Autorka: msr Emilija Popović
Moje struje ne ubijaju. Pitome su kao jaganjci. Kao fontane. Kao zvezde na nebu.
Tesla, počelo je proleće, napolju
Miloš Crnjanski, autor čuvenih romana, poema i pesama, manje je poznat kao dramski pisac, iako je napisao devet drama, od kojih je, prema njegovim sećanjima i zapisima, šest izgubljeno i tri objavljene. Prema stavovima kritičara[1] (vidi: Frajnd 2019: 64) u dramskom opusu Miloša Crnjanskog izdvaja se poetična komedija Maska, objavljena 1918. godine. Prošlo je „ravno 40 godina“ (Vučković 2015: 176) između objavljivanja Maske, njegovog prvog dramskog dela i Konaka, drame o ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića.
U Konaku preovladava istorijska sadržina tragične priče o smeni dinastija u našoj zemlji. Međutim, za razliku od poetične komedije Maska, u kojoj je glavna tema kontrastiranje mladosti i starosti, varirana kroz odnose i karaktere likova, u Konaku naglasak je na kralju Aleksandru Obrenoviću i njegovoj vladarsko-privatnoj ličnosti.
- godine, godinu dana posle povratka Crnjanskog iz emigracije u Srbiju, objavljena je „labudova pesma“ njegovog dramskog opusa – drama Tesla.
Tesla Nikola – izuzetni pojedinac koji je zadužio čovečanstvo. Nikola Tesla – čudak i usamljenik. Nakon čitanja Crnjanskove drame – čovek. Ali ne čovek u prenesenom značenju te reči, što bi rekla čuvena izreka: „Svi smo mi ljudi, ali je malo ko čovek“. Cilj ovog eseja nije „obogaćivanje“ Teslinog lika i dela frazama na čije smo svakodnevno prisustvo navikli u štampanim i elektronskim medijima. I NJegoš nije imao odgovor na pitanje „Što je čovjek, a mora bit čovjek“, te se stoga ni ja neću baviti ovom odrednicom u njenom sekundarnom, prenesenom značenju.
Ovaj esej, a čini se i Crnjanskova drama, usmerena je na oživotvorenje gotovo mitske ličnosti našeg naučnika, prikazivanje jednog izuzetnog čoveka koji je ipak i pre svega, ljudsko biće, sa svojim slabostima i manama, kao i vrlinama. Osim toga, u drami je oživljena i jedna komponenta Tesline ličnosti koja je bila zanemarivana, a koju je Crnjanski, kao pesnik, najbolje osetio.
Nakon prvog čitanja drame, Tesla mi se činio manje uzvišenim, a više smešnim. Nakon drugog, shvatila sam suštinu piščeve namere – ako je život „slučaj komedijant“ (vidi: Crnjanski 2017: 57), onda i ljudi moraju biti komičari. Preda mnom nije više stajao nekakav genijalni čudak, već Nikola Tesla, od krvi i mesa, i dalje sa aurom volšebnosti, ali i ljudskom dimenzijom. To se najbolje vidi u toku radnje koji se tiče naučnikovog odnosa prema zemljacima koji posećuju njegovu laboratoriju. NJegov dramski govor u ophođenju sa njima dijalekatski je obojen i čitaoci dobijaju utisak o Teslinom poreklu i korenima koji su se, neprestano ističući se kao jedna od značajnijih karakteristika ovog naučnika, pretvarali u podrazumevanu njegovu odliku, i tako gubili na svojoj posebnosti. Međutim, pri čitanju drame, pred nama se otkriva, kao na dlanu, Ličanin, nesnađen u američkoj sredini i njenom kapitalističkom društvu:
TESLA
Sjedite. Sjedi, imenjače! Kao da ste mi rod rođeni. Ti, imenjače, natoči. Kao da ste u svojoj kući (Crnjanski 2008: 353).
Dramatizovana je jedna godina Teslinog života (od 1900 do 1901. godine), ali se čini da se upravo u tom relativno kratkom vremenskom isečku njegovog života krije celokupna suština njegove ličnosti, ili bar ono što je Crnjanski mislio da je za njegovu ličnost važno. Radnja se dešava u Americi, te je od velikog značaja za analizu centralne ličnosti drame i motiv emigracije, odnosno emigranta.[2]
Nezahvalno je govoriti o „glavnoj temi“ u nekom delu, ali mora se istaći da u ovoj drami, više no u bilo kojoj isplivava na površinu Crnjanskova opsesija – (vidi: Frajnd 2019: 69) „sukob pojedinca sa sredinom“ (Vučković 2015: 184). I u drami Konak kralj Aleksandar se sukobljavao sa svojom sredinom, prvenstveno sa namesništvom, potom svojom majkom, a preko njih, i narodom kojim je vladao. U narodnom pamćenju, ali i objektivno gledajući, kralj Aleksandar spada u korpus mračnih ličnosti naše istorije u odnosu na Teslu. Tako je i u drami; Tesla je osenčen svetlijim bojama i prema njemu pisac je blagonaklon, kao što je to čovek prema detetu ili prema sebi.
Međutim, kao i sa sobom[3], Crnjanski ne propušta da se poigra i sa Teslom; u jednoj sceni veliki naučnik prikazan je kao preterano, gotovo dečije naivan, što dodatno potvrđuje idealistu u njemu. To se najbolje vidi u dijalogu između bankara Čarlsa i Tesle, u kojem ga Čarls upozorava da mu preti opasnost da će italijanski naučnik Markoni preuzeti i objaviti Teslin patent kao svoj:
CHARLES
Marconi je i engleska pošta, i vojska, i admiralitet, iza njega stoje i lordovi. Marconi je, Tesla, vaš alter ego. Dvojnik se u ogledalu, iza nas, nikad ne vidi. Ali ubija. Admiral želi da se vi – kad Marconi zatraži patent u Americi – pojavite u Londonu. Da kažete stop.
TESLA
Zašto? Mene znaju u Londonu. Bio sam tamo. Predavao sam u Kraljevskom naučnom institutu. Posadili su me na počasnu stolicu. Na kojoj je nekad sedeo Faraday. On je bio bolji od nas, danas. Naš učitelj. A živeo je i radio skromno. Mene zna lord Raleigh. Zašto da tužim gospodina Marconi? […] Uostalom, šta vredi tužiti? […] U nauci, Charles, ipak nema prevare. Nauka je otmena, čista, velika, verna boginja, koja ne trpi lažljivce […] (Crnjanski 2008: 425).
Međutim, iako je na nauku referisao kao na „otmenu, čistu, veliku, vernu boginju“ koja „ne trpi lažljivce“ (Crnjanski 2008: 425), on ipak primećuje prljave izakulisne radnje u naučnom svetu i svesno odbija da bude deo njih:
TESLA
Ja sam, gospodine pukovniče, davno, ponudio admiralitetu moje pronalaske. Ja sam davno rekao, napisao, štampao, da je moguće signalizirati, bez žica, i spremam taj emsioni toranj u Shorehammu. Pa? Nisu mi odgovorili. Obustavili su mi radove. Milionari u Londonu, očigledno, brži su. Marconi se oženio u Engleskoj. Ja nisam. Profesor Ferraris došao je do istih rezultata u pitanju magnetskih, obrtnih polja, kao i ja. Ali posle mene, šest meseci posle mene. Pa? To se dešava u nauci. A kad je došlo do pitanja, ko je bio prvi, JA sam u Engleskoj proglašen kao drugi. Imitator. Shakespeare je, gospodine pukovniče, pri kraju života, LAŽ, označio, kao najstrašniji i najopštiji fenomen u svetu. Šta želite od mene? Da vičem? Da vičem da me krade Marconi? Koješta (Crnjanski 2008: 451).
NJegov sukob, ili bolje reći, nerazumevanje sa okolinom proističe iz njegove genijalnosti, posvećenosti i idealizma koje u tom (ovom) poretku i društvu nisu održive. Tesla je u sukobu sa svojim partnerima-poslodavcima, koji u svemu i od svega žele da ostvare profit, a preko njih, uslovno rečeno, on je u sukobu sa celokupnim američkim kapitalisitičkim poretkom.
Prve reči u drami koje izgovara Tesla vezane su za polje njegovog istraživanja. Teslu ne vidimo, čujemo njegov glas koji dovikuje iza transformatora, što posredno govori o tome da je poistovećen sa svojom strašću – strujom. O njoj govori pesničkim jezikom:
TESLA
Charles tvrdi da će me moj stari transformator jednog dana, ubiti. Moje struje ne ubijaju. Pitome su kao jaganjci. Kao fontane. Kao zvezde na nebu. Što i jesu. (Seda na fotelju.) (Crnjanski 2008: 342).
Tesla struju doživljava kao pokretačku silu, kao pozitivan princip. Ovakav idealistički doživljaj struje kao životne energije suprotstavljen je principu dobiti, odnosno poimanju električne energije isključivo kao izvora zarade:
CHARLES
Tesla, ovo je godina 1900. Vi ste, čini mi se, već 16 godina u Americi, a još nas ne poznajete. Vi ste tu komediju s vašim transformatorom izvodili i na Svetskoj izložbi u Chicagu, ali mi nismo zbog toga došli. Došli smo da nam pokažete svoju novu lampu. Nas ne zanimaju vaše naizmenične struje, ni vaša nova, magnetska polja, ni vaši induktivni motori. A najmanje vaš čudovišni automat. Ja sam došao da kupim vašu novu lampu. Vaše fantazije i kapriole me ne zanimaju. Zanima me stvarnost. Lampa (Crnjanski 2008: 342).
Svi znamo za izreku da je „tanka granica između genijalnosti i ludosti“, i čini se da je ona jedna od presudnih „krivaca“ za formiranje stereotipa o genijalnom čoveku kao nekom ko je na ivici da bude s one strane razuma. Ali i stereotip je morao nastati na osnovu empirije, što znači da se u praksi zaista pokazalo da su izuzetni ljudi skloni nekim neuobičajenim navikama, te je i lik Tesle, u istoimenoj drami, izgrađen na tim uzusima.
Sukob između idealističkog i pragmatičnog pogleda na svet, oličen je u Nikoli Tesli i bankaru Čarlsu. Teslu, posle pročitanih prvih dijaloga, povezujemo s domenom sna, dok prateće likove, američke bankare i ostale naučnike, na čelu sa Čarlsom, sagledavamo u domenu jave.
Osim sna, simbol iracionalnosti koji se vezuje za lik Nikole Tesle u drami jeste i Mesec koji Tesla, u svom izlaganju, povezuje sa racionalnim, stvarnosnim entitetom lampe, koju od njega zahteva Čarls:
TESLA
Uverevam Vas da svetli, nad ulicom, kao Mesec (Crnjanski 2008: 343).
Crnjanski je, pripisavši Tesli ovakav asocijativni tok misli, odredio njegov lik u drami kao lik idealiste, neshvaćenog naučnika-umetnika koji, pokušavajući da spoji stvarno i nestvarno, san i javu, iracionalno i racionalno, stvori neku vrstu utopije na zemlji ili bar to pokuša:
TESLA
Postoji bezbroj cevi sa nečistom pijaćom vodom u New Yorku, za koje i nisam znao, pre. One kaplju, prljavo, danju i noću. Ja ih čujem u mraku. […] To je java posle mog sna (Crnjanski 2008: 404).
Tesla svoje delanje doživljava kao misisju.
Na početku drame Tesla je okarakterisan kao pronalazač električar, što nam, priznaćete, s obzirom na to kakve asocijacije u nama budi ime i prezime ovog čoveka, deluje prilično hladno i šturo. Međutim, sve je u detaljima! U dodiru sa ostalim likovima u drami pomalja se Teslina izuzetna kreatorska ličnost: „To, što sam sve izgubio, nateralo me je da još više MISLIM. Iznad svega zemaljskog“ (Crnjanski 2008: 351). Misliti iznad svega zemaljskog znači misliti u nebeskim, kosmičkim kategorijama. Na jednoj strani su Čarls i lampa, a na drugoj Nikola i Mesec.
Ovo saglasje sa višim instancama nije došlo odjedanput. Prethodio mu je gubitak. Već smo rekli da se kao lajtmotiv ove drame ističe položaj emigranta u Americi, te njegova čežnja za rodnim krajem, koja se dodatno usložnjava motivom prve, jedine i neostvarene ljubavi:
TESLA
Rosamonde, taj mladi bokser, koga pomenuste, umro je onog dana, kad ste vi došli u posetu, i pozvali me da budem vaš gost, u Parisu. Tog dana sam imao da se pobrinem za sahranu. NJegova mati dolazila je, dok smo bili deca, u našu kuću. A kad se udala i kad joj je sin dorastao, poslala ga je meni, u Ameriku. Ona je bila moja prva ljubav (Crnjanski 2008: 464).
Iz daljeg dijaloga saznajemo da je izgubila život:
Umirala je, jedne zime, u mom prisustvu. Kraj njene postelje smestili su bili i moju postelju. Znao sam joj svaku misao. A znao sam posle, i svaku žilicu plavu, na njenom bedru. Zvala se Manda. Kad je bila na samrti, poslala mi je sina u Ameriku (Crnjanski 2008: 464).
Poznata je teza da stvaranje proizilazi iz patnje.[4] Ona ima utemeljenje u psihoanalizi:
Stvaranje umetnika ima svoj dubok koren i u patnji, ono je uslovljeno nastankom konflikata u njemu samom, pri čemu normalnim sredstvima niti može s njima da izađe na kraj niti je u stanju da njima ovlada. Ali, on se od neurotičara razlikuje na isti način kao i od normalne osobe time što je u stanju da iskaze svojih ličnih konflikata osobenom obradom uobliči u takvu formu koja ih čini razumljivim i prihvatljivim za druge […] (Rank 1995: 92).
Tesla ju je svakako spoznao. Manda je preminula, te se u ovom delu javlja i motiv mrtve drage, koji je povezan sa bićem pesnika i samom suštinom stvaranja: „Da bi se pesništvo rodilo, draga je morala da umre“ (Vladušić 2009: 9). Na samom početku, istaknuto je da Tesla stvarnost, racionalno, zemaljsko poredi sa iracionalnim silama i višim instancama. Time je nagoveštena intuitvno-iracionalna, umetnička strana njegovog karaktera. Osim za njegovu, sada, jedinu strast električne energije, Tesla je i svoju prvu ljubav povezivao sa Mesecom:
Mi smo bili u detinjstvu uobičajili, kad bih ja bio u školi, u jednoj obližnjoj varošici, da jedno drugom, u ugovoreno vreme, kroz vazduh, šaljemo poruke, poljupce, reči, a verovali ili ne, Mesec je to sasvim verno prenosio. Nikada nikog posle nje nisam voleo (Crnjanski 2008: 464, 465).
Neuobičajeno iznalaženje veza između stvarnosti i sna nagoni nas da Teslu doživimo kao umetnika čiji uspeh u sferi nauke proizalazi iz njegove intuitivne ličnosti:
Veze među kontinentima me zanimaju. Ta moja mreža prijemnika i otpremnika, koju bih želeo da prostrem po celom globu. Postoje veze na celom svetu. Struje u moru, struje u vazduhu, mogućnost prenosa bez žica struje, svetlosti, glasa – preko okeana, planina, granica, naroda, zemalja. […] Ja sam rekao i to, da će svetlost ozariti ceo svet, tek onda kad se svi narodi stope u jedan narod i sve zemlje u jednu zemlju. Živim kao u snu (Crnjasnki 2008: 422).
Veze su jedan od ključnih pojmova sumatraističke poetike Miloša Crnjanskog, tako da ovog električara-pronalazača s početka drame, moramo preimenovati u sumatraistu koji, usled suočavanja sa neminovnostima i surovošću života, (gubitak ljubavi, pa i neprijateljski stav domicilnog stanovništva prema Tesli kao doseljeniku, što je, između ostalog, dovelo do „slučajnog“ požara u njegovoj laboratoriji u kojem je izgoreo gotovo ceo njegov istraživački rad) sve više teži ka snoviđenjima, iracionalnom, izmaštanom svetu, koji je simbolički sažeo u odrednicu Mesec.
Teslina čežnja za rodnim krajem, toliko prisutna u svim Crnjanskovim delima, kao i sukob njegovih ideala sa društvenim poretkom Amerike, udružen sa motivom mrtve drage, ide u prilog sagledavanju Nikole Tesle kao neshvaćenog umetnika, koji, suočen sa gubitkom, svoju patnju i čežnju sublimiše u naučno stvaralaštvo.
Literatura:
Crnjanski, Miloš (2008). Drame. Priredio Milo Lompar. Beograd: Štampar Makarije – Oktoih.
Crnjanski, Miloš (2017). Itaka i komentari. Beograd: Lom.
Vladušić, Slobodan (2009). Ko je ubio mrtvu dragu?. Beograd: Službeni glasnik.
Vučković, Radovan (2015). Književno delo Miloša Crnjanskog. Beograd: Svet knjige.
Marjanović, Petar (1995). Crnjanski i pozorište. Novi Sad, Beograd: „Prometej“, Akademija umetnosti, Kupola.
Nestorović, Zorica (2013). „Miloš Crnjanski, dramski pisac: 120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog“. Teatron: publikacija za pozorišnu istoriju i teatrologiju. God. 37, br. 164/165. 63-73.
Rank, Oto (1995). Umetnik i drugi prilozi psihoanalizi pesničkog stvaranja. Novi Sad: Matica srpska.
Frajnd, Marta (2019). Pesnici u pozorištu. Beograd: Službeni glasnik.
[1] Zorica Nestorović se u svom radu „Miloš Crnjanski, dramski pisac“ ne slaže sa stavovima iznesenim u radovima Marte Frajnd: Čini se da je zainteresovanost naučne i čitalačke javnosti za drame M. Crnjanskog osetno slabija nego kada su u pitanju njegovi romani i lirika. Ali, napomenimo to odmah, iako pretpostavljamo da su razlozi za to brojni, uronjeni u poetički i iskustveni horizont različitih vremena, nijedan od njih ne treba vezivati za slab umetnički kvalitet piščevih drama. Crnjanski je pisao odlične drame, ali su njegovi romani odneli prevagu u recepciji (Nestorović 2013: 73).
[2] „Hoću da kažem da čovek koji napusti svoju zemlju i koji živi u tuđem, strašnom i velikom svetu – ne može biti srećan.“ (Miloš Crnjanski u intervjuu: U Teslinom životu je ostalo nekoliko tajni, 1966.)
[3] Autoironija je jedno od glavnih obeležja knjige Itaka i komentari Miloša Crnjanskog.
[4] Orfej, mitski pesnik, susreo se sa smrću. Tada je počeo da peva. NJegova pesma bila je toliko moćna da ujedinjuje sve, pripitomljava zveri, jednom rečju, donosi sveopšte blagostanje na zemlju (vidi Vladušić 2009: 10).
FOTO: privatna arhiva
Ostavi komentar