Autor: Jovanka Simić, novinarka
Svestranost tipična za mnoge srpske intelektualce u Austrougarskoj, bila je svojstvena i Iliji Ognjanoviću Abukazemu. Ovaj Novosađanin rođen je 30. aprila (12. maja) 1845. godine, a bio je izvanredan – lekar, književnik, humorista, satiričar, urednik časopisa…
Potekao je iz veoma stare novosadske porodice. NJegov predak Petar Krtomesa (ili Krtomesić) iz Sremskih Karlovaca doselio se 1716. godine u Petrovaradinski šanac, kako je tada glasilo ime Novog Sada. Tri decenije bio je graničar a zatim je postao komorski podanik. U spisima je 1746. godine zabeležen pod prezimenom Ognjanović.
Otac Ilije Ognjanovića, Vasilije, koji je po nekim zapisima bio ratar a po drugima trgovac i krčmar, 1843. godine dobio je status građanina. U braku sa Varvarom, Vasilije je dobio Stefana, Lazara, Eufrosinu, Filipa i Iliju, ali od petoro dece, troje je prerano umrlo.Preživeli su Filip koji je maloletan nastavio očev posao kako bi pomogao nastavak školovanja svog mlađeg brata Ilije.
Posle smrti roditelja, a uprkos pomoći starijeg brata, detinjstvo i školovanje Ilijino bili su veoma teški. Kao đak isticao se marljivošću i veoma dobrim uspehom. Posle završenih nižih razreda gimnazije u Novom Sadu, obratio se novosadskom magistratu molbom u kojoj je detaljno opisao svoje i bratovljevo veoma skromno materijalno stanje koje mu onemogućava nastavak školovanja. U molbi je istakao da ne bi uspeo da završi ni četiri razreda da ga školska uprava nije oslobodila plaćanja školarine.
Na osnovu ovog dopisa i svedočanstva o siromašnom stanju, Ilija je Crkvenoj opštini u Novom Sadu podneo molbu za stipendiju. Na molbu je stigao pozitivan odgovor. Pored stipendije Stevana Nikolića, Ilijino školovanje su novčano pomagali Matica srpska, Tekelijanum i Marija Trandafil, a docnije i bečki Univerzitet koji ga je, zbog postignutog uspeha na studijama oslobađao plaćanja školarine.
Nikada Ilija Ognjanović nije zaboravio dobročinstva svojih dobrotvora. Nisu ni oni zaboravili njega. Čuvena dobrotvorka, Marija Trandafil, na 17. stranici svog testamenta iz 1878. godine naredila je: „Da se Dr Iliji Ognjanoviću, mome pitomcu za ukazane usluge, a posle moje smrti, u vremenu na šest meseci iz zavedenija kao legat 2000 forinti isplati“.
Ilija je po završetku novosadske niže gimnazije školovanje nastavio u Sremskim Karlovcima, Pečuju i Budimpešti, gde je i maturirao 1867. godine. Studije medicine, upisane u Pešti, priveo je kraju 1872. godine u Beču, a naredne godine specijalizovao je hirurgiju. Odmah se vratio u rodnu varoš i započeo lekarsku praksu.
Cenili su ga sugrađani i kao lekara i kao čoveka. Na osnovu velikog ugleda, 1884. godine postavljen je za gradskog fizikusa, a ubrzo i za sreskog lekara. Bio je i lični lekar dobrotvorke Marije Trandafil. Živeo je i imao ordinaciju na adresi Kazandžijska br. 9 koja danas nosi ime Jovana Subotića.
Zabeleženo je da je bolnička zadruga Trgovačke omladine u Novom Sadu, osnovana 1876. godine, a o pravoslavnom Božiću 1877, na prvoj glavnoj redovnoj skupštini, dr Ognjanovića izglasala za njihovog lekara i na tom položaju ostao je narednih devet godina. Od 1888. godine bio je i upravnik Porođajnog odeljenja novosadske bolnice. Ovu dužnost obavljao je do svoje prerane smrti (upokojio se u svojoj 55. godini).
Uz rad sa pacijentima stizao je i da, u cilju prosvećivanja sugrađana, piše medicinske brošure razumljive običnim ljudima te je u ediciji Arse Pajevića 1876. godine na pedesetak stranica objavljena knjiga dr Ognjanovića „O difteričnoj vratobolji za srpske matere“. U knjizi je prikazao istorijat i uzrok ove bolesti, naglasak stavio na to da se ona ne leči nikakvom magijom (bajanjem) i čitalištu uputio podsećanje da su je naši preci lečili mažući grlo „misirskom mašću“ načinjenom od meda i plavog kamena.
Osam godina potom (1884) objavio je studiju „Kako se valja čuvati i lečiti od kolere“ a zatim i medicinski rečnik „Imena bolesti što smrt mogu da donesu“ u kome je nazive bolesti i uzroke smrti preveo sa latinskog na srpski, nemački i mađarski jezik.
Pedantno je pratio savremenu medicinsku literaturu, pohađao je i razne kurseve, poput onog o o lečenju trahoma 1890. godine u Subotici. Svi njegovi stručni članci i brošure ukazuju na stalno usavršavanje i veliko poznavanje najsavremenijih dostignuća u medicini toga doba, kao i na ogromno iskustvo, požtvovanost i ozbiljnost u radu te izuzetno poznavanje navika i kulturnih običaja i socijalnog statusa Srba u Austrougarskoj monarhiji.
Koliko god da je bio posvećen medicini, dr Ognjanović nije zapostavljao ni književnost za koju je bio zainteresovan još od gimnazijskih dana. Baš u to vreme pokrenuo je đačke listove „Zolja“ i „Đački venac“ u kojima su školarci imali priliku da objavljuju svoje, rukom pisane, prozne tekstove i poeziju.
Ovako je Ilija Ognjanović pisao o svom đačkom dobu u Sremskim Karlovcima: „Školske godine 1862/63. bio sam karlovački đak. Vi koji niste bili karlovački đaci, i koje ja s toga iz dubine duše sažaljevam, nemate ni pojma o onom pravom, lepom životu đačkom, punom pojezije i uživanja. Neću ovde da opisujem taj život, jer se to ne može opisati. I ‘Karlovački đak’ Koste Ruvarca i ‘Đački rastanak’ Branka Radičevića samo su blede fotografije pravog đačkog života karlovačkog. Pa kad takvi majstori nisu bili u stanju da nam opišu taj život verno i potpuno, onda bi velika drskost od mene bila, kad bih ja to i pokušao.“
Svoje prve pripovetke objavio je u periodu 1864/5. godina u časopisu „Danica“ i u listu „Zmaj“, šaljivom listu koji je u Pešti izdavao štićenik Tekelijanuma Jovan Jovanović Zmaj. Ova saradnja prerasla je u veliko prijateljstvo te je pod Zmajevim uticajem svom imenu i prezimenu 1866. godine Ilija Ognjanović dodao nadimak – Abukazem. Pisao je i za Zmajeve listove „Žiža“ i „Starmali“. NJegova serija tekstova pod naslovom „Šetnje Novim Sadom“ objavljena u listu „Starmali,“ izazvala je veliku pažnju jer se na satiričan način bavila varoškim zbivanjima.
Ognjanović je od 1874. do 1892. godine uređivao časopis za zabavu, nauku i književnost „Javor“ u kojem je objavljivao pripovetke, crtice i raznovrsne informacije. Tokom uređivanja ovog lista okupio je 400 saradnika koji su napisali 1.620 lirskih i epskih pesama, 504 izvorne ili prevedene pripovetke, 209 poučnih članaka, 94 životopisa, 440 književnih ocena i 700 članaka raznovrsne tematike.
Zajedno sa Svetozarom Miletićem, Lazom Kostićem i Jovanom Jovanovićem Zmajem pratio je i beležio sve pojave koje su se dešavale u našem narodu u okviru Austrougarske monarhije te je kao i ostali vodeći Srbi toga vremena predstavljao savest svojih sunarodnika.
Ognjanović je autor i značajnih tekstova: „Grobovi znamenitih Srba, što su im kosti u Novom Sadu pokopane“ (1890), „Zanimljive priče i beleške iz života znamenitih Srba“ (1900) i „Gde je umro koji od naših znamenitih pokojnika (1892, 455).
Objavio je nekoliko humorističko-satiričnih dela među kojima se ističu : „Abukazemov šaljivi kalendar“ (1878), „Vesele pripovetkie“(1880) i „Šale i satire“ (1882). Humorom i satirom bavio se četrdesetak godina i bio je veoma cenjen u tom vidu književnosti. NJegovi savremenici govorili su da ono što je Zmaj bio u poeziji to je Abukazem u prozi. Dodavali su i da su Ognjanovićevi najuspeliji humoristički tekstovi imali političku snagu te da je njegov humor „silan, jedar, neusiljen, vedar, a njegova satira oštra ko sablja, od koje su narodni neprijatelji imali razloga da prezaju“.
Svojim oštrim humorom Ognjanović je od velike pomoći bio u političkoj borbi za identitet Srba u Austrougarskoj. Pored Jovana Sterije Popovića, Jovana Jovanovića Zmaja, LJubomira Nenadovića, Stevana P. Beševića, Božidara Kneževića i Đure Jakšića, Ilija Ognjanović se smatra začetnikom aforističke misli među Srbima. Bio je član i potpredsednik Književnog odeljenja Matice srpske, Eparhijske uprave bačke, dopisni član Srpskog učenog društva (1883) a od 1892. godine počasni član Srpske kraljevske akademije.
Bio je i porodičan čovek. Sa suprugom Darinkom, rođenom Lemajić, imao je ćerku Dobrilu i sinove Georgija (umro je kao dvogodišnjak) i Žarka. Pred kraj života dr Iliju Ognjanovića mučili su srčani problemi i šećerna bolest. Smrt ga je zatekla u Pešti na lečenju, a potom je njegovo telo preneto u Novi Sad i sahranjeno na Almaškom groblju.
Ulica u centru današnjeg Novog Sada, ona paralelna posvećena Zmaju, nosi ime dr Ilije Ognjanovića.
LITERATURA:
Matica srpska 1826–1926, Novi Sad ( 1927)
Stajić V.: „Novosadske biografije“, Novi Sad (1938)
Teodora Petrović:„Iz srpske književnosti“, Novi Sad (1974)
Radmila Gudović, Biljana Srdić, Siniša Babović: Doktor Ilija Ognjanović – Znameniti lekar devetnaestog veka, Medicinski fakultet Novi Sad, Zavod za anatomiju
Enciklopedija Novog Sada, Novosadski klub Dobra vest (2001)
Ostavi komentar