Autor: Miroslav M Jovičin, istoričar
Devetnaesti vek je stigao među dobrano zavađene pravoslavne Novosađane, njegove prve godine bile su obeležene nastavkom loših odnosa između Jelina i Srba. Kada je izbio Prvi srpski ustanak, novosadski Srbi su svu svoju pažnju usmerili ka jugu gde su im se braća hvatala ukoštac sa Turcima, ali zađevice između Grka i Srba se nisu prekidale. Novosadski Grci su bili ozlojeđeni na okolinu zbog nedostatka razumevanja za njihove potrebe, što je bio razlog da ni oni ne pokažu emocije i kolektivnu solidarnost prema srpskom ustanku. Držali su se prvenstveno svoga posla, uz nastojanja da se kao zajednica konsoliduju i da očuvaju sjajne tekovine svoga pokreta.
U poslovima su kao i uvek Grci bili aktivni i nove šanse za zaradu videli su pre drugih: pored raznih ograničenja i zabrane trgovine s ustanicima koje su sprovodile austrijske vlasti, Jelini su koristili svaku priliku da trguju s obe stranama pašaluka. Turcima su prodavali hranu i manufakturnu robu a ustanicima krijumčarili oružje i drugi vojni materijal nabavljen ispod ruke u Brukšancu i Tvrđavi. Zbog udaljenosti granice sa pašalukom novosadski Grci su pokrenuli brojne rodbinske i poslovne veze sa sunarodnicima i rodbinom iz pograničnih gradova Mitrovice, Zemuna i Pančeva, koji su od prvih dana ustanka razvili živu trgovinu sa zaraćenim stranama i zarađivali ogroman novac. Uz njih su i Grci Novosađani pomalo šićarili.
Prvih godina ustanka pogranični raporti austrijskih vojnih vlasti bili su prepuni izveštaja o zaplenjenom oružju, barutu i olovu. Na spiskovima trgovaca iz pograničnih austrijskih mesta najviše ima srpskih i grčko-cincarskih imena. Među ovim drugima su: Gina Vulko, Sterija, Kosta Dimča, Simeon Demetar, svi iz Zemuna. Zanimljiv je bio slučaj novosadskog Cincarina Mihaila Pustenika, kome je prilikom jednog pokušaja nedozvoljene trgovine s ustanicima na Savi bio oduzet tovar s 843 puške i pratećim priborom velike vrednosti. Pustenik se našao u krijumčarskom lancu sa nekolicinom zemunskih trgovaca Grka koji su više narednih godina molili pogranične vojne vlasti Austrije da im vrate zaplenjenu robu, odnosno otkupe za potrebu domobranstva. Tek je 1. aprila 1809. godine moliocima stiglo obaveštenje da je prema osobitoj milostivoj odluci s najvišeg mesta dozvoljeno da država otkupi puške namenjene Srbiji.
Za društveni život novosadskih Grka i Cincara u prvoj polovini XIX veka od izuzetne važnosti bila je gostionica „Zeleni venac“ (u zvaničnim dokumentima grada Viride sertum, ili Grüner Kranz). Kafana je imala dugu tradiciju i decenijama je bila mesto gde su se rado sastajali Novosađani svih vera i jezika. „Zeleni venac“ će postati mesto okupljanja Grka i Cincara u vreme kada su je kupili i vodili Cincari Dimitrije i sin mu Georgije Koda. Vredno radeći u svojim zanatskim radionicama i trgujući na pijacama, vašarima i dućanima preko nedelje, Grci nisu propuštali večernja druženja u ,,Zelenom vencu“ svake subote. Dolazili su sa porodicama (što je kod Srba bio redak slučaj, koji su sa ženama izlazili u šetnju ili na balove i igranke, ali su izbegavali kafanski ambijent, gde su radije odlazili u društvu prijatelja i kumova) i živo se veselili uz grčke pesme iz Makedonije, a tugovali uz setnu muziku Carigrada i Male Azije.
Retko su Grcima svirali Cigani, jer oni nisu imali dovoljno osećaja za grčku muziku i južnjački dert. Uglavnom bi na svojim dugovratim žičanim instrumentima svirali neki od gradskih Grka, među kojima je uvek bilo dobrih sviraca i pevača. Veče grčke muzike nije se moglo zamisliti bez karakterističnih igara, uglavnom iz Makedonije, Epira i Tesalije. Igrale su se zeibekiko, dimitrula, zaiko i druge grčke narodne igre. U kafani su sklapani poslovi, ugovarane svadbe i venčanja i rešavani lični i poslovni problemi koji su se javljali u jelinskoj zajednici. Na grčka druženja i proslave dolazili su i Srbi, uglavnom o svecima koji su bili slavljeni kao zaštitnici pojedinih cehova.
Posebno je bio zanimljiv jedan diskretan običaj novosadskih Grka kojeg su se oni držali sve do Bune. Iako su im posao i zarada bili svetinja kojoj su mnogo šta podređivali, svakog poslednjeg utorka meseca maja Grci svoje radnje i radionice posle ručka nisu otvarali. To je bio dan kada su obeležavali pad Carigrada, koji se desio poslednjeg utorka, dvadeset devetog dana meseca maja 1453. godine. Sa dubokim pijetetom odlazile bi grčke porodice na parastos u Nikolajevsku crkvu, molili se svevišnjem i palili sveće za oskrnavljeni i poturčeni Konstantinopolj, za pokoj duše svoga poslednjeg cara i svih mučenički stradalih hrišćana. Gubitak svetoga grada nije bio samo jedan daleki događaj iz tragične grčke prošlosti, bila je to velika, čudno uzvišena tuga, ali i snažna inspiracija svim potonjim pokoljenjima Grka. Posle paljenja sveća i služenja parastosa za postradale Carigrađane, Grci bi sređivali svoje trgovačke deftere, a uveče su se okupljali u svojoj kafani „Zeleni venac“. Muzike nije bilo i svirci su tog utorka imali slobodno veče.
Nastojanja Helena za očuvanje svoje škole
Poslednji izveštaj o delovanju Grčke škole u XVIII veku sačuvan je u arhivskoj građi Istorijskog arhiva Grada Novog Sad (F. 1, br. 1533/1800) o događaju s proleća 1800. godine. U navedenom dokumentu Grci su tražili finansijsku pomoć od Grada da bi dovršili izgradnju svoje škole. Lukavi Jelini su svesno zanemarili činjenicu da gradska vlast ne priznaje njihovu školu, pa su se Magistratu obratili samo formalno da bi zadovoljili obaveznu proceduru. Zapravo su znali da im Magistrat neće ni razmatrati
molbu, pa su tutori novosadske Grčke škole, ne čekajući odgovor, poslali Namesničkom veću zahtev u formi predloga da Novi Sad snosi sve troškove podizanja školske zgrade. Namesničko veće je i ovoga puta bilo blagonaklono prema Grcima, pa je molbu s aneksom svojih instrukcija prosledilo na razmatranje novosadskom Magistratu, čime je poslata jasna poruku lokalnim vlastima da ovo pitanje, odnosno grčki zahtev, treba povoljno
rešiti.
U prepisci vođenoj na latinskom jeziku vidi se da zgrada Grčke škole, kupljena od oberkapetana Nikolića još 1784. godine, nije bila dovršena ni posle šesnaest godina. Nestao je veliki deo pozajmljenog i darovanog novca u visini od oko 7000 forinti; račune za ovaj trošak vlasti nisu tražile, niti je iko iz Grčke opštine bilo kakvu dokumentaciju nudio na uvid javnosti. Tražena pomoć od grada nije dobijena i pričekaće se još dosta do konačnog završetka zgrade Grčke škole. Magistrat je izbegao da finansira izgradnju, ali je uputstvom Namesničkog veća bio prinuđen da nađe rešenje za Grčku školu. Na zalaganje srpskih senatora Grčka škola će svoju nastavu i narednih godina držati u učionicama Srpske osnovne škole.
Prvi veći nesporazum grčko-cincarske zajednice sa novosadskim vlastima u novom stoleću desio se 1804. godine, kada je carski komesar za direktora Grčke i grčko-vlaške škole u Novom Sadu imenovao gradskog senatora grčkog porekla, već posrbljenog i srpskoj zajednici lojalnog Manojla Nikolića. Pre nego što je novi direktor Nikolić sazvao grčko-cincarsko opštestvo da ih zvanično upozna sa svojim naimenovanjem, obratio se Magistratu zahvalnicom na poverenju. U tekstu ispod zahvalnice izveštava da je prilikom letimičnog uvida u dokumentaciju školskog poslovanja ustanovio da se Grčka škola izdržava dotacijama građana Grka. Nikolić je za 28. jun pozvao prvake grčko-cincarske zajednice na sastanak u školskom dvorištu Srpske osnovne škole, da bi ih izvestio o svojoj novoj funkciji i da se zvanično predstavi grčkoj zajednici. Imenovanje jednog Grka iz vlasti, člana srpskog opštestva za direktora Grčke škole, izazvalo je podozrenje novosadskih Grka i Cincara. Oni su Nikolićevo nameštenje shvatili kao spregu Magistrata i carsko-kraljevskog komesara u cilju držanja grčke zajednice i njihove škole pod kontrolom nimalo blagonaklonih Srba. Neki Grci su na Nikolića gledali kao na otpadnika, udaljenog od svojih helenskih korena. I pored svega, sastanku su se odazvali svi pozvani članovi grčkog opštestva i zvanično predstavljanje novog direktora škole je proteklo korektno, ali u upadljivo hladnoj i formalnoj atmosferi. Dobrodošlicu Nikoliću je kao učitelj i ekonom škole poželeo Georgije Beljanski, koji je u ime svoga opštestva izjavio da su Grci zahvalni komesaru što je za direktora Grčke škole imenovan Grk koji zna grčku knjigu, ali je drsko izneo primedbu da se njegovim postavljenjem odstupilo od dotadašnje prakse. Naime, izbori za rukovodstva ove škole vrše se već dvadeset godina na drugi način: epitropi i ekonomi škole kao članovi naroda grčkog i grčko-vlaškog biraju između sebe jednoga za prefekta (direktora) škole, pa on pazi na metodiku nastave i na uspeh dece u nauci i vladanju. Samostalnost u izboru direktora škole Grcima i Cincarima je predstavljala simbol narodne slobode i posebnosti njihovog opštestva, koju oni uživaju već dvadeset godina i čega se ni po koju cenu ne žele odreći. Tim rečima je Beljanski završio obraćanje novopostavljenom direktoru Nikoliću na grčkom jeziku.
Spor izbija već sledećeg dana, kada su se Grci obratili Magistratu i učtivo zamolili da stvari oko izbora školske uprave i dalje ostanu kakve su bile ili, ako to Magistrat neće, neka bar suspenduje sprovođenje nove uprave dok grčko opštestvo ne dobije rešenje na svoj rakurs. Molbom Grci daju na znanje da ne priznaju izbor Nikolića za direktora njihove škole, čime diskretno ne priznaju ni autoritet carskog komesara koji je imenovao Nikolića za direktora škole. Dokument o ovom sporu nalazi se u Istorijskom arhivu Grada Novog Sada (F. 1, fasc. 7 No 1551, 1804).
Naredni i poslednji spis iz ovog slučaja izdat je 20. marta naredne 1805. godine i on explicite pokazuje ishod ove pobune Grka i Cincara. U njemu inspektor osnovnih škola Imre Vites obaveštava novosadski Magistrat da je doneo zaključak kojim se za upravitelja-prefekta Grčke škole potvrđuje Georgije Beljanski. Bila je to još jedna u nizu pobeda novosadskih Grka.
Pošto su odbili svaku inicijativu Magistrata kojom bi grad nametnuo vlast nad njihovom školom, Grci su definitivno bili primorani da rad škole sami finansiraju. Premda je ovakav način izdržavanja škole bio predviđen prilikom njenog osnivanja, Grci su do tada više puta pokušali da iskamče nešto para iz gradske kase, u čemu su redovno bili odbijeni. Finansiranje škole Grčkoj opštini nije lako padalo, jer
su se donacije i zaveštanja bogatih Grka proredile, a inflacija umanjila vrednost njenih ionako nedovoljnih fondova. Učiteljske plate su kasnile po nekoliko meseci, pa su tutori Grčke škole, usled neredovnih priliva sredstava i nepoštovanja testamentarne volje nekih donatora, odlučili da školske prinadležnosti dobiju sudskim putem i tu nije bilo milosti ni prema kome. Prvi ovakav slučaj zabeležen je 1804. godine, kada novosadski senator Valter izveštava Magistrat o plenidbi imovine Anastasje Popović, udovice Nikole Jovanovića, koji je deo svoga zaveštanja ostavio Grčkoj školi. Anastasja već čitavu deceniju nije isplatila školi ni jednu forintu, pa su je školski tutori Konstantin Karajanko, Nikola Duzi, Marko Patrać i Kosta Dera tužili i tako uspeli da izvuku deo pokojnikovog zaveštanja.
Na sudu se 1808. godine po istom osnovu našao i slučaj porodice Duka. Kada je novosadski trgovac Teodor Duka, član plemićke porodice Servijski i miljenik Marka Servijskog, pisao testament 1804. godine, među svojim naslednicima imenovao je i Grčku školu. NJoj je namenio fond u visini od 4000 forinti, a za rukovaoca fonda odredio je sina Publija, svog većinskog naslednika. U vreme kada je testament pisan, zaveštana suma je bila prilično velik novac, za koji je mogla da se kupi lepa i velika kuća u trgovačkom delu grada (u Bostandžijskoj, danas Grčkoškolskoj ulici, ili kod Velike pijace). Publije nije školi ništa isplaćivao godinama, pa je na osnovu tužbe Jovana Pustenika i Andrije Dimića, trgovaca i tutora Grčke škole, bio pozvan pred Magistrat. Pred magistratskom komisijom je dao izjavu u kojoj priznaje da gazduje zaveštanom imovinom Grčke škole u navedenom iznosu. U sledećoj izjavi pred sudom Publije Duka kaže da je voljan da izmiri svoju obavezu prema Grčkoj školi, samo moli tutore da ga oslobode plaćanja interesa.
Razdor između Srba i Grka kulminirao je nasiljem, u kome su žrtve bila deca. Nacionalno motivisana tuča grčke dece bila je povod da decenijske suprotnosti među podeljenim Novosađanima prerastu u netrpeljivost vrlo visokog intenziteta. O ovom incidentu bio je izveštavan i sam vrh Monarhije. Predstavnici grčko-cincarske opštine sastali su se 9. aprila 1807. godine na protestnom skupu, pod predsedavanjem senatora Vasilija Popovića i gradskog beležnika Matije Langa, povodom događaja koji je uzbunio već podeljenu pravoslavnu čaršiju grada. Direktor Grčke škole Georgije Beljanski je tužio učitelja drugog razreda Srpske osnovne škole Teodora Sekulića zbog fizičkog napada i maltretiranja grčkih đaka. Sve je počeo kada su 3. aprila 1807. godine grčka deca, Dimitrije Vulpe star 12 godina, Petar Anastasijević Pulitis istog uzrasta, Sava Popović od 14 i Dimitrije Vasilijev od 11 godina, otišla u portu Saborne crkve da se tamo igraju. Privučen njihovom grajom i grčkim jezikom, prišao im je srpski učitelj Sekulić i počeo da se raspituje šta uče u Grčkoj školi, kakav im je učitelj i slično. Deca su pristojno odgovarala, sve dok na skriveni znak učitelja iz Srpske škole nisu istrčali učenici trećeg razreda, njih dvadeset petorica, pohvatali grčku decu i odvukli ih u praznu učionicu drugog razreda. Učitelj Sekulić tada je optužio grčku decu da su razbili okno na školskom prozoru i uz pomoć još dvojice srpskih učitelja, Jovana Živanovića i Mojseja Ignjatovića, male su Grke „nečovečno išibali virgasom“.
Prebijenu decu učitelj Ignjatović je ružno izgrdio, govoreći im da su Grci gori od Jevreja, da su im roditelji suklate kao i oni sami. Zabranio im je da ikada više ulaze u srpsku portu, neka se ne usude doći čak i ako im tu roditelje budu sahranili. Zatim ih je išibane i uplakane isterao iz zgrade škole. Izgleda da ovakav incident nije bio jedini, jer je gradski senator i direktor srpskih narodnih škola Jeftimije Jefta Anastasijević istim povodom izvestio okružnog direktora škola Avrama Mrazovića da se u Novom Sadu grčki i srpski učenici često tuku, što pogoršava ionako loše odnose ove dve nacije. Navedeni incidenti su, kaže senator Anastasijević, posledica toga što su grčki đaci dobili na korišćenje učionicu u zgradi Srpske latinske škole.
Ovaj nemili događaj je brzinom vetra obišao Novi Sad. Brutalno prebijanje nedužne grčke dece osudila je većina žitelja Novog Sada, dok je ceo novosadski grčko-vlaški narod bio uvređen i spreman na različite reakcije. Gradske vlasti su još istoga dana nastojale da bes roditelja i u Grčkoj školi smire, ali upravitelj-prefekt Beljanski zatražio je oštru satisfakciju. Direktor srpskih škola Anastasijević nije dao satisfakciju koju je tražio Beljanski, stajalo je u prijavi koju je Grčka opština povodom ovog napada podnela Magistratu. Prijava je uvedena u protokol Magistrata da bi onda 16. aprila ta ista tužba koju su potpisala 22 Grka bila prosleđena Višoj školskoj upravi u Đeru. Među potpisnicima tužbe na prvom mestu je bio Beljanski (on je verovatno tužbu na latinskom jeziku svojeručno napisao), pa Petar Uglješa, Jovan Stajo i Nikola Pejčinović. U tužbi Beljanski oštro kritikuje postupak srpskih učitelja. Deo tužbe glasi: „Deca su nemilostivo kažnjena za nešto što nije dokazano da su počinila. Ali recimo da su učenici Grčke škole i razbili okno, nisu ga razbila sva petorica. NJihovi roditelji su imućni, tako bi se šteta lako nadoknadila i grčki bi učitelj krivce već kaznio. Deca su tako istučena da sinčić Georgija Vulpe malo što nije u skamiji izdahnuo, i sada ga noću muče grčevi. Međutim, odmah posle izgreda prijavio je učenik prvog razreda srpske škole Jovan Koturović svome učitelju Živanoviću da su druga srpska deca, a ne kažnjeni Grci, razbila okno; Koturović je zbog toga bio kažnjen sa 14 packi. Što je najgore, pošto nisu kažnjeni, Srbi se sada na javnim mestima rugaju Grcima, samo se kaju što svakom grčkom đaku nisu udarili bar po 50 virgasa, narušavajući tako bratsku ljubav koja je između Grka i Srba postojala već toliko godina.”
Državni organi su veoma brzo reagovali. Viši školski upravitelj Pajntner je dopisom od 25. aprila naredio okružnom direktoru Avramu Mrazoviću da u svojstvu inspektora doputuje u Novi Sad i preduzme istragu. Mrazović stiže 18. maja 1807. godine u Novi Sad i u prisustvu direktora lokalnih škola Petra Alage, Andreja Dubovskog, Jefte Atanasijevića i Georgija Beljanskog započinje jednonedeljnu istragu povodom prebijanja grčke dece. Pred istražnu komisiju dovođena su i saslušavana kažnjena deca, zatim učitelji koji su izvršili nasilje nad njima i na kraju roditelji kažnjene dece. Komisija je 25. maja utvrdila da je stvar preuveličana: deca nisu šibana ni blizu onome kako piše u tužbi i da su u vreme ispitivanja bila zdrava; Jefta Atanasijević je usmeno ukorio učitelje što su fizički kažnjavali decu bez njegovog znanja i odobrenja i zabranio im da to ubuduće čine, što je ušlo u protokol. Dokument su potpisali svi članovi komisije osim Beljanskog, koji se žalio Višoj školskoj upravi na pristrasnu i neprofesionalnu istragu. Bio je kivan na to što krivci nisu bili adekvatno kažnjeni i što grčka deca i njihovi roditelji nisu dobili satisfakciju. Na kraju se požalio i na odnos članova komisije prema njemu, jer su ga ovi navodno otvoreno vređali, pa je morao da napusti rad komisije pre završetka njenog rada.
Pajntner je ipak uvažio žalbu Beljanskog i Mrazović je pod njegovim pritiskom naredio direktoru Atanasijeviću da uzme pod prismotru srpske učitelje, pod pretnjom da ako još jednom učine nešto slično sledi im otpuštanje iz službe. Inkriminisani učitelji Ignjatović i Živanović su po nalogu Pajntnera morali da plate putne troškove i dnevnice Mrazoviću za boravak u Novom Sadu. Učitelji su se zvaničnim dopisom požalili Atanasijeviću, u kome ga mole da se kod Pajntnera zauzme za ublažavanje kazne. Navode kako su već dvaput u ovoj aferi bili ozbiljno ukoreni, što bi, smatraju oni, Grcima trebalo da bude dovoljno. Posebno ih je bolela drskost Beljanskog jer je sam uzeo satisfakciju, pa se po ulicama i kafanama hvalio nekim navodnim dopisom iz vlasti, u kome se njima dvojici preti otpuštanjem iz službe. Što se Mrazovićevih troškova tiče, oni će ih s okružnim direktorom sami lako izmiriti, pošto je Živanović sa njime bio u srodstvu. Na ovaj način se završio najbolniji incident između Srba i Grka u Novom Sadu i o ovom događaju nema više nikakvih informacija.
Do narednog sukoba između grčko-cincarske zajednice i novosadskih vlasti došlo je pet godina kasnije, 1812. godine, kada je Gavril Bajčević postao županijski direktor narodnih pravoslavnih škola. U ovom slučaju, kao i u mnogim sličnim situacijama izvori nisu izdašni, ali na osnovu postojeće dokumentacije sagledava se suština spora: novosadski Grci i Cincari su nastojali da izbegnu priznanje Bajčevićevog postavljenja, jer bi njegovim priznanjem pristali da uđu u sistem srpskih državnih škola i pod nadleštvo okružnih direktora pravoslavnih škola. Od osnivanja svojih prvih škola u Ugarskoj Grci su se prema državnim i municipalnim vlastima ophodili lukavo, jer su im se često obraćali radi potraživanja sredstava, dok su iste te vlasti ignorisali kada su ove nastojale da nametnu svoju upravu i kontrolu nad grčkim školama. Lokalne vlasti su odavno prozrele ovu taktiku pa su tutori i direktor novosadske Grčke škole bili pozvani pred Magistrat, gde im je pročitana naredba Namesničkog veća. Naredba je nalagala da se jelinsko opštestvo legalnim sredstvima primora na podvrgavanje svoje škole okružnom direktoru Bajčeviću. Grci su odgovorili da će se povinovati ovoj naredbi, ali stvari su se zakomplikovale kada su nekoliko dana kasnije otvoreno pokazali svoje nepoverenje u dobre namere županijskog direktora škola. Bajčević je, uvređen grčkim nepoverenjem, ignorisao Grčku školu jer joj se nije zvanično predstavio kao okružni direktor, niti je formalno zatražio poslušnost njenih službenika, direktora, učitelja, epitropa i ekonoma. Bajčević se jednostavno ponašao kao da Grčka škola uopšte ne postoji. Grčko opštestvo je zvanično postavilo pitanje Vrhovnoj školskoj upravi, pod čiji je direktorat potpadala njihova škola i zatražilo pravo da na ovu prilično zapetljanu stvar stavi svoje primedbe. Nisu koristili
mogućnost da tuže Bajčevića zbog neažurnosti, nego su se prema njemu postavili isto kao i on prema njima, ignorisali su ga.
Nesporazum postaje dodatno zamršen kada je Magistratu ipak stigla tužba Grka protiv Bajčevića, pisana na tajnoj skupštini grčkog opštestva. Okružni direktor škola javno je tvrdio kako su kampanju Grka protiv njega organizovali i vodili katolici, visoko pozicionirani činovnici u gradskoj vlasti. Prst je upirao ka senatoru Štefaniju i velikom beležniku Matiji Langu. Povodom ovih optužbi dvojica prozvanih činovnika su pozvana pred Magistrat 14. februara, gde su dali istovetne izjave: porekli su Bajčevićeve optužbe, izjavivši da nisu uticali na grčko-cincarsko opštestvo da održi tajnu skupštinu. Takođe su negirali optužbe da su nagovarali Grke da protiv Bajčevića podignu tužbu. Bajčević je opet reagovao tražeći od Magistrata da se spreče noćni sastanci i tajni dogovori Grko-Cincara, koje je kao i pre dve decenije u vreme borbe za grčku crkvu tajno organizovao i vodio Georgije Beljanski.
U sukob se nenadano, na stranu Bajčevića, umešao Cincarin Jovan Stajić, donedavno Stajo, legendarni novosadski parničar i spletkar. Za njega se po čaršiji pričalo da je iznad svega voleo da se sudi sa svakim za bilo šta, a kada nije imao svoju, rado bi se upleo u tuđu parnicu. Mnogo novca je bacio na ovu strast, ali je se nije odricao. Pravdao se time da neko uživa u kocki, neko u piću ili ženama, a on je skroman, voli sud i parničenje. Stajić je kao iskusan parničar sačekao da budu saslušani svi predstavnici grčkog opštestva, pa je izašao pred Magistrat i ogradio se od delovanja i primedbi Beljanskog. Predstavio se kao nezvanični predstavnik sedamdeset trojice Grka i Cincara, u čije ime je optužio Beljanskog za organizovanje tajnih noćnih sastanaka.
Pojavljivanje Stajića kao člana grčko-cincarske zajednice pred Magistratom bilo je presudno za ishod ove parnice. Protiv Beljanskog je poveden krivični postupak, a Grci i Cincari su bez pogovora morali da prihvate autoritet okružnog direktora narodnih škola Gavrila Bajčevića. Dosta vremena je prošlo dok na videlo nije isplivala činjenica da je Stajić dugovao novac zajednici na ime troškova za školu, pa mu je Beljanski pretio tužbom. NJihovi odnosi su time bili poremećeni i Stajić je iskoristio prvu priliku kako bi javno denuncirao svog najvećeg rivala. Loši odnosi među njima bili su brižljivo negovani godinama i vremenom su prerasli u strasnu mržnju, stanje duha koje nije bilo strano nijednom od njih dvojice. Magistrat je uvažio svedočenje Jovana Stajića Staje, čime su Grci i helenizovani Cincari pretrpeli prvi poraz u sukobu sa vlastima Novog Sada. Iako su odneli presudne pobede u borbi protiv asimilacije, novosadski Grko-Cincari su prvih decenija XIX veka bili vidno oslabljeni. Zajednica Jelina je bila osetno narušenog integriteta jer je za poslednjih pola veka registrovan drastičan pad broja grčko-cincarskog stanovništva: 1780. godine u Novom Sadu živelo je oko 600 Grka i Cincara, da bi ih 1828. godine od ukupno 12.581 pravoslavnih žitelja ostalo samo 218 Cincara i osamdeset jedan Grk. Odnarođivanje, taj usud protiv kojeg su se svom snagom borili, pokazao se nepobedivim. U to vreme u gradu je živelo nekoliko stotina ljudi grčkog porekla, koji su uveliko bili Srbi i nisu pripadali grčkoj opštini. Zajednica je pretrpela težak demografski gubitak i na drugoj strani: mnoge Cincare je zahvatio zakasneli nacionalni preporod, slab da da ih očuva u većem broju, ali dovoljno snažan da se dobar deo njih više ne smatra Grcima. Sužavanjem kruga grčkih ljudi mnoga mesta njihovog poslovanja i okupljanja u gradu (Dunavska ulica, Riblja pijaca, Hanski kraj) izgubila su svoj stari jelinski duh. Sve manje novosadskih trgovaca i zanatlija odevalo se po turski i pušilo čibuke, stari članovi jelinske zajednice su pomrli a mlađi prihvatili nove tokove. Iako je sve do Bune Novi Sad zadržao poneko obeležje balkanske čaršije, grad se nepovratno menjao. Samo je Grčka škola još uvek bila grčka, jedino mesto gde se govorilo i pevalo u grčkom višeglasju.
Kada je 1821. godine Beljanski među grčkim trgovcima sproveo uspešnu akciju za prikupljanje novčanih priloga, konačno je završena zgrada Grčke škole. Na fasadi nove školske zgrade u Bostandžijskoj ulici (Grčkoškolska ulica 3) postavljena je mermerna ploča sa uklesanim natpisom: ΣΧΌΛΕΙΟΝ ΈΛΛΗΝΙΚΌΝ Ή ΌΜΌΝΟΙΑ ΤΌ ΣΥΝΤΗΡΕΙ ΆΝΕΚΑΙΝΊΣΤΗ 1821, što znači „Grčka škola obnovljena slogom i prilozima 1821“. Zgrada je služila Grčkoj školi narednih pola veka, ali je poslužila i za događaj koji je bio od velikog značaja za kulturu grada. Naime, u zgradi Grčke škole sastali su se 23. septembra 1845. godine najviđeniji Novosađani i odlučili da osnuju Srpsku čitaonicu u Novom Sadu. Na sastanku je donet statut osnivačkog društva i izabrana je uprava čitaonice. Za privremenog predsednika izabran je Jovan Rajić mlađi, istaknuti pravnik i profesor liceja, za potpredsednika Platon Jevremović, paroh Saborne crkve, a za sekretara Radivoje Stratimirović. Prve prostorije Srpske čitaonice nalazile su se pored učiteljskog stana na spratu zgrade Grčke škole. Školska zgrada iz 1821. godine izgorela je kobnog 12. juna 1849. godine do temelja, ali će uz pomoć bečkih trgovaca Grka biti obnovljena.
Učitelji Grčke škole, u vreme kada je podignuta njena zgrada, pored Beljanskog bili su još Antim Papa, spomenut 1823. godine kao bivši predavač koji je u školskom dvorištu zasadio voće i živeo u stanu na spratu iznad učionica. Od 1820. do 1822. godine u računima troškova škole nalazi se stavka od 900 forinti godišnje plate za učitelje, od čega je Georgije Hadži-Dimo Puljo kao aktivni učitelj imao 300, dok je Beljanski kao direktor i učitelj dobijao 600 forinti. Kada bude diktirao testament, onemoćali Beljanski će izvesnu svotu novca ostaviti profesoru Petru Jovanoviću, koji je i sam pred Bunu bio predavač u Grčkoj školi. Mihailo Polit-Desančić je pohađao Grčku školu i sećao se da je posle smrti Beljanskog za učitelja Grčke škole u Novom Sadu došao neki Papakostopulos, ne kazujući ni odakle je došao, ni koliko se dugo zadržao u Novom Sadu. Od D. Popovića doznajemo da je Panajot Papakostopulos rođen u Makedoniji i da se školovao u Kožanima. Bio je jedan od retkih Grka i Cincara koji su pred Bunu došli u Novi Sad, gde je naučio srpski jezik i predavao u Grčkoj školi do 1853. godine. Posle učiteljske prakse u Novom Sadu, Papakostopulos je kao lekar radio u Beogradu, gde je i umro. Kada ja stigao za učitelja u Novi Sad nije znao ni jedne srpske reči, pa kako kaže Polit Desančić „bila je prava komedija kada ga đaci na srpskom, uz osmeh grde, a on ne razume, pa se smeši misleći da ga deca hvale“.
Polit je 1840. godine pošao u prvi razred, u vreme kada je Grčka škola bila uobičajeno dobar izbor za obrazovanje dece bogatih i obrazovanih pravoslavnih Novosađana, ali u to vreme deca su bila više srpska nego grčka. Grčka škola je zahvaljujući ostarelom Beljanskom držala visok obrazovni nivo sa boljim učevnim (nastavnim) planom od državne osnovne škole, samim tim joj je i društveni rejting bio znatno viši. Prestižno je pred Bunu bilo biti đak Grčke škole u Novom Sadu. Ali i ona je vremenom gubila svoju grčku dušu: iako je u ovoj školi nastavni jezik bio grčki, nastava se u Politovo vreme odvijala na srpskom, jer je to bio jedini jezik koji su njeni učenici govorili.
Kada su 1821. godine dobili novu školsku zgradu, među novosadskim Jelinima je došlo do raskola. Sukob unutar jelinske zajednice tinjao je već duže vreme, ali zbog poluvekovnog angažovanja u borbi protiv srpskih crkvenih i gradskih vlasti za sopstvenu školu i crkvu, nesklad među njima nije izlazio na površinu. Kada je grčka zajednica proslavljala novu školsku zgradu, većinski Cincari su zatražili da se zvaničan naziv jelinske opštine promeni dodavanjem drugog subjekta u zvanično ime, koji bi glasio Romanovlasi. Predlog je na skupštini opštestva bio prihvaćen od većine, pa je grčko-cincarsko opštestvo Novog Sada kod Magistrata podnelo zahtev da se promeni zvanično ime zajednice u Ujedinjeno opštestvo Grka i Romanovlaha.
Isti zahtev je bio postavljen još pre 40 godina prilikom osnivanja opštine, samo su tada grkofili bili brojniji i nepopustljivi, pa je predlog bio odbijen. Kada je isti bio usvojen u godini grčkog ustanka, malobrojni novosadski Grci su ovaj predlog dočekali na nož i poveli spor pred sudom. Posle dvogodišnjeg suđenja pobedu su odneli brojniji Cincari, pa je 1823. godine u zvanični gradski registar ovo opštestvo zavedeno pod novim nazivom. Navedeni događaj ukazuje na nacionalno buđenje novosadskih Cincara ili Romanovlaha, koje je bujalo pod uticajem peštanskih cincarskih intelektualaca Roze i Bojađija. Odnosi u jelinskoj zajednici su se utoliko promenili što su Cincari i pored borbenog i beskompromisnog grčkog tribuna Beljanskog uspeli da se izbore i istaknu svoje etničke posebnosti.
Napomene:
- S. Gavrilović, Vojvodina i Srbija u vreme Prvog ustanka, Matica srpska Novi Sad,
2004, 66. - Veoma često se Grčka škola u Novom Sadu u izvorima na srpskom jeziku naziva
Grčka i grčko-vlaška škola. - IAGNS, F. 1, br. 1551, 1804.
- Zvaničan prepis ovog govora je na latinskom jeziku, ali je Beljanski provokativno održao dobrodošlicu na grčkom jeziku predstavniku srpske vlasti Novog Sada.
- V. Stajić, Građa za političku istoriju…, 23; Stajić koristi arhivske podatke Karlovačke mitropolije o pravoslavnom stanovništvu Novog Sada 1821. godine i prema tim podacima pravoslavnih u gradu ima tek nešto preko 5200; Zoltan Györe i Vladan Gavrilović služe se podacima iz geografsko-statističkog dela Hungarija Ludvika Nađa, štampanog u Budimu 1828. godine. Ovo su podaci iz zvaničnog popisa županije 1828. godine i mogu se videti na strani 207, navedenog dokumenta. Ove podatke sam već predstavio u prethodnom poglavlju: 20.231 žitelja Novog Sada, od kojih su 12.581 bili pravoslavni Srbi, ili 62,2 odsto od ukupnog gradskog stanovništva.
- Tabla s ovim napisom stoji na fasadi zgrade nekadašnje Grčke škole. Deo tog teksta pronašao sam na vizit-karti iz 1883. godine, naslovljen kao Natpis na Grčkoj školi u N. Sadu, koji se čuva u: ROMS, M. 12.281; U Braniku 1886, broj 76, napisano je za ovaj natpis: „Ovo je ili varvarski grcizam ili su pogreške rezača!“, V. Stajić, Cincari u Novom Sadu, GID IX, 280.
Ostavi komentar