Autor: Milan Vukelić
Poslednjih meseci, jedno od najznačajnih pitanja u međunarodnim odnosima bio je sukob između SAD i Irana, koji je eskalirao posle ubistva iranskog generala Kasema Sulejmanija, vođe elitne jedinice Islamske revolucionarne garde – al Kuds. Međutim, Iran ne treba posmatrati samo kao potencijalnog protivnika SAD, jer ova zemlja fascinantne kulture i istorije zaslužuje mnogo više.
Gotovo 40 godina od svog osnivanja, Islamska Republika Iran, sa svojim složenim političkim uređenjem i spoljnom politikom, bila je u centru pažnje međunarodne zajednice, ali i zagonetka koja ni danas nije razrešena. Stoga, u ovom izlaganju pokušaćemo da prikažemo što više informacija o ovoj teokratskoj državi, a poseban akcenat biće na šiitskom islamu, koji predstavlja osnovni izvor legitimiteta većine Iranaca.
Opšte karakteristike
Iran, nekada poznat kao Persija, je zapadnoazijska država koja se graniči sa Irakom i Turskom na zapadu, Jermenijom, Azerbejdžanom i Turkmenistanom na severu, kao i sa Avganistanom i Pakistanom na istoku. Broji 84,923,314 stanovnika što je čini 17. najmnogoljudnijom zemljom na svetu. Glavni i najveći grad je Teheran sa 8,693,706 miliona stanovnika. Iran je zemlja koja se sastoji od više etničkih grupa, preovladavaju Persijanci (61%), Azeri (16%), Kurdi (10%) i Luri (6%). Najzastupljeniji jezik je persijski tj. farsi, koji se, inače, oduvek smatrao jezikom intelektualaca. Islam je državna i najzastupljenija religija. Velika većina muslimana su šiiti (90 – 95%), ali o tome ćemo tek govoriti u nastavku predavanja.
Iranska istorija proteže se na više hiljada godina i jedna je od najstarijih na svetu. Pokriva veliki broj civilizacija koje su živele na prostoru današnjeg Irana, od bronzanog doba do Jirofitske civilizacije, preko Elamitskog, Ahemenidskog, Partskog i Sasanidskog kraljevstva, persijskog doba pa sve do današnje Islamske Republike Iran.
Iranska islamska revolucija
Iran, kakav danas poznajemo, nastao je 1979. godine, posle Iranske islamske revolucije, koja je jedna od najvećih u istoriji čovečanstva i po mnogo čemu jedinstvena, izazvala je prave „tektonske promene“ na Bliskom istoku ali i u celom svetu. Proamerički režim šaha Reze Pahlavija transformisan je u tipičnu teokratiju, na čijem je čelu verski lider, ajatolah Ruholah Homeini. On je postao politički poznat 1963. godine, kao predvodnik opozicije šahu Pahlaviju i njegovom programu reformi pod nazivom Bela revolucija. Homeini je napao Šahov program modernizacije i liberalizacije zemlje, objavivši da je on započeo uništavanje islama u Iranu. Nakon Homeinijevog javnog odbacivanja šaha i hapšenja 5. juna 1963. godine, nastaju veliki trodnevni nemiri širom Irana, a policija je koristila smrtonosnu silu da ih uguši. Po izveštajima Pahlavijeve vlade, u neredima je ubijeno 86 ljudi, dok su Homeinijeve pristalice tvrdile da je ubijeno najmanje 15.000 ljudi. Homeini je bio u kućnom pritvoru osam meseci, a zatim je pušten. Odmah je nastavio borbu protiv Pahlavija, napadajući ga za blisku saradnju sa Izraelom i SAD. Novembra 1964. godine, Homeini je ponovo uhapšen i proteran iz zemlje, a u egzilu je proveo 14 godina, do revolucije.
Brojni događaji koji su iritirali Irance, doprineli su revoluciji 1979. godine:
- godine, u Persepolju održana je proslava povodom 2.500 godina od osnivanja Persijskog carstva. Na ovaj događaj bili su pozvani brojni stranci, trošilo se na tone kavijara i litre šampanjca, što je koštalo Iran više od 100 milona dolara. U isto vreme u brojnim oblastima zemlje, Iranci su umirali od gladi i siromaštva.
- Do kraja 1974. godine, naftni bum je zadesio Iran, a nafta je bila u potpunosti pod kontrolom SAD. I ne samo to, veliki broj stručnih kadrova iz inostranstva počeo je da dolazi u Iran, kako bi radili na skupoj američkoj vojnoj opremi na koju je Pahlavi trošio ogromne količine novca.
- godine osnovana je partija Rastakiz, koja ne samo da je bila jedina politička partija u zemlji, već su odrasli Iranci bili primorani da budu njeni članovi i da plaćaju članarinu.
- godine iranski muslimani bili su isprovocirani postupkom Pahlavijeve Vlade koja je islamski kalendar, koji vreme računa od godine hidžre (prelazak Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine), promenila na kalendar koji vreme računa od godine uspona na tron Kira velikog. Hidžra je događaj koji predstavlja začetak islamske religije, najvažniji datum za islamske vernike, stoga je ovaj potez bio strašan udarac za sve muslimane, ne samo u Iranu već i šire.
- godine, umro je uticajni islamski sociolog, jedan od idejnih tvoraca revolucije, Ali Šarijati kao i Homenijev sin Mustafa koji je imao srčani udar. Prošiitske grupe koje su se borile protiv šaha verovale su da ih je obojicu likvidirao Savak, tajna policija Pahlavija, poznata po svojoj surovosti.
- Najzad, januara 1978. godine, dolazi do masovne pobune protiv autokratskog, proameričkog režima šaha Pahlavija, štrajkovi su bukvalno paralisali zemlju i februara 1979. godine ajatolah Homeini se nakon 14 godina izgnanstva iz Francuske vraća u Teheran. NJega je na ulicama dočekalo pet miliona ljudi. Tog februara, iranska vojska je proglasila „neutralnost” nakon što su gerilci i pobunjenici nadjačali snage verne šahu. To je bio konačan pad Reze Pahlavija koji je izbegao u SAD. Za antireligiozni i sekularni Zapad bio je to velili šok. Pahlavijevi su govorili engleski, nosili dobro skrojenu zapadnu odeću, pojavljivali su se na američkoj televiziji i prosto je bilo nezamislivo da jedan moderan režim može biti oboren, pogotovo od strane islamskih revolucionara koje predvodi verski lider koji je u izgnanstvu.
Iran je zvanično postao islamska republika 1. aprila 1979. godine, kada su Iranci u velikoj većini podržali tu odluku na referendumu. Poznata je rečenica ajatolaha Homeinija koji je tom prilikom rekao: „Vapaj koji dolazi iz srca vernika trijumfuje nad svima, čak i nad Belom kućom. Ovaj val već se razlio širom sveta, koji se sada oslobađa ugnjetavanja kojem je bio izložen“.
Za muslimane, ta 1979. godina nije bila sudbonosna samo zbog Iranske islamske revolucije. Kao reakcija na nju, u Saudijskoj Arabiji je ojačan vahabizam. Dakle, Iranska revolucija je predstavljala globalno buđenje islamskog sveta. Tada se rađa jedan novi pokret, islamski fundamentalizam, koji je predstavljao revolt islamskog sveta prema prozapadnim, antiislamskim režimima, kakav je bio režim šaha Reze Pahlavija.
Politički sistem i organizacija vlasti
Politički sistem Irana zasniva se na Ustavu iz 1979. godine nazvanom Qānun-e Asasi ili Osnovni zakon. Vrhovni vođa ili „čuvar revolucije“ je neprikosnoveni lider i verski vođa – ajatolah, koji je zadužen za nadgledanje opšte politike zemlje. On je i vrhovni komandant oružanih snaga i jedini u zemlji koji može objaviti rat. Vođu revolucije bira skupština stručnjaka (verskih autoriteta) na neodređeni period. Trenutni ajatolah Islamske Republike Iran je Ali Hamneji koji ovu dužnost vrši od 1989. godine i koji je zamenio na toj funkciji osnivača Islamske Republike Iran, Ruholaha Homenija.
Posle vrhovnog vođe najznačajniju ulogu u političkom sistemu Irana ima predsednik, koji vrši izvršnu vlast (osim one koju izvršava ajatolah lično), bira se na izborima na mandat od 4 godine koji je moguće jednom obnoviti. Predsednik bira i nadgleda savet ministara, kontorliše rad Vlade, kreira državnu politiku koju prezentuje parlamentu. U radu mu pomaže 10 potpredsednika kao i kabinet od 22 člana. Trenutni predsednik Irana je Hasan Ruhani. Zakonodavnu vlast vrše:
– jednodomni parlament Medžlis (službeni naziv Islamska savetodavna skupština) koji broji 290 poslanika izabranih na mandat od 4 godine. Parlament izglašava zakone, budžet, ratififikuje međunarodne sporazume itd.
– Savet čuvara čini 12 članova, od kojih 6 bira Vrhovni vođa – ajatolah, a drugu polovinu šef sudske vlasti (kojeg postavlja ajatolah lično). Savet čuvara tumači Ustav, može staviti veto na odluke parlamenta ili ga vratiti na doradu
– Skupština stručnjaka (eksperata) zaseda samo jednu sedmicu godišnje i čini je 86 članova sveštenstva koji se biraju glasanjem na mandat od 8 godina. Kao i članove parlamenta i članove Skupštine stručnjaka mora da odobri Savet čuvara. Skupština bira Vrhovnog vođu, a ima čak i ovlašćenje da ga smeni sa te pozicije, ali takav slučaj do sada nije zabeležen.
Sudsku vlast vrše vrhovni sud i glavni tužilac. U Iranu postoje i javni sudovi koji se bave krivičnim slučajevima građana, revolucionarni sudovi koji se bave zločinima protiv državne bezbednosti, kao i poseban sveštenički sud, koji nije deo pravosudnog sistema i odgovara samo ajatolahu. Odgovoran je za suđenje sveštenicima koji su počinili neki zločin. Lokalnu vlast u Iranu čine lokalna veća koja se biraju u svim gradovima na mandat od 4 godine. Lokalna vlast je odgovorna za izbor gradonačelnika, nadzor lokalnih aktivnosti, opštu brigu o građanima itd.
Ekonomija Irana
Uprkos godinama pod sankcijama koje su Iranu uvele UN, SAD i zapadnoevropske zemlje zbog nuklearnog programa, ekonomski, Iran je i dalje ispred mnogih svojih suseda.
Iranska privreda se zasniva na proizvodnji nafte i poljoprivredi. S obzirom da se prostire na severoistočnoj obali Persijskog zaliva i Ormuskom moreuzu, Iran je nezaobilazna raskrsnica za transport sirove nafte. Iran je četvrti izvoznik nafte u svetu i ima 10% svetskih rezervi. U 2017. godini, Iran je bio treći na svetu u proizvodnji prirodnog gasa sa 214.5 biliona kubika. Mineralne sirovine čine 70% izvoza Irana. Dugoročni cilj iranske Vlade je, kao i ostalih bliskoistočnih zemalja, da se u budućnosti što više smanji zavisnost od prihoda trgovine naftom, stoga Iran ulaže i u brojna druga područja. Pa evo nekoliko primera:
Od revolucije iz 1979. godine izvršena je reforma poljoprivredne proizvodnje koja se od 1980. do 2004. godine utrostručila. Površina obradivog tla u Iranu iznosi oko 221.400 km² odnosno 13,43% od ukupne površine, Iran je najveći svetski proizvođač šafrana koji se smatra strateškim proizvodom u zemlji (Iran proizvodi oko 95% svetskog šafrana). U periodu od 2017. do 2018. proizvodnja šafrana porasla je za 55%. Iran je u 2017. godini bio prvi u proizvodnji pistaća u svetu, kao i drugi proizvođač urmi. Pšenica je jedan od najvažnijih poljoprivrednih proizvoda u Iranu, zatim kukuruz, pirinač, ječam, pamuk, šećerna repa, čaj, duvan, voće i povrće. Početkom dvehiljaditih godina poljoprivredni proizvodi činili su četvrtinu iranskog nenaftnog izvoza, a najvažniji među njima bili su voće, životinjska koža, prerađena hrana i začini.
Najvažniji iranski industrijski proizvodi danas su petrohemikalije, čelik i bakar, zatim motorna vozila (od 2001. godine u Iranu postoji 13 proizvođača automobila među kojima su najveći Iran Hodro i Saipa ), zatim elektronika, kućni aparati, lekovi, tekstili, hrana, papir, guma, cement i građevinski materijali, oprema za telekomunikacije, industrijska postrojenja…
Činjenica je da sankcije od strane SAD pogađaju iransku ekonomiju, ali kako bi nadoknadili nedostatke, Iran je dodatno ojačao ekonomsku saradnju, pre svega uvoz, sa Kinom, Rusijom i Indijom.
Iran takođe ima i vrlo mladu populaciju, a rezultat toga je velika radno sposobna snaga. Za razliku od zapadnih zemalja u kojima populacija rapidno stari, prosečan stanovnik Irana ima 28.8 godina, a Nemačke, na primer, 46.1. Od Iranske islamske revolucije, iranska Vlada je aktivno ohrabrivala rano stupanje u brak i pravljenje velikih porodica, pošto je rast nacije bio prioritet. Takođe, srednja klasa u Iranu je vrlo razvijena, oko 34 % stanovništva spada u srednju, pa i višu srednju klasu.
Teheran danas apsolutno ni u čemu ne zaostaje za evropskim metropolama. Radnje su vrlo snabdevene, postoji mnoštvo tržnih centara sa ekskluzivnom robom, a cene su vrlo povoljne, pa sigurno 60% jeftinije nego u Evropi. Bankomati su na svakom koraku ali primaju samo iranske kartice. Strane ne prolaze, jer zbog sankcija Iran nema međubankarske odnose sa ostalim državama. U severnom delu grada možete videti najluskuznija skupocena kola, a cena stana po kvadratu može dostići i do 10 000 dolara.
Međutim, daleko od toga da je sve u Iranu bajno. Internet je, recimo, vrlo ograničen i spor. Vazduh je jako zagađen, gužve u saobrađaju su nenormalne, postoji veliki jaz između Teherena i ostalih gradova, prestonica je mnogo ispred ostalih gradova u svakom smislu.
Razvoj nauke u Iranu
Ono što je posebno fascinantno jeste razvoj nauke u Iranu. Teheranski univerzitet je najstariji u Iranu, a grad ima više od 300 visokoobrazovnih ustanova. Iranci su značajno doprineli razvoju mnogih naučnih disciplina poput astronomije, medicine, matematike, filozofije, arhitekture itd. Teorije heliocentrizma i evolucije bile su poznate iranskim naučnicima mnogo pre rođenja Kopernika, odnosno Darvina. Za vreme srednjeg veka osnove filozofije i matematike iz antičke Persije i Grčke očuvane su u persijskim naučnim krugovima. Akademija u Gundišapuru bila je najpoznatiji naučni centar tog vremena i smatra se prvim univerzitetom na svetu. U to doba, Iran je postao i svetski centar nauke i tu reputaciju su zadržali sve do 19. veka. Danas, Iran nastoji da povrati status koji je imao u zlatno doba persijske nauke. Od 1996. do 2004. broj objavljenih naučnih radova u Iranu je gotovo udeseterostručen, što predstavlja najveći rast u svetu posle Kine. Uprkos brojnim ograničenjima, iranski naučnici postižu zapažene uspehe na područjima medicine, hemije, fizike…
Neki od najznačajnijih iranskih naučnika su Ali Javan koji je 1960. godine izumeo prvi gasni laser i kardiolog Tofu Musivand koji je izumeo prvu srčanu pumpu. Prilikom istraživanja dijabetesa, Samuel Rahbar je otkrio parameter HbA1c, a iransko-američki naučnik Cumrun Vafa je uspostavio Vafa-Vitenovu teoremu zajedno s Edvardom Vitenom.
Iranski nuklearni program
Iranski nuklearni program započet je još u pedesetim godinama 20. veka kako bi se razvila nuklearna tehnologija, za koju Iranci tvrde da je isključivo u civilne svrhe, za potrebe veće energetske sigurnosti i ostvarenje zarada izvozom velikih rezervi nafte i plina. Takođe, za Iran je neprihvatljivo da druge zemlje u regionu, pre svega Izrael, imaju atomsku energiju, a oni ne. Međutim, iranski naučnici do sada nisu međunarodnim inspektorima objavili u potpunosti svoje nuklearno istraživanje, pa je stvorena sumnja u istinske namere iranskog nuklernog programa. Do sada nisu pronađeni čvrsti dokazi da Iran razvija nuklearno oružje, ali neki posmatrači veruju da oni imaju tu nameru. Paradoksalno je to da je podrška Iranu u stvaranju nuklearnog programa u prošlosti pružena od strane onih koji se danas tome najviše protive, a to su SAD. Programom „Atomi za mir“, SAD su snabdevale opremom i informacijama istraživačke institucije unutar njih i u svetu, a među njima je bio i Iran.
Iranski nuklearni program uključuje nekoliko tačaka i to su: obogaćivanje uranijuma, izgradnja nuklearnih reaktora i pravljenje rudnika urana. Ostvarenjem ovih ciljeva, Iran bi imao sve uslove za stvaranje moćnog nuklearnog oružja. Za stvaranje bombe potrebno je da uranijum bude obogaćen minimum 90%. Bivši predsednik Irana, Mahmud Ahmadinedžad, aprila 2006. godine je izjavio da je Iran obogatio uranijum za 3.5 % i može se koristiti za nuklearni reaktor.
- jula 2006. godine, Iran je dobio rok od UN da zaustavi svoj nuklearni program, u protivnom će snositi „diplomatske i ekonomske posledice“. Pošto oni to nisu uradili, krenuo je niz sankcija Iranu od strane UN plus unilateralne sankcije SAD, da bi 2015. godine, Iran i šest svetskih sila zvanično u Beču objavili postizanje istorijskog sporazuma kojim se ograničava iranski nuklearni program u zamenu za ukidanje međunarodnih sankcija toj zemlji. Samo tri godine kasnije, SAD su izašle iz ovog sporazuma, predsednik Donald Tramp je izjavio da je Iran nastavio sa svojim aktivnostima i da je prekršio dogovor. SAD su Iranu uvele najviši stepen ekonomskih sankcija, tenzije između ove dve zemlje su se nastavile, da bi eskalirale nedavno ubistvom generala Kasema Sulejmanija.
Oružane snage Irana
Sposobnost oružanih snaga Irana jedno je od pitanja koje svakako zazuima veliku pažnju gotovo svih svetskih lidera. Iran je trenutno je 14. vojna sila na svetu, prema sajtu Global Fajerpauer (Global Firepower), a 48% stanovništva tj. 39.842,164 ljudi je vojno sposobno za službu. Oružane snage ove zemlje sastoje se od regularne vojske – Artes, Revolucionarne garde i policije. Redovne oružane snage Irana sastoje se od kopnene vojske, ratne mornarice, ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Zajedno sa Revolucionarnom gardom, oružane snage Irana broje oko 520 000 aktivnih vojnika, plus oko 350 000 rezervista. Vojni budžet Irana iznosi 19,6 milijardi dolara, što je ništa naspram 750 milijardi kolko raspolažu SAD (prema sajtu Global Firepower), ali uprkos tome, sa sigurnošću možemo reći da Iran ima jednu od najrespektabilnijih vojnih snaga u regionu Bliskog istoka.
Okosnicu oružanih snaga Irana čine raketni sistemi, iako imaju slabije vojno vazduhoplovstvo od rivala u regionu poput Izraela i Saudijske Arabije. Ministarstvo odbrane SAD opisuje iransku raketnu moć kao najveću na Bliskom istoku. Imaju uglavnom rakete manjeg i srednjeg dometa. Razvoj programa raketa dugog dometa stopiran je u okviru Nuklearnog sporazuma, mada niko sa sigurnošću ne može tvrditi da Iran već nema takvo oružje.
Iranska revolucionarna garda (IRG)
Iranska revolucionarna garda (IRG) osnovana je 1979. godine, svrgavanjem poslednjeg iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija i dolaskom na vlast šiitskog sveštenstva, na čelu sa ajatolahom Ruholahom Homeinijem. Verski vođa je dao naređenje da se različiti odredi verskih revolucionara, koji su se do tada bavili obezbeđenjem demonstracija protiv šaha, ujedine u neku vrstu verske milicije. IRG ili Čuvari revolucije i njenih tekovina, kako je u Ustavu Irana opisana uloga Garde, predstavljaju stub iranskih oružanih snaga, iako su zvanično odvojeni od regularne vojske. Ova vojna struktura se posebno istakla za vreme Iransko-iračkog rata osamdesetih godina prošlog veka. NJeni pripadnici su se na bojnom polju praktično goloruki bacali na protivnika. Tada je i odlučeno da se od njih formiraju regularne jedinice.
IRG je jedinica koja se nalazi pod direktnom upravom verskog lidera – ajatolaha. IRG je vrlo dobro obučena jedinica, izuzetno naoružana, visoko motivisana, a ima i veliki politički i ekonomski uticaj u Iranu. Broji oko 125 000 vojnika, podeljenih u kopnene, mornaričke, pomorske i vazdušne snage. Posebno je važna specijalna jedinica al Kuds (prevedeno sa arapskog jezika – Jerusalim), na čijem je čelu do nedavno bio general Kasem Sulejmani. Bave se obaveštajnim poslovima, kao i operacijama van granica Irana. Upravo je al Kuds imala ključnu ulogu u Siriji i Iraku u borbi protiv Islamske države, bili su aktivni i u Bosni, 1993 – 1994, Sulejmani lično je bio na ratištu, a prema pojedinim izvorima, Garda je podržavala je i OVK na KiM, tokom rata 1999. godine. Sulejmani je jednom prilikom izjavio da svuda gde muslimanima bude potrebna pomoć, on i njegova jedinica će biti tu. Vredna je pomena i jedinica Basiž, rezerva IRG. To je narodna vojska u koju ulaze i muškarci i žene civili i prolaze obuku IRG. Ona broji između tri i pet miliona ljudi po celoj zemlji, a njen glavni zadatak je praćenje poštovanja zakona i religioznih normi.
Bitno je naglasiti da IRG ima uticaj i u ekonomiji Irana. Kada su znatno ojačali na vojnom, političkom i ideološkom planu, bivši predsednik Akbar Hašemi Rafsandžani (1989 – 1997) uplašio se da bi članovi Garde mogli da uđu u politiku i dao im je na upravu dobar deo ekonomije zemlje. Praktično čitav vojno-industrijski kompleks se nalazi pod kontrolom Garde, kao i deo naftno-gasne industrije. Prema nekim informacijama, IRG kontroliše od 25 – 30% svih novčanih transakcija zemlje. IRG je posebno ekonomski ojačala u vreme predsednika Mahmuda Ahmadinedžada (2005 – 2013), koji je i sam bio njihov član.
Potpisivanjem nuklearnog sporazuma 2015. godine, uticaj IRG je počeo da slabi. Predsednik Irana Rohani je počeo borbu za ograničavanje konzervativnih snaga i otvaranje države prema svetu. Garda je uvek bila protiv nuklearnog sporazuma i protiv pregovora sa SAD. Zato je i podržala predsednika SAD Donalda Trampa kada je izašao iz nuklearnog sporazuma.
Uprkos ovim vrlo respektabilnim brojkama, predmet brojnih rasprava jeste borbena efikasnost iranskih oružanih snaga. Svakako da je vojska Irana zajedno sa IRG sposobna da brani svoje granice i štite svoje interese u regionu, ali njenu sposobnost da projektuje moć izvan Bliskog istoka mnogi vojni analitičari dovode u pitanje. Recimo Entoni Kordsmen iz vrlo poštovanog Centra za strateške i međunarodne studije smatra da Iran nije slab, ali nije ni sposoban da preuzme ulogu lidera u regionu kao ni da izvrši neku agresiju ako naiđe na otpor SAD ili neke od vojno jačih zemalja.
Iran kao zašitnik šiitskog islama
Muslimana danas ima oko 1.8 milijardi, i oni su druga najrasprostranjenija verska zajednica na svetu. U okviru islama postoje brojne podele, ali mi ćemo se zadržati na osnovnoj, a to je na sunite i šiite. Islamske zemlje su sve zemlje Severne Afrike, od Maroka na zapadu, do Indije na severu, jedini prekid u tom lancu čini Izrael, a na istoku od Indije muslimanske zemlje su: Bangldeš, Malezija, Brunej i Indonezija. Suniti čine 90% islmaskog sveta, a šiiti svega 10. Šiiti su većina samo u Iranu, Iraku, Bahreinu i Azerbejdžnu, a veoma su brojni u Libanu, Jemenu, Kirgistanu, Turkmenistanu, Tadžikistanu, Kazahstanu i Uzbekistanu.
Bitno je istaći da se šiizam se rodio u Iraku i svom prvom razvojnom periodu najpre se širio među Arapima, a ne među Persijancima. Arapski Irak je bio kolevka šiizma, grad Kufa je bio prvi veliki verski centar ove grane islama. U kasnijim vekovima, a izrazito za vreme iranskih Safavida, šiitska islamska grana dobila je svoj konačni doktrinarni izgled. Dakle, Arapi su iznedrili šiizam, a Persijanci su mu dali konačan oblik. Tek posle Iraka šiizam je počeo da se širi u Iranu, gde je i danas najzastupljeniji.
Iran je bez sumnje najveća i najznačajnija šiitska zemlja na svetu, teokratija u kojoj između 90 i 95% stanovništva čine šiiti, što je između 74 i 78 miliona ljudi, a to je oko 40% ukupnog šiitskog sveta. Stoga, sa sigurnošću možemo reći da je ova zemlja temelj šiitske ideologije. Tome svedoči i izjava bivšeg predsednika Egipta, Hosnija Mubaraka, koji je jednom prilikom rekao: „Šiiti na čitavom Bliskom istoku su više verni Iranu nego svojim državama“. Možda je to najveća tajna preporoda Irana u 21. veku.
Razlika između šiita i sunita
Svi muslimani, dakle i suniti i šiiti veruju u Alaha, proroka Muhameda, koji im je doneo svetu knjigu Kuran i upravo je njegovo učenje i ponašanje primer za svakog muslimana, kako treba živeti. Dakle, sa racionalne tačke gledanja, za muslimane je islam ono što propoveda Muhamed. Međutim, koliko god islam delovao kao složna i jedinstvena religija, u praksi je situacija potpuno drugačija. Postoje brojne razlike među muslimanima i one su pre svega kulturne i socijalne prirode. Posle smrti Muhameda, njegovi sledbenici su se okupili da izaberu njegovog naslednika (halifa). To je mogao biti onaj koji je u sebi obuhvatao funkciju komandanta pravovernog i funkciju imama svih muslimana. U islamu postoje četiri pravoverna halifa, to su Abu Bakr, Omar, Osman i Ali. Šiiti (šijat-ali-ja ili pripadnici Alijeve partije) veruju da naslednik Muhameda mora biti iz njegove uže porodice. Po viđenju šiita dakle, jedino je Ali dostojan da bude halif, jer je on bio Muhamedov nećak i zet (bio je oženjen Muhamedovom ćerkom Fatimom). Dakle, šiiti ne priznaju prva tri halifa, već samo poslednjeg, Alija. Poštovanje ehli bejta (u prevodu sa arapskog jezika „ljudi kuće“, izraz je koji se koristi za užu porodicu Proroka Muhameda koja obuhvata njegovu ćerku Fatimu, rođaka i zeta Alija i njihova dva sina Hasana i Huseina) jedna je od najvažnijih karakteristika šiitskog islama. S druge strane, suniti priznaju sva četiri halifa. Po njihovom verovanju, svako koga ulema jednoglasno izabere, može biti predvodnik svih muslimana. Upravo je to jedan od osnovnih razloga raskola između sunita i šiita. Naravno ima ih još, u nastavku ćemo navesti još neke od njih.
Ono što razlilikuje šiite od sunita jeste i koncept imamata. Šiiti veruju da je Muhamed objedinjavao duhovnu i svetovnu vlast i da je samo on mogao da autentično tumači Kuran, a da ne naruši njegovu objavu. Veličanjem Proroka i njegovog naslednika Alija, šiiti su stvorili koncept imama kao sinonima za vođu koji najbolje poznaje versko pravo i koji je jedini u stanju da stvori idealnu islamsku zajednicu. Položaj imama je Božiji, isto kao što je i Prorokov, te kao što je Bog izabrao onoga kojeg je on hteo da bude njegov poslanik i prenosi njegovu poruku, tako u šiitskom islamu i imam za života bira narednog imama zato što je to Božija volja.
Tumačenje Kurana takođe deli šiite i sunite, naime šiitski tumači Kurana veruju da sveta knjiga islama ima svoju spoljašnost i unutrašnjost i da je samo šiitima dato razumevanje te unutrašnjosti Kurana, zato preferiraju mistično tumačenje. Za razliku od njih, sunitski verski autoriteti preferiraju bukvalno tumačenje Kuranskih ajeta.
Zatim tumačenje hadisa je vrlo bitno pomenuti. Kod sunita svi hadisi koji se prenose od ašaba (Muhamedovih saboraca) preko pouzdanih prenosilaca su verodostojni, dok kod šiita, pouzdani su samo hadisi preneti od strane Ehli bejta, ili određenih ašaba koji su bili odani Ehli bejtu. Inače, hadisi su pouke, reči i postupci Proroka Muhameda o najrazličitijim aspektima ljudskog života i predstavljaju drugi izvor legitimiteta kod muslimana, odmah posle Kurana.
Praktikovanje mezheba (pravne škole) takođe deli sunite i šiite. Suniti veru praktikuju preko jedne od četiri mezheba, a to su hanafijski, malikikski, šafijski i hanbalijski, dok šiiti smatraju da se vera može praktikovati samo mezhebom čiji je osnivač i dalje živ (zovu ga Mardžii). Teoretski, može da postoji samo jedan mardžii al taklid, dok je u praksi drugačije i u svakom od šiitskih regiona ima više ovakvih stručnjaka koje vernici slede. To su recimo ajatolah Hamnei u Iranu ili ajatolah Sistani u Iraku. Pripadnici neke zemlje mogu prihvatati mardžija iz druge. Recimo u Libanu prihvataju kao neospornog verskog lidera iranskog ajatolaha Hamneija.
Između sunita i šiita postoji razlika i u viđenju samih stubova islama[1]. Kod prvog stuba islama, svedočenja (šehade) koja glasi: „Nema Boga osim Alaha i Muhamed je njegov poslanik“, šiiti na rečenicu, dodaju i: „Ali je njegov zastupnik“. Suniti imaju 5 obaveznih namaza tj. molitvi, šiiti smatraju da su dovoljne i tri. Razlika postoji i u pozivanju na molitvu. Šiiti ne upotrebljavaju deo u pozivu koji se izgovara za molitvu u zoru (fedžr, fejr) koji govori: „Molitva je bolja od sna (as salatu khayru min al naum)“. Kada smo kod molitve, suniti se mole na specijalnim molitvenim tepisima, a šiitima je dozvoljeno da čelom neposredno dodiruju zemlju, s tim što se posebno ceni ako je u pitanju komad zemlje (pečenog blata) iz Kerbele gde je ubijen imam Husein. Što se tiče zekata, trećeg stuba islama, tj. obavezne milostinje, u sunitskim zemljama postoje institucije koje ga prikupljaju, npr. u Saudijskoj Arabiji za zekat je zaduženo Ministarstvo finansija i nacionalne ekonomije u okviru kojeg postoji Direkcija za zekat i prihode. Kod šiita odgovornost za prikupljanje zekata ima vrhovni mardži.
Najznačajnija šiitska usmerenja
Postoje brojne podele među šiitima, pomenućemo najvažnija usmerenja, a to su dvanaestoimamizam, ismailizam, zeidizam.
Dvanaestoimamski šiizam, poznat i kao imamizam, džaferizam, isnaašarizam je najbrojnije šiitsko usmerenje, gotovo 85% šiita praktikuje ovaj oblik učenja. Kada god se pominje šiitski islam, generalno misli se na dvanaestoimamski šiizam. Gotovo svi Iranci praktikuju ovaj oblik šiizma. Odlika ovog šiitskog usmerenja je verovanje da se Božija poruka čovečanstvu prenosila preko poslanika Muhameda i dvanaestorice imama. Posebna karakteristika ove grane islama jeste verovanje da je poslednji imam, Mahdi (rođen 868. godine, još uvek živ, i da počev od svog najranijeg detinjstva živi skriven u jednoj pećini i odatle vlada muslimanima po Alahovoj dozvoli, a da će se pre sudnjeg dana on pojaviti kao spasilac čovečanstva i postaće gospodar sveta (sahib al-zaman).
Ismailizam ili sedmerični šiizam svoje ime izvodi od Ismaila ibn DŽafera, sina DŽafera al Sadika, šiitskog učenjaka i jednog od najvažnijih pojedinaca šiitskog islama. Prema sedmeričnom nizu islama veruje se da je bilo sedam imama, a poslednji je upravo Ismail, sa kojim se niz i završava. Ismaila je za nalsednika izabrao otac, navodno je tu odluku hteo da povuče u korist mlađeg sina Muse, ali to nije prihvaćeno, jer Bog ne trpi promene mišljenja. Posle smrti Ismaila, njegov sin Muhamed postao je glavni ismailitski misionar. Tada se ismalizam proširio na čitav islamski svet i transformisao se u učenje koje i danas predstavlja i zasniva se na ezoterijskom, dubljem tj. unutrašnjem tumačenju islama (batin). To učenje se zasniva na mišljenju da Bog vlada svetom, nema nikakvog atributa i neuhvatljiv je za misao. Dakle, ne može se doći do saznanja Boga, već samo do saznanja svetskog uma ljudi (koji predstavlja svetsku dušu) i to pomoću razuma (akl). U vreme šiitskog Fatmiskog halifata ismailizam je bio najjača grana islama i imao je veliku političku moć (između 10. i 12. v.). Ismailizam je bio vrlo raspostranjen u Persiji, Siriji i Indiji i danas se u ovim zemljama mogu naći pristalice ovog šiitskog usmerenja.
Zeidizam je šiitski pravac nastao u 8. v, osnivač je imam Zeid ibn Ali, unuk trećeg šiitskog imama Huseina. Zeiditi su se odvojili od dvanaestoimamija i ismailita zbog neslaganja oko toga ko je peti imam (za njih i poslednji). Dvanaestoimamije i ismailiti veruju da je to bio Muhamed al-Bakir, dok zejiditi veruju da je to bio njegov polubrat Zeid ibn Ali poznat i kao Zeid al-Šehid (mučenik). Zeiditi veruju da je Zeid ibn Ali zaslužio da bude zakoniti naslednik imamata jer je vodio pobune protiv Omajadskog halifata, koji su oni smatrali tiranskim. Sledbenika zeidizma bilo je u Iranu, Iraku, pa i u S. Arabiji, a danas ih ima najviše u Jemenu. Militanti Huti, na primer, koji danas vode borbu sa Saudijskom Arabijom, praktikuju ovoj oblik šiitskog učenja.
Pomenimo i alavite koji doduše nisu toliko rasprostranjeni, ali su politički bitni, stoga je opravdano posvetiti im pažnju. Alaviti su dobili ime po imamu Aliji i skloni su misticizmu. Islamski teolog Ibn Tejmija je u jednoj svojoj fatvi izneo mišljenje da su se alaviti otcepili od šiitizma i da su se po svojim verskim gledištima i načinu veroispovedanja udaljili od islama i postali posebna religija – mešavina islama, hrišćanstva i preislamskih džahilijetskih verovanja. Pripadnici ovog šiitskog usmerenja žive u Siriji, Libanu i južnoj Turskoj. Danas je generalno napoznatiji alavit predsednik Sirije, Basar al Asad. U Siriji, koja je većinski sunitska zemlja, oni čine svega 13% stanovništva, ali imaju veliki uticaj na politiku zemlje i to je ono što najviše boli sunite u Siriji.
Bitka kod Kerbele
Bitka kod Kerbele i mučenička smrt Huseina, Muhamedovog unuka, drugog sina imama Alija i Muhamedove ćerke Fatime, jedan je od najvažnijih događaja u istoriji islama. Posebno je važan za šiite i ovaj događaj oblikuje živote svih šiitskih vernika.
Posle vladavine četiri pravoverna halifa, na vlast dolazi Muavija i tada počinje vladavina dinastije Umajada, tj. umajadski halifat sa centrom u Damasku. Od samog početka vladavine, dinastiji je kao trn u oku stajao Ehli Bejt tj. najuža porodica poslanika Muhameda. Posle smrti Muavije (koji je uveo pravilo nasleđivanja presta nasledstvom, a ne izborom šerijatskih autoriteta) njega nasleđuje njegov sin Jezid i tada počinje potpuna diktatura vlasti, pre svega prema pripadnicima Ehli Bejta.
Odmah po dolasku na vlast, Jezid nalaže svom namesniku Medine da pronađe Huseina i pozove ga da iskaže vernost vladajućem halifatu, ali Husein to odbija i sklanja se u Meku, smatrajući da će biti siguran na teritoriji koja važi za Božiju kuću. NJemu tada počinju da stižu pisma iz Kufe, iračkog grada koji je bio centar šiizma i u kojem je još uvek preovladavao duh jedinog, za šiite ispravnog halifa, Alija. U tim pismima stanovnici Kufe izražavaju svoju podršku Huseinu i pozivaju ga da dođe u njihov grad i povede ih „pravim i ispravnim putem“.
Kada se Husein uputio prema Kufi, pre toga je poslao svoga sina da iskaže poštovanje i vernost narodu Kufe, Irakom je upravljao Jezidov namesnik Ubejdulah ibn Zijad. Mnogi su opominjali Huseina da ne ide u Kufu, iz razloga što tamo nije siguran, ali Husein je smatrao da je to njegova dužnost, iako je znao da ide u sigurnu smrt. U međuvremenu, po nalogu Jezida, Ubejdulah ibn Zijad je poslao moćnu plaćeničku vojsku koja svirepim nasiljem uspostavljava kontrolu nad Kufom. Husein, na nekoliko dana hoda od Kufe, dobija informacije o dešavanjima u gradu. Saznavši gde se nalazi Husein, Jezid šalje 4 000 konjanika da prepreče put Huseinu u mestu Kerbela, na 70 km od Kufe. Dana 2. Muharema 61. godine po hidzri (tj. 10. oktobra 680), zajedno sa porodicom, ženama i grupom vernih prijatelja (ukupno ih je bilo 72), Husein je osam dana bio opkoljen bez hrane i vode. U međuvremenu vojska njegovih neprijatelja se sve više uvećavala (po nekim procenama bilo je najmanje 5000, a najviše 100 000) kojom je komandovao Omar ibn Saad. U neravnopravnoj borbi, Husein i svi njegovi saborci, iako su bili žedni i iscrpljeni pružali su žestok otpor brojnijem neprijatelju. Na kraju su svi izginuli kao mučenici, a sam Husein je pogođen strelom, u momentu kada je ranjen pokušao da priđe izvoru i popije vode. Neprijatelji su nakon toga prišli, dokrajčili ga i odsekli mu glavu.
Ovaj događaj šiiti obeležavaju kao praznik, dan Ašure, kojim se prisećaju na mučenicku smrt Huseina, često nanoseći sebi povrede kako bi okusili patnju Huseina. Upravo zbog ovog događaja, koji je za šiite od nemerljive važnosti, kod njih je naglašen ideal mučeništva, spremnost na totalno stradanje, zanemarivanje smrti, kao i sposobnost da suprotstavljanja mnogo snažnijima od sebe. Te ideale oni praktikuju i u svakodnevnom životu.
Koncept šiitskog polumeseca
Ovaj termin počinje da se koristi od rata u Iraku pa do nedavnih sukoba u Siriji i podrazumeva geopolitički projekat koji bi trebalo da ujedini sva područja koja su pod iranskim uticajem ili kontrolom. Dakle, predstavlja težnju Irana da ujedini sve šiitske muslimane pod jedan transparent nazvan „šiitski polumesec“. Ova teritorija koja ima oblik polumeseca, podrazumeva Liban, Siriju, Bahrein, Irak, Iran, Azerbejdžan, Jemen i zapadni Avganistan. Ideja je potekla od činjenice da bi stvaranje zajedničke regije bilo dobar potencijal za saradnju pre svega između Irana i Iraka koji su većinski šiitski, Sirije kojom dominiraju alaviti i politički moćne šiitske milicije Hezbolah u Libanu, ali i ostalih država u kojima žive šiiti. Termin je 2004. godine skovao jordanski kralj Abdulah II prikazujući ovaj projekat kao pretnju za sunite na Bliskom istoku, iz razloga što bi šiiti, u slučaju da ostvare ovaj ambiciozni plan, mogli da potpuno preuzmu kontrolu u regionu.
U januaru 2016. godine, saudijski prestolonaslednik Muhamed bin Salman tvrdio je da se arapski svet suočava sa „šiiitskim punim mesecom“, a ne samo šiitskim polumesecom. Tu tvrdnju pravdao je pojačanim aktivnostima šiitskih frakcija u Iraku, Siriji i Jemenu koje podržavaju Iran. Međutim, godinu dana ranije, na 29. Međunarodnoj konferenciji islamskog jedinstva u Teheranu, iranski predsednik Hasan Ruhani pozvao je muslimanske zemlje da se ujedine, dodajući da ne postoji ni šiitski ni sunitski polumesec, već samo islamski mesec. E sad, da li se Ruhani služio pojmom takijaha, koji kod šiita zastupljeniji nego kod sunita, kako bi prikrio prave ciljeve, ostaje pitanje.
Mnogi analitičari koji se bave geopolitikom Bliskog istoka smatraju da su upravo zbog opasnosti od koncepta šiitskog polumeseca, sunitske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom uz podršku SAD i Zapada, osmislile Arapska proleća, počevši od Libije, pa preko Tunisa, Egipta itd, kao jedan oblik suprostavljanja potencijalnoj šiitskoj dominaciji.
U svakom slučaju, možemo zaključiti da se na Bliskom istoku sve vrti oko borbe za hegemoniju između šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, kao dve najveće regionalne sile, a projektom šiitskog polumeseca, Iran bi svakako uspeo da uspostavi potpunu dominaciju u regionu.
Zaključak
Iran danas ima dosta unutrašnjih problema, zemljom dominira jaz između konzervativaca i reformista, na parlamentarnim izborima održanim u februaru ove godine, zabeležena je najniža izlaznost još od Revolucije iz 1979. godine, svega 42.57%, što mnogi tumače kao nezadovoljstvo naroda aktuelnim verskim vlastima, uz to Iran je pritisnut i ekonomskim problemima, ali ova država drevne civilizacije uvek se okuplja pred neprijateljima spolja, što se moglo videti i nedavno, kada je nastao problem sa SAD. Pretpostavka je da zato i traje kroz milenijume. Pritiscima i sankcijama, SAD i njeni saveznici samo jačaju i okupljaju iranski narod, a tome doprinposi i ideologija šiitskog mučenistva, koja oblikuje veliki deo iranskog društva, a reflektuje se i na međunarodne odnose, tj. na spoljnu politiku šiitskih zemalja, pre svega Irana, prema ostatku sveta.
[1] Stubovi islama su šehada, namaz, zekat, post i hadž.
Ostavi komentar