Autor: msr Srđan Graovac, istoričar
Logor Goli otok nastao je 1949. godine, u jeku obračuna Tita i Staljina, sa zadatkom da bude mesta za izolaciju svih onih jugoslovenskih građana koji su u tom sukobu stali na stranu Sovjetskog Saveza. Odluku o njegovom formiranju donelo je najuže rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Pretpostavlja se da su ključnu reč u odabiru lokacije i samoj organizaciji logora odigrali Edvard Kardelj, Stevo Krajačić, Jovo Kapičić i dr. Tokom postojanja logora, od 1949. do 1956. godine, kroz njega je najverovatnije prošlo od 30 000 do 32 000 robijaša, od čega je oko 400 izgubilo živote. Na Golom otoku mahom su zatvarani jugoslovenski komunisti, pripadnici UDB-e, jugoslovenske vojske i partijskih struktura, odnosno svi oni za koje je vrh KPJ, okupljen oko Tita, procenio da mogu pretstavljati „petu kolonu“ u slučaju sovjetske invazije na Jugoslaviju. Inače, Goli otok nije bio samo logor za izolaciju političkih neistomišljenika, već i mesto njihovog prevaspitavanja. Zatvorenici su podvrgavani strahovitoj psihofizičkoj torturi, s ciljem da se kroz proces slamanja volje uvedu u stanje katarze a zatim pokajanja, što bi predstavljalo jasan znak njihovog političkog ozdravljenja. Strahote koje su golootočani preživeli teško su razumljive ljudskom umu. Težak celodnevni fizički rad, na letnjih 40 stepeni ili po zimskoj buri, uz minimum hrane i vode predstavljao je mučenje samo po sebi. Međutim, to nije bilo sve. Logoraši su svakodnevno bili izloženi psihičkoj torturi, vređanju, unižavanju, kao i fizičkom kažnjavanju, odnosno prebijanju. Posebno poniženje za sve zatvorenike predstavljala je činjenica da su čuvari, prevaspitači i mučitelji bili njihovi dojučerašnji partijski i ratni drugovi. Inače, do danas se pouzdano ne zna ime autora ovog, blago rečeno, morbidnog i izopačenog projekta. Godinama nakon zatvaranja logora, kada se o tome moglo slobodnije govoriti, niko nije želeo preuzeti odgovornost za njegovo formiranje, a mnogi čak ni za to da su znali da postoji. U svakom slučaju, uz likvidacije političkih neistomišljenika tokom i neposredno nakon rata, to je ostala najmračnija strana jugoslovenskog komunizma, važan podsetnik i faktor otrežnjenja za sve one koji su skloni da zaborave totalitarističku suštinu tog režima.
Sukob na relaciji Tito–Staljin izazvao je snažne potrese na globalnoj političkoj sceni. Sve do 28. juna 1948. godine, tačnije do momenta obelodanjivanja rezolucije Informbiroa, gotovo da nije bilo ni naznake da u odnosima SSSR-a i Jugoslavije postoje razmimoilaženja. Inače, svet se u tom trenutku već nalazio u Hladnom ratu, podeljen na dva međusobno suprotstavljena politička bloka: istočni predvođen SSSR-om i zapadni pod liderstvom SAD. Sukob između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza predstavljao je prvu ozbiljnu pukotinu u savezu komunističkih zemalja i ostavio je trajne posledice na sudbinu zemalja Narodne demokratrije, SSSR-a pa samim tim i Jugoslavije. Josip Broz je i te kako bio svestan opasnosti u kojoj se našao usled sukoba sa Staljinom. Dobro je razumeo da je za njega i njegove najbliže saradnike taj obračun nije samo pitanje opstanka na vlasti, već i očuvanja golih života. Lider komunističke Jugoslavije je poznavao mehanizme funkcionisanja Staljinovog represivnog aparata, kao i šta može očekivati onaj ko se suprotstavi velikom vođi iz Kremlja. Zbog toga, kao prvo, morao je preduzeti sve neophodne mere kako bi se unutar zemlje obračunao sa svim onim elementima koji su se u tom sukobu odlučili da podrže Staljina.
Tito se u tom trenutku suočio s brojnim izazovima. Čak ni unutar sopstvenog državnog aparata nije bio siguran na koga se sve može osloniti u borbi protiv prosovjetskih snaga. Znao je da su jugoslovenske službe bezbednosti nastajale uz pomoć instruktora NKVD-a i da su se mnogi njihovi oficiri i službenici školovali ili usavršavali u SSSR-u. Slično je bilo i s oficirima jugoslovenskih oružanih snaga. U samoj KPJ kult Staljina bio je podignut na najviši pijedestal i postavljen u rang sa Titovim. Pošto je taj sukob tinjao daleko od očiju javnosti, sve do 28. juna 1948. godine jugoslovenski komunisti, izuzev uskog kruga Titu najbližih drugova, nisu ni znali da on postoji. Staljin je za njih bio onakav kakvim su ga jugoslovenski mediji predstavljali, veliki učitelj i nepogrešivi vođa. Odjednom, na njihovo zaprepašćenje, taj neupitni lider „slobodnog sveta“ pozvao ih je na rušenje Tita i njegovih najodanijih saradnika.
Međutim, vrh KPJ je reagovao brzo, oštro i efikasno. Prvo je počeo nemilosrdan obračun sa staljinistima u službama bezbednosti i vojsci, a zatim je taj talas čistki zapljusnuo i partiju. Svako ko se izjasnio za Rezoluciju bio je zatvoren, onaj ko se kolebao doživeo bi istu sudbinu ukoliko ne bi momentalno revidirao svoje stavove. Razvijena je brojna mreža doušnika i provokatora zaduženih da prikupljaju informacije o onima koji su podržavali Staljina, ali nisu želeli da se o tome javno izjasne. Danas imamo podatke da je oko 60 000 ljudi u tom sukobu stalo na stranu SSSR-a, kao i da je više od polovine njih završilo u mreži logora specijalno formiranih upravo za takve slučajeve. Ispočetka, partijski vrh je ibeovce slao u redovne zatvore, ali kako se vremenom njihov broj uvećavao, javila se potreba za izdvajanjem i izolovanjem tih „grešnika“ na mesta gde ne bi mogli negativno da utiču na druge zatvorenike. Ispočetka, logori za staljiniste bili su formirani širom zemlje: u Sremskoj Mitrovici, Požarevcu, Bileći, Staroj Gradiški, Lepoglavi itd. Međutim, kako se sukob na relaciji Beograd–Moskva produbljivao i kako je 1949. godine postalo jasno da se neće završiti izmirenjem, opasnost od sovjetske vojne invazije postajala je sve realnija. Pošto su mnogi od tih logora bili na lokacijama gde bi sovjetske trupe u slučaju napada brzo napredovale, jačala je ideja o potrebi da se formira logor većih kapaciteta na nekom jadranskom ostrvu gde bi postojala minimalna opasnost od dolaska Crvene armije. Odluka je pala na Goli otok, ostrvo površine od oko 4,7 km² istočno od Istre u Velebitskom kanalu, između ostrva Rab, Sveti Grgur i Prvić.
Nažalost, do danas se ne zna kome se može pripisati odabir lokacije niti ko je osmislio način funkcionisanja logora. Razlog za to možemo pronaći u iživljavanju i zverskom mučenju logoraša. Kasnije, nakon pomirenja sa SSSR-om, kada je prestala opasnost od sovjetske invazije, Goli otok je postao nešto što su sami jugoslovenski komunisti nazivali najvećom mrljom na imenu KPJ. Ideja o izolaciji sigurno je predstavljala nešto o čemu su Tito i ogromna većina njegovih najbližih saradnika razmišljali. Naime, logori za internaciju postojali su u predratnom periodu širom sveta, pa i u Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslovenski komunisti su internirani u istim tim logorima, tako da za njih taj vid bezbednosnog delovanja nije predstavljao ništa novo. U svakom slučaju, činjenica je da bez obzira na to ko je prvi predložio, sasvim sigurno su i ostali lideri KPJ razmišljali u istom pravcu. Tito je pak sasvim izvesno morao biti onaj koji je formiranje logora aminovao. Ranković, kao ministar unutrašnjih poslova, najverovatnije je preko svog čoveka od poverenja Jove Kapičića i šefa hrvatske UDB-e Ivana Steve Krajačića operativno to sproveo u delo. Odabrano je malo ostrvo oskudne vegetacije, s isključivo niskim rastinjem, bez vode, a samim tim i bez prirodnih uslova za život. Postoji priča da je Goli otok predložio Miroslav Krleža, koji je od vajara Antuna Augustinčića čuo da postoji „ostrvo mermera“. Međutim, za takve priče nemamo dokaza, tako da ih možemo smatrati samo insinuacijama. Hrvatska služba, pošto se radilo o teritoriji pod njenom jurisdikcijom, obavila je većinu posla oko uspostavljanja samog logora. Obični zatvorenici iz Lepoglave sagradili su prve barake, da bi u julu mesecu 1949. godine na ostrvo pristigli prvi ibeovci.
Logor je funkcionisao sve do 1956. godine, kada je nakon izmirenja SSSR-a i Jugoslavije ukinut. Međutim, na istom lokalitetu nastavio je da funkcioniše zatvor za redovne osuđenike sve do 1988. godine. Tokom višegodišnjeg perioda kroz taj kazamat prošlo je najverovatnije, pošto egzaktni podaci nisu sačuvani, oko 32 000 zatvorenika. Život je izgubilo oko 400 ljudi. Treba naglasiti da je na ovim prostorima, sada već poslovično, bilo dosta manipulacije brojkama. Neki su umanjivali, a neki dramatično uvećavali broj logoraša, a pogotovo stradalih. Međutim, mormo naglasiti da Goli otok nije bio logor smrti, već mesto za internaciju i prevaspitavanje robijaša. Uostalom, to je i sam Jovo Kapičić lično poručio golootočanima kada je naglasio da su oni izdali partiju, ali da se partija nije odrekla njih i da im je pružila šansu za iskupljenje ukoliko revidiraju svoje stavove. Verovatno Goli otok ne bi izazivao tolike kontroverze da je zaista bilo tako. Međutim, pošto je ta vaspitna komponenta poprimila ekstremne karakteristike divljačkog iživljavanja nad logorašima, onda nam postaje jasno zašto je priča o Golom otoku aktuelna i danas. Naime, metode koje su korišćene prilikom „prevaspitavanja“, očitovane u konstantnom ponižavanju zatvorenika i fizičkom zlostavljanju, nisu zabeležene na ovim prostorima, bar u logorima za internaciju i prevaspitavanje. Eventualno, takav sistem delovanja može se jedino uporediti sa sovjetskim gulazima u Sibiru ili s nekim logorima na Dalekom istoku i Srednjoj Aziji.
Novi zatvorenici su po dolasku na Goli otok prolazili kroz špalir logoraša, koji su ih tukli, vređali i pljuvali. Tokom izdržavanja kazne obavljali su najteže fizičke poslove. Radili su u kamenolomu, leti na temperaturi i do 40 stepeni, a zimi po jakim burama. Zatvorenici su se delili na „bandu“ i „revidirane“. Svako veče održavani su sastanci, što je predstavljalo priliku da pripadnici „bande“ revidiraju svoje staljinističke stavove. Većina logoraša pod fizičkim i psihičkim pritiskom bila je slomljena i veoma brzo tražila da bude primljena među „revidirane“. Sastanci logoraša bili su „demokratski“, pod nadzorom stražara, gde se javno diskutovalo o svakom pojedincu, njegovoj iskrenosti i „napretku“. Često su bili kažnjavani oni koji su se slabo ili nikako javljali za reč. „Revidirani“ su imali bolji položaj, radili su lakše poslove kao što je bilo vađenje ili klesanje kamena, dok su ovi drugi bili zaduženi za njegov prenos do odgovarajuće lokacije. Ponekad, kad nije bilo dovoljno spremnog kamena za transport, logoraši su ono što je već bilo pripremljeno prebacivali s jednog mesta na drugo. Između ostalog, taj besmisleni posao kao i činjenica da su mučitelji u logoru bili njihovi dojučerašnji saborci, partijski pa i lični prijatelji, posebno su psihološki opterećivali svakog pojedinca.
Inače, logor je imao više paviljona, Staru i Novu žicu, Ženski logor i Petrovu jamu. Petrova jama je predstavljala mesto najvišeg stepena torture. Dobila je ime po Petru Komneniću, predsedniku skupštine Crne Gore, čoveku koji je tu odslužio svoju kaznu. Zatvorenici u tom delu logora bili su probrani i pripadali su eliti komunističke Jugoslavije. Generali, pukovnici i drugi visoki oficiri, kako vojske, tako MUP-a i UDB-e, spojeni s partijskim i političkim funkcionerima, od saveznih i republičkih ministara do nižih političkih instanci, predstavljali su odabrano i dobro izolovano društvo. Rukovodstvo logora je ove najviđenije zatvorenike planski sklanjalo od ostalih robijaša, kako ih svojim ugledom i eventualnim držanjem ne bi podstakli na otpor.
Međutim, uprkos svemu, postojali su i oni, doduše retki, koji nikad nisu popustili i koji i nakon višegodišnje torture nisu promenili svoje stavove. Odslužili su punu kaznu i nakon 1956. godine našli se na slobodi. Inače, postojala je praksa da oni koji su pušteni na slobodu moraju potpisati tri dokumenta: prvi da nikada neće pričati o dešavanjima na Golom otoku, drugi da će sarađivati sa UDB-om i treći da će na slobodi špijunirati druge logoraše. Time patnje golootočana i nakon izlaska iz zatvora nisu prestajale. Bili su prokazani i žigosani u društvu. Niko s njima nije smeo javno da se druži i sastaje, teško su dobijali bilo kakav posao. Živeli su u konstantnom strahu da će ih neko za nešto prokazati ili da nisu primetili nešto što će im UDB-a zameriti pa će ponovo završiti na Golom otoku. Neki od njih taj pritisak nisu mogli da podnesu. Psihički su se lomili, završavali u duševnim bolnicama, a pojedinci su čak izvršili samoubistvo. Takođe, moramo pomenuti da su članovi porodica ibeovaca bili izloženi snažnom pritisku da se odreknu svojih prokazanih rođaka. Traženo je od žena da se razvedu od muževa; ukoliko bi odbile, u najboljem slučaju bi ostale bez posla, a u najgorem bi i one završile na Golom otoku ili u nekom drugom kazamatu. U svakom slučaju, egzistencija porodica golootočana bila je ugrožena.
Na samom kraju moramo se pozabaviti i posebno važnim pitanjima: odakle tolika mržnja i okrutnost, zašto je sve moralo poprimiti razmere užasa? Odgovore smo delimično dobili od samih aktera tih događaja, a posebno od onih koji su se s vremenom pokajali. Milovan Đilas je istakao možda i najvažniju stvar za razumevanje suštine Golog otoka. Ključni zadatak partije bio je da predupredi svaku solidarnost između zatvorenika. U međuratnom periodu, tokom robije, komuniste je čuvala međusobna solidarnost koju tadašnja policija nije uspela razbiti. Zato se na Golom otoku primenjivao princip psihofizičkog zlostavljanja u kome su sami logoraši učestvovali. Uspostavljena je svojevrsna samouprava unutar logora, gde bi se oni koji su prvi revidirali stavove nagrađivali boljim pozicijama. Posle bi se ti isti logoraši dokazivali, sprovodeći još snažnije nasilje nad onima koji su u logor tek pristigli. Strah da se ne vrate u podređen položaj, kao i potreba da se dokažu pred nadeđenima, te pojedince činili su posebno okrutnim. Plan kreatora logora time je potpuno uspeo. Svaka eventualna solidarnost i saradnja među zatvorenicima bila je odmah sasečena. Moramo, na sve to, dodati i uticaj materijalističke komunističke ideologije, one u kojoj cilj opravdava sredstva, a pobeda sopstvenih ideoloških postulata, za koje niti jedna cena nije previsoka, predstavlja imperativ. Kada takva ideološka shvatanja i komunističku indoktriniranost spojimo s balkanskom primitivnošću i okrutnošću, očigledno ni najgora zverstva nisu nemoguća. Goli otok je to pokazao na delu.
IZVORI I LITERATURA
Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, knj.I‒III, Rijeka, 1981‒1984.
Vladimir Dedijer, Izgubljena bitka Josifa Visarionoviča Staljina, Sarajevo, 1969.
LJubodrag Dimić, Jugoslavija i Hladni rat: ogledi o spoljnoj politici Josipa Broza Tita: (1944‒1974). Arhipelag: Beograd, 2014.
Petranović Branko, Istorija Jugoslavije: Socijalistička Jugoslavija 1945‒1988, Beograd 1988.
Đoko Tripković, Zapadne sile i konflikt Tito‒Staljin 1948. godine. Jugoslovenski istorijski časopis: organ Saveza istorijskih društava Jugoslavije. Knj. 24, str. 137‒150, Beograd, 1996.
Milinko B. Stojanović, Svjedočanstva golootočkih zločina. Stručna knjiga: Beograd, 1993.
Dragoslav Mihajlović, Zatočenici Golog Otoka: registar lica osuđivanih zbog Informbiroa : dokument Uprave državne bezbednosti FNR Jugoslavije. Arhiv Srbije: Institut za savremenu istoriju: Beograd, 2016.
Dragan Marković, Istina o Golom otoku. Narodna knjiga: Partizanska knjiga: Beograd, 1987.
Ostavi komentar