Autorka: dr Nataša Drakulić Kozić
Termin tragedija, odnosno tragično (koji je danas zadobio drugačije, uopšteno značenje, te se koristi za bilo kakav nesrećan slučaj) u antičkoj Grčkoj je podrazumevao dramsku vrstu koja se izvodila u specifično, sveto vreme, o svečanostima. „Posebne prilike, posebni ljudi: tragedija je opisivala sudbinu čuvenih muškaraca i žena […] uzvišenim stilom i jezikomˮ (Pul: 2011: 10). Proizašla iz obreda, ona se obraća običnom čoveku prikazujući udes vladarskih, herojskih, slavnih porodica, pri čemu su u njihovu sudbinu često upleteni bogovi, te je utemeljenost tragedije u mitu jasno naglašena. Svoj vrhunac doživela je u petom stoleću pre nove ere sa Eshilom, Sofoklom i Euripidom. Ono što posebno obeležava pojam tragičnog (u izvornom smislu) jeste uzvišenost nesreće što se odigrava pred očima publike kod koje se izaziva osećaj katarze, pročišćenja, jer je loš ishod istovremeno i neočekivan i logičan. Stoga se i pored saosećanja gledalaca prema nosiocima tragičke krivice kazna prihvata kao neumitna, nužna, neizbežna, pošto je određena kolektivnim predstavama o sudbini, sreći, slučaju za koje su, prema antičkom mitu, zadužene tri Mojre, Suđaje, od kojih dve ispredaju životnu nit, a poslednja je prekida. Patnja junaka smislena je jer predstavlja volju bogova i s tim u vezi je moguće govoriti o religioznom karakteru antičke tragedije koji je danas iščezao. Koliko god surova bila, kazna se prihvata, a sa usudom se miri.
U antičkom mitu o caru Edipu na više je mesta potcrtana neizbežna sudbina koju čovek ne može da promeni ma šta da činio, pošto se nesreća ogleda upravo u ljudskoj nemoći u odnosu na više sile. Za Laja je naglašeno da se, tužan zbog toga što sa svojom ženom nema poroda, „tajno obrati proročištu u Delfima, koje ga obavesti da je ta tobože nesreća pravi blagoslov, pošto bi dete koje bi rodila Jokasta postalo njegov ubicaˮ (Grevs 2008: 327). Dalje stoji da se, uprkos Lajevom nastojanju da se reši svoga čeda i svim radnjama koje je tim povodom preduzeo, stvari preokreću protiv njega. „Ali Suđaje odlučiše da dečak doživi mladićko dobaˮ (Grevs 2008: 327). Kad odraste, sam Edip odlazi u Delfe, gde mu Pitonka poručuje: „ʼKloni se svetilišta, bedniče!ʼ […] ʼTi ćeš ubiti oca i oženiti se majkom!ʼˮ (Grevs 2008: 327). U nameri da izbegnu ono što im je predviđeno za budućnost i Laj i Edip, u neznanju, čine baš ono što je neophodno da se pomenuta proročanstva obistine.
Dalje, zbog bolesti koja je pomorila Tebance, dolazi prorok Tejresija (što je uobičajeno ime za vidovnjaka) koji opominje: „kuga će prestati ako jedan od posejanih ljudi umre kao žrtva gradaˮ (Grevs 2008: 329). Uprkos tome što se Jokastin otac, Menojkej, koji se pronašao u tim rečima, baci sa zidina, zaraza ne prestaje. Stoga Tejresija eksplicitno upire prstom na krivca: „Bogovi su imali na umu drugog posejanog čoveka, jednog iz treće generacije: onog koji je ubio oca i oženio se majkom. Znaj, kraljice Jokasta, da je to tvoj muž Edipˮ (Grevs 2008: 329). Svesni sopstvene krivice, njih dvoje će sebi presuditi – ona će izvršiti samoubistvo, a on će se oslepeti i otići u progonstvo, gde će ga Furije, Erinije umoriti. Grevs smatra da one simbolišu savest, te da je Edip umro od griže savesti (v. 2008: 331). Kletva bogova dalje pada na njihov muški porod – Eteokla i Polinika – rođenih iz nečistog braka. Priča o njima iznova potvrđuje verovanje o neumitnoj sudbini.
Prema starogrčkom mitu „Polinejk i njegov brat blizanac Eteokle bili su izabrani kao suvladari-kraljevi Tebe posle progonstva njihovog oca Edipa. Oni su se dogovorili da vladaju naizmenično, ali Eteokle, na koga je prvo došao red, nije hteo da napusti presto na kraju godine. To odbijanje je opravdano nepovoljnim predskazanjima Polinejkove sudbineˮ (Grevs 2008: 332). Zbog toga što je prognan i izigran, Polinik učestvuje u vojnom napadu na Tebu kao jedan od sedmorice predvodnika. Ova verzija mita, zastupljena i u dramskim tekstovima, odnosi se na to kako je u bici određeno da se Eteokle i Polinik bore u dvoboju ne bi li na taj način bila doneta odluka o tome koji od njih dvojice će vladati Tebom „i u žestokoj borbi oni smrtno raniše jedan drugogˮ (Grevs 2008: 334). Još jedno od proročanstava Tejresije jeste „da će Tebanci pobediti jedino ako kraljević iz kraljevske kuće dobrovoljno ponudi sebe za žrtvu Areju; na to se Menojkej, Kreontov sin, ubi pred gradskim kapijama baš kao što se ranije njegov imenjak i ujak strmoglavio sa gradskih zidinaˮ (Grevs 2008: 334). Sve se odigrava upravo onako kako je i predviđeno.
Eshilovo delo Sedmorica protiv Tebe poseduje pet činova, napisano je u stihu, a posvećeno je borbi između dve vojske – tebanske, kojom upravlja car Eteokle, i one protivničke, predvođene od strane Polinika u pokušaju da uzurpira bratovljevu vlast. Lica koja se pojavljuju na sceni su: Eteokle, Glasnik, Antigona, te hor tebanskih devojaka, interesantan kolektivni junak što neprestano izražava strah od ishoda bitke, odnosno pada njihovog grada. Ženskoj perspektivi suprotstavljena je muška energija u vidu vladareve borbe protiv takvog naricanja koje na vojsku deluje obeshrabrujuće. Iako Eteoklu polazi za rukom da odbrani svoje utvrđenje, on gubi život u borbi s Polinikom kojeg takođe smrt neće zaobići – braća se međusobno ubijaju.
Tragedija kulminira u trenutku kada je izdato naređenje da se Eteokle sahrani uz sve počasti, kako mu i dolikuje, jer je čuvao svoj grad od napasnika, dok Polinikovo telo treba ostaviti psima da ga rastrgnu, s obzirom na to da se nalazio u protivničkoj vojsci, pri čemu je njegovoj porodici izričito zabranjeno da ga ožali i sahrani. Ipak, sestra Antigona najavljuje da će se ogrešiti o izrečenu meru bez obzira na kaznu koja bi mogla uslediti. Poštovanje božanskih zakona kod nje nadjačava vladarevu zapovest – vera (uz ljubav prema bližnjem) snažniji su od straha od smrti. U Eshilovoj Sedmorici protiv Tebe karakteristično je naglašavanje činjenice da sva ova dešavanja predstavljaju ispunjenje Edipove kletve, prisutne su brojne aluzije na oceubistvo, te njegov i Jokastin rodoskrvni brak. Krivica za nesrećnu sudbinu – gubitak života u borbi za vlast, sestrinu bezizlaznu situaciju – nedvosmisleno je pripisana roditeljskom grehu koji je svemu prethodio.
Drama Jovana Hristića Sedmorica: kako bismo ih danas čitali posvećena je Predragu Bajčetiću, a prvi put je izvedena u Zagrebu, 7. maja 1969. godine, u režiji Georgija Paroa. Reč je, naime, o piščevom umetničkom čitanju Eshilove tragedije Sedmorica protiv Tebe, trećeg dela njegove trilogije posvećene caru Edipu (Edipeje). Usud tebanskog cara, zbog njegovog rodoskrvnog braka s majkom Jokastom, kao i sudbina njihovih potomaka: Eteokla, Polinika, Antigone i Ismene tema su najvećih starogrčkih tragičara – pored Eshila, njima je bio inspirisan i Sofokle.
Za razliku od Eshilove tragedije koja se prevashodno bavi samom bitkom za Tebu, Hristićeva Sedmorica fokusirana su na odnos među zaraćenom braćom, njihovom voljom za moć, borbom oko vlasti, u čemu se pokazuju kao jednaki. Tragička krivica u drami iz dvadesetog veka prebačena je s roditeljskog greha na njihove potomke, odnosno na mladiće u sukobu, dok se njihova pogibija pokazuje kao ishod ljudske prirode, a ne samo u vidu ispunjavanja ranije ispisane sudbine koja predstavlja nepromenljivu volju bogova. Uzroci nesreće prebacuju se s nebeske na zemaljsku ravan. Ipak, treba uzeti u obzir činjenicu da je Hristić odlično poznavao antičku mitologiju i kulturu, njegova poezija i dramsko stvaralaštvo utemeljeni su u klasičnoj književnosti. On tradiciju rekonstruiše u onoj meri u kojoj mu je potrebno da arhetipske, univerzalne teme osavremeni, učini ih bliskim današnjem čitaocu/ gledaocu. U mitu pronalazi opšte istine, poruke koje večito važe i njima se obraća svojoj publici. Radnja ove drame odvija se tokom jedne noći „od zalaska do izlaska suncaˮ (Hristić 1970: 193) i to u osam scena, na onoj kapiji Tebe na koju ulazi Polinik. Publika, dakle, ne prati svih sedam ulaza u grad, niti celokupnu bitku, već samo jedan njen segment – borbu među blizancima.
Eteokle je najpre prikazan kao dostojan vladar koji je spreman da sebe preispituje, dok odluke donosi na korist svojih podanika. „Ko vlada, taj treba da zna šta mora da učini. Ali je još važnije šta ne sme učiniti. Događaji su kao opao list na vetru: pokazuju nam čas jednu, čas drugu stranu; u pravi čas, treba znati koja je prava, jer sledećeg trenutka već gledamo drugu stranuˮ (Hristić 1970: 195). Metafora o dva lika istine povezana je sa suštinom dramskog sukoba, s obzirom na to da se braća blizanci mogu smatrati licem i naličjem. Osim toga, vlast (oko koje se njih dvojica bore do smrti) čini da onaj što je poseduje pokaže svoju pravu prirodu. Ona može biti blaga, zaštitnička, na opštu dobrobit, ali isto tako surova, osvetnička, upravljana ličnim prohtevima. Istina izlazi na videlo onda kada braća stanu jedan pred drugog, skinu maske i pokažu svoje prave namere.
Antigona nije svesna ozbiljnosti situacije, ona s ljubavlju gleda na oba brata. Očekuje porodicu na okupu i iščuđava se opravdanoj strepnji Eteokla, što je očigledno u njenoj zamerci: „Zar ti veruješ da bi brat mogao da napadne svoga brata?ˮ (Hristić 1970: 197), na šta joj on odgovara: „A zar brat dolazi u posetu svome bratu naoružan do zuba?ˮ (Hristić 1970: 197). Ona je tu da razume Polinika koji se mirno povukao iz Tebe, nakon što je za vladara izabran Eteokle. Smatra da zatvaranje kapija i naoružavanje Tebanaca može predstavljati provokaciju za pridošlicu. Antigona ne veruje ni sopstvenim čulima. „Kako može biti istina ono što nas baca u mrak i bezumlje? Ono što traži od nas da se odreknemo svake nade, što sigurnost zamenjuje sumnjom, radost očajanjem? To nije istina. Ja ne verujem da je to istinaˮ (Hristić 1970: 204–205). Kada dočeka i zagrli Polinika, ona u njemu vidi istu, mada nešto izmenjenu osobu s novim iskustvom, to jest samo svoga brata. Jedino ona veruje u smisao sudbine i volje bogova.
Pored nje se javlja i kolektini lik – hor tebanskih žena (koji prema autorovim napomenama može činiti samo jedna žena i u tom je slučaju tekst što se izgovara drugačiji). One predstavljaju nesvesni, intuitivni strah od opasnosti u trenutku kada njihove svakodnevne poslove prekida dolazak vojske, te unose paniku na sceni. Kada Antigona pokuša da ih umiri, one govore:
„Stoje naoružani pred našim kapijama!
– Rasterali su naša stada.
– Izgazili su naša polja.
– Zarobili su moga muža. Možda su ga već i ubili. Ubili su ga! Ubili su ga!ˮ (Hristić 1970: 203).
Hor takođe negoduje prilikom primopredaje vlasti, jer gubi mudrog, pravednog vođu i zakonodavca, pri čemu je izražen strah od promene i nepoznatog. U krajnjem ishodu kolektiv je zadovoljan jer je bezbedan, nakon što je grad odbranjen od napasnika, a njihov se život nastavlja bez obzira na bratoubistvo koje se odigralo. Sudbina Eteokla i Polinika boli jedino Antigonu.
Kada je reč o susretu među braćom, okosnici Hristićeve tragedije, važno je napomenuti da Eteokle neće prvi napasti Polinika koji se na očigled svih približava s vojskom, ali će narediti da se zatvore gradske kapije, ne bi li zaštitio svoj narod. Iako, s jedne strane, želi da sa sestrom dočeka brata, on, s druge strane, to ne čini zbog lošeg predskazanja. „Jutros sam se probudio sav u znoju, sa ukusom truleži u ustima. Bleda svetlost tek što je bila počela da se uvlači u sobu, kao bolest. Čuo sam vetar gde zavija u ravnici, suv, topao vetar koji donosi prašinu i miris uginulih životinjaˮ (Hristić 1970: 197). Pred Antigonom se opravdava racionalnim razlozima, brigom i odgovornoću prema narodu. „A ja ne smem da dopustim da se ovome gradu išta dogodi. Ja moram da se brinem o onima koji veruju kako ja znam šta je za njih najbolje. Moram da sačuvam njihov mir, njihove kuće, njihove porodice: oni to očekuju od mene. Kako bih inače smeo da im pogledam u oči?ˮ (Hristić 1970: 198).
U susretu sa sestrom Polinik se najpre pokazuje kao neko ko žali za svojom porodicom i gradom, plače zato što se njegovom povratku niko ne raduje. Takođe, on je druga strana prirode. Dok je Eteokle čovek svetlosti, Polinik je predstavnik tame, on voli noć pod čijim okriljem uspeva da svrgne brata s vlasti. Edipova žrtva, greh i kazna obesmišljeni su u Polinikovom poricanju krivice, nemarom za kolektivnu dobrobit i njegovom samoživošću. „Pre nego što je naš otac počeo da vlada Tebom, više od pola grada bilo je pomrlo od kuge. Pre nego što je on bio otišao, kuga je opet bila odnela polovinu grada. A u međuvremenu? LJudi su se namnožili. Život je uporniji nego što mi mislimo. On je u stanju da izraste svuda: na zemlji koju opustoši vatra, u gradu koji opustoše osvajači. Možda nam je suđeno da dolazimo u ruševine, i da za sobom ostavljamo ruševine. Ali ja ću ući u ovaj grad onako kako meni dolikuje, kao čovek koji je mogao da vlada njime, koji je i trebalo da vlada. Nije važna cenaˮ (Hristić 1970: 207–208).
Važno je napomenuti da Polinik dolazi da preuzme vlast nakon godinu dana vladavine svoga brata, na šta prema antičkom mitu ima pravo. Rasprava među braćom o načinu upravljanja gradom i ljudima u njemu završava se time što Eteokle isprva mirno predaje vlast, želeći suparniku da i sam na svojoj koži oseti mržnju naroda. On ipak neće pristati na određene uslove koji njegov blizanac postavlja, te na samom kraju drame dolazi do krvoprolića. O tome publiku izveštava Glasnik: „I to je bio kraj bratskih razgovora. Za koji čas, počeće borba na krv i na nož. Jer vlast se uzima nožem, a sećanje se briše krvlju. Mrak će obaviti i poraz i pobedu. A ko dočeka jutro, videće svet gde se raspadaˮ (Hristić 1970: 220).
Hristićeva tragedija završava reinterpretacijom mitskog predloška, jer narodna vlast donosi odluku o tome da se Polinik, kao oslobodilac Tebe, počasno sahrani, dok Eteoklovo izdajničko telo treba ostaviti šakalima i lešinarima, zabranjeno je da se on pokopa. Antigona je glas koji opominje, a drama se završava njenom rečenicom: „I to je kraj ove priče, pune gađenja i sramaˮ (Hristić 1970: 224). NJeno saosećanje jednako je prema oba brata u svetu gde iščezava smisao žrtvovanja, stvarnosti što je ispunjena sebičnošću pojedinaca.
Literatura:
Grevs (2008). Grevs, Robert. Grčki mitovi. Beograd: Familiet.
Eshil (1956). Eshil. Tragedije. Beograd: Kultura.
Pul (2011). Pul, Ejdrijan. Tragedija: sasvim kratak uvod. Beograd: Službeni glasnik.
Hristić (1970). Hristić, Jovan. „Sedmorica: kako bismo ih danas čitaliˮ. U: Hristić, Jovan. Četiri apokrifa. Novi Sad: Matica srpska, 191–230.
Ostavi komentar