Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Zbog svojih prirodnih skloništa, šuma, bara i reka, Vojvodina i Slavonija bile su više nego pogodne za delovanje hajduka. Reke su bile najveća prednost i značaj za takozvano hajdučko gusarenje. Vojvodina ni tada nije bila izrazito šumska oblast, ali u predelima gde su se šume održale do danas, bila je od velikog značaja. Smatralo se da je četrdesetih godina XVIII veka, Slavonija sa Sremom bila gnezdo hajduka. U to doba, javna bezbednost gotovo da nije ni postojala. Može se reći da se tada niko nije osećao sigurnim. Hajduci su upadali u naselja ne birajući vreme, neretko se dešavalo da svoja pljačkanja obavljaju u sred dana. Čete hajduka provaljivale su u Banovce, Kuzmin i Bukovac, dok je strah u Karlovcima bio toliki da imućni ljudi nisu smeli danju da na napuštaju svoje mesto. Vršac su hajduci napali i spalili 1739. godine. Hajduci su većinom radili organizovano, samim tim obezbedili su sebi veću snagu prema vlasti i narodu. Uobičajeno, hajdučke čete činilo je od deset do dvadeset ljudi. Jataci su bili velika ispomoć hajducima. Oni su hajducima kupovali oružje, barut, olovo, kremen i obaveštavali ih o mogućim opasnostima, kao i o dobrom plenu. Jedan od najpoznatijih jataka bio je Todor Mijatović. Kada je bio uhvaćen, iako su hajduci pretili i zahtevali njegovo oslobađanje, Todor je ipak pogubljen.
Najčuveniji hajduci tog perioda, čije je hapšenje bilo od krucijalnog značaja, bili su: harambaša Rista koji je operisao u čanadskom kraju, Petar Marković koji je delovao u predelu oko Iđoša, Živan Vrgović koji je, iako nije imao veliku četu, bio strah za celu okolinu. Vrgović je sa svojom četom 1738. godine opljačkao kneza u Itebeju, iste godine opljačkao je i jednog stanovnika Elemira. Zbog njegovih postupaka, vlast je zarobila jednog od braće Vrgović u Segedinu. Kako bi oslobodili brata iz zatvora, Vrgović i Stojadin obećali su vlastima da će napustiti njihovu teritoriju i da više neće činiti nikakva zla. Te godine organizovana je potera koja je uspela da pohapsi Vrgovićevu četu. Na teritoriji oko Osijeka, takođe su postojali u narodu poznati hajduci, kao što su: Petar Stetić, Đurađ, Luka Sarvaški i mnogi drugi. Vlast je bila prinuđena da koristi razne načine kako bi pohapsila hajduke koji su uspevali da im izmaknu i koji su odbijali da se predaju. Prvenstveno su ucenjivali njihove glave. Vlast je 1722. objavila novčane nagrade u iznosu od četiri zlatnika za onog ko preda mrtve ili žive hajduke. Za značajnije hajduke i harambaše, ova nagrada je bila znatno veća. Vlast je uhvaćenim razbojnicima sekla glave i izlagala ih na javnim mestima. Pored ovih, u hvatanju hajduka bile su značajne i potere u kojima je učestvovalo celo stanovništvo. Banatska administracija je 1727. godine naredila da se u svim oblastima oformi četa husara sa dužnošću da hvata razbojnike. U Sremu 23. marta 1732. godine pokrenuta je velika potera u kojoj je učestvovala i vojska. Ova potera ipak nije bila od značajnog uspeha jer su hajduci prilikom njihovog hvatanja prelazili u susedne krajeve. Kao sledeći vid borbe protiv hajduka, banatska administracija je 1727. godine odredila i objavila da će svaka pomoć hajducima ubuduće biti kažnjavana smrću. Patent protiv jataka objavljen je 1734. godine. Izrađen je novi plan i on je podrazumevao da stanovnici sela uveče ne smeju da napuštaju svoju oblast ukoliko to ne prijave knezu, i za svako udaljavanje iz sela bio im je potreban putni list. Stanovništvu je takođe bila uvedena danonoćna straža, koju su obavljali naizmenično u prethodno dogovorenim grupama. Svako selo, po novim merama, moralo je da izgradi zatvore u kojima bi postavili sprave za mučenje. Vlast je smatrala da u suzbijanju hajdučije, prvo treba popraviti narod, a naročito sveštenstvo. Nepogodna situacija po vlast bila je i opevavanje hajduka u narodu, smatrali su da takvu vrstu ohrabrenja hajducima moraju suzbiti. Zbog toga su predložili da svako ko je uhvaćen u prenošenju priča o hajducima bude kažnjen batinama, a ukoliko ovaj prestup nastavi da čini, njegova kazna bila bi smrt. Državna vlast je prvu ozbiljniju meru za suzbijanje hajduka donela 1736. godine, koja je podrazumevala formiranje komisije koja je imala zadatak da reši pitanje hajdučije. Komisija je uvidela da je hajdučija posledica ekonomskih i društvenih odnosa, zbog toga su proglasili da će hajduci koji odluče da se vrate imati mnogo olakšica, ali su ih takođe upozorili šta će se dogoditi ukoliko to odbiju. Srpska crkvena vlast pozvala je prote da u selima narodu objasne carski Patent, kao i mere o suzbijanju hajduka. Mitropolit je uveravao narod da će dobiti značajne olakšice ukoliko odustanu od hajdučije, ali da to moraju učiniti što pre, jer carska milost i strpljenje imaju svoj kraj. Državna vlast je 1736. godine pozvala hajduke da se bez bojazni vrate svojim domovima i da će dobiti potpuni „pardon i oproštenjeˮ. Za sve one koji ovaj poziv odbiju, pokrenula bi se potera i bili bi najstrože kažnjeni. Hajducima je takođe ponuđen oprost ukoliko bi priveli vlastima druge hajduke ili harambaše. U cilju raspoznavanja hajduka u masi, običnom stanovništvu bilo je zabranjeno da sa sobom nose naoružanje. Amnestija je u nekom smislu uspela. Veći broj hajduka predali su svoje oružje 1736. godine, te nakon obećanja da se više neće baviti razbojništvom, bili su oslobođeni. Županijski sud izricao je presude uhvaćenim hajducima, dok je njihovo svedočenje uglavnom bilo iznuđeno mučenjem. Žene su brzo odavale sve što su znale, dok su muškarci lakše podnosili mučenje. Osuđenih na smrt bilo je mnogo, nekada se dešavalo da za okrivljenog garantuje celo selo te bi on bio oslobođen. Na taj način selo je uspelo da oslobodi starca Radivoja Mijakovića, uprkos tome što ga je Mihail Milanković optužio da je bio jatak hajducima.
Kao što je već spomenuto, fenomen hajdučije na području Vojvodine pojavio se 1720. godine i trajao je sve do kraja Prvog svetskog rata. Kako spisi iz XIX veka navode, Banaćani su XVIII vek smatrali za zlatno doba, iako je hajdučija bila u punom jeku, ovo je bio period kada nije postojala jaka državna vlast. Naime, na mesto Turaka došli su Nemci, oštre civilne kontrole nisu bile uspostaljene. Još za vreme Turaka, Srbi su imali određene uspostavljene institucije. U ovom periodu nisu postojale značajne nacionalne netrpeljivosti, samim tim u hajdučkim četama bilo je predvodnika koji nisu pripadali srpskoj nacionalnosti, od Stojana, preko Živana, sve do čuvenog Rože Šandora. Kao i u postjugoslovenskom kriminalu, verska i nacionalna odrednica nije bila od suštinskog značaja. Jedan od poslednjih hajduka bio je Marijaš koji je ubijen u Rumuniji nakon Prvog svetskog rata. NJegovo pravo ime bilo je Marinko Perić, poreklom iz Melenaca, on je sa grupom dezertera iz austrougarske vojske operisao na području od Tise pa sve do Temišvara. Činjenica razgraničenja i postojanja Rumunije i kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, za njega je bila irelevantna, upravo iz tog razloga, prelazeći sa jedne na drugu stranu, uspevao je da se sačuva. Nakon Temišvarskog sabora uspostavljena je crkvena vlast Stefana Stratimirovića koji je uspešno i dugo bio na čelu srpske crkvene jerarhije. Prilično kontraverzan, ali i progresivan, značajno je ulagao u obrazovanje mladih, pre svega u crkveno školovanje. Pored sebe imao je svog pandana, državnog inspektora Nestorovića koji je podržavao građansko školovanje. U smislu edukacije možemo reći da je njihov period bio plodan i značajan, s obzirom da se smatra da su upravo oni postavili temelje usponu liberalizma u drugoj polovini XIX veka. Nedugo nakon ustoličenja Stratimirovića, na austrijski presto došao je Franja I koji se trudio da maksimalno apsolutistički vlada austrijskim carstvom. Suzbijanje zahteva, etničkih zajednica, istorijskih pokrajina, kruta vladavina sa blagom notom prosvetiteljstva, bila su osnova njegove vladavine. Period suzbijanja Turaka južno od Save i Dunava doneo je sa sobom izmenu odnosa na samom području postosmanske Vojvodine. Potreba za vojnim granicama više nije postojala. U drugoj polovini XVIII veka, ukinuta je granica, dok je u Sremu ona znatno izmeštena. Mnogi delovi nekadašnje granice pripali su feudalnom delu, takozvanom provincijalu, u posede određenih ugarskih plemića, kojima je ova zemlja obećana ukoliko dođe do proterivanja Osmanlija. NJihova vladavina ovim teritorijama bila je indirektna, imali su svoje upravitelje koji su od novonastalih kmetova, nekadašnjih vojnika, pokušavali da izvuku maksimum kako bi se razlika između toga šta pripada feudalcu, a šta ostaje seljaku, dodala i njihova lična korist. Situacija je često bila teška i napeta. Nekoliko mesta u Sremu popust Sasa, odnosno Novih Karlovaca i okoline bila su sveže naseljena, pre svega Srbima sa hrvatske granice.
Zanimljivo je to da će upravo iz ovog mesta poteći jedan od najznačajnijih hajduka, popularni Laza Harambaša, odnosno Lazar Dobrić. Pretpostavlja se da je tamo rođen, a ono što zasigurno znamo jeste da je tamo živeo. Ne postoje precizni izvori o ličnostima koje nisu bile izrazito visokog građanskog ili plemićkog porekla. Po zanimanju bio je opančar, verovalo se da je zgrešio lokalnim graničarskim vlastima, te mu je zbog toga određena kazna javnog sramoćenja. Ovakav postupak on nije mogao da podnese, te se pridružuje hajdučkoj jedinici koja je operisala u Sremu i uskoro postaje njen vođa, odnosno harambaša. Ubrzo je oko sebe okupio neke Srbe odbegle iz Osmanskog carstva, kao svoju družinu hajduka. Među njima najpoznatiji su bili Stanoje Glavaš, koji je kasnije bio Lazin zamenik, a docnije im se pridružuje i široko poznati hajduk Veljko. Stanojevo pravo ime bilo je Stanoje Stamatović. Rođen je, od oca Dimtrija i majke Marice, u selu Glibovcu nedaleko od Smederevske Palanke. Nakon što su mu Turci prebili oca, usled čega je i preminuo, kako bi sačuvala Stanoja od teških seoskih poslova, njegova majka poslala ga je kod očevog prijatelja kako bi izučio abadžijski zanat. Ovom prilikom Stanoje je takođe naučio da čita i piše. Trendovi hajduka i harambaša, čak i u odevanju, bili su potpuno drugačiji i pod osmanskim uticajem. Laza Harambaša nosio je crveni kožuh, crvene šalvare i šarenu maramu vezanu oko glave kao turban. Svi su nosili dugačke turske puške i po dve kubure. Dejstvovali su tako što su neočekivano otimali ono što im je bilo zanimljivo, čak i putem iznuda i ucena. Današnja literatura Lazu Harambašu često predstavlja i opisuje kao srpskog Robina Huda. Zaista se može reći da je imao zanimljiv i specifičan, danas bi rekli marketinški model, naime njegova grupa delovala je od današnjih Sremskih Karlovaca, pa sve do Pančeva, koristeći Dunav, Savu i Tisu. U svojim delovanjima više su se koristili rečnim tokovima nego samim kopnom. Tokom svojih podviga otkrili su malo napušteno selo zvano Crvenka, u blizini Batajnice koje je postalo neka vrsta njihovog sedišta. Pored trgovačkih karavana, iz kojih su mogli da uzimaju robu i novac, napadali su i transport hrane i žita. Uzetu hranu uvek su delili lokalnoj sirotinji i na taj način uspostavili su lojalnost lokalnog stanovništva i verovanje da su hajduci dobročinitelji naroda. Laza Harambaša je u nekim predelima imao veći autoritet i od vojnih i od crkvenih vlasti, narod se za određene probleme za koje su smatrali da bi Laza rešio, najpre obraćali upravo njemu i njegovim hajducima. Pored svojih akcija, koje nisu umnogome štetile narodu već trgovačkim karavanima, dešavalo se da napadaju i graničarsku vojsku kako bi za sebe obezbedili oružje i sredstva za njihove buduće akcije i pljačkanja. Zbog postojanja mnogih priča i legendi vezanih za njegovo delovanje, u jednom momentu austrijska carska vlast počela je da sumnja u lokalne Srbe, verujući da su svi u dosluhu sa harambašom, pa i u vojnu vlast s obzirom da nije bila efikasna u njegovom suzbijanju. Stoga su poslali austrijskog pukovnika u Sremsku Mitrovicu kako bi preuzeo komandu u cilju obračunavanja sa Lazom i njegovom grupom. Po narodnom verovanju, jednoga dana podređeni su obavestili pukovnika da je srpski vladika došao u posetu i da zahteva sa njim tajni sastanak. Nakon što su pustili vladiku, on je zaključao vrata i skinuo mantiju. Ispostavilo se da je to bio upravo Laza koji je zastrašio pukovnika i zapretio mu. Zahtevao je od pukovnika da zajedno izađu sa njegovim konjima i kočijom do obližnje šume, a ukoliko bi se pukovnik protivio, Laza bi sasuo kuburu u njega. Po priči ovo se i dogodilo, pukovnik je otišao sa njim i uspeli su da naprave pakt i dogovor. Nakon toga vojska nije dirala harambašu niti njegovu grupu. Zemun, kao veliko i bogato trgovačko područje, bilo je Lazin nedosanjani san. U narodu je krenula priča kako je Laza obećao da će spaliti i opljačkati Zemun, to je dovelo do toga da vojna komanda naredi svim bogatijim građanima da oružani hodaju ulicama. Stanovnici Zemuna živeli su u velikom strahu. Spomenućemo još jednu zanimljivu priču koja se dogodila u Zemunu. Došlo je do veselja u lokalnoj birtiji, na ovo veselje Laza je upao sa svojim hajducima, opljačkali su goste i naterali osoblje da plešu sa njima. Pri svom odlasku rekao je da stoji iza toga da će spaliti Zemun, ako ga vojska i dalje bude pratila i proganjala, do čega nije došlo jer niko nije želeo da rizikuje i ovu situaciju prijavi vlastima. Još jedan zanimljiv fenomen dogodio se u Elemiru, sa jednom čuvenom bogataškom plemićkom porodicom Kiš. NJihov gazda bio je glava porodice, Agošton Kiš. NJemu je Laza uputio pismo u kojem zahteva da mu se na određeno mesto donese veća količina dragocenosti i novca kako ih ne bi dalje pljačkao i vršio iznude nad njima. Kiš je u Bečkereku obavestio policijske vojne vlasti o situaciji u kojoj se našao. Oni su potom napravili zasedu i krenuli u akciju hvatanja Laze Harambaše, međutim na određenom mestu nisu zatekli nikog. Sam Laza shvatio je njihove namere i dopustio im da dožive veliki neuspeh. Ova situacija izazvala je još veću nervozu i strah u porodici Kiš. Za vreme velikih policijskih i vojnih manevara do kojih je došlo u Banatu, gde je bezbednost potpuno bila usmerena ka događajima porodice Kiš, harambaša je sa svojom grupom upao na njihovo imanje i uspeo da od Kiša iznudi i otme značajnu sumu novca. Pred početak prvog srpskog ustanka, shvativši da je previše pod lupom i pritiskom, harambaša je sa svojom četom prešao u osmansku Srbiju, gde su počeli da operišu u rudničkom kraju. U njemu su brzo došli na glas. Slično su postupali sa narodom, delili su im hranu i pomagali, zbog čega su ljudi počeli da traže pomoć i ulažu žalbe na određene situacije u nadi da će im hajduci iste i razrešiti. Još jedna zanimljiva priča odvija se u vreme Prvog srpskog ustanka, naime lokalni mladoženja požalio se Lazi da mu je Sali-aga, lokalni turski silnik, oteo mladu i zatražio je od Laze da mu je vrati. Laza Harambaša pratio je Sali-agu i u jednom momentu kod česme, kada su Turci legli da spavaju, prišao je i oduzeo oružje agi, uperivši mu pištolj u glavu. Zahtevao je da aga vrati mladu, što je ovaj i učinio. Lazinih poduhvata ima mnogo, njegovo hajdukovanje potkrepilo je naredne značajne događaje za srpski narod. Laza Harambaša gine 1805. godine, to saznajemo iz zvanične prepiske njegove žene Pelagije, u kojoj potražuje pravo ponovne udaje. Posedovala je dokument koji je izaslao Đorđe Petrović Karađorđe u kome je naglašeno da je Laza Harambaša ubijen. Za Lazinu smrt nisu bili odgovorni Turci, već prethodno pomenuti Stanoje Glavaš, koji je pre toga bio Lazin zamenik. Po narodnom verovanju, Laza se zaljubio u mladu popadiju te je stoga odlučio da napusti hajduke i da za svog naslednika imenuje upravo Stanoja Glavaša. Ovaj Lazin postupak razočarao je njegove hajduke, osećali su se izdanim. Takođe, veruje se da je Stanoje Glavaš pri ovom susretu, baš u momentu kada ga je Laza imenovao za harambašu, dao signal jednom mladiću da iz turske puške usmrti Lazu Harambašu. Sve su ovo narodna verovanja koja nisu potkrepljena činjenicama, a ono što je sasvim sigurno, jeste da je Stanoje odgovoran za Lazinu smrt. Razlozi za njihovo razilaženje, svađe i postupak Stanoja Glavaša protiv Laze, ostali su nepoznati.
Pored hajdukovanja važno je napomenuti još nekoliko antifeudalnih fenomena koji su se dešavali pre svega u Sremu, a zatim i na jugu Banata. Bivši graničari i seljaci iz provincijala postajali su sve više opterećeni neregulisanim odnosima i pritiskom upravitelja imanja. U Vognju, Teodor Avramović, poznatiji pod nadimkom „Voganjacˮ, okupio je grupu i odlučio da podigne ustanak. U početku njegova grupa delovala je prilično organizovano. Naime, Avramović je bio seoski knez u Vognju i izaslao je, u jedno petnaest okolnih sremskih sela, pisma u kojima poziva knezove i uticajne ljude da se odazovu na sastanak i da pošalju svoje delegacije i naoružane jedinice. U ovim pismima pored ostalog zapretio im je da ukoliko se ne odazovu ovom pozivu na ustanak, celu njihovu porodicu stavio bi pod sablju. Takođe je zapretio, da ukoliko niko iz sela ne prisustvuje sastanku, to selo će biti kompletno spaljeno i kažnjeno. Ubrzo je sakupio oko 450 ustanika. U nekim spisima navodi se da je prikupio nekoliko desetina hiljada ustanika, što smatramo da nije veliko. Do velike zabune u istoriji došlo je zbog toga što se ovoj Avramovićevoj buni, pridružio čovek koji nosi isto ime i prezime, odnosno Teodor Avramović zvani „Ticanˮ koji je poreklom iz Jaska. Tican je odrastao u siromašnoj kmetskoj porodici, ali bio je školovan, završio je Nemačku školu u Zemunu. Bio je vojnik u regimenti barona Jelačića i učestvovao je u Napoleonovim ratovima. Nakon svog povratka u Jazak, živeo je poštenim i mirnim životom, uživao je veliko poverenje i ugled kod naroda. Poljuljana novim događajima, pokrenutim od strane Ticana i Voganjca, Austrija je reagovala preko svog najpouzdanijeg čoveka, srpskog mitropolita Stefana Stratimirovića. Stratimirović je odmah poslao obaveštenje sveštenicima da pokušaju da utiču na narod da odustanu od pobune. Stratimirović nije želeo da prepusti stvari slučaju i da se gubi vreme čekajući na prenošenje obaveštenja koje je uputio sveštenstvu, te stoga je i sam krenuo da prenese poruke narodu. Ustanici su u međuvremenu svoje sedište premestili u Vrdnik, iz razloga što je Voganj ravničarski predeo, te u nedostatku šume oni bi bili lako savladani i privedeni, dok im Vrdnik pruža preko potrebni zaklon. Na samom putu ka Vrdniku, Teodor Avramović Tican presreo je vladiku. Vladika je od njega ovom prilikom zahtevao da se održi sastanak sa starijim narodom, koji je učestvovao u ustanku, u manastiru Ravanica. Tican nije bio sklon pregovorima sa crkvenim autoritetima, međutim Teodor Avramović Voganjac, njihov tadašnji vođa, odlučio je da pristane na predlog i da se održavanje ovog sastanka omogući. Na sastanku mitropolit je od naroda zatražio da se od ustanka odustane i obećao da će obezbediti amnestiju za sve njih ukoliko mu dozvole da njihove probleme reši mirnim putem. Ustanici na čelu sa Teodorom Avramovićem Voganjcem pristali su na ove predloge, dok je Teodor Tican sa svojom grupom ljudi nastavio antifeudalnu borbu. Još jedna zanimljiva činjenica je upravo ta da je mitropolit Stefan Stratimirović zdušno podržavao i pomogao Karađorđev ustanak, dok je gušio slične pokušaje u području svoje jurisdikcije gde je bio lojalan kruni. Tican je sa svojom grupom krenuo u akciju, međutim naleteli su na ozbiljniju jedinicu austrijske vojske. U tom sukobu poginulo je dvanaest Ticanovih ustanika, ostali su se razbežali, a trojica kolovođa na čelu sa Ticanom bili su uhapšeni. Ticanu je izrečena smrtna kazna raščerečenjem. Pod nejasnim okolnostima Tican je uspeo da pobegne iz zatvora, nakon čega se primirio i sakrio. Kada je pokušao da pređe reku Savu i pridruži se ustanku u Srbiji ponovo je uhapšen, ali je ovaj put odmah bio streljan i na taj način je ugašena buna. Sama buna pamti se kao „Ticanova bunaˮ, iako je on samo nastavio bunu, a njegov imenjak Teodor Avramović koji je ovu bunu pokrenuo, na kraju je prihvatio amnestiju. Većina ustanika primila je amnestiju, čak su im i poboljšani određeni uslovi. Austrijske vlasti došle su do zaključka da im nemiri na granici sa Osmanskim carstvom ne idu u korist, te da je mnogo bezazlenije sa Srbima uspostaviti dogovor. Ovim događajima koincidirala je i velika buna Srba u Baranji. Za razliku od prethodnih buna protiv feudalaca i Turaka, Srbi u Baranji pobunili su se protiv srpskog vladike koji je nad svojim kmetovima vršio veliki pritisak, gotovo identičan situaciji u Sremu. Baranjska buna ubrzo je bila ugušena i o njoj postoji jako malo podataka. Bitno je spomenuti i Kruščičku bunu do koje je došlo u selu Kruščica, nadomak Bele Crkve u Banatu. Iako kraćeg daha, ova buna bila je teatralno izvedena, a predvodio je đakon Dimitrije Đorđević. U ovoj buni učestvovali su Srbi i Rumuni. Pored đakona Dimitrija Đorđevića, u njoj je učestvovao veliki broj graničara, kako Srba tako i Rumuna. Do same bune došlo je u lokalnoj crkvi, a povod za nju bilo je navodno Karađorđevo pismo u kojem on poziva lokalce da se dignu na ustanak i da se pridruže oslobođenju Srbije i srpskih zemalja. Postoji sumnja da je ovo pismo sastavio sam đakon kako bi svoj narod ohrabrio i motivisao, dok drugo verovanje ističe da je ovo pismo đakonu bilo podmetnuto u cilju gušenja njegove bune. Đakon je u crkvi punoj značajnih ljudi koji su mu se pridružili, proglasio ustanak. Nakon toga obukao je svečanu odoru, popeo se na konja, noseći krst i jevanđelje u ruci, digao narod na ustanak i uputio se na mesto na kojem su navodno, po uputstvima iz pisma, trebali da se sretnu sa Karađorđevim ustanicima. Đakona i njegove sledbenike, umesto ustanika, dočekala je austrijska vojska koja je đakona utamničila, a ostale pohapsila. Ovo je razlog uverenja da je pismo zaista bilo podmetnuto, te da je ovaj vid manipulacije bio više nego uspešan za austrijsku vojsku. Đakon je preminuo nakon nekoliko godina u zatvoru, a ostali uhapšeni su kasnije bili oslobođeni. Ova buna smatra se poslednjim većim pokušajem borbe za prava i samostalnost, pred revolucionarne događaje 1848. i 1849. godine.
Ostavi komentar