Autor: dr LJubiša Despotović
Prema dostupnoj literaturi koja tematizuje ovaj deo teorijskih pristupa u istraživanju međunarodnih odnosa moguće je sistematizovati četiri glavna teorijska pravca. Prvu grupu čine autori koji istraživanje međunarodnih odnosa vrše iz pozicije tradicionalnog legalističkog pristupa i svoje analize usmeravaju u pravcu proučavanja međunarodnog prava i međunarodnih institucija. Drugu grupu autora zanimaju istraživanja vezana za delovanje vojnog sektora u međunarodnim odnosima i parametara koji definišu odbrambenu politiku država i vojinih saveza. Treću, i po mišljenju kolega R. Vukadinovića najambiciozniju grupu teoretičara čine oni koji gaje ambiciju izgradnje jedne opšte teorije u nauci o međunarodnim odnosima, koja bi na osnovu gomile sakupljenog empirijskog materijala sačinila modele ponašanja država na međunarodnom planu. Takođe, ta opšta teorija međunarodnih odnosa morala bi objasniti zašto se razvoj pojedinih zemalja kreće u različitim pravcima, te zbog čega u pojedinim delovima sveta izbijaju česta trvenja i sukobi. Naravno, ovakav pristup bi trebao da obradi i faktore koji se podrobno bave anticipacijom razvoja međunarodnih odnosa sa što boljom i preciznijom slikom činioca koji na njega utiču i koja ga definišu. Četvrta grupacija autora koji istražuju međunarodne odnose prevashodno je posvećena pitanjima održanja mira u svetu i preokupirana je temama i okolnostima vezanim za rat i izgradnju mira. Na osnovu svega sagledanog moguće je dakle po mišljenju R. Vukadinovića odrediti nekoliko bitnih teorijskih pristupa u proučavanju SMO. Istorijski, sistematski, normativno-filozofski, politikološki i tzv. eklektički.
- Istorijski pristup međunarodnim odnosima:
Glavna karakteristika ovog pristupa istraživanju međunarodnih odnosa fokusirana je na istoriju diplomatskih odnosa kao i na obilje dokumentarne građe koju ona nudi. Logično, pristup se širi i na analizu političke istorije koja tematizuje međunarodne odnose, istoriju ratova, međunarodne kongrese, i uopše na sve što bi proučavanje političke prošlosti delovanja država kao međunarodnih subjekata moglo da doprinese razumevanju njihovog ponašanja u domenu spoljnopolitičke prakse. Brojni su pokušaji da se u okviru ovakvog pristupa izvrše izvesne sistematizacije ponašanja u istoriji međunarodnih odnosa, utvrde obrasci i faktori koji ga definišu i ostvari izvesna doza njihove primene na buduće međunarodne događaje.
Izvesna ograničenost ovakvog pristupa u proučavanju političke istorije vezana je za samu prirodu dobijenih rezultata, i njihovu temporalnu uslovljenost, jer su upravo takva saznanja često neprimenjiva u domenu anticipacije budućih događa. Teško je utvrditi konstante političkog ponašanja država i drugih subjekata međunarodnih odnosa, a još teže te konstate projektovati kao mogući teorijski reper za budućnost međunarodnih odnosa. Fluidnost, nestalnost, kontigencija, i najposle sloboda izbora pravaca delovanja međunarodnih aktera najčeće je neuhvatljiva za ovakvu vrstu teorijskih pristupa i donosi više problema nego realnih koristi. Istorijski događaji u međunarodnim odnosima koji su već završeni fiksirani su i njihova korektna naučna analiza može da nam kaže dosta o njima samima ali pokušaji pravljenja analogije sa savremenim dešavanjima ili pak anticipacije budućeg razvoja prilično su nepozudane. O tome metodološki vrlo jasno svedoči i Pol Kenedi kada kaže: „ali problem koji istoričari – za razliku od politikologa – imaju dok se nose sa opštim teorijama je taj da su dokazi iz prošlosti skoro uvek suštinski raznoliki da bi dopustili tvrde naučne zaključke.“ (P. Kenedi 1999:16.)
- Sistematski pristup u proučavanju međunarodnih odnosa:
Sistematski pristup u proučavanju međunarodnih odnosa polazi od stava da u međunarodnom opštenju subjekata SMO postoje izvesni stalni obrasci ili pravilnosti koje se ispoljavaju u različiti periodima tih odnosa i koje nisu zavisni od faze njihove konkretizacije, odnosno predstavljaju neku vrstu strukturalne konstante nezavisne od temporalne dimenzije njihovog pojavljivanja. Neka od takvih pravilnosti ili strukturalnih konstanti bile bi po tumačenju R. Vukadinovića na primer: balans sile, bipolarnost i univerzalizam.
Balans sile se uzima kao „najtrajniji sistem međunarodnih odnosa od stvaranja moderne države“. Čak bi se reklo da zastupnici ove teorije smatraju da je sila glavni strukturalni faktor u međunarodnim odnosima, osnovni pokretač tih odnosa i to još od starih vremena pa sve do danas. Balans sile je koncept u kome dominira stav da se međunarodni mir gradi upravo na ravnoteži same sile između suparničkih tabora, i da taj balans održava svet u relativno stabilnoj situaciji u kojoj je mir još uvek glavni cilj i pretežno stanje kome se teži. Toj ravnoteži doprinose i manje države svojom aktivnom saradnjom te svrstavanjem u pojedina saveznička okupljanja jačajući tako međunarodne blokove i doprinoseći na svoj način takvoj politici balansa sile. Često se u istoriji međunarodnih odnosa kao dobar primer balansa sile, odnosno ravnoteže moći, navodi poredak formiran u 19. veku u periodu između Bečkog kongresa i Berlinskog kongresa. Svaki disbalans sile značio bio pokretanje ratnih mehanizama jer nedostatak kontrabalansirajućih snaga u međunarodnim odnosima najčešće znači početak rešavanja međunarodnih problema snagom oružja u tom trenutku jače strane ili bar one koja smatra da to jeste.
Bipolarnost je takav pristup u proučavanju međunarodnih odnosa koji taj svet posmatraju kroz optiku postojanja dvaju jakih centara političke moći koji jedan drugog obuzdavaju, kontrolišu i pacifikuju uprkos brojnim kapacitetima tvrde moći koju poseduju. Dobar primer takvih odnosa je period tzv. hladnog rata. Iako bremenit mnogim problemima, on je bio i ostao period stabilnog mira u mnogim decenijama nakon Drugog svetskog rata upravo jer je mehanizam bipolarne ravnoteže snaga odrađivao svoj posao, smatraju pristalice ove teorije. Ovakav teorijski pristup gubi iz vida činjenicu da je bipolarnost svojstvo samo jednog perioda u razvoju međunarodnih odnosa te da nema i ne može da ima univezalnost. Često kao i danas, na primer, svet međunarodnih odnosa se gradi iz različitih poredaka moći, najpre bipolarnosti u vreme hladnog rata, zatim monopolarnosti i postojanja jednog svetskog hegemona oličenog u imerijalnoj strukturi SAD nakon rušenja Berlinskog zida, te novoj eri multipolarnosti koja se upravo gradi tu pred našim očima i koji će za ne duže od jedne decenije postati dominantan poredak geopolitičke moći u svetu.
Univerzalnost je takav teorijski pristup u proučavanju međunarodnih odnosa koji svoj osnovni stav postulira na traženju uporišta u prošlosti međunarodnih odnosa i političke istorije velikih imperijalnih struktura moći kao i društvenih formacija izgrađenih na njima. Kao čest primer za proučavanje takvih fomacija iz prošlosti uzima se stari Rim i njegov univerzalistički koncept Pax Romana, koji je određivao odnose unutar imperije i nivelisao ih kroz ovako shvaćen koncept univerzalizma. Teorijski koncept univerzalizma nastao je na prostoru SAD, početkom dvadesetog veka, kada su ušli u fazu prevladavanja doktrine izolacionizma i gradili sve jasnije svoj imperijalni program dominacije u međunarodnim odnosima pod univerzalističkim principom Pax Americana. Reč je u stvari o prvim nagoveštajima koncepta tzv. svetske vlade ili novog sveskog poretka moći koji treba da se gradi pod dominatnom ulogom SAD. Ideja svetske zajednice, svetske vlade i svetske administracije postaje ideja okosnica ovakvog pristupa posmatranja nove ahritekture sveta koji će se gaditi u budućnosti. Kao institucionalna prethodnica takvog poretka novih međunarodnih odnosa u svetu nastali li su prvo Liga naroda nakon Prvog svetskog rata i Organizacija ujedinjenih nacija nakon Drugog svetskog rata. Iz ove perspektive posmatranja strukture međunarodnih odnosa u poslednjem veku jasno se uočavaju namere planetarne dominacije SAD, koja imperijalne planove dominacije projektuje pod maskom univerzalističkog principa građenja mira i novih odnosa saradnje u svetu, pritom sve vreme primarno rukovođena realizacijom vlastitih nacionalnih interesa.
Normativni pristup u proučavanju međunarodnih odnosa polazi od prepostavke da bez obzira o kojoj se fazi tih odnosa radilo u njima postoje izvesni standardi, norme i pravila koje te odnose određuju, uređuju i usmeravaju. Autori koji baštine ovaj pristup smatraju da je za to ključan tzv. istorijski determinizam i dominacija sile, koji zajedno determinišu određeni okvir normativnog ponašanja u svetskoj politici. U okviru ove škole mišljenja postoje dva različita koncepta razumevanja normativizma u međunarodnim odnosima. Jedan je idealistički a drugi realistički koncept.
a) Idealističko-liberalni koncept se vezuje prevashodno za američke teoretičare ali i za američkog predsednika Vudro Vilsona koji je kroz principe tzv. liberlnog idealizma zagovarao snažniju ulogu međunarodnih institucija, međunarodnog prava i efikasne međunarodne organizacije koja će dovesti do većeg stepena izvesnosti i kontrolisanog ravoja. Oni na svet složenih međunarodnih odnosa gledaju kroz prizmu liberalnih ideja, smatrajući da je ispravna analogija sa pozicijom pojedinca u demokratskom društvu. Po tom idealu, i države bi se trebalo ponašati u međunarodnim odnosima. I to taman tako i toliko koliko je to moguće i pojedincu u svom društvenom okruženju. „Idelisti pristupaju međunarodnim odnosima na osnovi istih standarda kakvi se primenjuju i prema pojedicima u društvu. Stvari su u međunarodnim odnosima dobre ili loše, pravedne ili nepravedne, moralne ili amoralne. Iz toga se izvlači osnovni zahtev da bi bilo moguće stvoriti takav svet u kome bi se i države ponašale tačno onako kao i pojedinac, držeći se moralnih načela, koja su inače karakteristična za čoveka.“ R. Vukadinović:41.)
U istoriji socijalnih ideja takav stav su baštinili Dejvid Hjum koji se zalagao za ukidanje protekcionizma, Adam Smit za slobodnu trgovinu u svetu, Žan Žak Ruso u svojoj borbi za ukidanje nasilja (antropološki optimizam Rusoovskog tipa) a naročito Imanuel Kant koji se u svom delu Trajni mir zalaže za poštovanje univerzalno valjanih prava kao obavezujućih za sve države, jer je njihovo poštovanje osnova postizanja i održavanja svetskog mira. DŽon Lok, takođe, u svom znamenitom delu Dve rasprave o vladi (1689) iznosi jasan stav liberalizma koji postaje njegov bazični postulat i osnova svakog demokratskog društva: „Vlast se može preneti na određenu osobu ili grupu ljudi samo ugovorom, a ne ‘Božijom objavom’ ili miropomazanjem“.(D. Proroković, 2018:68.)
Temelji Lokovog demokratskog poretka vlasti počivaju na sledećim principima:
– politička vlast je svetovnog porekla, ona počiva na sporazumu ljudi kao pripadnika političke zajednice.
– pravni i politički poredak služe svrhama ljudske dobrobiti i odgovaraju racionalnim načelima uma.
– postoje urođena, prirodna ljudska prava koje mora respektovati svaka državna vlast.
– prirodna prava ljudi ne zavise od države, ona je samo njihov jemac i zaštitnik.
Čitava kasnija teorijska matrica koja je svoju vizuru međunarodnih odnosa posmatrala iz pozicije razvoja demokratije u međusobnim odnosima država inkorporirala je u sebi navedene principe. Oni su temelj kako unutrašnjeg ustrojstva svake domokratske zajednice modernog tipa, ali i ozbiljnih političkih odnosa zasnovanih na poštovanju međunarodnog prava. Svako drugačije postupanje može se posmatrati iz ugla njegove zloupotrebe u cilju uspostavljanja dominacije ili hegemonije, što je nažalost čest slučaj, uprkos deklarisanoj demokratskoj pozadini iz koje se navodno luče.
Literatura:
R. Vukadinović (2004) Međunarodni politički odnosi, Politička kultura, Zagreb
D. Proroković (2018) Era multi polarnosti, Službeni glasnik , Beograd
P. Kenedi (1999) Uspon i pad velikih sila, CID, Podgorica
Ostavi komentar