Autorka: dr Nataša Drakulić Kozić
U kritičkom izdanju sabranih dela Momčila Nastasijevića koje je priredio Novica Petković objavljeni su svi dramski tekstovi ovog autora, a uključuju tri muzičke drame: Međuluško blago, Đurađ Branković i Živi oganj, uz tri standardne drame: Nedozvani, Gospodar-Mladenova kći i Kod večite slavine. Pored toga, štampane su i njihove različite verzije, planovi, skice, nacrti iz piščeve zaostavštine, te kritičke napomene koje omogućavaju lakše praćenje svih relevantnih činjenica. Ovde ćemo se baviti komadom Đurađ Branković za koji je poznato da je izveden na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, 12. juna 1940. godine. Interesantan je podatak da su braća Nastasijević posebno bili inspirisani ličnošću Đurđa Brankovića, njegovom istorijskom i folklornom biografijom. Za ovu muzičku dramu tekst je napisao Momčilo Nastasijević, a muziku Svetomir Nastasijević, koji je zajedno sa Živoradom Nastasijevićem radio i na scenografiji, dok je Slavomir Nastasijević autor romana Teško pobeđenima gde tematizuje vladavinu srpskog despota.
Đurađ Branković je petočinka čija je radnja smeštena u XV vek, a odvija se u Beogradu, Smederevu i Nekudimu. Pored despota Đurđa Brankovića, iz vladarske porodice pojavljuju se još i njegova žena, despotica Jerina, zatim deca: Mara, Grgur, Stefan i Lazar, potom vojvoda Kajica i ostali običan svet. Osim pojedinačnih lica, na sceni i iza nje pevaju različiti horovi: Beograđani, kulučari, pastirke, narod, kopljanici, monasi i koledari, što ovaj pozorišni komad donekle približava antičkoj tragediji. Pored klasičnih uzora, naš proslavljeni pesnik, posebno poznat po negovanju melodije maternjeg jezika, inspiraciju pronalazi u srpskom srednjem veku i usmenoj tradiciji, u čijim okvirima Brankovići zauzimaju značajno mesto.
Pokosovski ciklus epskih pesama opeva Đurđa Brankovića kao neveru, prevashodno zbog toga što je potomak Vuka Brankovića, dok se greh za propast srpske države – njen pad pod tursku vlast – prenosi na njegovu ženu, u narodu zapamćenu kao Prokletu Jerinu. Sa istorijskog stanovišta, ova je despotica uživala veliki ugled i društvenu moć. Poreklom je iz plemićke vizantijske dinastije Kantakuzin, dok o njenom značaju dovoljno govori podatak da je ponuđena kao talac koji bi odmenio njenog muža u zarobljeništvu, što nije bilo uobičajeno, pogotovo ne pored trojice sinova (v. Olesnicki 1943: 23). Takođe je poznato da je samostalno obavljala državne poslove (v. Spremić 1992: 510–511). Iako bez uporišta u stvarnosti, u usmenim epskim pesmama okrivljena je za oslepljenje sopstvenih sinova, Grgura i Stefana, koje organizuje zajedno sa ćerkom Marom, inače ženom truskog sultana Murata II (v. SNPr II: 4, 87; Petranović 1867: 40, 41; Stojadinović 1869: 14; Šaulić 1929: 45).
Pored toga, srpski narod zapamtio je kuluk prilikom izgradnje Smederevske tvrđave, a sećanje na njega sačuvao u pesmi i priči. U tom su kontekstu posebno reprezentativne usmene pripovetke, predanja i epika, gde je kao glavni krivac istaknuta Jerina, stajaćim epitetom označena prokletom. Razloge za ovakvu njenu karakterizaciju moguće je tražiti u činjenici da je reč o ženi sa ovlašćenjima koja su u patrijarhalnoj društvenoj zajednici izvan plemstva rezervisana isključivo za muškarca, kao i u tome što je strankinja. Prenošenjem greha sa despota na njegovu suprugu štiti se sam vladar.
Nastasijević oslikava vladavinu Đurđa Brankovića od njegovog dolaska na vlast sve do smrti. Prvi čin pod naslovom Monah smešten je u Beograd, 1427. godinu, mesec jul, letnje nevreme. „Natušteno nebo svom težinom svalilo se na grad. Nigde žive duše, samo stražar nekakav prekorača, pa se vratiˮ (Nastasijević 1991: 47). Na sceni i iza nje pojavljuju se stražar, monah, građani, među kojima se izdvajaju stari građanin i glasnik. Pri tome se dočarava gomila ljudi, muškaraca i žena, dok se na samom kraju pojavljuje i Đurađ Branković. Lošim vremenskim uslovima što prate dolazak novog vladara na vlast nakon smrti despota Stefana Lazarevića najavljuju se (na simboličkom planu) nepovoljne društveno-istorijske prilike za srpsku državu. Kobni znak s neba od Boga tumači monah kao predskazanje svojevrsne apokalipse:
„U srcima tama,
Bogu na izvoru vri,
poteklo na reke,
u žilama mesto krvi greh!…
Ide noć bez svanuća,
o, teško tebi stvoru!ˮ (Nastasijević 1991: 48).
Komešanje naroda, praćeno slutnjama crnih vesti, pojačava glasnik koji sve obaveštava da je poslednji vladar iz loze Lazarevića na izdisaju. NJega svet oplakuje, žene nariču, nastaje sveopšta tuga, jer „Sveta presahnu Lazareva krvˮ (Nastasijević 1991: 50). U skladu s usmenim predanjem, od novog despota ne očekuje se ništa dobro zbog njegovog porekla:
„Mre on,
potonje ide vreme:
za nevolju Đurađ je tu sin.
Potonje, braćo,
kad u izdaje potomku,
u tamnoj krvi Vuka
jedini spas!ˮ (Nastasijević 1991: 50).
Građani uzvikuju da ne žele Đurđa Brankovića za novog predvodnika, sve dok se on sam ne pojavi na sceni, uz priznanje:
„Nećete me?
O, da je po volji samo grešnih nas,
ni sebe samog, građani, ne bih ja!ˮ (Nastasijević 1991: 52).
Ovaj se čin završava u kolektivnoj molitvi za pokoj duše i oprost grehova nakon prihvatanja novog reda stvari.
Drugi čin, Zidanje Smedereva prikazuje kulučare na gradnji utvrđenja u toku noći. Premoreni narod za prinudni rad krivi despoticu Jerinu Branković, kao i u usmenoj književnosti. NJu kolektiv doživljava negativno, kao osobu koja je u stanju da upravlja ne samo zemaljskim, već i nebeskim prilikama, u skladu sa negativnim predstavama o ženi koja uzurpira maskulini domen moći u okvirima tradicionalne kulture patrijarhalnog tipa. Zalazak sunca što najavljuje početak noćne smene na radu dešava se suviše brzo, „Ko Jerina da mu dade migˮ (Nastasijević 1991: 54). Smatraju je surovom nadzirateljkom, a odgovornost za zulum jednako joj je pripisana u usmenoj epskoj pesmi, gde Starina Novak odlazi u hajduke, ne bi li se spasao teških muka:
„kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana,
i ja vukoh drvlje i kamenje,
sve uz moja kola i volove,
i za pune do tri godinice,
ja ne stekoh pare ni dinara,
ni zaslužih na noge opanke!ˮ (SNP III: 1),
kao i u pripovetkama i predanjima, gde je graditeljka ne samo Smedereva, već brojnih drugih utvrđenja s kojima u realnosti nije imala nikakve veze (v. SR: 254; Milićević 2005: str. 65, 180, 315, 316, 366, 526, 658, 713, 786, 1031; Čajkanović 1999: 147; up. Palavestra 2003; Đorđević 1974; Marković 2003). S tim u vezi je i zapitanost Ilariona Ruvarca: „Pa kako je i otkuda je to, da se u Podunavlju i u Šumadiji skoro za svaku staru gradinu kaže, da ju je gradila Đurđeva Jerinaˮ (Ruvarac 1934: 305). U Nastasijevićevoj drami kolektiv je doživljava kao surovu ženu kojoj ništa ne može da promakne, ona upravlja stvarima, prati dešavanja i preti radnicima. Dosta slika kuluka istovetne su onima iz usmenog predanja. Jerina se naziva prokletinjom, narod smatra da uludo gradi za tuđinku, Grkinju i to bez odmora. Despot Đurađ Branković prikazan je kao neko ko ume da pregovara s narodom, jer nije opijen vladavinom i moći, pošto su one za njega kobni usud. Izražava sopstvenu odgovornost za sve što se dešava, on, za razliku od podanika, ne prebacuje krivicu na drugoga. Dok masa kune njegovu suprugu, on samog sebe smatra prokletim.
„Teretom sutra novim
saviću vam kičmu,
i nova na Jerinu nedužnu,
mesto na mene kletva,
teže još pritisnuće mi dušu!ˮ (Nastasijević 1991: 62).
Treći čin Mara prikazuje odluku porodice Branković da se njihova najstarija kćer uda za turskog sultana. Radnja se odvija na sceni, gde se pojavljuju: Mara, Đurađ, Grgur, Stefan i Jerina Branković, kao i epski junak, vojvoda Kajica, ali i iza scene, gde je smešten hor pastirki i solistkinja pastirica što ukupno predstavljaju glas kolektiva. Doživljaj naroda u suprotnosti je s onim što se događa u despotovini koju nekako treba sačuvati žrtvovanjem jednog od članova srpske vladarske porodice. Mara se nalazi, poput tipične devojke u usmenoj lirici, u ženskom domenu moći. Ona sedi, veze pojas voljenom junaku za kojeg neće poći, te pomirljivo prihvata udaju za sultana. NJeni su roditelji očajni zbog ovog poteza, kao i braća koji se nude da fizički brane njenu čast, da idu u rat, što neće učiniti, jer bi u njemu uludo izgubili živote, pošto je protivnik brojniji, time i silniji. Susret s vojvodom Kajicom ima melodramski efekat. Ženski hor svu krivicu iznova prebacuje na Jerinu, ponavljajući refren što se proteže u čitavom komadu:
„Prokleta, prokleta,
za Boga ne zna, za dušu!ˮ (Nastasijević 1991: 69)
i krivi je za sve što je zadesilo srpsku državu:
„za Turčina u miraze
tvrde sazda gradove,
tvrđe da zemlji sedne na vlastˮ (Nastasijević 1991: 71).
Ona, nasuprot onome što od nje očekuje narod, pokušava da spreči Marinu udaju za sultana, međutim, odluka je na vladaru. Na kraju Mara sama prihvata da se žrtvuje. Jerina izuzetno teško podnosi osudu mase u pogledu kritike njene majčinske ljubavi.
Naredni, četvrti čin Povratak slepih sinova prikazuje još jednu bolnu epizodu iz života despotske porodice, a dešava se u Smederevu, krajem avgusta, 1444. godine. Na sceni je narod predvođen jeromonahom Lukom koji u molitvi pokušava da prihvati pad Smedereva. Kolektiv preti svom vladaru:
„Prosto ti, oče, bilo,
Gospod na strašnom
nek podrži te putu,
patna bez greha tvoja duša
otaca da okaje greh!ˮ (Nastasijević 1991: 78).
Za razliku od usmene tradicije, Nastasijevićeva drama ne nalazi krivca za oslepljenje Grgura i Stefana u Mari, ona je neko ko je izdejstvovao da im se poštedi goli život. NJihov povratak prikazan je tragično, spas se pronalazi jedino u Bogu i molitvi.
Poslednji, peti čin pod naslovom Bdenje odvija se 1456. godine na Badnje veče u dvorskoj kapeli, gde je svet u molitvi. Još jedan od folklornih elemenata u ovoj drami jeste hor koledara koji se nalazi iza scene (kao glas sa druge strane, iz onog sveta, što ova muška obredna povorka inače predstavlja) i najavljuje Hristovo rođenje. Drama počinje i završava se slikom apokalipse – od dolaska Đurđa Brankovića na vlast, do njegove smrti, koja je jednaka onoj iz prve scene:
„Videh ga,
isti je ko negda,
Stefana Gospodina
kad u Belom Gradu
nasluti mrenjeˮ (Nastasijević 1991: 87).
Monah despotu na samrti predskazuje budućnost koja nije svetlija od prošlosti, ističući da će njegov sin Lazar prekršiti očevu volju, otrovati majku i oteti presto starijoj braći, opijen voljom za moć. Ovakav epilog ima utemeljenje u istorijskim podacima. Na simboličkom planu razrešenje je u skladu sa krivicom Đurđevog pretka, Vuka Brankovića, koji je u usmenoj tradiciji glavni krivac za poraz na Kosovu, jer je izdao kneza Lazara, što je i na samom kraju Nastasijevićeve drame još jednom naglašeno:
„Alʼ deset još da prepati života,
pa malo i premalo
za otaca greh, –
proklet ostade tvoj rod!ˮ (Nastasijević 1991: 90–91).
Dramu Đurađ Branković Momčila Nastasijevića bilo bi interesantno gledati na sceni, a njena se najveća vrednost ogleda u jeziku, stihu, te melodiji ovog pesnika. Veza sa istorijom i folklorom daje komadu specifičnu notu, pri čemu je njegov odnos prema tradiciji složen – njom je inspirisan, iz nje proizilazi, ali je u određenom smislu preosmišljava i natkriljuje. Krivica za brojne događaje koji su zadesili srpsku srednjovekovnu državu u nepovoljnim uslovima jeste pripisana porodici Branković kao i u usmenoj književnosti, ali je ona problematizovana i prebačena na simbolički plan umetničkog teksta.
Literatura:
Drakulić (2018). Drakulić, Nataša. „Jerina Branković između istorije i usmene tradicijeˮ. Savremena proučavanja jezika i književnosti: zbornik radova. Godina IX. Knjiga 2. Kragujevac: Filološko-umetnički fakultet, 23–33.
Đorđević (1974). Đorđević, Goran. Novi zapisi narodnog pesništva. Beograd: MSC.
Marković (2004). Marković, Snežana. Pripovetke i predanja iz Levča: novi zapisi. Kragujevac – Beograd: Centar za naučna ispitivanja Srpske akademije nauka i umetnosti i Univerziteta – Čigoja štampa.
Milićević (2005). Milićević, Milan. Kneževina Srbija. Beograd: Book & Marso.
Nastasijević (1991). Nastasijević, Momčilo. „Đurađ Brankovićˮ. U: Novica Petković (prir.) Sabrana dela Momčila Nastasijevića. Knjiga druga. Drame. str. 45–100.
Olesnicki (1943). Olesnicki, Aleksej. Mihajlo Szilágyi i srbska despotija. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Narodna tiskara.
Palavestra (2003). Palavestra, Vlajko. Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Beograd: Srpski genealoški centar.
Petranović (1867). Petranović, Bogoljub. Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine. Epske pjesme starijeg vremena. Knjiga druga. Biograd: Srpsko učeno društvo.
Pešikan (2006). Pešikan LJuštanović, LJiljana. „Svete i proklete – žene iz porodice Branković u istoriji i usmenoj tradicijiˮ. Smederevski zbornik, 1, 43–62.
Popović (2014). Popović, Mihailo St. Mara Branković: žena između hrišćanskog i islamskog kulturnog kruga u 15. veku. Novi Sad: Akademska knjiga.
Ruvarac (1934). Ruvarac, Ilarion. Zbornik Ilariona Ruvarca: odabrani istoriski radovi. Knjiga prva. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
SNP III: Karadžić (1972). Karadžić, Vuk Stefanović. Srpske narodne pjesme. Knjiga treća, u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena. Beograd: Nolit.
SNPr II: Mladenović – Nedić (1974). Mladenović, Živomir; Nedić, Vladan. Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa Vuka Stef. Karadžića. Knjiga druga. Pjesme junačke najstarije. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i književnosti.
SR: Karadžić (1972). Karadžić, Vuk Stefanović. Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječma. Beograd: Nolit.
Spremić (1992). Spremić, Momčilo. „Brankovići u istoriji i predanjuˮ. U: Miljačić, Rade (red.) Boj na Kosovu – starija i novija saznanja. Beograd: Književne novine, 509–524.
Stojadinović (1869). Stojadinović, Blagoje. Srpske narodne pesme (epske). Knjiga prva. Beograd: Državna štamparija.
Halilović (2017). Halilović, Elma. „Drama ʼĐurađ Brankovićʼ Momčila Nastasijevića u kontekstu usmene tradicijeˮ. Zbornik za jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 7, 233–241.
Čajkanović (1999). Čajkanović, Veselin. Srpske narodne pripovetke. Beograd: Gutenbergova galaksija.
Šaulić (1929). Šaulić, Novica. Srpske nardone pjesme. Knjiga prva. Beograd: Grafički institut „Narodna misaoˮ.
FOTO: privatna arhiva
Ostavi komentar