Autor: prof. dr Goran Vasin, istoričar
Veliki spoljnopolitički izazov za Crnu Goru bilo je izbijanje ustanka u Hercegovini početkom 1881. protiv austrougarskih vlasti, koji je ponajviše bio izazvan Privremenim vojnim zakonom od 4. novembra 1881. Otpor zakonu posebno je bio jak u ustaničkim krajevima Hercegovine i oblastima koje su se graničile sa Novopazarskim sandžakom. Pojedine ustaničke porodice su počele svoje preseljavanje u Crnu Goru, dok su muslimani u Hercegovini najavljivali svoje iseljenje u Tursku. Čuvena Srpska pravoslavna mostarska opština je negirala suverena prava austrijskom caru, što je rezultiralo sudskim procesom i raspuštanjem opštine.
Tako su nekadašnje razmirice Srba i muslimana, sve više profilisane u značajnu saradnju u zajedničkom ustanku protiv Austrougarske. Početak ustanka se smatra napad na žandarmerijsku stanicu u Ulogu 10–11 januara 1882, iako je četovanje počelo ranije tokom novembra i decembra 1881. Ustanak se brzo proširio na bilećki, stolački i nevesinjski srez, dok je u gatačkom srezu intervencijom vojvode Bogdana Zimonjića stanje bilo mirnije.
Bez obzira na nerešene agrarne odnose počela je faza intenzivnije saradnje Srba i muslimana. Što se tiče Crne Gore i pored bliskih veza sa Hercegovcima u ranijim ustancima 1852–1862, 1875–1878, knjaz Nikola je istakli smo, morao da vodi više računa o stavu Austrougarske o ovom pitanju. Bilo kakva vojna intervencija bila bi direktno mešanje u unutrašnje poslove Dunavske monarhije, što je knjaz svakako pokušavao da izbegne. Austrougarska je koristila svoj položaj da što više odvoji Hercegovinu od Crne Gore. Kada je pravljena granica, ona je strateški trasirana da onemogući bilo kakvo povezivanje nekadašnjih ustaničkih i ratnih saboraca. Takođe, bilo kakav aktivniji potez sa Cetinja, Beč je mogao da osujeti zatvaranjem granice, uvođenjem novih carina, zabranom uvoza proizvoda, što je bilo katastrofalno za slabo razvijenu crnogorsku privredu. Sklapanje zajma Crne Gore kod bečkih banaka 1881, bili su usko povezani sa ovim pitanjem. Austrougarska je koristila ekonomski uticaj da potisne do tada neprikosnoven položaj Rusije na Cetinju.
Hercegovački ustanak 1882. godine predstavljao je pokušaj aktualizovanja i rešavanja problema nastalih u Bosni i Hercegovini od Berlinskog kongresa. Agrarno, nacionalno i političko pitanje ustrojstva ovih oblasti bilo je od velikog značaja za Srbe i muslimane. Suštinski ideja ustanika nije nikada profilisana u ključni cilj ustanka – stvaranje nove države, autonomija pomenute oblasti ili prisajedinjenje Hercegovine Crnoj Gori, što je svakako bila manjkavost kohezionog faktora. Slavjanofili koji su zdušno podržali ovaj ustanak, prema mišljenju Aksakova, usmeravali su ga prema Crnoj Gori kao budućem stožeru srpskog plemena. General Skobeljev je od samog početka austrougarske okupacije apostrofirao Germane kao ključne neprijatelje Slovena. Ruski poslanik u Sofiji Hitrov, pomenuli smo, bio je jedan od kordinatora slavjanofilske akcije u momentima izbijanja ustanka. Austrougarska obaveštajna služba bila je upoznata sa mrežom slavjanofilskih komiteta, ali i šire delatnosti Vase Pelagića, mitropolita Mihaila i Mića LJubibratića, koji su iz Beograda pokušavali da na svaki način pomognu ustanak ili akciju protiv Austrougarske u Bosni i Hercegovini, što je pitanje za posebnu zanimljivu raspravu.
Agrarni odnosi koji su od druge polovine 1878. predstavljali tačku nerazumevanja između okupacionih vlasti i muslimanskog stanovništva, bili su faktor zbližavanja Srba i muslimana, ali nedovoljno jak faktor šireg i jačeg povezivanja. Donošenje novog Vojnog zakona samo je ubrzalo prelivanje postojećeg nezadovoljstva u oružani otpor. Austrougarska je angažovala više od 70.000 vojnika da slomi nekoliko hiljada ustanika, koje je podržao veliki deo naroda. Dvojna monarhija je iz ove situacije izvukla realne i važne pouke koje će biti pretpostavka aneksije 1908, a čiji su se obrisi jasno videli već 1882. Značajan tekst o vojnim operacijama napisao je učesnik tih događaja kasnije feldmaršal Konrad fon Hecendorf, koji je tvrdio da se samo represalijama može zaustaviti narod u Hercegovini. Slična taktika je primenjena u periodu 1914–1918. Nije bilo iluzija ni kada je u pitanju srpsko-muslimanska saradnja, merama Kalajevog režima ona je potpuno dezavuisana i onemogućena.
Za prečansku političku elitu personifikovanu u Slobodoumnoj stranci, ovaj ustanak bio je još jedna prilika da se ponovo aktualizuje srpsko pitanje ili da se uz pomoć Crne Gore pokuša napraviti novi odnos snaga na Balkanu. Svetozar Miletić se upravo ovim pitanjima interesovao uoči svog prestanka aktivnim bavljenjem politikom. Kult Crne Gore i knjaza Nikole u prečanskoj političkoj misli i ideologiji bio je i tada znatan faktor, što će ostati konstanta sve do 1903. Svaka ideja i pokret knjaza Nikole smatran je važnim i neophodnim činiocem rešavanja srpskog pitanja, a Miletićeva blagonaklonost crnogorskom vladaru i ovog puta je bila očigledna.
Sa druge strane Knjaževina Crna Gora suočena sa Austrougarskom nije bila u prilici da se aktivno uključi u hercegovačke događaje. Knjaz Nikola je lavirao između gubljenja uticaja u Hercegovini i potencijalnog diplomatskog sukoba sa Austrougarskom. Realna politika nije davala preveliki prostor knjazu Nikoli da pomaže ustanike, iako je mnoštvo ustaničkih vođa i njihovih porodica našlo utočište u Crnoj Gori. Promena odnosa snaga na Balkanu u tom momentu nije bila moguća, kao što je aneksija izgledala sve izvesnija.
Ostavi komentar