Prof. dr Boris Stojkovski
Knez Lazar Hrebeljanović svakako je najpoznatiji po svojoj politici prema Turcima, ali i po podizanju Kruševca, manastira Ravanice i Lazarice. Što se, pak, severnih delova Srbije tiče, knez Lazar je zagospodario i Podunavljem, a u povelji manastiru Ravanici poklonio je i sela u Mačvi i Bitvi, što bi značilo da je vladao tim oblastima takođe. Knez Lazar je imao na severu i ozbiljnog suseda u vidu Ugarske. U vreme dinastije Anžujaca, posebno Lajoša Velikog (1342-1382) Ugarska je bila jedna od najvećih evropskih sila. U jednom trenutku samo je francuski kralj bio bogatiji i imao veće prihode od Lajoša Velikog. Ovaj ugarski kralj vodio je napuljske pohode, a ratovao čak i sa Litvancima. Knez Lazar Hrebeljanović mu je bio vazal, a Lajoš Veliki je podržavao i bosanskog vladara Tvrtka, posebno kada je trebalo slomiti moć Nikole Altomanovića.
Nakon Lajoševe smrti, i nekoliko godina previranja oko ugarskog trona, krunom Svetog Stefana okrunjen je Žigmund Luksemburški (1385-1435), još jedan veliki i moćni vladar. Nemački car, češki i ugarski kralj do kraja nije imao odnos pun poverenja sa Lazarom. Srpski knez mu je bio formalno vazal, međutim sukobi oko Golupca i moguće Beograda, ali i veliko nepoverenje krasili su odnos ova dva vladara. Nakon Kosovske bitke, čak, Ugarska na čelu sa samim Žigmundom je već septembra 1389. godine napala Srbiju.
Ovako kompleksna i višeslojna severna-ugarska politika kneza Lazara Hrebeljanovića, posebno aspiracije na Golubac, Beograd i Mačvu, davnašnje sporne teritorije Srbije i Ugarske, uslovili su i približavanje samim ugarskim vladarima. U srednjem veku najlakši put ostvarivanja ovakvih interesa jesu dinastički brakovi. Knez Lazar se orodio sa kućom Gorjanskih, koji su i sami imali posede na jugu ugarskoga kraljevstva, dakle i na tlu današnje Vojvodine, kao i zapadnog dela Srema i Slavonije. Kao takvi bili su vrlo blizu granice sa onovremenom Srbijom, koja je bila nejasna i nedefinisana dobar deo srednjeg veka.
Ko su uopšte Gorjanski i koliko su oni bili bitni u feudalnoj hijerarhiji Ugarske? Porodica Gorjanski (u latinskim izvorima se navode kao de Gara, odnosno mađarizovano Garay, dok se mađarski redovno nazivaju Garai) poticala je od plemićkog roda Dorožmai iz županije Čongrad. Svoj plemićki predikat Gorjanski dobili su 1269. godine, kada im je herceg Bela darovao posed Gorjani u vukovskoj županiji. U delu hrvatske istoriografije može se i danas sresti podatak da su Gorjanski bili Hrvati. Uzevši u obzir da su poticali iz čongradske županije, a da su svoj uspon imali na tlu Slavonije i Srema, ne treba isključivati mogućnost da je bilo nekog mešanja sa slovenskim stanovništvom. Na tlu cele Slavonije i Srema u poznom srednjem veku, slovenski živalj, kako rimokatolički, tako i srpski pravoslavni, postajao je sve više prisutan. Međutim, iako ne treba odbaciti mogućnost da su doista i bili Hrvati (makar delom), Gorjanski su ipak najpre bili ugarski feudalci, uklopljeni potpuno u feudalni sistem svoga vremena. Slovenska (hrvatska) pripadnost, pak, svakako bi olakšala i orođavanje i svaku komunikaciju sa samim knezom Lazarom i Hrebeljanovićima uopšte, te stoga je ne treba zanemariti sasvim.
Danas se Gorjani nalaze u Hrvatskoj, u pitanju je selo od nekih hiljadu stanovnika i nalazi se blizu Đakova. Međutim, u srednjovekovnom periodu ovo danas selo bilo je centar poseda moćne i ugledne porodice. Gorjanski su se delili na dve grane, kao što je slučaj uostalom sa mnogim drugim plemićima. Od 1310. godine pojavljuje se u istoriji tzv. banska grana porodice, čiji je osnivač bio Pavle Gorjanski. Iako je iz ove grane poticalo dosta uglednika, ovom prilikom ovaj deo Gorjanskih nije od značaja za ovu temu. Ona druga, pak, palatinska grana se javlja nešto kasnije, od 1317. godine kada se sin bana Stefana Gorjanskog, Andrija, pojavljuje prvi put u ugarskim poveljama, kao najbitnijem izvoru za istoriju ove porodice. Ovoj grani pripadali su i dvojica za ovu temu ključnik članova ove porodice, Nikola I Stariji i Nikola II Mlađi Gorjanski.
Nikola Gorjanski Stariji, odnosno u istoriografiji znan i kao Nikola I vršio je niz odgovornih i visokih funkcija ugarske države i sa njim je započeo vrtoglavi uspon Gorjanskih u feudalnoj hijerarhiji ugarske države. Svakako najviši položaj jeste dostojanstvo palatina koje je tokom cele srednjovekovne ugarske povesnice, pa i kasnije, bilo najviše u celoj hijerarhiji. Opstalo je i u doba Habzburga sve do raspada Monarhije. Nikola I Gorjanski je vršio upravo ovu funkciju i to čitavu deceniju, od 13. oktobra 1375. godine, kada se pominje prvi put u izvorima pa sve do 7. jula 1385. godine, kada je posvedočen poslednji put u izvorima na ovom visokom mestu.
Na tom položaju ga je nasledio Nikola Seči, mada se Nikola Gorjanski Stariji još oktobra 1385. godine u jednom dokumentu i dalje naziva palatinom. Nikola Seči bio je verna pristalica kralja Žigmunda, koji je imao dugo da se bori sa Ladislavom Napuljskim oko ugarskog trona. Taj dugotrajni građanski rat podelio je i ugarske barone, odnosno vlastelu, na pristalice upravo Žigmunda Luksemburškog i rečenog Ladislava Napuljskog. Postavljali su svako svoje ljude na brojne državne i crkvene položaje, stoga nije čudno da se u isto vreme pominje više ličnosti na nekom položaju. Što se Nikole I Gorjanskog tiče, pak, njemu je od 1385. godine za kratko pripala titula bana Dalmacije i Hrvatske, a na tom položaju se nalazio sve do septembra 1386. godine kada je kod porodičnog poseda Gorjana ubijen, a njegova glava odsečena i poslata u Napulj pristalicama Ladislava Napuljskog i udovici Karla II, napuljskog kralja i takođe pretendenta na ugarski tron. Zanimljivo je da ne postoji niti jedan dokument koji je Nikola Gorjanski Stariji službeno izdao u svojstvu bana Dalmacije i Hrvatske. Izvesno je da je položaj bana vršio samo nominalno, a treba reći da je u vreme dok je bio palatin kraljevine Ugarske istovremeno bio župan nekoliko županija na samom jugu zemlje: tamiške, krašovske, kovinske i čanadske. To bi značilo da su pod njegovom upravom bili i delovi današnjeg Banata, odakle je ubirao značajne prihode. Nešto kraće, u razdoblju 1375-1377. godine bio je i župan požunske županije. U Hrvatskoj i Dalmaciji, međutim, dominirali su pristalice napuljske stranke prvenstveno porodica Horvati, a značajan je bio uticaj i bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Sa druge strane, Gorjanski su podržavali kralja Žigmunda, te je u tom kontekstu i veza sa knezom Lazarom.
Nikola II Gorjanski ili Nikola Gorjanski Mlađi bio je sin i naslednik Nikole Gorjanskog Starijeg i zet kneza Lazara Hrebeljanovića. Nikola Mlađi je rođen verovatno oko 1366. godine, a umro 1433. godine, kada je poslednji put pomenut. Bio je od 1387. do 1390. godine mačvanski ban, a 1388. godine je postao i župan Virovitičke županije. Ovo gomilanje funkcija u srednjem veku nije bio nikakav izuzetak i radilo se dakako o pitanju ubiranja znatnih prihoda od raznih feudalnih obaveza, u većini županija pojedini velikaši nikada nisu ni bili. Isto se odnosi i na prelate.
Nikola II Gorjanski naveden je u pismu od 7. jula 1389. godine, svega nekoliko dana nakon Kosovske bitke, kada ga kralj Žigmund navodi u obraćanju Vuku Brankoviću kao poslanika u vezi sa nekim poslovima vezanim za Srbiju, a koji su u korist vašu i raške zemlje. Nije jasno o čemu se tu radi, ali kao pašenog Vuka Brankovića, Nikola Gorjanski Mlađi sigurno je trebalo da pregovara u vezi sa nastavkom vazalnih odnosa Srbije. Očigledno je za proračunatog vladara kakav je bio Žigmund, koji je vodio politiku na čitavom evropskom nivou, Vuk Branković predstavljao ključnu snagu sa kojima je trebalo računati u Srbiji. Nažalost, misija i razgovori dvojice pašenoga obavijeni su velom misterije, ako su se uopšte i dogodili.
Nikola II Gorjanski se borio i protiv velikaške porodice Horvatija u Sremu i Slavoniji, a i u Bosni je vojevao protiv neprijatelja kralja Žigmunda Luksemburškog, kome je bio verna pratnja i jedan od ljudi od najvećeg poverenja. Od 1394. godine bio je, poput oca, i ban Dalmacije i Hrvatske, a dve godine docnije uzeo je učešće u velikom krstaškom pohodu protiv Turaka koji je završen katastrofom u znamenitoj bici kod Nikopolja septembra 1396. godine. Nalazio se i u pratnji kralja Žigmunda Luksemburškog, koja se, nakon teškog poraza od Bajazitove vojske, vratila preko Carigrada i Dalmacije nazad u Ugarsku.
Od 2. novembra 1397. godine postao je doživotni ban, a iste godine je dobio u posed i ostrvo Korčulu. Ali, za ovaj položaj i ovakve posede, imao je obavezu da čim stigne kraljevska zapovest da se opreme trupe za ratna dejstva, da krene u pohod za kralja. Boravio je u Dalmaciji i Hrvatskoj gde je izdavao niz povelja, kao i u Slavoniji na svojim posedima i u Vukovskoj županiji, a učestvovao je sa kraljem Žigmundom i sukobima sa Bosnom protiv Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Potom je u pohodu protiv Bosne i Osmanlija učestvovao i 1400. godine, a naredne, 1401, preduzeo je akciju oslobađanja kralja Žigmunda iz zatočeništva u koji ga je stavila velikaška opozicija. Kralj je tada bio zarobljen jedno vreme u Baranji, u tvrđavi Šikloš.
Od 1401. godine više nije nosio titulu bana, budući da su u Hrvatskoj i Dalmaciji potpuno dominirale pristalice Ladislava Napuljskog. Međutim, od 21. septembra 1402. godine Nikola Gorjanski Mlađi je naveden kao palatin Ugarske. Na ovom položaju ostao je pune tri decenije, pošto je njegov poslednji u izvorima posvedočeni pomen na ovom položaju iz 1433. godine. Vredi na ovom mestu, a zarad čitalaca koji nisu istoričari, napomenuti, da su ugarske povelje, kojih ima sačuvanih nekoliko stotina hiljada, najbitniji izvor kada se rekonstruišu položaji ugarskih dostojanstvenika. Budući da se skoro svaka povelja, bilo darovnica, bila neka sudska ili povelja kojom se menjaju posedi, završava sa popisom velikodostojnika, crkvenih i svetovnih (series dignitaum), to je lakše zaključiti kada je neka ličnost bila na nekom položaju.
Poput svog oca, ali i brojnih drugih velikodostojnika i uglednika i Nikola II Gorjanski je bio župan nekoliko ugarskih županija. U periodu od 1406. godine, pa sve do 1409. nalazio se na čelu županija Abauj, Boršod, Šaroš, Sabolč, Sepeš, Trenčin, Lipto i Arva, dakle mahom na severu Ugarske, u mađarskoj Gornjoj Zemlji, odnosno u današnjoj Slovačkoj. Kao vespremski župan Nikola Mlađi je naveden u dilomatičkim izvorima 1412. godine, a kao župan Komaroma 1422. godine. Učestvovao je i u niz drugih diplomatskih misija, proputovavši sa svojim gospodarom gotovo čitavu Evropu. Nikola se nalazio u pratnji kralja Žigmunda i na saboru u Konstancu, gde je završena Velika šizma Zapadne crkve i spaljen Jan Hus. Učestvovao je i u misijama u Aragon, Francusku i Englesku. Od francuskog kralja Šarla VI dobio je i grb 1416. godine, a u Engleskoj je upravo on vodio pregovore sa predstavnicima njihovoga kralja u ime svog gospodara. U Nirnbergu je 1431. godine vodio pregovore sa Venecijom u pratnji kralja Žigmunda Luksemburškog i bio ključan čovek u sklapanju sporazuma dvaju sila.
NJegova prva žena bila je upravo ćerka kneza Lazara, sa kojom je dobio, prema nekim mišljenjima, sina Nikolu III Gorjanskog. Datum sklapanja braka, kao i ime Lazareve kćeri su međutim predmet ozbiljnih rasprava već stoleće i nešto i u srpskoj i u mađarskoj istoriografiji. Još od Ilariona Ruvarca i Mora Vertnera, sve do modernih istoričara i u Srbiji i Mađarskoj spore se oko datuma. U vreme dok je bio palatin (1375-1386) orodio se izvesno sa knezom Lazarom, ali precizniju godinu je teško dati. Nije poznato kako se ta ćerka zvala, ali postoje pretpostavke u nauci da je njeno ime bilo Teodora, na osnovu nekih kasnijih letopisa iz poznog srednjeg veka. Jedan od najznačajnijih pisaca srpskog srednjeg veka, Mavro Orbin u svom Kraljevstvu Slovena ovu Lazarevu kći imenuje kao Jelenu. Ova potonja, to se dobro zna, otišla je u Zetu i udala se za Đurađa II Stracimirovića Balšića i kao Jelena Balšić, a potom Hranić, postala jedna od najznamenitijih žena srpskog srednjeg veka, spisateljica, ktitorka i diplomata. Stoga, jedino ime koje ostaje, kao mogućnost, iako pod znakom pitanja jeste Teodora. Iz jednog ugovora kneginje Milice sa manastirom Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori Atonskoj iz 1396. godine saznaje se da je kneginja sa knezom Lazarom imala pet kćeri, kojima se ne navode imena. Ono što je jasno, to je da je i ta neimenovana živa i u Ugarskoj u to doba.
Činjenica je da ugarska diplomatička građa ne daje odgovor na to kako se zvala dotična ćerka, odnosno ne spominje se nijedna Lazareva ćerka u izvorima, već se Nikola Mlađi prosto naziva rođak. Isto tako, u ugarskim izvorima nije moguće naći ni tačan datum sklapanja braka, budući da su ugarske povelje koje spominju rodbinske veze kneza Lazara sa porodicom Gorjanskih, odnosno brak njegove ćerke i Nikole Mlađeg kasniji prepisi. Radi se uglavnom o dokumentima gde se potvrđuju povelje Gorjanskima i gde se vrši reminiscencija na neke ugarsko-srpske sukobe i poziciju samog Nikole II u tim dešavanjima, i samo prosto napominje da je bio rođak sa knezom Lazarom. Zna se da se Nikola Gorjanski Stariji isticao u nekim sukobima sa Srbijom, još u doba Lajoša Velikog, ali i da je pritekao u pomoć u borbi protiv Nikole Altomanovića sa vojskom.
Ono što se još zna, to je da su Gorjanski imali značajnu ulogu u tome da se knez Lazar podvrgne vlasti kralja Žigmunda, odnosno, kako skoro svi odreda ugarski izvori tvrde (kako povelje tako i neki narativni), da se uspostave isti odnosi koje je knez Lazar Hrebeljanović imao sa Lajošem Velikim. U periodu od 1386. godine, pa posebno tokom 1388. godine u nekoliko povelja pominju se ovi sukobi, odnosno ratovi Žigmunda i Lazara, u kojima su učešće uzele i druge velike porodice plemića, ali i Gorjanski. Na taj način, ovaj brak se može sagledati upravo u tom kontekstu. Kao zalog mira, ali i vazalnih odnosa srpskog kneza prema ugarskom kralju, sklopljen je brak. Gorjanskima je u interesu bilo jer su posede imali na jugu zemlje, a bez sumnje ovaj brak godio je i jačanju ugleda ove moćne porodice u kompleksnim unutrašnjim odnosima među ugarskom vlastelom. Na taj način Nikola Gorjanski Mlađi je stupio u brak sa, nažalost, anonimnom ćerkom Kneza Lazara, a neretko, u čak tri povelje, se eksplicitno ističe da je upravo on najzaslužniji za uspostavljanje mira i vazalnih odnosa. Da li se isticao u ratu ili je bio vešt pregovarač, ili oba, ostaje nepoznato. Ovaj brak je tako bio i svojevrsna nagrada za istaknutu ulogu u srpsko-ugarskim sukobima nekoliko godina pre Kosovske bitke. Kao dobar poznavalac srpskih prilika, rođak Lazarevića i Brankovića imao je da bude i posrednik u nekim pregovorima sa Vukom Brankovićem do kojih izgleda nije došlo. Nikola II Gorjanski umro je 1433. godine.
Iz braka sa Lazarevom ćerkom poticao je izgleda Nikola III, koji se nikada nije slagao sa ocem i dolazio u stalan sukob sa njim oko poseda. Svog sina Nikola Mlađi je dao i kao zalog za oslobađanje kralja Žigmunda iz Šikloša. Nikola III Gorjanski je umro izgleda mlad i bez potomaka, a da li ga je majka nadživela nije sasvim jasno. Nakon smrti srpske princeze Nikola Gorjanski Mlađi se oženio i po drugi put. Avgusta 1405. godine supruga mu je postala Ana Celjska, tetka kraljice Barbare Celjske, žene kralja Žigmunda Luksemburškog. Na ovaj način orodio se sa samim vladarom. Nikola Gorjanski Mlađi je i jedan od osnivača Reda Zmaja koji je osnovao kralj Žigmund 1408. godine i čiji je prvi vitez bio Nikolin rođak i šurak u prvom braku srpski despot Stefan Lazarević. Nakon njegove smrti 1433. godine porodica Gorjanskih nastavlja da igra važnu ulogu u državi, ali palatinska grana je izumrla nakon 1482. godine, kada je Jov Gorjanski umro bez naslednika. Banska grana nastavila je orođavanjem da postoji kroz porodicu Zaj u narednim vekovima.
Ostavi komentar