Autor: Zoran Surla, novinar
Učenica Karlovačke gimnazije Ivana Rosić osvojila je krajem septembra u Rimu zlatnu medalju na svetskom takmičenju iz engleskog jezika u kategoriji Hipo 4. Polufinale je održano u Veneciji, ali Ivana nije morala da učestvuje na njemu jer imala dovoljno bodova za samu završnicu. O kakvom uspehu se radi, vidi se iz podatka da je bilo prijavljeno više od 83.000 srednjoškolaca iz celog sveta a 223 se našlo u finalu. Uz Ivanin ogroman trud i znanje, svakako treba istaći i njenu profesorku engleskog u Karlovačkoj gimnaziji Brankicu Ivkov, koja joj je ujedno bila i mentorka za takmičenje.
DA DECA POŽELE OSTANAK
Ivana je engleski zavolela kad je prvi put dobila pristup internetu i kad je mogla znanje tog jezika primeniti u svakodnevnom životu, odnosno da joj nije bilo potrebno samo za školu.
– U Rim je došlo preko 200 finalista iz celog sveta, podeljenih na grupe prema uzrastu, a ja sam bila u kategoriji Hipo 4. Test je sadržao pet delova: pričanje, pisanje, čitanje, slušanje i Hipo test, koji nam je svima bio problem. Tu je najviše začkoljica bilo. Nisam još radila nijedan test u Srbiji koji je tome sličan. Što se planova tiče, polažila sam C2 nivo i možda bih studirala engleski, ali to nije sigurno.
Ivanina majka Biljana kaže da je mnogo srećna i ponosna zbog ćerkinog uspeha, ali…
– Srce mi je kao kuća. Moja Ivana od vrtića obožava engleski. Još tad je volela da gleda crtane filmove na tom jeziku. Mnogo mi se dopada što je imala priliku da prvi put putuje avionom, da vidi Rim i da se lepo druži sa mladima sa svih meridijana, da upozna tu različitost… Međutim, tužna sam i razočarana što se kod nas na isti način ne vrednuje zlatna medalja osvojena na sportskom svetskom takmičenju i zlatna iz jezika, fizike, matematike, hemije…
PRETPLAĆENI NA TITULE
Ivanin primer, međutim, nije usamljen. Ne prođe mnogo vremena pa osvane vest o uspesima naših srednjoškolaca, studenata i mladih naučnika širom sveta. Da li ste čuli za Stefana Sekulića Derdovskog, Pavla Ignjatovića, Jovana Stojadinovića, Bogdana Milovanovića, Luku Smiljanića ili Luku Prekovića? Niste? A možda bi trebalo jer oni su pre tri nedelje kao tim beogradske Matematičke gimnazije osvojili šest medalja: dve srebrne i četiri bronzane. Robotičari novosadskog Fakulteta tehničkih nauka pretplaćeni su na titule na evropskom takmičenju Eurobot u Parizu, a tako bi mogli unedogled.
KORISNA AGENCIJA
Pitanje svih pitanja, međutim, nije da li ste čuli za sve te mlade i nadarene, nego šta država čini da ostanu u Srbiji? Da li postoji neko da ih bar priupita kako su i šta planiraju? A trebalo bi mnogo više ‒ da posebna agencija vodi brigu samo o njima i njihovim potrebama. Ne samo da budu pozitivno diskrimisani, nego društveno fetišizirani, da tako kažemo. Osim ako ne mislimo da to nacionalno blago rasipamo kao i vekovima dosad. Kad već imamo toliko agencija i drugih službi, ne bi bilo preveliko opterećenje za budžet da dobijemo i Kancelariju za brigu o studentima u inostranstvu koja bi, za prvu ruku, sačinila evidenciju o tome gde nam se nadarena deca nalaze i šta studiraju ili usavršavaju.
BORBENOST I ŽILAVOST
Naučna saradnica na Katedri za biotehnologiju Tehnološkog fakulteta Novi Sad dr Olja Šovljanski dobila je prestižnu nagrade Danubius Young Scientist Award za najboljeg istraživača iz Srbije za 2023. godinu. Nagradu dodeljuju Austrijsko ministarstvo za obrazovanje, nauku i istraživanje i Institut za Dunavski region i Centralnu Evropu, s namerom da se oda priznanje izuzetnim naučnicima i naučnicama, koji postižu izvanredne rezultate u svojim naučnoistraživačkim poljima.
Koliki je značaj nagrade Danubius Young Scientist Award, odnosno činjenica da se odnosi na mlade naučnike?
– Okupljena oko naučne izvrsnosti mladog čoveka, ova nagrada ima veliki potencijal da usmeri pojedinca na međunarodnu stazu i pruži odskočnu dasku ka nekim višim ciljevima u profesionalnoj karijeri. To su svakako projekti evropskih fondova i građenje međunarodne kulture među istraživačima. Važno mi je da naglasim da ova nagrada, iako veliča izvrsnost mlade osobe, podseća da je upravo naučni kvalitet ostvaren pre 35. godine života (starosni kriterijum za ovu nagradu) posledica dobrog mentorstva, okupljanja oko pravih naučnih vrednosti, građenje timskog duha i prepoznavanje trenutka kada mladog čoveka treba gurnuti ispred sebe. Imati ovo je pola odrađenog posla, a mene je upravo zadesila ta putanja. Usput, bilo je važno graditi i samosvesnost u našem društvu koje uporno vrednuje neke druge (ne)kvalitete među mladima.
Konkurencija za nagradu Danubius Young Scientist Award sigurno je velika. Da li možete da kažete nešto o njoj?
– Koliko god se malo priča o nauci, konkurencija je ogromna. Dosta se kvalitetnih mladih osoba odlučilo za rad u nauci, a teme projekata su često usko vezane za region odakle dolaze sa ciljem unapređenja ne samo naučnih potencijala, već i privrede i društva uopšteno. Konkretno, za Danubius nagradu mogu da se prijave naučnici iz bilo koje oblasti. Zanimljivo je koliko jedan prirodnjak poput mene nije mogao da sagleda teme iz društvenih, ekonomskih i pravnih nauka u pogledu doprinosa dunavskom regionu, a kolege iz susednih zemalja su upravo za takva istraživanja dobile ovu nagradu. Teško je uopšte uporediti naučnike iz različitih oblasti, kriterijumi kvaliteta naučnog rada na i van papira su dijametralno suprotni. Ono u šta sam sigurna je da su srpski naučnici izuzetno cenjeni u evropskom poretku i da treba nastaviti takav put. Podsetiću da su ovu prestižnu evropsku nagradu pre mene dobile koleginice sa Katedre dr Jelena Vladić i dr Aleksandra Cvetanović, što dodatno podstiče priču o naučnoj izvrsnosti mladih istraživača na Tehnološkom fakultetu Novi Sad.
Šta su to bakterijski izolati i kako utiču na životnu sredinu?
– Moj učitelj mikrobiologije svake godine uvodno predavanje iz predmeta Mikrobiologija započinjao je pričom o značaju mikroorganizama oko nas, ali i činjenici da veoma malo znamo o njima. To me uvek podseti na njihov uticaj na nas, iako su nam nevidljivi golim okom. Nesumnjivo je da su oni svuda i da su neizbežni, iako su ljudi često skeptični po pitanju ove teme. Međutim, ne treba zaboraviti da upravo mikroorganizmi omogućavaju ovakav život na zemlji, nalaze se u svim ekološkim nišama, nalaze se na i u ljudskom organizmu, grade biogeohemijske cikluse u životnoj sredini i usmeravaju mnogobrojne evolutivne procese u prirodi. Kada pričamo o bakterijama, veoma mali broj istih može da ugrozi zdravlje ljudi, dok su sve ostale u stvari naši saveznici za opstanak na ovoj planeti. U prirodnim sredinama se bakterije sa drugim grupama mikroorganizama nalaze u takozvanim mikrobiološkim zajednicama koje pokušavaju da održe balans u prirodi. Nekad to ne mogu same, treba im naša podrška i kada ih izdvajamo iz te populacije i istražujemo o njima, nazivamo ih bakterijskim izolatima. Naravno, izdvajaju se one bakterije koje u inženjerskim sistemima mogu da pomognu pri rešavanju nekog problema ili unapređenju postojećih proizvoda i procesa. Na primer, u oblasti zaštite životne sredine primena bakterijskih izolata je usmerena ka rešavanju nakupljanja štetnih jedinjenja ili jedinjenja koja dodatno opterećuju određen ekosistem i ugrožavaju funkcionisanje ostalih živih bića.
Koliko ih je u Dunavu?
– Ukupan broj bakterija u rečnim vodama je jako promenljiv, veliki broj faktora utiče na te promene: od dnevne temperature, godišnjeg doba, količine plovnog saobraćaja, stepena izlivanja otpadnih voda, broja kanalizacionih ispusta, mesta uzorkovanja, načina uzorkovanja, itd. Takođe, veoma je bitno šta u Dunavu uzorkujete, da li je to voda, mulj, sediment. Dešavalo se da prilikom uzorkovanja imamo vrlo mali broj ciljane bakterijske grupe, a nekada mnogo veći od očekivanog. Te promene su normalne, s tim da bi u idealnim okolnostima trebalo da izostanu antropogeni uticaji.
Mnogi naši sugrađani bezbrižno se kupaju u Dunavu i čak se ne istuširaju posle, dok drugi kažu da ni za živu glavu to ne bi učinili jer je voda zagađena. Ko je u pravu?
– Večita debata Novosađana oko ovog pitanja će to i ostati. Verovatno su u pravu i jedni i drugi na svoj način, tako da je najbolje naći neku sredinu. Svakako je normalno da se obavi tuširanje nakon ulaska u rečnu vodu, a potom i ostali higijenski koraci. Poštujem ove što u Dunav ne ulaze, većina njih je verovatno imala neko loše iskustvo. Ne treba zaboraviti da određene povrede na telu poput ogrebotina, rana i sličnog mogu da budu direktan put infekcije nakon kontakta sa vodom koja sadrži određene mikroorganizme. Sličan scenario može da se desi kod ljudi sa kompromitovanim imunim sistemom i slično. Međutim, ovo nije usko vezano za Dunav, već za bilo koju prirodnu akumulaciju vode. A to se onim gospođama iz hladovine na Štrandu ne može objasniti, a da pri tome sačuvate živu glavu.
Kakvo je stanje sa bakterijskim izolatima na klinikama?
– Ovo je zaista ozbiljno pitanje. Naša država je jedna od zemalja jugoistočne Evrope sa značajnim procentnom visokorezistentnih bakterija u ustanovama od javnozdravstvenog značaja. Ova problematika je mnogo više doprla do nas „običnih“ ljudi nakon pandemije kovida, jer je i broj ljudi koji su boravili u bolnicama veći. Dešava nam se da naši lekari uspešno obave veoma zahtevne operacije u kojima je pacijent životno ugrožen, a da tokom postoperativnog toka dođe do velikih komplikacija zbog pojave bakterijskih infekcija. Jedan od najsvežijih projekata na kojem učestvujem, odobren kroz program Prizma Fonda za nauku, upravo se bavi ovim pitanjem u cilju da se najpre napravi jasan profil i raznovrsnost bakterija koje su izuzetno otporne na antibiotike kako bi otpočela istinska borba protiv ove pojave.
Kakav je značaj biotehnologije danas?
Značaj biotehnologije u savremenom društvu je nemerljiv. Sem što predstavlja stub razvoja moderne nauke, biotehnologija se sažima i upliće u gotovo sve naučne discipline. Pružajući odgovor na mnogobrojne probleme, biotehnološki postupci su danas toliko aktuelni da se njihov značaj može porediti i sa veštačkom inteligencijom. Ne postoji čovek koji se nije susreo sa produktom biotehnološke proizvodnje, samo je pitanje da li je svestan toga. Hleb, vino, pivo, jogurt, vakcine, vitamini, probiotici, zimnica, fermentisane kobasice, sirće, suplementi, plastika, pigmenti ‒ sve su to proizvodi biotehnologije. Ta svesnost značaja biotehnologije je niska u našoj zemlji, a mogla bi da bude ključna za kvalitet života naše dece. Iz tog razloga smatram da svaki naučnik koji se bavi biotehnologijom mora da doprinese podizanju biotehnološke svesti u javnosti i formira oslonac za razvoj biotehnološke industrije na našim prostorima.
Kako ste se odlučili za naučni rad?
– Naučni rad se nadovezao na studiranje i moju zainteresovanost da budem deo tima Odeljenja za mikrobiologiju na Tehnološkom fakultetu Novi Sad. Mnoga naučna pitanja su se otvorila saznanjem nekih činjenica o mikroorganizmima, eksperimenti su se nizali i taj put je jednostavno nastavljen kroz profesionalnu karijeru. Tako sam od studenta postala stipendista, a zatim i istraživač. Trudila sam se da gradim sebe u smeru koji volim, pa sam tako završila u dve oblasti koje su spregnute sa naučnim poljem tehnološke mikrobiologije. Jedna je vezana za temu mog doktorata i tiče se primene prirodnih fenomena u formiranju samoobnavljajućih efekata materijala, a drugu, oblast prehrambene biotehnologije, prepoznala sam naknadno, te završila i specijalizaciju iz mikrobiološke bezbednosti hrane. Jedno je sigurno, za sada deluje da sam dobra u svom poslu i da ću nastaviti da gradim naučnu izvrsnost i budem primer mlađim kolegama i studentima kako je moguće uspeti u nauci.
Često se čuje da poslediplomci treba da odu nekoliko godina na inostrane univerzitete i naučne centre i da se vrate obogaćeni znanjem. Kakvo je vaše mišljenje i da li država u tome treba da ima strategiju?
– Ovo je u nekim državama i obavezujuće za naučne i nastavne radnike. Međutim, da bi se tako nešto ostvarilo, mora postojati jasan plan i strategija koja podržava svakog individualca u tome. Iz moje perspektive, svako ko želi da se dodatno izgradi u tom smeru treba da ima priliku da ode na višegodišnji boravak, ali da u tome bude i materijalno podržan. Međutim, jasno je da veliki broj istraživača, posebno žena u nauci, ne vidi svoju šansu u takvom iskoraku. Razlog za tako nešto je što se ovakvi studijski boravci uglavnom poklapaju sa periodom u kojem se mlad čovek odlučuje za formiranje porodice, pa kad treba da birate između ta dva aspekta života, mislim da normalan čovek nema veliku dilemu.
Koja iskustva s inostranih univerziteta i naučnih centara bismo odmah mogli da primenimo?
– Funkcionisanje organizacije. To je ono prioritetno i ono po čemu se najviše razlikujemo i kaskamo. Kvalitet naučnog i nastavnog kadra postoji, kapaciteti za istraživanja postoje, ali nikako da se okrenemo boljem sistemu organizacije rada. Ovo najviše boli kada treba da se formira saradnja sa privredom. Sistemski ne postoji rešenje kako da privučete privrednog subjekta kada ne možete da mu obećate brzu i jasno definisanu saradnju.
Vaše ideje za unapređenje naučnog rada u Srbiji?
– Prvo što mi je palo na pamet je da za početak svaka naučna institucija treba da funkcioniše kroz sistem okrenut dobijanju naučnih projekata, finansiranju iz svih mogućih izvora, obukama istraživača, konkretnim i pravovremenim prepoznavanjem mogućnosti umrežavanja naučnika. Po meni rešenje je u otvaranju radnih pozicija projektnih menadžera i tima stručnih ljudi koji će se baviti samo ovim pitanjima i čija će motivisanost biti izražena kroz procenat od dobijenih projekata.
Šta mislite o osnivanju nacionalnog omladinskog tink tenka u kom bi bili talentovni studenti i mladi naučnici svih struka?
– U formiranju takvih društvenih akcija je jako važno naglasiti ovo „svih struka“, jer ta multidisciplinarnost koju imamo među studentima i naučnicima je važna za komunikaciju, shvatanje različitosti, rađanje ideja, promociju… Najlepše uspomene kao istraživač imam na vreme provedeno sa studentima na praktičnim vežbama koje sam držala, jer je upravo bila prilika da preispitam mlađeg sebe u mnogobrojnim diskusijama. Verujem i da je studentima značilo da vide nekog ko im je blizak po godinama, ali ima malo širu i racionalniju sliku o životnim i profesionalnim pitanjima. Za zdravlje našeg sistema i vraćanje pravim vrednostima ovakvo organizovanje i koncentrisanje mladih mozgova može biti ključno.
NAJBOLJE OD NAJBOLJIH
Srbiji trebaju svi studenti, posebno su važni oni najbolji. Hiljadu najboljih. Svake godine hiljadu najboljih diplomaca (svaki fakultet zna ko su im najbolji) treba nagraditi stanom i poslom. Koliko to košta? Posao ništa, zapravo velika preduzeća i institucije trebalo bi da se otimaju za njih. Ostaju stanovi u mestima zaposlenja ili prebivališta. Za hiljadu stanova od po 40 kvadrata i po ceni od hiljadu i po evra kvadrat (proizvodna cena) treba 60 miliona evra. Značajna suma, ali za nju dobijamo hiljadu najboljih diplomaca, uz posao za domaću privredu koja će graditi i opremati stanove ‒ građevince, fabrike nameštaja, opreme za kupatila… Dobijamo i najbolju moguću promociju jer logično je da ugovore za posao i ključeve stana u direktnom televizijskom prenosu ispred Skupštine Srbije uručuje predsednik države krajem juna, recimo na Vidovdan. Nije teško zamisliti da diplomci pre toga uvis bace marame i kape sa logoom i u karakterističnim bojama „Hiljadu“, kao novopečeni oficiri svoje šapke. Probajte da zamislite lepšu sliku pa recite koja bi to bila. A ako velike kompanije shvate da im se isplati da među najboljim akademcima izaberu favorite pa im na svoju ruku još nešto poklone (automobil, nameštaj, stipendije za master i doktorat, usavršavanje u inostranstvu, studijsko putovanje…) zauzvrat dobiju dobru reklamu u prenosu kog bi pratilo bar pola Srbije.
Ali i „Hiljadu“ treba nešto da urade u narednih 12 meseci. Ideja je da za to vreme postanu zajednica, udruženje, generacija ili klasa (u smislu klasići) za ceo život. Da se uvek zna šta je pojedina generacija „Hiljade“ učinila za Srbiju, a ne samo dobila od nje. Za početak, svi zajedno posle svečanosti ispred Skupštine Srbije odlaze na besplatan zaslužen trodnevni odmor na Kopaonik, Đerdap ili Palić. Uz upoznavanje i druženje imaju i malu obavezu ‒ da svako predloži najmanje jedan razvojni projekat iz svoje oblasti (privreda, infrastruktura, IT, obrazovanje, medicina, podrška mladima…) i da na kraju izglasaju deset najboljih koje država mora da ostvari ili u značajnoj meri realizuje u narednih 12 meseci, odnosno do nove generacije „Hiljade“. Obaveza bi bila i da diplomci osnuju telo „Hiljade“ koje će sa Vladom Srbije koordinisati sprovođenje tih deset projekata i povremeno obaveštavati javnost kako posao napreduje. Ostale kvalitetne ideje nikako ne treba zanemariti, one postaju dužnost resornih ministarstava. To bi bila stvarna potvrda da država vodi brigu o mladim.
Kad se posle tri dana vrate u svoja mesta, njihove opštine, gradovi i pokrajina organizuju im prijeme kao što se čini sportistima. Suština je da ih vidi i čuje što više ljudi, da se kroz masu kreću sa logoom „Hiljadu“, da pričaju sa građanima, da im prilaze deca… Da dobiju ulaznice za Egzit, Guču ili Bir fest, da se posetioci iz regiona i belog sveta pitaju ko su ti momci i devojke. Tako „Hiljadu“ postaju brend. Da li je to ujedno dobra promocija Srbije?
Tih 12 meseci „Hiljadu“ imaju još malo obaveza, u skladu sa slobodnim vremenom. Promovišu pamet, znanje i sposobnost (zapravo sami sebe i ideje koje unapređuju društvo), gostujući u jutarnjim i drugim programima, pozivaju ih u Slagalicu, razne emisije… Gde god da se pojave u javnosti, uvek na sebi imaju prepoznatljiv detalj koji govori da su „Hiljadu“. Najpre oni govore i govore, a zatim o njima svi pričaju.
Nekad je 1300 kaplara mnogo značilo Srbiji, sad bi moglo „Hiljadu“ i to svake godine.
Autor fotografije: Brankica Ivkov
Ostavi komentar