Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Završetak Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza i nekadašnjeg Varšavskog pakta nisu doprineli stabilizaciji odnosa u svetu. Osećaj trijumfalizma na Zapadu – posebno u SAD iz perioda devedesetih godina prošlog veka (setimo se Fukujaminog ogleda o kraju istorije), ubrzo je ustuknuo pred sve složenijim problemima savremene epohe. Danas je jasno da okončanjem Hladnog rata bazični problemi koje je nametnuo proces globalizacije nisu rešeni. Nastojanje jedne grupe autora da ovaj proces ideološki uobliči – vodeći prvenstveno računa o interesima transnacionalnih kompanija, u vrhunskim naučnim krugovima odbačeno je kao „još jedna ideološka utopija“. Naime, postupak prenošenja tipično državnih nadležnosti na nedržavne aktere – koji je započeo još pre nekoliko decenija, pokazao se kao izuzetno rizičan ali i negativan za celinu odnosa u svetu. Kao faktor destabilizacije međunarodne politike označene su SAD i „samocentrična priroda njene politike“ koja posle „pobede u Hladnom ratu“ nije bila u stanju da ostatku sveta ponudi jedan konzistentan model odnosa koji bi koliko-toliko bio univerzalno prihvaćen.
Farid Zakarija, uticajni analitičar SIO, nedavno je postavio retoričko pitanje: Šta je srušilo američko stoleće? On ističe „da je američka hegemonija u posthladnoratovskoj eri bila drugačija od svega što je svet video još od doba Rimskog carstva“, kao i da su je početkom devedesetih godina prošlog veka teško uočavali i u vašingtonskim analitičkim krugovima. Kao izuzetak navodi esej Čarlsa Krauthamera Unipolarni momenat iz 1990. godine u kojem ovaj autor, i pored trijumfalističkog narativa, ipak ukazuje na ograničeno trajanje američke hegemonije predviđajući da će veoma brzo Nemačka i Japan – dve rastuće regionalne supersile, početi da vode spoljne politike nezavisne od Sjedinjenih Država. Mada je i veteran američke politike Henri Kisindžer 1994. godine u knjizi Diplomatija predvideo pojavu multipolarnog doba, Zakarija zastupa stanovište da je Amerika na spektakularan način proćerdala svoju „izvanrednu svetsku poziciju“ koja je trajala od rušenja Berlinskog zida 1989. godine do kolapsa izazavanog Drugim zalivskim ratom 2003. godine. Povezujući kraj američke supermacije s međunarodnim sistemom u kojem su duboke strukturne sile neumoljivo delovale protiv bilo koje nacije koja bi akumulirala toliko moći, on u američkom slučaju uočava i zapanjujuće načine na koje je Vašington – sa pozicija bez presedana – ispustio svoju hegemoniju,zloupotrebio svoju silu, gubeći pritom saveznike i hrabreći neprijatelje. Zakarija posebno ukazuje na odluke Vašingtona posle 11. septembra koje su doprinele gubitku američke pozicije u svetu, prvenstveno na trend napuštanja međunarodnih sporazuma od Buša mlađeg do Trampa što „razbija moral i politički autoritet SAD“ čak i među savezničkim državama, poput Kanade ili Francuske.
Nema sumnje da svi relevantni pokazatelji (ekonomski, demografski, duhovni) navode na zaključak o krahu „amerikanocentrične“ slike sveta. Na horizontu se pojavljuje jedan novi model svetskih odnosa – multipolarizam, koji proizilazi prvenstveno iz rastuće ekonomske i vojne moći evroazijskih kolosa Kine, Rusije iIndije, a što nameće potrebu za drugačijim pozicioniranjem i ostalih činilaca svetske politike – poput država EU, islamskog sveta, Afrike i Latinske Amerike. Za razliku od pojma bipolarizma koji je svojevremeno preuzet iz geografije i fizike, multipolarizam je pojam i fenomen čija naučna obrada tek predstoji.
Trampizam
Izbor Donalda Trampa za 45. predsednika SAD izazvao je ogromnu pažnju širom sveta. Nema sumnje da je njegova pobeda, nezavisno od ličnih simpatija i antipatija, probudila nadu milionima ljudi u Americi i širom sveta. NJegov iznenađujući izbor 2016. godine posledica je nezadovoljstva ogromnog broja Amerikanaca ekonomskom situacijom čije se posledice ispoljavaju i u drugim segmentima američkog društva. Kao što je poznato, Trampova pobeda je ozbiljno narušila dotadašnje funkcionisanje američkog političkog duopola (izraz S. Trifkovića) kao jedne vrste prećutnog dogovora dve ključne političke stranke (demokrata i republikanaca) o načinu funkcionisanja sistema u kojem zapravo suštinske odluke donosi tzv. duboka država. Reč je o otuđenom centru uticaja koji je do skoro svoju neograničenu moć zasnivao na delovanju obaveštajne zajednice, moćnih vojnih kompanija i uticajnih medija u njihovom vlasništvu, a radi ostvarenja interesa korporacijskih vrhova koji su svoje ciljeve često projektovali izvan Amerike. Otuda je Trampov najvažniji slogan tokom kampanje bio : „Amerika na prvom mestu“.
Nakon prvog četvorogodišnjeg mandata u Beloj kući ishodi Trampovog rvanja sa „dubokom državom“ nisu spektakularni. Nema dileme da je više svojom retorikom i pojavom, a manje konkretnim potezima, američki predsednik produbio podele u tamošnjem društvu. Prema nekim pokazateljima, čak 95% manjina glasa za kandidate Demokratske partije. Širom SAD u protekle četiri godine zabeležen je niz incidenata na rasnoj osnovi, a u levoliberalnim medijima predsednik Tramp suočava se s nezapamćenom medijskom satanizacijom i optužbama za „seksizam, rasizam i fašizam“. Američki pisac Čarls Simić je prilikom boravka u Srbiji govorio da se, posle izbora Trampa, Amerika nalazi na ivici građanskog rata. Ne ulazeći ovom prilikom detaljnije u objašnjenje protivrečnosti samog američkog društva, koje su postojale i pre Trampovog predsednikovanja, mišljenja smo da je njegovu orijentaciju potrebno posmatrati u jednom širem epohalnom kontekstu čiji sadržaj nameće proces globalizacije, a koji se savremenoj Americi na neki način vraća u obliku bumerang-efekta. Osmišljen krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. veka kao jedna vrsta manevra koja je trebalo da reši unutrašnje protivrečnosti tadašnje Amerike, globalizacija se danas manifestuje kao proces koji sve više poprima obeležja Istoka, i kao takav objektivno ugrožava vitalne američkeprivredne i geopolitičke interese. U vezi s tim, Trampova spoljna politika je još uvek nedovoljno jasno artikulisana, između ostalog i zbog različitih interesa u strukturama same američke države. To je posmatrano iz ove perspektive najveća opasnost po savremeni svet jer iz vizure drugih država američka politika deluje nepredvidivo.
Farid Zakarija navodi da su „Trampovi instinkti džeksonijanski“, iz čega proizilazi zaključak da je on„nacionalista, protekcionista i populista“, odlučan da „Ameriku stavi na prvo mesto“. Pod Trampom, SAD su se povukle iz Transpacifičkog partnerstva, potom iz angažovanja u Aziji (izuzetak je Severna Koreja), a u toku je ipostupak razilaženja s Evropom. Po Zakariji, odnos SAD prema Latinskoj Americi meri se zadržavanjem imigranata (Meksički zid) ili osvajanjem glasova na Floridi, dok jebliskoistočna politika „poverena Izraelu i Saudijskoj Arabiji“. Za razliku od Zakarije čiji je pogled ipak ograničen američkim levoliberalnim svetonazorima, zanimljivo opažanje događaja u svetu nam stiže iz pera italijanskog filozofa leve orijentacije Franka Berardija Bifa, za kojeg je trampizam „novi oblik fašizma“ čija je podloga u Evropi, kao i u Americi, masovna nezaposlenost i radnički očaj, a za šta su najviše odgovorne vlade „levog centra“ koje su devedesetih godina prošlog veka prihvatile ideologiju neoliberalizma i tako urušile evropski socijalni sistem. Italijanski filozof smatra da će pokretači sledećeg ustanka i procesa oslobađanja biti „kognitivni radnici, globalna Silicijumska dolina, sto miliona ljudi koji svakodnevno stvaraju i transformišu globalnu mrežu, i imaju moć da reprogramiraju i onesposobe ovu globalnu mašinu“.
Sinizam
Inicijativa „Pojasa i puta“ kao manifestacija osobenog vida „kineskog globalizma“ predstavlja završnu fazunezapamćene privredne i društvene transformacije ove zemlje koja je započela još sedamdesetih godina prošlog veka. Raspad sovjetsko–kineskog savezništva bio je glavni razlog približavanja Kine i SAD i samim tim uključenja ove države u svetski privredni sistem. Kina je 1971. godine postala stalni član Saveta bezbednosti UN-a, a posle posete američkog predsednika Niksona Pekingu 1972. godine stvoreni su uslovi za uspostavljanje diplomatskih odnosa, koji su od 1979. godine prerasli u strateško partnerstvo. Krajem sedamdesetih godina dogodilo se i da je Kina primenom savremenih agrotehničkih mera, u dva uzastopna poljoprivredna ciklusa, uspela da samostalno prehrani svoje stanovništvo. Od tada do danas obim kinesko–američke trgovinske razmene neprekidno je rastao pa je na primer2012. godine dostigao cifru od preko 500 milijardi dolara, uz međusobne investicije od preko 100 milijardi dolara. Ovaj podatak bio je jasan signal za vašingtonsku administraciju da je planirani koncept „obuzdavanja Kine“ i njenog svođenja na „regionalnu silu“ doživeo potpuni neuspeh (videti opširnije u: Z. Bžežinski, Velika šahovska tabla, 1999).
Posle završetka Hladnog rata, Kina je nastavila da sprovodi politiku unutrašnje stabilizacije koja je na privrednom planu značila minuciozno državno planiranje uz elemente tržišne ekonomije. Naročita pažnja posvećena je razvoju saobraćajne infrastrukture koja je bila u funkciji povezivanja sa onim regionima u kojima su poput Tibeta ili Sinkjanga postojale separatističke tendencije. Sve to omogućilo je i planske unutrašnje migracije hanskog stanovništva ka ovim područjima i postepenu promenu njihove etničke slike. Ovome treba dodati da je Kina, koristeći atmosferu koja je u međunarodnim odnosima nastala posle događaja od 11. septembra, uspela da u Savetu bezbednosti UN-a stavi na listu terorističkih organizacija „Islamski pokret istočnog Turkestana“ koji se zalaže za stvaranje samostalne države u regionu Sinkjanga (septembar 2002. godine). U velike uspehe kineske diplomatije svakako treba ubrojiti i povratak Hongkonga (1997) i Makaoa (1999) pod puni državni suverenitet, čime je stavljena tačka na istoriju kolonijalističke vladavine ovim oblastima.
Početkom ovog veka kineska diplomatija je ušla u novu fazu delovanja. Svakako najvažniji događaj je potpisivanje kinesko-ruskog ugovora o prijateljstvu (jul 2001. godine) koji predstavlja temeljni dokument kojim se regulišu međusobni odnosi u 21. veku. Zajednički interes je stabilizacija prilika u Evroaziji, regulisanje međugraničnih eventualnih sporova, kao i višedimenzionalna saradnja u mnogim privrednim sektorima – posebno u oblasti gasne infrastrukture. Složena vojnobezbednosna pitanja rešavaju se na najvišem nivou u okviru ŠOS–a, a zajednički privredni interesi usklađuju kroz delovanje geoekonomskog saveza BRIKS-a. Na taj način stvorene su pretpostavke za realizaciju globalnog geopolitičkog koncepta „Jedan pojas – jedan put“. Za kineske eksperte međunarodnih odnosa proces globalizacije je „tendencija koju nijedna zemlja ne može da izbegne“. Iz ovog uverenja proistekao je koncept „velike diplomatije“ koji Kina dosledno sprovodi.
Savremeni „kineski globalizam“ po svemu sudeći proizilazi i iz jedinstvenog metafizičkog razumevanja sveta o kojem piše Žao Tinjang, istraživač Kineske akademije društvenih nauka. Kao autor kapitalne studije Tianxia: Tous sous un meme ciel (2016) on nas uvodi u fascinantan konceptualni most koji „drevnu Kinu povezuje sa globalizacijom 21. veka“. Prema Tinjangu, tjensja sistemdinastije Žou (1046–256) u suštini je teorija (koncepcija) nastala u drevnoj Kini, ali koja nije isključivo vezana za kinesko podneblje, već se prostire daleko izvan te zemlje kako bi rešavala univerzalne probleme u „procesu dinamične formacije koji asocira na globalizaciju“. Kineski stručnjak ukazuje na to da se koncept tjensja odnosi na „svetski sistem u kojem je svet pravi politički subjekat“, nasuprot zapadnjačkoj imperijalističkoj vizuri u kojoj je svet oduvek bio „objekat osvajanja, dominacije i eksploatacije, a nikada politički subjekat po sebi“. Baš zato nam je potrebna viša i sveobuhvatnije ujedinjujuća vizija od nacionalne države, ili – kako bi rekao Lao Ce, potrebno nam je da „vidimo svet sa njegove tačke gledišta“. Zaranjajući do najdubljih korena kineske kulture, Tinjang pokazuje da je ideja da nema ničega izvan tjensje suštinskimetafizička, jer tjen (nebesa) postoje svuda. Prema tome i „podnebesje“, kako je Konfučije rekao, mora biti isto, kako bi bilo u skladu sa nebesima. Posebno intrigantna je Tinjangova dekonstrukcija teorije progresa koja vezana za logiku hrišćanstva postaje zapadno „ideološko sujeverje“ u okviru kojeg se „svet tretira kao ratoborni entitet, sa grupama plemena koja su međusobno suprotstavljena“. Tako je (zapadna) misija osvajanja sveta uništila a priori integritet koncepta ‘sveta’ koji je izgubio svoj sakralni (svešteni)karakter kako bi postao bojno polje posvećeno univerzalnom dostignuću hrišćanstva. Otuda je zadatak savremenog „kineskog globalizma“, između ostalog, i u reafirmaciji „koncepta sveta“ u skladu sa drevnim kineskim metafizičkim poimanjem istorije.
Putinizam
Aktuelni položaj Rusije na međunarodnoj sceni posledica je turbulentnih dešavanja izazvanih raspadom (razbijanjem) Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina prošlog veka. Predsednik Putin svojevremeno je u jednom obraćanju naciji urušavanje velike države nazvao „geopolitičkom katastrofom“. Mišljenja smo da bez obzira na izvestan i logičan sentiment koji u javnosti postoji prema sovjetskoj eri, savremena ruska društvena i politička misao stoji na stanovištu o neminovnosti raspada SSSR–a. Zanimljivo je da je u delu sovjetskog komunističkog vrha još 1958. godine procenjeno da je „sovjetska imperija neodrživa“, prvenstveno iz ekonomskih ali i iz strategijskih razloga. Ogroman pritisak koji je za vreme Hladnog rata objedinjeni Zapad vršio na Sovjetski Savez ovakva uverenja dodatno je snažio, naročito u vrhu čuvenog KGB–a koji je bio intelektualno i obaveštajno jezgro sovjetskog sistema. Uključenje Kine u „svetski privredni sistem“ podstaklo je dodatnu „izolaciju“ Sovjetskog Saveza, a Reganova najava „ratova zvezda“ i neuspeh vojne misije u Avganistanu, osećaj da se nešto radikalno mora preduzeti. Otuda je pojavu Gorbačova i koncepciju „glasnosti“ potrebno tumačiti i u tom kontekstu. Ono što je nesporno jeste činjenica da je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, uporedo sa „samoraspuštanjem Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza“, nastala Rusija – država koje na međunarodnom planu nije bilo od Revolucije 1917. godine. Određeni autoritadašnja dešavanja unutar Rusije opisuju kao „drugu rusku revoluciju“ samo u istorijskom smeru koji je suprotan u odnosu na komunističku revoluciju s početka 20. veka. Nema sumnje da je tokom devedesetih godina prošlog veka rusko društvo doživelu ozbiljnu regresiju koja se ispoljavala kroz radikalnu promenu vlasništva, nastanak oligarhijskih struktura, veliki pad životnog standarda i degradaciju uloge države na unutrašnjem i međunarodnom planu. Na razvalinama jedne mastodontske države nastajao je novi sistem društvenih odnosa koji je krajem poslednje decenije 20. veka pretio da dovede u pitanje suverenitet Rusije i elementarnu egzistenciju ruskog naroda. Dolaskom Vladimira Putina i nove političke garniture taj proces je zaustavljen. Aleksandar Zinovjev je ovo razdoblje u Rusiji nazvao erom „putinizma“.
Osnovna karakteristika „putinizma“ je obnova ruske državnosti na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu. Rusija je uprkos nepovoljnom međunarodnom položaju i zapadnim kritikama na račun „prekomerne upotrebe sile“ suzbila radikalne terorističke elemente na Kavkazu (Čečenija, Ingušetija), ali i separatističke tendencije u regionima Dalekog istoka koje su bile pre svega posledica teške ekonomske situacije. Na ekonomskom planu odvijao se proces ponovnog podržavljenja naftno-gasnih resursa, čime su stvorene pretpostavke za povećanje životnog standarda stanovništva, ali i modernizaciju ukupne ruske privrede. U veoma kratkom periodu ruske vojne snage su osposobljene za zaštitu strateških interesa zemlje i izvan njenih granica (Abhazija, Južna Osetija, Krim, Sirija), što je dodatno ojačalo njen međunarodni autoritet. Uprkos privrednoj izolaciji zemlje koju podstiču SAD i EU zbog navodne „agresije u Ukrajini“, predsednik Putin je kao najuticajnija svetska ličnost uspeo da ojača stratešku saradnju sa Kinom i tako učvrsti stabilnost u najvećem delu Evroazije. Rusija je i na putu da obnovi svoj nekadašnji uticaj u islamskom svetu i Latinskoj Americi. Geopolitika gasa svakako je važan argument i u odnosima sa Evropom (Severni tok 1 i Severni tok 2).
Nema sumnje da je realizacija ruskih strateških interesa umnogome uslovljena njenom privrednom strukturom koja još uvek ne sadrži potrebnu razvojnu komponentu (izuzetak su istraživanja u vojnoj industriji). Za Rusiju je veliki balast i socijalno-penzioni sistem nasleđen iz sovjetskog perioda, zatim nepovoljna demografska situacija, ali i oligarhijske strukture nastale za vreme jeljcinske epohe koje povremeno podstiču nezadovoljstva u širim društvenim slojevima. Ipak, u svojim glavnim crtama „putinizam“ se u društvenom i političkom praksisu pokazuje kao osobena verzija „ruske stabilokratije“ i kao takav dugo vremena neće imati ozbiljnu političku altenativu.
Resuverenizacija
Poznati američki teoretičar Samjuel Hantington je posle spektakularnih terorističkih napada od 11. septembraistakao „da mi prisustvujemo razaranju još jedne ideološke utopije“ (ideologije globalizma). Tako je samo deceniju posle okončanja Hladnog rata urušena predstava o tome da se svetom može upravljati iz jednog centra uticaja. Podsetimo, oba globalistička projekta u 20. veku težila su preuređenju društvene stvarnosti polazeći od njegove klasne strukture, odnosno postavljajući ekonomska pitanja u središte svojih teorijskih razrada. Za razliku od marksističko–lenjinističke vizije preuređenja svetskog društva s proleterijatom kao avangardnom revolucionarnom snagom, ili nacističke ideje o mesijanskoj ulozi nemačkog naroda, savremena verzija zapadnjačkog globalizma je prelaz u „postnacionalnu epohu“ zasnivala na „konceptu svetskog tržišta“ u čijem su središtu interesi transnacionalnih korporacija.
Ideolozi „novog svetskog poretka“ još sedamdesetih godinaprošlog veka proglasili su nacionalnu državu „arhaičnom ustanovom“ zalažući se za postepen prenos javnih ovlašćenja na transteritorijalne činioce, pre svega u domenu finansija, investicija i regulisanja radnih odnosa. Na taj način država postaje i formalnopravno vlasništvo multinacionalnih kompanija. Kanadski profesor Pjer Valije je krajem sedme decenije prošlog veka ovu tendenciju u zapadnoj politici definisao „kao jedan moderni oblik imperijalizma, koji počiva na tehnofašizmu“. Na opasnosti od „tržišne utopije“ upozoravali su posebno evropski autori smatrajući da ona vodi globalnoj socijalnoj krizi. Sve to u svetu se zapravo i dogodilo od 2008. godine do danas.Naš vrhunski intelektualac Smilja Avramov upozoravala je da bi bilo veoma rizično potceniti one snage koje stoje iza kulisa svetske politike, uz napomenu da se centri transteritorijalizovanih finansija ne predaju tako lako. Aktuelni događaji u svetu ovu činjenicu nedvosmisleno potvrđuju (videti opširnije u: M. Bulatović, Nevidljivi lanci. Moć nepostojećeg novca, 2018).
Ipak, posle 2008. godine, a naročito posle izlaska Velike Britanije iz Evropske unije i pobede Trampa na predsedničkim izborima u Americi 2016. godine, utisak je da se nezaustavljivo uspostavlja jedan izmenjeni svetski poredak u čijoj će osnovi biti suverene države. Na ovakav zaključak upućuju ne samo opisani procesi u SAD, Kini i Rusiji već i političke tendencije u ostatku sveta kao što su: jačanje suverenističke desnice u Evropi, pojava nacionalističkih režima širom Latinske Amerike, izvesna emancipacija islamskog sveta, spektakularan tehološki razvoj Indije i dr.
Razume se da je analizi savremenih međunarodnih odnosa poželjno pristupiti na jedan nov multidisciplinaran način. Ovo tim pre jer istorijska iskustva navode na zaključak da u kriznim vremenima racionalnost nije jedini činilac odlučivanja. U okolnostima kraha „zapadnocentrične slike sveta“ i krize legitimitetatamošnjih institucija, najveći izazov za savremeni svet biće njihova stabilizacija. Za svet koji je nesumnjivo ušao u novu fazu „globalne međuzavisnosti“ imerativ vremena je izgradnja jednog drugačijeg međunarodnog ambijenta koji je moguće uspostaviti samo na osnovu strogih pravnih i moralnih normi koje bi morale da budu univerzalno prihvaćene.
Literatura: Aleksandar Zinovjev, Slom ruskog komunizma,BIGZ, Beograd 2003; Milorad Vukašinović, Trenutak istine, Evropa – nacija, Beograd 2006; Smilja Avramov, Trilateralna komisija, IGAM, Beograd 2008; Momir Bulatović, Nevidljivi lanci. Moć nepostojećeg novca, Laguna, Beograd 2018.
Ostavi komentar