Autor: Jovanka Simić, novinar
Glumačku biografiju Milke Grgurove krasi 500 pozorišnih uloga ovenčanih mnogim nagradama. Bila je heroina i na pozorišnoj i na životnoj sceni, a manje je poznato da je bila posvećena i književnosti. U najznačajnijim književnim časopisima s kraja 19. i početka 20. veka njena prozna ostvarenja predstavljala su smele tematske iskorake iz ondašnjih književnih tokova. Iznosila je „na videlo vrline i mane lične, porodične i opštečovečanske, a mestimice i nacionalne, u vezi sa oba pola, a osobito ženskog sveta.“ Književni rad započela je prevodima dramskih dela sa nemačkog i francuskog za potrebe Narodnog pozorišta u Beogradu 1870. godine. Uporedo je pisala i polemike o neobjektivnim pozorišnim kritikama.
Godine 1875, kada je osnovano Žensko društvo u Beogradu, postala je veoma aktivna članica. Ovo društvo je 1889. godine ustanovilo Literalni odbor koji se brinuo o prevodima i književnim radovima za časopis „Domaćica“, jer su u to vreme književna dela ženskih autora retko bila prihvatana i objavljivana u listovima koje su uređivali muškarci. No, 1892. godine po osnovanju Književno-umetničke zajednice Grgurova postaje jedna od njenih retkih članica. Imala je privilegiju da na susretima čita svoje radove i dobija pohvale književnika.
U Beogradu se 1883. udala za Konstantina Aleksića, bivšeg ruskog carskog i gardijskog oficira, koji se po okončanju Srpsko-turskih ratova nastanio u Srbiji. Oficirima je tada bilo zabranjeno da se žene glumicama, te je Aleksić morao da uputi posebnu molbu srpskom dvoru da stupi u brak sa glumicom. Dozvolu za venčanje dobili su od kraljice Natalije. Prema svedočenju Grgurove, njihov brak je bio veoma skladan i srećan. Konstantin Aleksić podržao je svoju suprugu kada je izrazila želju da se posveti književnom radu i svesrdno ju je nagovarao da napisano i objavljuje.
Prvu pripovetku „Nada” objavila je u listu „Domaćica”(1894). Muž ju je hrabrio da ne diže ruke od književnosti ni naredne godine kada je Književni odbor Kolarčeve zadužbine dao negativne osene njenom rukopisu koji je sadržao 12 priča. Kompletan rukopis, nažalost, nije sačuvan. Veliki udarac za Milku predstavljala je smrt njenog supruga 1896. godine. Posvetila mu je zbirku „Pripovetke Milke Aleksić-Grgurove“ (Državna štamparija Kraljevine Srbije, Beograd 1897, 125 strana).
U naredne dve decenije nastavila je da piše i objavljuje priče i to najčešće u novosadskom „Ženskom svetu” ali i u „Brankovom kolu“, „Zori”, crnogorskoj „Luči”, sarajevskoj „Bosanskoj vili”… Osim priča, pisala je i polemičke tekstove i prevode, putopise, nekrologe… Svoje doživljaje iz Srpsko-turskog rata (1876–1877), u kojem je provela šest meseci kao bolničarka i za taj doprinos odlikovana Krstom milosrđa, opisala je u knjizi „Iz bolnice 1876” (objavljeno u „Domaćici” 1895). Svom glumačkom početku posvetila je naslov „Moj prvi debi” („Zora”, 1898) kao i crtice iz glumačkog života koje je objavila u „Pozorišnom listu” 1901, a 1913. u sarajevskoj „Srpkinji” objavljena je njena „Autobiografija”.
Istovetnu upornost, ali sa mnogo dubljim tragom, ispoljila je na pozornici. U njenoj biografiji, koju je javnosti predočilo Srpsko narodno pozorište, zabeleženo je da je bila jedna od najvećih srpskih glumica koje su tumačile uloge tragičnih junakinja, te „da ju je retko koja od glumica do današnjih dana dostigla , a i ako jeste, onda nije premašila“. NJenu glumačku karijeru krasi 500 pozorišnih uloga. Kratko vreme, svega četiri godine, počevši od 1864, Grgurova je provela u najstarijem profesinalnom srpskom teatru, ali je upravo na tim „daskama“ u Novom Sadu ispekla zanat i zatim prešla na beogradsku scenu.
Rođena je u imućnoj trgovačkoj porodici u Somboru 14. februara 1840. godine, kao najstarija od troje dece, u porodici koja je potekla sa salaša Lalić nadomak Sombora. Od detinjstva je učila da svira klavir, izučavala je nemački i francuski jezik i iskazivala veliko zanimanje za pozorište i knjigu. Docnije, kao slavna glumica, govorila je da je slutila da će gluma biti njen život još u ranim godinama detinjstva dok je okupljala svoje drugarice i učila ih da „deklamuju pesme“, a najčešće stihove Jovana Subotića, srpskog pesnika, advokata i političara.
Somborski trgovac Vasilije Kolarović zapazio je njenu lepotu i gracioznost. Kada je osnovana diletanstska glumačka družina zamolio je njene roditelje da joj dozvole učešće u predstvi. Milka je u predstavi bila vrlo zapažena. Darovitu Somborku na sceni je zapazio i Jovan Đorđević, nekadašnji somborski županijski pisar, docniji književnik i autor himne „Bože,pravde“, koji je 1861. godine u srpskoj Atini osnovao Srpsko narodno pozorište. Članica novosadskog ansambla Milka je postala 1864. godine, kada je bila dvadesettrogodišnjakinja.
Ansambl SNP-a gostovao je po mnogim varošima Austrougarske, te je Milka debitovala u Vinkovcima 19. jula 1864. ulogom LJubice u komadu „Mejrema“ Matije Bana, koji je u to vreme smatran našim Šekspirom. Potom je igrala Anu u Subotićevoj tragediji „Nemanja“, pa Čučuk Stanu u Dragišićevom komadu „Hajduk Veljko“… U biografiji „Svitanja i suton Milke Grgurove” Vere Crvenčanin (Muzej pozorišne umetnosti 2003) navedeno je da je Matija Ban na gostovanju SNP-a u Beogradu 1867. bio očaran snagom Milkine uloge u „Mejrimi“. Sročio je ovakvu kritiku: „Gospođa Grgurova odigrala je sa tako žarkim čuvstvom i fantastičnim poletom, kakvoga još ne videsmo na bini našoj.“
Jedna od prelomnih godina bila je 1868. kada je SNP gostovalo u Beogradu. Knez Mihailo, oduševljen novosadskim glumcima, poziva Jovana Đorđevića da i u Srbiji osnuje stalno pozorište. Prihvatajući poziv kao čast i izazov, upravnik Đorđević sa sobom odvodi polovinu novosadskog ansambla, uključujući i Milku Grgurovu. Tako je, sedam godina posle osnivanja prvog srpskog tetara u Novom Sadu, u Beogradu osnovano Narodno pozorište u kojem je Grgurova provela naredne 34 godine. Igrala je u vodviljima i laganim komedijama, a kako su se godine na sceni nizale, dobijala je sve složenije dramske uloge zbog kojih je postala omiljena i kod publike i kod kritike. Niskom upečatljivih rola izrasla je u „nenadmašnu tragetkinju 19. veka“ u vreme kada je gluma bila prvenstveno muški posao. Publika i kritičari bili su oduševljeni njenim kreacijama u „Romeu i Juliji“, „Dezdemoni“, „Jovanki Orleanki“, „Mariji Stjuart“, „Otelu“…
Povodom dvadesetpetogodišnjice njenog teatarskog rada, 1890. godine srpska kraljica Natalija poslala joj je svojeručno pismo u kojem je, osim ostalog, napisano: „Čestitajući Vam dan Vašeg jubileja, ja samo želim to da još dugo vremena budemo imali zadovoljstvo da Vam se divimo.” Kuriozitet je da je u tragediji „Fedora“ Viktorijena Sardua Milka Grgurova glavnu rolu igrala u haljini kraljice Natalije.
Kao svoje najdraže uloge izdvajala je Andrijanu Lekuvrer (prema istoimenom komadu Skriba i Leguvea, o francuskoj glumici s početka 18. veka) i kraljice Jakvinte, koju je Dragutin J. Ilić za nju napisao. U toj roli se oprostila od beogradske publike 1902. godine kada je penzionisana na lični zahtev zbog bolesti grla. Kročila je na scenu ponovo na poziv Srpskog diletantskog pozorišnog društva iz Mostara 1912. godine. Bio je to poslednji nastup velike glumice Milke Aleksić Grgurove.
Među priznanjima za njen glumački rad su i Ordeni belog orla, Svetog Save i Danilov krst četvrog reda. Velika nagrada bile su i reči Branislava Nušića: „Ponos naše scene, pred čijom je pojavom svako mlado srce zatreperilo, čija je reč sa pozorinice zvonila kao kristalno zvono, čija je igra izazivala duboko uzbuđenje i čiji je krik potresao dušine dubine!“
Poslednje godine života provela je usamljena i zaboravljena. Milka Aleksić Grgurova upokojila se 25. marta 1924. u Beogradu, u svom skromnom sobičku koji se nalazio u dvorištu zdanja Narodnog pozorišta. Sveštenstvo na opelu u beogradskoj Voznesenjskoj crkvi predvodio je srpski patrijarh Dimitrije. Tužna povorka zastala je pred Narodnim pozorištem sa čijeg se balkona besedom posvećenom odlazećoj primadoni srpskog glumišta oprostio tadašnji upravnik, a nad njenom humkom oproštajne reči izgovorio je general Stevan Hadžić, lični izaslanik kralja Aleksandra. Počiva na Novom groblju pored svog voljenog supruga Konstantina Aleksića.
LITERATURA
Enciklopedija Srpskog narodnog pozorišta
Kosta Dimitrijević: Milka Grgurova, srpska Sara Bernar, u godišnjaku „Danica“ (2011)
Slavica Garonja Radovanac : Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915.g.
Borivoje S. Stojković: Velikani srpskog pozorišta, Beograd-Valjevo (1983)
Vera Crvenčanin: Svitanja i suton Milke Grgurove, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd (2003)
Ostavi komentar