Autor: Dragoljub Kojčić
Podela svetske moći između Varšavskog ugovora i NATO, često geografski pojednostavljena na Istok i Zapad, trajala je od okončanja Drugog svetskog rata do 1989. godine. U tome razdoblju vladala je relativno stabilna ravnoteža u odnosima između suprotstavljenih polova. Geopolitika je privremeno suspendovana iz rečnika međunarodne politike jer je nosila sveže asocijacije na konstrukcije ovladavanja svetom utemeljene na Haushoferovom pojmu Lebensraum i programu teritorijalne ekspanzije Nemačke. To ne znači da je posleratna borba za prevlast u geografskom prostoru utihnula. Dve suprotstavljene ideološke hemisfere borile su se između sebe po modelu igre nadvlačenja konopca, ne slučajno na engleskom jeziku nazvane tug of war. U zapadnoj političkoj hemisferi, međutim, odvijao se dinamični proces politike u klasičnom i demokratskom smislu te reči. Podsetićemo da su pored konzervativaca i demohrišćana, kao čuvara ideoloških vrednosti Zapada, veliku popularnost imali i takozvani evrokomunisti kao baštinici bogatog nasleđa levice. Političku panoramu ovog razdoblja upotpunjavaju i ekstremističe političke organizacije i secesionistički pokreti nacionalnih manjina, uglavnom marginalni i bezuspešni, koji su ponekad prekoračivali demokratska pravila igre i terorizmom se borili za svoje ciljeve. U svakom slučaju, to je na Zapadu bilo vreme utakmice između raznovrsnih ideja o putevima kojima treba da ide društvo, rečju vreme politike.
Koncentracija svetske moći u okrilju jedne supersile počela je devedesetih godina prošlog stoleća. Ubrzano povećavanje njenog radijusa pojednostavilo je i međunarodne odnose, tako da su se nekadašnji istočni takmaci Sjedinjenih Američkih Država, a pogotovu manje zemlje, bavile nastojanjima da održe autonomiju, pa i suverenitet, u meri koliko je to bilo moguće pred invazivnim uticajem unikatnog vojnog i ekonomskog giganta. Podsetimo se samo Jeljcinovog plesa sa Klintonom i njegovim establišmentom, u kome su posredna, a rekao bih i najveća, šteta bili upravo Srbi. Rasturanje Jugoslavije odigralo se više po modelu preslaganja kockica u skladu sa interesima pobednika hladnog rata nego što je bilo plod dogovorne i racionalne politike. Rečju, devedesete godine nisu bile ni razdoblje sofisticiranog geopolitičkog komponovanja nove mape međunarodnih odnosa, niti epoha koju bi obeležila nijansirana unutrašnje-politička nadmetanja. Bilo je to vreme grube realizacije jednostrane nadmoći Zapada. Na talasu trijumfalizma u društvima ovih zemalja došlo je do homogenizacije po pitanjima međunarodne politike. Onda su i unutrašnje razlike relativizovane i izbledele pa je kraj milenijuma svedočio da je naša zemlja 1999. godine zasipana bombama sa osiromašenim uranijumom, koje su, između ostalih odobrile i stranke zelenih kojima su programski ciljevi deklartivno usmereni na zaštitu životne sredine. Da dodamo, te iste stranke i naslednici Joške Fišera danas naprasno i licemerno „brinu“ o zdravoj životnoj sredini Srbije, doduše i o kanonskom ustrojstvu Srpske pravoslavne crkve (sic!). Devedesete su zapravo vakuum u kome je argument sile zamenio politiku i geopolitiku. Napravljen je istorijski rikverc i planetarno društvo vraćeno u modus koji više odgovara prirodnom stanju nego civilnoj zajednici, ma koliko se advokati poput Bžežinskog, Finkelkrota ili Levija trudili da veliku opsenu zamotaju u privid demokratije, ljudskih prava i drugih pamfletskih floskula bez pokrića, nalik komsomolskim biltenima Staljinovog Sovjetskog Saveza.
Ali, istorijski kalendar ima svoje razmeđe i pravilnosti u ciklusima koje su filozofi klasike ponekad nazivali dijalektikom. Posle očigledne propasti međunarodnog poretka koji je posle Drugog svetskog rata bio ustanovljen Poveljom i Organizacijom ujedinjenih nacija, i počeo da se urušava i nestaje nepravnim bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. godine, svet je zadesila potpuna anomija, konfuzija i haos bez pravila igre. Naravno, u takvom anti-ambijentu nije moglo da se očuva ono što je civilizacija hiljadama godina mukotrpno i sa ogromnim žrtvama gradila, a to su vrednosti. Gotovo je karikaturalno da jedna Madlen Olbrajt, jedan DŽejmi Šej ili Ričard Holbruk mogu da rečju, jednim televizijskim pojavljivanjem ili potezom hemijske olovke potru vertikalu uma koja se stvarala od Sokrata, Platona, Aristotela, Spinoze, Kanta, Rusoa, Hegela, Mila, Markuzea ili Sartra. Čini se da je Branko Ćopić u liku komesara koji Nikoletini Bursaću objavljuje da Boga nema, zapravo anticipirao univerzalnu budućnost čovečanstva i ničim ograničenu moć mediokriteta.
Postoje različiti mogući odgovori na vrednosnu pometnju i potonuće racionalnosti koji oslikavaju današnju situaciju. U sumračnim razdobljima stoičari bi se povlačili u zatvorene zajednice u kojima je umstvenost davala smisao i pružala otpor besmislu spoljnih sila. Epikurejci bi u svojim zatvorenim krugovima proslavljali radost života koji više nije imao dodirne tačke sa otuđenim svetom. Upravo je Hegelova misao da se duh začauri kada dođu teška vremena, a ponovo procveta kada se razviju vetrovi povoljnih promena.
Srbija nema puno mogućnosti izbora. Nasleđe koje su ostavile nekompetentne i gubitničke politike, s jedne strane, i globalni nemir nastao u nedostatku međunarodnog obavezujućeg poretka, s druge, primoravaju nas na posebno promišljanje i aktivno postavljanje prema vektorima spoljnih sila i njihovim refleksima u sopstvenom društvu. Iako izgleda paradoksalno, ali usred opšteg vrtloga koji melje svaku racionalnost i razara svaku smisaonu inicijativu koja bi svet vratila u uređeno stanje, Srbija prvi put u svojoj modernoj istoriji gradi sopstvenu politiku.
Prva pretpostavka je da to ne bude samo trenutno prilagođavanje svetskim, regionalnim i unutrašnjim izazovima, nego zasnivanje na principima koji su nosili napredak čovečanstva kroz istoriju. Naravno, mi ne možemo da menjamo tok istorije. Ne možemo ni da dociramo velikim silama. Ali možemo da, sa snažnim utemeljenjem u iskustvu prošlog stoleća, predvidimo da će tendencije prenapregnutosti u međunarodnim odnosima imati samo dva moguća ishoda: ili potpuni krah sadašnje krhke stabilnosti ili novi dogovor globalne političke zajednice, nezaobilazno stratifikovan prema moći i uticajnosti učesnika, ali uz poštovanje transcendentalnih političkih vrednosti i logike. Tertium non datur. Današnja Srbija to zna. Niti kreira svoje odnose sa ključnim igračima svetske politike na iluzijama o svojoj prevelikoj snazi, niti zanemaruje i proćerdava onaj kvantum potencijala kojim u organizovanoj spoljnoj politici gradi autoritet u regionu i na višim spratovima međunarodnih foruma. Srbija više nije ni naivna ni neodgovorna. Svoju poziciju u sadašnjosti i projekciju budućnosti strpljivo promišlja i ostvaruje u svim kategorijama državne moći – od ekonomije, vojnih i bezbednosnih snaga, kulture, međunarodne saradnje do razvijanja funkcionalne infrastrukture, ali i u svim žiroskopskim pravcima – počevši od privrednih inicijativa sa najbližim susedstvom, preko azijskih zemalja u ekspanziji, do, naravno, Rusije, Amerike, Evropske unije i Kine.
Pre svega, Srbija je prošla kroz pakao ostrvljenog nasilja kroz propagandu, sankcije, rat bez saveznika, bombardovanje bez milosti i nepravne i nepravedne odluke, i, što je možda i najgore, kroz ostrašćenu kampanju protiv svoga bića i protiv svog ugleda. Ta kampanja još uvek traje u nekim političkim krugovima i vreba svoj novi bestijalni ugriz. Potka ove raznovrsne mreže nečovečnih akata je otpalost njenih perjanica i njihovih štitonoša od vrednosti na kojima čovečanstvo jedino može da počiva u modusu koji mu je namenjen u najvišim definicijama.
Srpskom narodu je stoga posao danas olakšan, naravno, bez očekivanja bezbrižno linearnih i komotnih rešenja. Najjače uporište našeg optimizma da će svet možda postati bolji kroz nova formatizovanja međunarodnog poretka, sadržano je u činjenici da su istina, pravda i moral vrednosti imanentne našem političkom biću. Nama protekcija zapravo nije potrebna, a pokazalo se i da nam u animalnim svetskim izobličenjima ne može ni pomoći. Ako ove vrednosti budu bistra izvorišta politike novog sveta, onda je Srbija već odavno u njegovim prvim i reprezentativnim redovima.
Komentari
Nas najbolji politicking filosof
Ostavi komentar