Autor: Prof. dr Boris Stojkovski
Arhivi koji se nalaze ili su vezani za Vatikan predstavljaju prvorazredne riznice istorijskih izvora za istoriju Balkanskog poluostrva i centralne Evrope. U tom kontekstu trebalo bi posmatrati i ona dokumenta, a kojih nije malo, za istoriju naroda na rečenom području – Srba, Hrvata, Mađara, ali i Bunjevaca i drugih onih naroda koji naseljavaju naše područje.
Najpre bi svakako trebalo čitaocima ovih redova objasniti nešto detaljnije koliko ima arhiva u Vatikanu, kako im se može pristupiti, te šta je u stvari istraživanje u jednom arhivu. Pođimo od ovog poslednjeg. Iako je danas veliki broj zaljubljenika u istorijsku nauku, a mnogi u arhive odlaze i kako bi iz raznih razloga istraživali porodično poreklo, arhivistika je ipak pomoćna istorijska nauka, čije poznavanje je osnovni preduslov da bi se ušlo u neki arhiv i na pravi način istraživalo o njemu. Metodološka neutemeljenost uz sveprisutne teorije zavere dezavuišu ljude i dovode do pogrešnog utiska o arhivskim istraživanjima kao takvim. Za rad i proučavanje dokumenata u arhivu, nevezano za istorijski period, neophodno je biti kvalifikovan istraživač i naučnik koji poznaje metodologiju istorijske nauke i arhivistike.
Za ovu temu najbitnija su tri arhiva koja su pod pokroviteljstvom papske države. Vatikanski apostolski arhiv (Archivum Apostolicum Vaticanum ili Archivio Apostolico Vaticano) predstavlja svakako najpoznatiju arhivsku ustanovu Vatikana, naročito zbog svog ranijeg naziva tajni koji je imao u svom imenu što je godinama pogodovalo širenju fama i proizvoljnosti o ovoj iznimno važnoj naučnoj ustanovi. Ovaj arhiv osnovao je još papa Pavle V i u njegovo vreme je i dodat taj prefiks tajni, ali daleko od današnjeg poimanja ove reči. NJegovo značenje je bliže reči privatni, lični što znači da su arhivi lično vlasništvo pape, odnosno da su samo rimski episkop i njegovi najbliži saradnici imali uvid u ova dokumenta. Do 1783. godine trajalo je prebacivanje dokumenata iz brojnih papskih ustanova u ovaj arhiv. Konačno, 1789. godine Arhiv je prebačen iz Anđeoske tvrđave u Vatikan. U vreme Napoleonovih ratova, 1810. godine, veliki deo dokumenata odnet je u Pariz, ali su oni vraćeni nekoliko godina docnije, iako je jedan dobar deo uništen, spaljen ili izgubljen. Ovo je bio veliki udarac za Apostolski arhiv Vatikana.
Važno je znati da ovo nije jedini arhiv koji je pod ingerencijom Svete Stolice. Najpre spomenimo Arhiv Dikasterija za nauk vere, Dicasterium pro doctrina fidei, poznat do 2022. godine i velike reforme papske kurije od strane pape Franciska kao Kongregacija za doktrinu vere, koji je na određeni način naslednik inkvizicije, ali ovu komisiju inkvizicije ne bi trebalo brkati sa srednjovekovnom. Ova kongregacija je osnovana 21. jula 1542. godine od strane pape Pavla III. Dakako, kada analiziramo vreme kada je nastala ova Kongregacija jasno je da se radi o vremenu kada se raširila reformacija i kada je Rimokatolička crkva trebalo da se što je efikasnije moguće suprotstavi cepanju crkve, podstaknutom Luterovim pozivom na reformu. Pored protivreformacije ova Komisija, a docnije Kongregacija trebalo je da se suprotstavi na neki način i Španskoj inkviziciji, koja se u velikoj meri u ovo doba otela i kontroli papske vlasti. Osim brojnih drugih ustanova koje ovaj danas Dikasterij ima, najvažniji je svakako njegov Arhiv. On je zvanično otvoren 1998. godine, u susret velikom jubileju 2000. godine, zaslugom tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vere kardinala Jozefa Racingera.
I konačno 1622. godine papa Grgur XV bulom Inscrutabili Divinae osnovao je Kongregaciju za širenje vere, često prevedenu kao Kongregacija za propagandu vere. NJen je osnovni zadatak bio širenje rimokatoličanstva, i zbog toga je ova ustanova od velikog značaja za istoriju Srba, ali i drugih balkanskih i srednjoevropskih naroda u ranom novom veku. Osnovni zadatak ove ustanove u početku, posebno nakon Tridesetogodišnjeg rata, bio je širenje vere u kolonijama i suprostavljanje protestantizmu. Zbog toga je ovo doba velikog zamaha u Aziji, Africi i obema Amerikama. Za Slovene, Grke, Etiopljane, Sirijce i druge pravoslavne hrišćane delovala je komisija još od pre ustanovljenja ove Kongregacije, pa je tako misionarenje i širenje rimokatoličanstva nastavljeno i među ovim narodima. Od 1657. godine dokumenta, odnosno izveštaji pišu se na italijanskom. Preimenovao ju je papa Jovan Pavle II 1982. godine i ona se do danas zove Kongregacija za jevanđelizaciju naroda. Tokom vekova misionari su sakupili i veliki broj artefakata koji čine posebnu zbirku u Vatikanskim muzejima. Što se, pak, arhiva tiče, on ima četrdeset pet sanduka i 4700 kutija, i ranije je bio smešten čak i na Španskom trgu u Rimu. Od 2002. godine ima novu modernu salu koja prima istraživače blizu zidina Vatikana.
Za svaki od ovih arhiva potrebna je posebna dozvola za pristup. Mogućnost pristupa arhivima i istraživanjima nije komplikovana, ali jeste ograničena. Naime, raditi u Vatikanu i njegovim arhivskim ustanovama mogu samo kvalifikovani istraživači, naučnici, profesori sa univerziteta ili istraživači sa instituta. Do sedmog januara naredne godine neophodno je najaviti ranije svoj dolazak, kako bi se osiguralo jedno od šezdeset mesta u Apostolskom arhivu, dok za ostale arhive to važi i nadalje. Za sva tri arhiva neophodno je navesti i čime se dotično lice-istraživač namerava baviti, a potrebna je i preporuka nekog naučnika koji je istaknut u svom polju istraživanja. U principu profesori univerziteta, i uopšte naučnici koji imaju potrebne kvalifikacije za rad u arhivu, dobijaju relativno lako i brzo pristup u sva tri arhiva. Pojedini od njih daju na uvid samo građu iz najuže oblasti istraživanja, dok su neki malo otvoreniji po tom pitanju. Svako fotografisanje je zabranjeno, ali se dokumenta mogu dobiti skenirana kako za ličnu upotrebu, tako i za objavljivanje, naravno uz odgovarajuću naknadu.
U periodu od 23. do 27. septembra tekuće, 2024. godine, u okviru projekta Bunjevačkog edukativnog i informativnog centra Ambrozije Šarčević pod nazivom Istraživanje vatikanskog arhiva – dokumenti o bunjevačkoj istoriji, boravili smo na studijskom i istraživačkom boravku tokom kojeg su vršena istraživanja u Apostolskom arhivu Vatikana (dakle nekadašnji Tajni vatikanski arhiv). Nažalost, pet radnih dana nije dovoljno da se istražuju sva tri prebogata arhiva, ali već i sam ulaz u ovo more za svakog istoričara predstavlja pravi izazov. Stoga ovo istraživanje je samo početak sveobuhvatnog rada u arhivima u Vatikanu. U bliskoj budućnosti nadamo se nastavku istraživanja u Apostolskom arhivu, ali i ulaz u druga dva arhiva, koji bi, na osnovu spiska fondova u koje smo imali uvid, mogli da doprinesu značajno rasvetljavanju najstarije istorije bačkih Bunjevaca.
Budući da i sam Apostolski arhiv Vatikana sadrži oko osamdeset pet kilometara građe u 35000 svezaka, ovom prilikom je konsultovano nekoliko fondova koji su od izuzetnog značaja za istoriju Bunjevaca, od kojih je svakako najznačajniji Arhiv nuncijature Svete Stolice u Beču, za period od 17. do kraja 18. veka. Kako se Bunjevci prvi put spominju 1622. godine, niz značajnih dokumenata je pronađeno upravo za kraj 17. veka koji svedoče o velikim migracionim talasima koji su se dešavali na Balkanu i Jugoistočnoj Evropi. U tim potresima koji su uzdrmali Balkan u grotlu borbe Osmanlija i Habzburga Bunjevci su imali takođe svoje mesto seleći se ka severu i svojoj novoj domovini.
Među dokumentima koje bi vredelo istaći su svakako molba Mihaila Radnića 1695. godine, provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene (umetnuto kao poseban papirić u dokumenta nuncijature). Ovaj dokument je od naročitog značaja, koji bi mogao da bude značajna dopuna Radnićeve biografije, kao i hronološka međa dolaska jedne značajne grupe Bunjevaca iz Bosne. Bitno bi moglo biti i za subotičke franjevce. U svakom slučaju, na osnovu dosadašnjeg konsultovanja literature deluje da bi ovaj dokument mogao da bude jedna značajna karika u biografiji Mihajla (znanog i kao Mijo) Radnića, jednog od bez sumnje najznačajnijih franjevaca ali i uopšte ličnosti za ranu bunjevačku istoriju.
Od ranije je poznata prepiska sa papstvom rečenog franjevačkog provincijala Mihaila Radnića iz 1684. godine. On tada, naime, piše kako su se Morlaci hrišćani iz Hercegovine digli u borbu protiv Turaka. Ne zaboravimo da je ovo već vreme Velikog bečkog rata (1683-1699) kada se ceo Balkan ustalasao u borbi da se Turci pobede i proteraju sa što većeg područja. Na kraju, Karlovačkim mirom 1699. godine je i sankcionisano proterivanje Turaka iz najvećeg dela nekadašnje Ugarske, odnosno sada Habzburške monarhije.
U Apostolskom arhivu Vatikana, pak, nalaze se važne dopune podacima vezanim za ove događaje. Naime, paralelno kako Radnić šalje pisma Kuriji, bečkoj nuncijaturi piše župnik Morlaka Stefan Sorić o tome kako su svi Morlaci hrišćani (pod čim se podrazumevaju isključivo rimokatolici) još 1648. godine prešli na mletačku stranu i to sa teritorije koju kontrolišu Osmanlije. Morlaci, Vlasi, ali izvesno i Bunjevci jesu nazivi koji su korišćeni za razne rimokatoličke etnije koje su naseljavale područja Hercegovine i Dalmacije. Upravo u tim krajevima bi trebalo tražiti i pradomovinu samih Bunjevaca, o čemu je u istoriografiji, etnologiji, geografiji i drugim naukama mnogo pisano. Zbog toga su ovih nekoliko dokumenata koji se odnose na rečenog župnika Sorića i Morlake koji prelaze iz Turske pod venecijansku vlast toliko bitni. Isto tako pokazuju i višedecenijsku borbu Morlaka protiv Turaka.
Samo ovaj lapidaran pregled nekoliko najznačajnijih dokumenata može da posvedoči koliko Apostolski arhiv Vatikana može da doprinese boljem razumevanju i sagledavanju veoma kompleksne istorije Balkanskog poluostrva u vreme kada se Bunjevci naseljavaju u svoju novu domovinu gde vremenom sazreva i njihova posebna svest koja ih je danas učinila samosvojnom etničkom zajednicom. Dakako, kada se analizira ova najranija građa treba biti oprezan jer postoji veliki broj termina koji se odnose na isto stanovništvo, a među svim tim brojnim rimokatoličkim skupinama ranog novog veka svakako se nalaze i Bunjevci. Zbog toga je i neophodno da se ovim temama bave kvalifikovani naučnici, koji su istovremeno ljudi bez ideoloških i drugih svetonazora koji bi mogli da ograniče uspešnost u naučnom radu i pretvore ga u propagandno delovanje.
Drugi značajan korpus dokumenata pohranjenih u ovoj važnoj arhivskoj instituciji odnosi se na savremenu istoriju, odnosno na vatikanske nuncijature u Jugoslaviji (preciznije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevini Jugoslaviji i socijalističkoj državi pod svim njenim nazivima do 1958) te Mađarskoj, kako međuratnoj Kraljevini, tako i posleratnoj komunističkoj državi. I za Mađarsku vredi isto što i za Jugoslaviju, ali i za sva arhivska dokumenta, dostupna je građa do 1958. godine, što uključuje i ratnu epohu. Iako se potpisnik ovih redova ne bavi savremenom istorijom, ipak smo smatrali da je za ovih nekoliko dana istraživanja veoma značajno sagledati prvenstveno čime Apostolski arhiv u Vatikanu raspolaže. Ovi dokumenti imaju veliki značaj za biografiju i delovanje biskupa Lajča Budanovića, te osnivanje apostolske administrature za Bačku i Banat i celokupan rad ovog znamenitog bunjevačkog klirika u kontekstu osnivanja posebne dijeceze za rimokatolike na području novostvorene države. Kako se radi o jednoj od najznamenitijih bunjevačkih ličnosti prve polovine 20. stoleća, ovi, do sada vrlo slabo poznati dokumenti mogu u mnogome osvetliti njegov pastirski, politički i društveni rad. To se posebno odnosi na arhiv nuncijature za Mađarsku, jer ta dokumenta su gotovo nepoznata, a postoji nekoliko fondova i dokumenata koji bi mogli značajno da dopune istoriju nastanka Apostolske administrature za Bačku i Banat kao i biografiju Lajča Budanovića.
U srpskoj, hrvatskoj, mađarskoj, dakako i nekadašnjoj jugoslovenskoj nauci pisano je podosta o istoriji Bunjevaca, pa i o onoj najstarijoj. Autori raznih provenijencija su tokom poslednjih vek i po u značajnoj meri konsultovali i interpretirali arhivsku građu. No, činjenica je da je jedan deo dokumenata ipak ostao izvan domašaja. Iako je u našem fokusu ipak kraj srednjeg i početak novog veka, dakle ta najstarija građa, ovo se odnosi i na sve one koji budu istraživali bunjevačku istoriju novog veka i savremenog doba jer za to postoje ozbiljne osnove.
Na kraju, zahvaljujemo se najsrdačnije dr Suzani Kujundžić Ostojić, predsednici Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine i upravitelju Bunjevačkog edukativnog i informativnog centra Ambrozije Šarčević na finansijskoj, logističkoj, stručnoj i svakoj drugoj podršci za ovo istraživanje. Dr Suzana Kujundžić Ostojić je svojevrsni spiritus movens svega što se tiče istraživanja istorije Bunjevaca. Ovo istraživanje bilo je veoma važan veliki korak i početak kojim je dat zamah svim novijim daljim arhivskim proučavanjima najstarije prošlosti Bunjevaca u Bačkoj.
Ostavi komentar