, Erik; Kelemen, R. Daniel; Meunier, Sophie (2016). „Failing Forward? The Euro Crisis and the Incomplete Nature of European Integration”. Comparative Political Studies. 49 (7): 1010—1034. doi:10.1177/0010414015617966.
Ortega y Gasset, José (1998) [1929]. The Revolt of the Masses. Madrid: Editorial Castalia.
Policy making in the European Union. Wallace, Helen (Helen S.), Wallace, William, 1941, Pollack, Mark A., 1966 – (5th izd.). Oxford: Oxford University Press. 2005. str. 16–19. ISBN 0199276129. OCLC 58828845.
„The political consequences”. Cvce.eu. Pristupljeno 16. 1. 2015.
[1] U daljem tekstu EEZ.
[2] U daljem tekstu SFR Jugoslavija ili SFRJ.
[3] U daljem tekstu DZ Srbija i Crna Gora ili Državna zajednica SCG, tj. DZ SCG.
[4] Čine ga predstavnici država članica na nivou šefova država i vlada.
[5] U daljem tekstu PSP ZB ili PSP.
[6] U daljem tekstu SSP.
[7] U daljem tekstu Haški tribunal.
Ostavi komentar