Autor: Predrag Rajić, geopolitički analitičar
Narečeni kodeks više možemo posmatrati kao pokušaj sublimacije pravila po kojima se Čečeni upravljaju vekovima i koja su starija čak i od islama, ali su islamu prilagođena upravo u onoj meri u kojoj je i islam prilagođen čečenskoj tradiciji. Tako, dok su Čečeni prihvatili sufističko učenje koje propisuje izgradnju unutrašnje duhovnosti svakog pojedinca, s ciljem izgradnje ličnosti i provođenja života u pokornosti i u ljubavi prema Tvorcu, istovremeno su odbacili sufistički asketizam i okrenuli se hedonizmu, radosti življenja, uživanju i u materijalnim bogatstvima. Danas se ova simbioza možda i najbolje oslikava kroz službenu politiku Čečenske Republike, odnosno javlja se kao njen temelj.
Kult mrtvih je veoma prisutan i snažan u Čečeniji. Običaj je da se ratnici sahranjuju na višim brdima, sa kulama pokraj grobova koje imaju ulogu simbolizovanog zaštitnika. Još jedan momenat je esencijalan da bi se razumeli Čečeni, pa tako i njihov aktuelni geopolitički položaj. Čečensko društvo je vekovima, pa tako i danas, izrazito hijerarhijsko, vertikalno ustrojeno i klanovsko-plemenski uređeno.
Carska Rusija gotovo da nije ni pokušala da ovu situaciju izmeni, već se trudila da je iskoristi za svoje potrebe. Sa druge strane, komunisti su pokušavali prvo agitacijom, potom kombinacijom prisile i politike beneficije, da bi naposletku Staljin prisilnim preseljenjem kompletnog čečenskog stanovništva u centralnu Aziju dodatno utvrdio ovu etničku grupu na putu ketmanizma, zatvorenosti i tihog, a kasnije i otvorenog otpora centralnim vlastima.
Iako je Staljinova politika prema Čečenima redefinisana i ukinuta relativno brzo nakon njegove smrti, čečenski otpor i odanost načelima sopstvene tradicije kao i šerijatskih zakonitosti ostala je nepokolebljiva na daleko višem nivou, nego što je to slučaj i sa jednim drugim etnosom na Kavkazu, a moguće je i u čitavoj Rusiji.
Osnov čečenske zajednice čini teip odnosno klan. Klan čini više nekhova (familija koje se sastoje od manjih porodica). Teipi su uvezani na krvnoj osnovi, oštro su hijerarhijski uređeni i počivaju na moći pojedinca – starešine. Danas je u Čečeniji aktivno preko 100 teipova.
Više teipova čini tukhum. S obzirom na činjenicu da su i sami klanovi brojni, ali da su krvno povezani, te da se ne mogu smatrati plemenom, tukhum moramo prevesti kao pleme, iako s obzirom na raznolikost i brojnost ima sve odlike saveza plemena. Trenutno je u Čečeniji aktivno 11 tukhuma.
Plemena međusobno pokušavaju da izglade sve sukobe, a ukoliko to nije moguće, primenjuje se princip krvne osvete koji je i danas u Čečeniji veoma prisutan, a do kog dolazi u slučajevima najtežih dela protiv života ljudi (ubistva, silovanja, obeščašćivanja i drugo). Stoga plemena zajedno čine narod, odnosno poslednjih decenija sa razvojem čečenske državnosti – naciju ili kham.
Među Čečenima je gotovo po pravilu na čelu naroda lider najmoćnijeg klana, unutar najbrojnijeg plemena. Ukoliko to nije slučaj, lider mora iskazati svoju moć nasuprot brojnijim plemenima i potom im određenim ustupcima obezbediti mogućnost prihvatanja njegove vlasti, istovremeno ne narušavajući etničko jedinstvo, što je konstantan izazov u društvu stroge plemenske hijerarhije, kakvo je čečensko.
Nakon masovnih deportacija u Staljinovoj eri, čečenski položaj se popravio naročito u vreme vlasti Hruščova i Brežnjeva. Ne samo što im je dopušten povratak na severnokavkasku istorijsku teritoriju iz centralne Azije gde ih je poslao Josif Visarionovič, nego su bili svedoci i određenog obima investicija, stidljivo su im otvarana vrata dublje integracije u sovjetsko društvo. Ipak, do pune integracije nikada nije došlo. Analizirajući čečenski položaj s ove distance, teško je ne steći utisak da je u Moskvi ipak postojao stepen podozrenja, te da se sveruski sentiment nije kretao od zazora do protivljenja. Sami Čečeni, iako vekovima potvrđeni ratnici, nisu imali onu ulogu koju su pokušali da im dodele poslednji ruski carevi ili aktuelni lideri Kremlja. Takođe, pojedinci koji su uspeli da izgrade karijere u komunističkom režimu, bilo kao politički lideri ili kao visokorangirani oficiri, bili su više plod pojedinačnih fenomena nego strukturalnog, sistemskog pristupa. Uz to, Čečeni su bili kontinuirano nezadovoljni zbog činjenice da je region bogat energentima koji se eksploatišu, ali sredstva ne bivaju u ozbiljnom procentu uložena u infrastrukturu, ekonomski razvoj i podizanje standarda tadašnje Čečeno-Ingušetije. Stoga ne treba da čudi otvoreno nezadovoljstvo koje je dominiralo među čečenskim narodnim prvacima kada je proces raspada SSSR prešao tačku posle koje više nije bilo povratka.
Slično kao i u republikama koje su bile subjekti SSSR, Čečeni su otišli korak dalje i zatražili kreiranje samostalne i nezavisne države, koja bi se izdvojila i iz Rusije, ne samo Sovjetskog Saveza. Svakako, bilo je pojedinaca koji su bili relativno dobro inkorporirani u rusko-sovjetske strukture i koji su se protivili ovakvom razvoju situacije, dok je i deo stanovništva bio skeptičan, plašeći se šireg oružanog sukoba i odmazde centralnih vlasti.
Ovaj strah je naročito lako shvatiti ukoliko se prisetimo krvavih slika iz višedecenijske kampanje „pacifikacije Kavkaza“ koju je sprovodila ruska imperijalna vojska na ovom prostoru, koja je potrajala bezmalo pet decenija, odnela nebrojene žrtve, a pojedine narode poput Karabulakija ili Čerkeza gotovo izbrisala sa severnokavkaskog prostora koji su naseljavali vekovima kao domicilno stanovništvo, a druge – Čečene, Inguše, Dagestance, Balkare, Kabardince surovo desetkovala.
Imajući baš tu situaciju u vidu, drugi severnokavkaski narodi, poput Čečenima najsrodnijih Inguša, odabrali su put izbegavanja konflikta. No, ratničkom narodu oružani sukob nije poslednja nego prva opcija. I taj put su odabrale i vođe čečenskih klanova 1991. godine. U predvečerje raspada SSSR u Groznom je formiran separatistički pokret.
Čečeni svoj glavni grad zovu Solž – Ghala, što bi se moglo prevesti kao Sunženski grad, grad Sunže (po severnokavkaskoj reci Sunže/Sunža, koja protiče kroz Severnu Osetiju, Ingušetiju i Čečeniju, a koju Čečeni nazivaju još i Solža).
Ostavi komentar