Autor: Predrag Rajić, politički analitičar
Istočni prostor je do 1944. godine pripadao Čečensko-inguškoj Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici i bio je naseljen dominantno Ingušima. No, nakon deportacije Čečena i Inguša sa ovog prostora i ukidanja ČI ASSR, ovaj prostor je pripojen Severnoj Osetiji. Nakon što je rehabilitovana ČI ASSR 1956. godine i Čečeni i Inguši vraćeni na svoju autohtonu teritoriju, nije došlo do korekcije granica i Prigradski rejon je ostao u sastavu Severne Osetije. Godine 1963. došlo je do korekcije prostora koji je danas zapadni deo Prigradskog rejona, dominantno naseljen Osetinima i pripojen je navedenom rejonu.
U predvečerje formalnog nestanka SSSR 1991. godine, u Moskvi je donet Zakon o vraćanju prava narodima nad kojima je vršena represija. NJime je bilo predviđeno i vraćanje istorijskih teritorija Ingušetiji, ali granice novoformirane republike nikada nisu zakonski utvrđene. Ove okolnosti otvorile su vrata eskalaciji nasilja.
Pošto su Inguši istrajali u težnji da se pripoje matičnoj republici, došlo je do oružanog konflikta koji je potrajao 7 dana, od 30. oktobra do 6. novembra 1992. godine, nakon što novoformirane inguške milicije nisu želele da se predaju i uklone barikade sa lokalnih puteva.
Osetini su bili bolje pripremljeni za rat. Uz podršku dobrovoljaca iz Južne Osetije, oni su imali infrastrukturu, zahvaljujući postojanju Republike Severne Osetije od 1936. godine u okviru RF, što je podrazumevalo i naoružanu policiju, ali i odrede Unutrašnje vojske SSSR, kasnije RF.
Ne samo zbog infrastrukturno bolje opremljenosti i brojnijeg naoružanja, već i kao činjenica da su federalne vojne snage intervenisale već 1. novembra i na osnovu ukaza tadašnjeg predsednika RF Jeljcina, koji je 2. novembra spornu teritoriju proglasio osetinskom, a savezne trupe su se manje ili više otvoreno, na terenu stavljale na stranu osetinskih oružanih formacija.
Rusko-osetinsko savezništvo je dugotrajno i naročito se pokazalo na prostoru Gruzije. Osetini su u dominantno pravoslavne vere (manjinu čine pagani), što ih i kulturološki vekovima povezuje sa Rusima, za razliku od Inguša i Čečena.
Takođe, osetinska institucionalna lojalnost, borba u redovima državne vojske u više različitih ratova, pripadnost Ruskoj pravoslavnoj crkvi bez pretenzija ka autokefalnosti crkvene organizacije, postavlja ih i kao prirodnije ruske saveznike tokom decenija i vekova ratova za Kavkaz, a potom i konflikata na Kavkazu, čak i u odnosu na druge pravoslavne hrišćane poput Gruzina. Zapravo, osetinska privrženost Moskvi je kontinuirano najveća na Kavkazu u odnosu na sve druge, neruske etničke grupe.
Reč je o narodu koji nikada nije težio izdvajanju i koji i danas svoj strateški cilj – objedinjenja Severne i Južne Osetije želi da ostvari kreiranjem jedinstvenog federalnog subjekta u okviru Rusije, za razliku od druge gruzijske separatističke teritorije – Abhazije, koja teži tesnim vezama sa RF, ali u svojstvu zasebne države.
Vladikavkaz je i ciljano izgrađen na ovom prostoru i naseljen uglavnom Osetinima, kako bi bio administrativno-vojni centar ruskog državnog aparata, što govori o kontinuiranom stepenu poverenja koji su Rusi gajili prema Osetinima, bez obzira na politički režim koji je vladao u Moskvi.
Ukoliko sagledamo sve navedene elemente, biće jasnije zbog čega su Inguši doživeli poraz. Rat je okončan nakon uvođenja vanrednog stanja na teritoriji obe republike i uvođenjem većeg broja pripadnika oružanih snaga RF. U ratu je izginulo ukupno više od 600 ljudi, oko 450 Inguša i oko 140 Osetina uz pogibiju 11 pripadnika federalnih oružanih snaga.
Prema različitim podacima od 11.000 (osetinska tvrdnja) do 30.000 (inguška tvrdnja) inguških civila je moralo da napusti svoje domove. Uglavnom pešice, kroz snegom zavejane i ledom okovane planinske klance, staze i prevoje Inguši su se domogli Nazranja, najvećeg inguškog grada. Ovo izgnanstvo je u inguškoj kolektivnoj svesti ostalo upamćeno kao „Povorka smrti”.
Inguši su u ovom periodu sistematski proterivani i iz drugih delova Severne Osetije, a do nastavka nasilja je došlo ponovo u decembru 1992. godine, a potom i 1993. godine. Ponovnu eskalaciju sprečilo je samo prisustvo velikog broja pripadnika federalnih oružanih snaga.
Ostavi komentar