Autor: Željko Injac, novinar
Za transhumaniste sadašnje stanje čoveka i čovečanstva je predistorija – predistorija u odnosu na ono što će usledeti, predistorija kao uvod u istoriju novog čovečanstva, novog čoveka koji zapravo to više neće biti. Sadašnji čovek prema ideologiji transhumanizma je nesavršen, smrtan, ograničenih mogućnosti, iako evolutivno daleko iznad većine živih bića na planeti, ipak „grešanˮ i ograničen. ALI, pred njim je „svetla budućnostˮ, odnosno ne baš pred njim, već pred njegovim tehnološki i naučno evoluiranim i usavršenim potomcima. Čovek kakvog do sada znamo računaće se poput onoga kako mi danas gledamo pećinskog čoveka. To će se naravno dogoditi u budućnosti nakon što sadašnji „pećinski čovekˮ evoluira u transčoveka.
Naučna dostignuća i savremena civilizacija su već uspeli da produže čovekov život. Transhumanisti planiraju da učine čovekov fizički život večnim, odnosno toliko dugačkim da se može smatrati večnim u odnosu na prosek godina koji sada čini jedan ljudski vek. To nije jedini cilj transhumanizma. Cilj je i da taj život bude daleko kvalitetniji, da nema bolesti, patnje, muke, gladi, nesreće itd. Sve ono što je čovek vekovima pripisivao zagrobnom životu, tj. onom delu zagrobnog života koje sledi zaslužnima, bilo da je to Valhala, raj, dženet ili neko drugo mesto blaženstva, to transhumanisti planiraju da ostvare već sad i ovde na zemlji i u fizičkom telu.
Ovo što smo do sada imali nije bila istorija, već zapravo praistorija, kako tvrde transhumanisti, praistorija nesavršenog, gotovo pećinskog čoveka. No, nakon singularnosti, tj. momenta kada će evoluirani čovek prestati da bude individua i postati deo kolektivne svesti čovečanstva, počeće „pravaˮ istorija.
Ta zamišljena prekretnica u istoriji, ili prema transhumanističkom verovanju početak prave istorije, mogao bi nastupiti „uskoroˮ. Ne slažu se baš svi transhumanisti oko tačnog datuma početka singularnosti, ali tu negde, oko 2050. godine (nekoliko godina ranije ili kasnije) trebalo bi sve da počne.
Nakon ulaska u „svetlu budućnostˮ sva dosadašnja istorija će se posmatrati kao predistorija, kao mračna prošlost, kao dugotrajno lutanje čovečanstva, satiranog svojom nesavršenošću, nekontrolisanim i primitivnim porivima, ograničenošću kako telesnom, tako i intelektualnom. Sve u svemu, posmatraće se kao jedno mračno doba koje se, eto, moralo desiti, kao što se moralo desiti i da čovekoliki majmun siđe s drveta i prohoda na dve noge. Bilo je mučno, dugo je trajalo, ali je vredelo, a otkako je sišao s drveta, pa dok nije zapalio vatru, i to je dugo potrajalo, ali je isto tako vredelo. Da bi konačno, posle pećinskog čoveka i ovog sadašnjeg koji je zapravo isto što i pećinski, došao novi čovek, ubermenš, kako ga je definisao Niče. Mada Niče nije bio transhumanista (smešno bi bilo pomisliti da jeste), a nije bio ni preteča transhumanizma, ipak njegova ideja ubermenša na neki način se uklapa u ideologiju i filozofiju transhumanizma. Ničeov ubermenš je čovek volje, ali ipak samo čovek.
Transčovek je nešto sasvim drugo. Ničeov ubermenš je neka vrsta Supermena, ali i dalje u okvirima prirodnog, tj. datosti i ograničenosti koje vladaju prirodom sadašnjeg čoveka. Transčovek će biti „oslobođenˮ svih tih prirodnih okova i datosti i biće Supermen, ali više neće robovati prirodi, tj. svojoj paloj, grešnoj i nesavršenoj prirodi, pošto će pomoću nauke i tehnologije nadići sve nedostatke te i takve prirode. Uostalom, to se već dešava. Zar nemamo prelepe starlete i starletane, zahvaljujući plastičnim operacijama? Zar ne pobeđujemo boleštine koje su nekada oduzimale milione života? Zar ne produžavamo čoveku život transplatacijom organa? No to je tek promil onoga što će nama naša naučno-tehnološka borba dati.
Čovek će jesti sa drveta poznanja dobra i zla, koje otvara um i postaće bog, iako mu je Bog upravo to zabranio na početku svih početaka – barem tako tvrdi Biblija. Oci prvih vekova hrišćanske crkve su na tragu tog oboženja govorili da je čovek ipak pozvan da postane bog, ali bog po blagodati, pri čemu bi zadržao svoju individualnost, odnosno ličnost, iako bi se blagodaću, tj. božanskim energijama koje bi zadobijao kroz crkvu kao zavetnu zajednicu koja se nalazi između istorije i eshatona i koja uvodi u eshaton, menjao i transformisao, tačnije preobražavao u boga po blagodati, ali ne i Boga po suštini.
Transhumanizam još nije ušao duboko u ove religijske definicije i pojmove, no polako, budućnost, tj. singularitet je pred nama. Ima vremena da se kasnije razmatra u kojoj meri je transčovek zapravo bog u odnosu na običnog sadašnjeg grešnog čoveka. Možda u istoj onoj meri u kojoj je sadašnji običan čovek superioran u odnosu na ostala živa bića ili, kako to reče jedan jurodivi ruski svetitelj, u odnosu na našu „stariju braću i sestre životinjeˮ.
Transhumanizam upravo nudi čoveku da jede sa drveta poznanja. Otvara mu oči, pokazuje kako da kroz znanje i nauku pobedi svoju prirodu koja ga ograničava i sputava, da pobedi smrt, bolesti, nesreće, prirodne stihije.
Sve ono što su religije obećavale vekovima unazad u nekom zagrobnom životu, transhumanisti i nauka polako već sad postižu u ovom svetu, u ovom životu. I sad može da se rodi sumnja kod religioznih ljudi, pa da kažu: „Čekaj malo, ako to može sve sad i odmah, što su nas onda one čike u mantijama zavlačile vekovima?ˮ A može i obratno, uporan vernik, fanatičan, može reći: „Aha, pa Biblija je lepo rekla na početku, ko jede sa drveta poznanja dobra i zla da je proklet, dakle dole s naukom. Ne treba nam nauka i napredak!ˮ Ovo je zapravo lažna dilema. Niti je Bog zabranio ljudima napredak i nauku, niti im je zapretio da po svaku cenu moraju ostati nedorasli vo vijek i čekati neki eshaton da bi se malo proveli u raju.
Ipak, transhumanizam debelo ulazi u sferu religije, i to ne samo time što nudi ono što nudi i religija, već i što se postavlja kao neka nova religija. Ali, to nije sve…
Biti jedno u Hristu kroz blagodat, tj. božanske energije u jednoj zavetnoj zajednici, ne isključuje ličnosno-individualno postojanje. Nasuprot tome, transčovek kada prođe singularitet i postane deo jedne kolektivne čovečanske svesti, kada se uključi neurolink čipom u mozgu direktno u sajber spejs, postaće nadčovek ali će prestati da postoji kao individua. Zapravo, on kao individua više i nije bitan, čak i ako uspe da očuva neku autonomiju unutar te ogromne sajber spejs svesti.
NJegove misli i osećanja će biti poznata svima koji su priključeni direktno u glavu na internet, a njegov um će biti apgrejdovan i apdejtovan do neslućenih mogućnosti. Kao Neo u Matriksu kad spoznaje samu suštinu Matriksa. Novi čovek, tj. transčovek, biće istovremeno i pojedinac u telu i Matriks u duši. NJegova svest će biti kolektivna svest celog čovečanstva. Kako će to izgledati, Bog sveti zna, i da li će to uopšte funkcionisati, za sad postoje samo spekulacije. Ali, da se intenzivno radi na tome, radi se.
Internet, ovakav kakav sad poznajemo, isto je deo predistorije, odnosno praistorije. Primitivan je i nesavršen. Što bi rekao Cukerberg, njegova je želja ne samo da ljudi širom sveta komuniciraju (naravno, podrazumeva se da vlada sloga i jedinstvo, da nema sajber nasilja i da fakt čekeri odrađuju svoj deo posla) već da ta komunikacija preraste u telepatiju, da svi mogu da osete šta onaj drugi oseća, i vide šta onaj drugi misli, da ništa ne bude skriveno što se neće otkriti i tajno što se neće doznati. No to valjda neće biti problem jer svaki pojedinac koji bude priključen direktno u glavu na taj novi internet, automatski postaje deo kolektivne svesti pa mu njegovi lični mali problemi, neuspesi, kompleksi, sujete i narcisoidnost verovatno neće smetati. Uostalom, svako ko bude čipovan u glavu nadići će te sitne ljudske sujete kada postane deo kolektivne svesti, baš kao što su komunisti nadišli kapitalizam i omogućili jednakost svima, osim, naravno, vladajućoj eliti, jer neko ipak mora da vlada i da bude nejednak i kapitalista.
Znamo iz Jevanđelja za onog nesrećnika u kome je bio legion palih anđela, kako se strašno mučio znajući i osećajući sve njihove misli i osećanja istovremeno, pa kad je Hristos izgnao legion, ni svinje nisu izdržale tu, blago rečeno, tenziju nego su se pobacale u provaliju od muke. Ali dobro, možda će Cukerberg ili neko drugi, recimo Ilon Mask, uspeti da napravi neki sajber prostor, neko carstvo u kome će vladati drugarstvo, u kome će kuće biti od čokolade a prozori od marmelade, samo ne znamo kako će svako raditi ono što hoće, a da ne smeta ostalima, osim ako u potpunosti ne bude odstranjena individualna volja i svest.
Telesna autonomija kakvu sad poznajemo prestaće da postoji. No ne samo telesna, već i duševna, umna, intelektualna… Internet tela ili povezivanje ljudskog tela sa internet mrežom, bukvalno je do pre nekoliko godina zvučala kao naučna fantastika. Sad je već realnost. Ilon Mask i njegova (jedna od mnogobrojnih) kompanija Neuralink proizvela je čip koji je eksperimentalno godinama unazad uspešno povezivan sa mozgom životinja, a u narednom periodu će biti povezivan i sa mozgom ljudi. Ovaj „dobri i čudotvorniˮ čip (zaista se izvinjavam na možda i preteranom sarkazmu, ali prosto ne mogu da odolim) pre svega će imati humanu fuknciju, kako to obično sve kreće s dobrim namerama na putu do pakla. Prema Maskovim rečima prvo će se koristiti da pokrene mišiće kod invalida, a bogami i da omogući slepima od rođenja da progledaju, što je zapravo još jedna slika iz Jevanđelja i simulacija Hrista. Opet, dobro, i do sada su se religiozni ljudi bez potrebe bunili kada je nauka i medicina pomagala ljudima, umesto da budu zahvalni za brojna postignuća koja su ljudski život učinila lakšim i ljude manje bolesnim (da li su?). To što su neke čike u belom mantilu radile u konc-logorima i eksperimentisale na ljudima, samo je izuzetak, a ne pravilo, valjda.
Tako to biva, mic po mic, Aušvic. I namere osnivača Trećeg rajha su pravdane kao dobre i svojim visokim ciljevima. ALi, da ne preterujemo, ubermenš nacista i transčovek transhumanista nisu ni približno slični, niti isti.
Ubermenš nacista je još imao sposobnost pokajanja, mada većina to nije želela, ali im makar to nije bilo oduzeto. Ubermenš, odnosno transčovek, neće imati ovu mogućnost. Prosto, jednom uvučena pojedinačna svest u sajber svet u kome gubi individualitet, biće trajno izgubljena kao pojedinac. Kolektivno čovečanstvo, sjedinjeno sa AI (veštačkom inteligencijom), kao nova svest pojedinca koji zadržava još jedino svoje telo (mada je zaista pitanje šta će mu i telo ako uspe da se u potpunosti prebaci u sajber prostor), ne može postići individualno pokajanje jer prosto od njegove individue neće mnogo šta ostati.
Dakle, nacistički ubermenš je sa hrišćanske, islamske i judaističke tačke gledišta bio u prednosti, tj. imao je mogućnost pokajanja, a samim tim i mogućnost spasenja, večnog života u raju i koliko-toliko dobrih odnosa sa Bogom, pod uslovom da je u njega verovao.
Transčovek tu mogućnost neće imati.
No šta čoveku koji pristane da postane deo globalne internet mreže uopšte znači individualno spasenje duše, raj, pakao, Bog i ostale religijske priče?
Verovatno ništa, kao i mnogima kroz istoriju. Dakle, ništa novo pod kapom nebeskom, jedino će mašinerija koja melje ljudske duše biti moćnija, efikasnija, brža, zanimljivija, privlačnija, a i nudiće realno božanske sposobnosti.
Neko ko je rođen glup ili ko se nikad nije potrudio da malo vežba mozak, jednostavnim priključenijem preko čipa u mozgu na globalnu čovečansku svest koja je u simbiozi sa svešću veštačke inteligencije, odjednom će postati genije. Barem tako obećavaju transhumanisti, no videćemo do kraja šta će zaista biti.
Ali hajde, možda neće svako postati genije, no ipak moći će da pobedi određene nedostatke, bolesti, da slep od rođenja najzad progleda, da gluv od rođenja čuje, da invalid prohoda, ali i ne samo to. Imaće pristup svim informacijama koje su mu potrebne.
Moći će da se u deliću sekunde prenese sa hladnog Islanda na Maldive i da oseti toplinu sunca i mora, miris i ukus plodova mora, koje neko drugi, takođe priključen na kolektivnu svest čovečanstva, boraveći tamo oseća.
Što kaže Sajfer, izdajica pobunjenika u filmu Matriks, dok jede virtuelni biftek nakon što je ponovo vraćen u Matriks: „Neznanje je blaženstvo.ˮ NJegovo blaženstvo nije samo u tome što uživa u virtuelnim blagodetima, već i što ne želi da zna pravu istinu jer je od mašina zatražio da mu izbrišu sećanje na pobunjeničke dane, dane kada je znao kakav je svet zaista, izvan Matriksa. Vreme kada je znao istinu.
Sajfer je upravo model onog dela čovečanstva koji će rado prigrliti „dostignuća“žˮ transhumanizma. Sajfera u ovom svetu možda ima više nego Nea i pobunjenika. Ne možda, nego sasvim sigurno. Jedno je gledati film i navijati za pobunjenike, sasvim je drugo oskudevati u hrani, lekovima, ogrevu, odeći, odreći se blagodeti civilizacije zarad istine. Takav put je zapravo uvek sledila manjina, onih najhrabrijih i najodlučnijih, onih kojima je draži život u pećini i pećinski uslovi nego trnashumanistički virtuelni biftek.
Ipak, mi smo već naviknuti na virtuelni biftek iz Matriksa, blagodeti interneta, kupovina iz kuće, onlajn plaćanje računa, bez gnjavaže za šalterom, čekanja u beskonačnim redovima, pisanja pisma koje stigne na drugi kraj sveta za manje od sekund, komunikacija zvukom i slikom sa voljenima koji su na drugim kontinentima i bezbroj drugih korisnih stvari koje je doneo internet i koje će tek doneti, kakvi su i poslovi od kuće, recimo. Na dobro se čovek lako navikne.
Sad zamislite da otputujete u NJujork na poslovni sastanak u deliću sekunde, isto onako kako šaljete imejl, ali ne putem neke aplikacije, kakav je Zoom ili WhatsApp, nego doslovno, da prenesete svoju svest u internet prostor i prosto se nađete u glavi nekog drugog čoveka koji sedi u kancelariji neke velike korporacije. Odjednom ste na poslovnom sastanku, bukvalno, fizički. Pijete kafu i pregovarate o poslu. Rukujete se sa poslodavcima. Potpisujete ugovor. Ili, još bolje, idete na more ne izlazeći iz kuće, u deliću sekunde. Plivate, ronite, sunčate se, uživate, realno, fizički.
Posle takvog iskustva, da li će moći iko da vas ubedi da su transhumanisti zle čike?
To je ono što se planira u budućnosti, možda i skorijoj budućnosti. Pre nego se individue utope u kolektivnu svest, prvo će im biti ponuđeno da uživaju u što većim blagodetima naučnog napretka i tehnologije.
Internet kakav sad poznajemo je samo prvi stepenik u doba transhumanizma. Sledeće stepenike nećemo ni primetiti, a već ćemo dobrano zakoračiti u svet transhumanizma. Već sad ne možemo da tvrdimo da smo oni ljudi kakvi su ljudi bili u HH veku. Naše mogućnosti danas su kudikamo veće nego u prošlom veku. To najbolje znaju „ajtijevciˮ, koji zarađuju sasvim lepe sume i svejedno im je gde žive, da li u Moskvi ili u Beogradu, i sasvim im je svejedno da li se vodi nekakav rat u Donbasu i da li tamo ginu njihovi sunarodnici s obe strane fronta. Novac koji zarađuju nije mali, a glava na ratištu je jeftina. Zato je migracija u Beograd logičan potez, bez preterane griže savesti. Zapravo, bez ikakve.
Krajem HH veka društvo iz bloka se organizuje u kafiću da sredi svoj kvart. Za mesec dana napravi se poligon za vežbe, postave klupe, posadi drveće, napravi dečje igralište. Danas se prvo dogovaraju danima u kolektivnoj prepisci da pokupe smeće iz kvarta. Zatim se posvađaju jer nekoliko narcisa iz grupe nametne konfliktnu situaciju i na kraju se ne uradi ništa. Da, internet uveliko utiče na naš život, a i tek će. Mi više nismo oni ljudi koji smo bili u HH veku, a mnogi su i rođeni u ovom veku. I kao što nam je fantastično kada čitamo kako su Srbi nekada probili Solunski front i rešili Prvi svetski rat, jer znamo sasvim sigurno da mi, današnji Srbi, nismo u stanju da pobedimo ni na Mundijalu u Kataru, tako je isto velika razlika između savremenih internet generacija, koje odmalena čukaju po telefonu i onih rođenih u HH veku koji još uvek nisu napravili makar Fejsbuk profil.
Neuralink čipovi nisu teorija zavere. Uostalom, šta je danas uopšte teorija zavere, kada za kratko vreme gotovo sve postane realnost? Neuralink čipovi su realnost. Kratak je put od podizanja invalida iz kolica i otvaranja očiju slepima od rođenja (koji će najverovatnije ostati duševno slepi) do povezivanja čitave jedne firme putem neuralink čipa, pa potom čitavog grada, pa na kraju čitave planete.
Ubrzo ćete početi gledati reklame u kojima je „naučno dokazanoˮ da je internet na vašem računaru ili telefonu 100 puta sporiji od interneta neuralink čipa u vašoj glavi. Hajde što je sporiji, ali i mogućnosti su mu ograničene. Možete da čujete zvuk i vidite sliku na računaru i telefonu, ali ne možete da osetite miris, dodir, na starom internetu vam nisu sva čula uključena. Nemojte biti pećinski ljudi. Budite savremeni, moderni. Budite u korak s vremenom. Pogledajte film u kome ćete moći osetiti miris mora i ukus kavijara. Drugi će vam to prepirčavati sa žarom, a vi, koji se odupirete progresu, ostaćete na dvodimenzionalnim slikama ekrana.
Uostalom, to je korisno i za ekonomiju vaše države. Čipujte se na vreme i postanite sajber turistički vodič kroz Srbiju. Prikažite Kinezima ili Amerikancima sve čari ćevapa, kajmaka, splavova, noćnog života u Beogradu, jer sve što vi osetite, vidite i čujete, i oni će. Prilika koja se ne prošušta. Budite uspešan „influenserˮ u Matriksu. Budite pravi patriota. Prikažite Srbiju svetu onakvom kakva ona zaista jeste, sa domaćom rakijom šljivovicom, sa snegom na Kopaoniku, sa mirisima leskovačkog roštilja, sa lepotom srpskih devojaka. Budite patriota kao Lear iz Domanovićeve pripovetke „Dangaˮ. Uzmite dva čipa, a ne jedan.
„Posle nekoliko dana šetao je onaj sa dva žiga na čelu ispravljene glave, dostojanstveno i oholo, pun slave i ponosa, i kud god prođe, sve se živo klanja i skida kape pred junakom svojih dana.
Trče ulicama za njim i žene i deca i ljudi da vide velikana narodnog. Kud god pređe, prostire se šapat pun strahopoštovanja:
– Lear, Lear!… To je on! Ono je taj junak što nije jauknuo ni glasa od sebe dao dok su mu dva žiga udarili!
Novine su pisale o njemu i obasipahu ga najvećom hvalom i slavom.
I zaslužio je ljubav narodnu.ˮ (Danga, Radoje Domanović)
Ostavi komentar