Autor: prof. dr Boris Stojkovski
Pojava jeresi, krivoverja, odnosno krivog učenja, suprotnog u odnosu na zvanično, prati hrišćansku crkvu od njenog nastanka. Jeresi i raskoli jednako su potresali istočni, docniji pravoslavni, kao i zapadni, rimokatolički svet srednjeg veka. Od Simona Maga u prvom veku nove ere, pa sve do Jovanke Orleanke i kasnije Galilea Galileja ili Đordana Bruna, mnogi su osuđeni kao jeretici, pa čak i završili na lomačama.
Arijanstvo i hristološke jeresi bili su uzroci i sazivanja vaseljenskih sabora od 325. godine nadalje, a jeretici su bivali kažnjavani ili prihvatani nazad u orkilje crkve pod uslovom da se pokaju. Monofizitizam koji je 451. godine na Četvrtom vaseljenskom saboru u Halkidonu proglašen za jeres uzrok je raskola sve do danas, pošto na istoku postoje crkve koje su do danas monofizitske.
Ali, za temu koja je pred nama, srednjovekovnu (i delom novovekovnu) inkviziciju važna je pojava jedne grupe učenja, poprilično sličnih, koje su se nezadrživo širile iz Azije ka Evropi. Dualizam u srednjem veku, od izvornog manihejstva do valdežana i katara na zapadu Evrope, učenje je po kome postoji materijalni i duhovni svet. Onaj prvi stvorio je Sotona, Đavo, a duhovni, pak, Bog. Ovo učenje je u korenu bogumilstva, a izgleda i jeresi koja se razvila u Bosni, te koju često nazivamo crkva bosanska. No, kada je reč o inkviziciji, najbitniji su ipak katari (čisti). Katari u južnoj Francuskoj su uporišta imali u Albiju, kao i u gradu Tuluzu. Iako su katari odbacivali materijalno, zaštitu su imali od tuluskog grofa, te su tako mogli da se šire po jugu Francuske.
Odgovor i države i crkve bio je žestok. Kao odgovor na širenje jeresi pokrenut je pohod u istoriografiji poznat pod zbirnim nazivom albižanski ratovi i zapravo je proglašen krstaški rat na katare koji je trajao pune dve decenije od 1209. do 1229. godine. Rekonkista na Pirinejskom poluostrvu, ponovno hrišćansko osvajanje od muslimana zauzete teritorije, dalo je takođe veliki zamah Rimokatoličkoj crkvi da krene u borbu protiv jeretika. Krah albižana i slamanje njihovog politčkog uporišta stvorio je uslove da nastane inkvizicija.
Sam termin inquisitio u rimskom pravu označava bilo koji sudski proces, dok ova latinska reč u prevodu znači istraga, što je i smisao zapravo inkvizicije u okvirima Rimokatoličke crkve. Više srednjovekovnih institucija koje su se bavile jereticima i drugim prestupnicima po kanonskom pravu nosilo je ovo ime, a bilo je i kraljevskih inkvizicija, osnovanih od vladara. Inkviziciju kao ustanovu imala je samo Rimokatolička crkva. Suštinski, termin se odnosi na proces ne na grupaciju ljudi koja je taj proces sprovodila, ali se izraz inkvizicija, čak i u istoriografskim, naučnim krugovima, ustalio i za one koji su je vodili i organizovali, kao i za sam sudski proces. Inkvizicija je bila bez nadležnosti nad Jevrejima i muslimanima, ali se bavila novokrštenim pripadnicima ove dve religije, odnosno konvertitima. Prvobitno inkvizitorski postupak je vođen bez mučenja, ono je uvedeno kasnije, ali i tada nije primenjivano u procentualno velikom broju slučajeva. Inkvizicija nikog nije ubila, i to je značajno napomenuti u svakoj raspravi o ovoj temi. Tipični inkvizitorski sistemi mučenja, zahvaljujući kojima je ova ustanova i poznata u široj javnosti, potiču iz ranog novog veka, i vezuju se za špansku inkviziciju, koja je različit tip institucije.
Bez prolivanja krvi je bilo geslo inkvizicije, a jeretik koji je podvrgnut ispitivanju ukoliko se dokaže da je kriv, a ne odrekne se jeresi, predat je bio svetovnim vlastima. Pre XII veka retko je uopšte i bilo spaljivanja jeretika, uglavnom duhovne kazne su primenjivane. Pojedine zemlje imale smrtnu kaznu, ali još od pozne antike i ranog srednjeg veka niz crkvenih otaca i značajnih ličnosti se tome protivio, među kojima je najpoznatiji Ambrozije iz Milana. Slučajevi ekskomunikacije gradova zbog rulje koja je javno spaljivala jeretike prisutni su još od klinijevskih papa, pre svega Grgura VII, koji je 1078. ekskomunicirao jedan francuski grad.
Širenje katara u Francuskoj, albižani na jugu, valdežani u Italiji, sve je to dalo za pravo papstvu da osnuje inkviziciju. Bulom Ad abolendam diversam haeresium pravitatem pape Lucija III 1184. godine ustanovljen je način ispitivanja osumnjičenih za jeres, a ustanovljeno je i da bi jeretike, ako se ne pokaju, inkvizicija treba predati svetovnim vlastima. Episkopska inkvizicija postojala je od 1184. do 1230. godine, njena najbitnija metoda bila je metoda ubeđivanja, propovedi i ukazivanja na učenje crkve, i ona je neko vreme, posebno protiv katara, bila i prilično uspešna.
Utemeljitelj cistercitskog monaškog reda Bernar od Klervoa i Dominik de Guzman, osnivač dominikanskog reda bili su propovednici koji su naročito podržavali miran obračun sa jereticima katarima, odnosno istupali su protiv mučenja i smrtne kazne. Osnivanje franjevaca i dominikanaca je takođe bio izraz ideje za reformom crkve, jer su se franjevci zalagali za siromaštvo, a dominikanci za strogu dogmatsku pravovernost, a odstupanje od ta dva postulata jeste bilo zamerano crkvi.
Uništenjem katara stekli su se uslovi da se, nakon političkog, pređe na njihovo duhovno iskorenjivanje, te rekatolizaciju tih oblasti. Tako, 1234. godine inkvizicija je osnovana bulom koju je izdao papa Grgur IX. Dominikanci i franjevci imali su istaknuto mestou u inkviziciji, a oni koji su predvodili ispitivanje jeretika nazivani su Inquisitores haereticae pravitatis. Inkvizicija je imala zadatak da ispita osumnjičenog za jeres, da iz njega iznudi priznanje i pre svega pokajanje i povratak na pravi hrišćanski put. Međutim, jeretik ukoliko se ne pokaje morao je biti predat svetovnim vlastima. Tokom vekova sama inkvizicija i njeni metodi su se se menjali, docnije je pod inkvizitorski sud dolazila istraga i veštica, spaljivanje knjiga, kao i osuđivanje za smrtne grehe, pre svega preljubu, bigamiju, vanbračnu decu i nemoralan život uopšte. Francuska, Italija, kao i pojedine oblasti u Nemačkoj bli su prostori na kojima je delovala ova ustanova, ali do početka XIV veka izvorna inkvizicija prestala da radi u suštini, odnosno došlo je do kvalitativnih promena. Engleska i Kastilja su bile jedine u Evropi bez inkvizicije do kraja srednjeg veka.
Kako je tekao sam proces? Pred okupljenim narodom, ispitanik se imao zakleti na Jevanđelje da će govoriti istinu, da će se odreći jeresi te da će odgovarati na postavljena pitanja. Obavezna dva svedoka, pravoverna monaha. Notari koji su zapisivali sve su bili obavezan deo protokola, a zahvaljujući preciznim notarskim zapisima i postoje istorijski izvori prvog reda o delatnosti inkvizicije. U samom početku crkva je nastojala da se zaista osude krivci isključivo, pa je zabeleženo i ut puniatur sic temeritas perversorum quod innocentiae puritas non laedatur kako je rekao papa Grgur IX Konradu od Marburga. Još jedno pravilo bilo je ne mešati se u unutrašnje sukobe u sredinama gde se vodi sud, ne kažnjavati nevine, a kako je papa i rekao bolje krivac da bude pušten nego nevin da strada. Proces je proticao bez ličnih susreta, unakrsnog ispitivanja, odbrana je jako retko imala svedoke, a optuženi je imao pravo apelacije na Rim u bilo kom trenutku. Veliki Inkvizitor (Inquisitor Generalis) bio je na čelu inkvizicija u Španiji i takođe je kasnija pojava, i ne treba je vezivati za papsku inkviziciju.
Još je jedna važna napomena oko inkvizicije, te mita o spaljivanju veštica ili žena uopšte. Od 1376. godine postoji sve više o vešticama i magiji, i tada se javlja ideja pakta sa demonima, koju je izneo Nikolas Ejmerih. Dakle, ove pojave su se u inkviziciji pojavljivale vrlo postepeno. Isto kao i mučenje, najpoznatije obeležje inkvizitorskog delovanja. Ubistvo Svetog Petra iz Verone od strane katara dovelo je do bule Ad extirpanda – 15. maja 1252. godine, koju je obnarodovao papa Inoćentije IV.
Dozvoljena je od tada i formalno ograničena primena mučenja u sledećim slučajevima:
- Bez izazivanja smrti i težih povreda
- Može se samo jednom upotrebiti
- Inkvizitor mora biti siguran u krivicu optuženog
Zabranjeno je zvanično prolivanje krvi, mučenje koje dovodi do pobačaja, sakaćenje i slično. Otvaranje vatikanskih arhiva 2000. godine, pokazalo je da mučenje nije bilo toliko primenjivano kako se misli, te kako je ušlo mahom u tradiciju, predanje i mit o inkviziciji, inspirisan, opet, španskom inkvizicijom. Pretnje i zatvor su, prema izvornim podacima vatikanske građe, odnosno zapisnika sa salušanja optuženih, suštinski bile najčešće metode. Ali, to ne znači da nije bilo ozbiljnih i po zlu čuvenih inkvizitora. Rober Bugr (1233. godine postao je inkvizitor za Burgonju, opozvan 1234. godine) bio je nadaleko poznat po svojoj surovosti, prozvan je čak Malleus Haereticorum. Osim njega, delovali su posebno surovo i franjevci u Veneciji, kojima je pripisivano da vode jako stroge istrage i muče optužene da bi se domogli njihove imovine. Nikolas Ejmerih (oko 1316-1399) katalanski dominikanac i autor Directorium Inquisitorum (1376) napisao je o ovim inkvizitorskim metodama Quaestiones sunt fallaces et inefficaces.
Kazne su bile raznorodne. Sabor u Turu je još 1164. godine naredio konfiskaciju jeretičkih dobra i imovine. Prema izvorima za 1245-1246. godinu u Tuluzu je bilo 5400 saslušanih, 184 nosili žute krstove kao znak okajanih jeretika, dosuđena su 23 doživotna zatvora, ali nijedan osumnjičeni nije predat civilnim vlastima. Dominikanski inkvizitor, strogi i surovi Bernar Gi kaže da je imao 636 ispitanih, 900 presuda, ali svega 45 smrtnih. Oduzimanje imovine bila je van svake sumnje jedna od najčešćih kazni, kao i zatvor. Postojao je murus strictus (uski zid), u koji su neretko i okovani osuđenici, kao i široki zatvor, koji je davao i mogućnost kretanja zatvorenicima. Strapado, kažnjavanje vodom, kozlić, bičevanje, samo su neke od poznatih metoda mučenja, ali suštinski uzev, češće ih je primenjivala španska inkvizicija u novom veku.
Inkvizicija je imala nekoliko čuvenih procesa. Suđenje templarima je bilo jedno od njih, kao i progon ženskog mističnog reda begina. Spis pod naslovom Le Miroir des âmes simples anéanties et qui seulement demeurent en vouloir et désir d’amour koji je objavila Margareta Poret (1295) i pokret begina kao takav je prvo prihvaćen, ali potom osuđen od crkve kao jeretički. Suđenje Jovanki Orleanki je isto primer inkvizitorskog delovanja.
S tim u vezi, progoni veštica su počeli da potpadaju pod proces inkvizicije. Papa Jovan XXII 1320. godine je proglasio veštičarenje za jeres, i od tada se i to smatra odobrenim za inkvizitore. Suđenje vešticama u novom veku predstavlja više protestantsku praksu, ali je i inkvizicija uzela učešća u tome.
Osim ovih inkvizitorskih procesa, postoje i oni vezani za Balkan i Srem. Valdenzi u Milanu su tokom jedne istrage rekli da im papa živi na Balkanu, a inkvizicija je 1378. godine od pripadnika ovog pokreta saznala kako su odlazili na Balkan po instrukcije i knjige o njihovom učenju. Huan de Torkemada i njegovo Symbolum pro informatione Manichaeorum predstavljalo je izlaganje manihejskih zabluda, nastalih prilikom saslušanja bosanskih jeretika.
Jeresi je bilo i u Sremu. Požeški župan Ladislav Tomašev 25. februara 1437. godine pisao je da se među Srbima između Dunava i Save širio husitizam; u većem delu Srema žive Srbi, kao i da Srbi i bošnjaci zajedno izmešano sa hrišćanima žive po nemalom broju gradova i sela u Sremu. Biskup Jakov Blaž Mikola iz Slankamena pisao je kako se franjecac Jakov Markijski, inkvizitor koji je sudio husitima i patarenima u Bosni i Sremu, borio protiv zlih jeretika husita i drugih brojnih krivoveraca i vratio ih u rimokatoličanstvo; između Save i Dunava žive odvojeni od katoličke vere Srbi (Rašani) koji su šizmatici i Bosanci. Jakov Markijski je bio posebno poznat po surovosti, a jeretike je čak i mrtve iskopavao i dao da se njihova tela spaljuju.
Ovo rečito govori o tome da je pred kraj srednjeg veka inkvizicija postala mnogo surovija ustanova, te da su brojni mitovi i legende o njoj imali istorijsku osnovu upravo u ovoj surovosti. Ipak, najpoznatija bila je španska inkvizicija koju su 1478. godine osnovali Fernando i Izabela, katolički kraljevi, bila je nezavisna od pape, iako su činjeni bezuspešni pokušaji uvođenja apelacije na Rim. Progon novopokrštenih Jevreja i muslimana je posebna bila aktivnost španske inkvizicije. Retki protestanti ili anglikanci su spaljeni, progon veštica manjeg intenziteta ali su sistematski surovo kažnjavani blasfemija i posebno sodomija (od 1572. intenzivno). Inkvizicija je postala kraljevska tajna policija koja je sudila za vanbračnu decu, za bigamiju, preljubu i druge prekršaje. Mučenje primenjivano češće i rigoroznije, ali i pravno mnogo više utemeljeno, sa strogo vođenim zapisima o tome kad i za šta su primenjivani vrlo surovi metodi mučenja.
Španska inkvizicija je konačno ukinuta 15. jula 1834. godine, a u Americi su postojale meksička i peruanska inkvizicija. Portugal je imao drukčiju sudbinu. Papska inkvizicija je osnovana 1521. godine u tada moćnom Portugalu, a pored jeretika, muslimana i Jevreja njeno delovanje je prošireno na cenzuru, bigamiju i druge prestupe. Inkvizicija je uvedena i za kolonije krune Portugala, tačnije za Gou i Brazil. Protivreformacija u Rimu iznedrila je 1542. godine osnivanje ustanove koja se zvala Kongregacija ureda inkvizicije. NJu je papa Pavle III osnovao sa ciljem da se učvršćuje rimokatolička vera i njene dogme, da se iskorenjuje jeres i posebno suzbija protestantizam. Tada su pod inkvizitore stigla dela Nikole Kopernika, a ta inkvizicija je osudila Galileja, Bruna i druge.
Tek su Napoleonovi ratovi i promene koje je Evropa doživela doveli do postepenog ukidanja inkvizicije. Ukinuta je u Veneciji 1806. godine, inkvizicija je u periodu 1813-1825. godine ukinuta i u Latinskoj Americi, u vreme borbi ovih zemalja za nezavisnost. Iako su povremeno spaljivani ljudi po Evropi, definitivno je inkvizicija ukinuta, odnosno preimenovana 1906. godine u Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii. U vreme pape Pavla VI, koji je ukinuo Index librorum prohibitorum, osnovana je i 1965. godine Congregatio pro doctrina fide. Time je inkvizicija i formalno dobila jedan sasvim novi oblik i napuštena je kao zastarela.
Ostavi komentar