Autorka: msr LJiljana Dragosavljević Savin, istoričar
Petrovaradinska tvrđava spada u red najočuvanijih i najlepših velikih fortifikacijskih objekata u Evropi. Ovo kolosalno utvrđenje sa posadom je za ondašnju ratnu tehniku bilo neosvojivo. NJena površina iznosi 112 hektara, a dužina podzemnih vojnih četverospratnih galerija nestvarnih 16 km. Tvrđava je imala „vodeni grad“, odnosno kanale između bedema koji su, prema potrebi punjeni vodom iz Dunava, kao i gornju tvrđavu, koja je danas turistička atrakcija. Zbog svega navedenog ne čudi što je ovaj bastion poneo naziv Gibraltar na Dunavu, dok Novosađani vole da joj tepaju đava. Iza Petrovaradinske tvrđave prema Sremskoj Kamenici manji potes naziva se Trandžament (franc. tranchee – rov, zemljana barikada), a deo prema Sremskim Karlovcima Puckaroš.
Petrovaradinska stena sa svojim dominantnim položajem u čitavoj Panonskoj niziji, oduvek je privlačila ljude. Starija arheološka istraživanja potvrdila su da najstariji ostaci pronađeni na ovom prostoru datiraju iz perioda neolita (oko 4.500 god. pre nove ere), ali novija saznanja pomeraju ovu granicu na period 19.000-15.000 god. pre nove ere. To je period kasnog ili mlađeg paleolita, kada su se ljudska staništa uglavnom nalazila u pećinama. Ovde je postojalo utvrđeno naselje još u vreme vučedolske kulture, što nam govore pronađeni bedemi iz tog vremena, koji su bili ojačani koljem i palisadama. Stoga, možemo reći da čovek naseljava Petrovaradinsku stenu u kontinuitetu od praistorije do danas.
Početkom 1. veka pre nove ere područje Petrovaradina naseljavaju Kelti, da bi ih dva veka kasnije smenili Rimljani, koji utvrđuju granicu na Dunavu i podižu utvrđenje Kuzum (lat. Cusum), na području između današnjeg Petrovaradina i Sremske Kamenice. U to vreme se na Petrovaradinskoj steni nalazila osmatračnica za utvrđenu Rimsku granicu Limes, koja je odolevala napadima raznih osvajača. Dobro organizovanom signalizacijom, kratka poruka iz ovih krajeva bila bi primljena u Rimu za svega 1 čas i 30-ak minuta. U petom veku čitavo ovo područje razorili su Huni. Padom Zapadnog rimskog carstva 476. god, Vizantija (Istočno rimsko carstvo) je na ovim isturenim tačkama učvrstila svoje granice i na mestu Kusuma podigli svoje utvrđenje. U ranijim izvorima to vizantijsko utvrđenje je pogrešno nazvano Petrikon. Danas je nauka dokazala da je Petrikon naziv, ne za Petrovaradin, već za Banoštor. Banoštor je na mađarskom nosio naziv „Ko”, odnosno kamen, a grčki ekvivalent je „petros”, što znači kamen, stena.
O nastanku imena Petrovaradin postoji nekoliko legendi. Jedna kaže da je ime nastalo kombinacijom više reči: „Petra” na latinskom znači stena, „var” na mađarskom znači grad i „din” na turskom vera. Iz toga je izvedeno Petrovaradin, „grad na steni, čvrst kao vera”. Ovo je skoro pa opšteprihvaćen podatak, koji se često može pročitati. Druga, pak, legenda kaže da su Dunavski duhovi noću rušili most koji bi danju majstori gradili, i da bi ih odobrovoljili žrtvovali su dečaka po imenu Petar Varadi. Ova legenda je suviše slična onoj o zidanju Skadra na Bojani. Sada da se vratimo onom što istorijska nauka kaže… Naime, 1213. god. izvršen je atentat na mađarsku kraljicu Gertrudu, majku kralja Bele IV. Jedan od zaverenika je bio izvesni Petar Ban, sin Turveja ili Toraja, koji je imao velike posede sa obe strane Dunava, znači na mestu današnjeg Petrovaradina i Novog Sada. Smatra se da je upravo po njemu nastao naziv Petrovaradin, koji se u srednjem veku koristio za posede sa obe strane Dunava. Nad njim i njegovom porodicom izvršena je egzekucija, zbog učešća u atentatu. Kralj Bela IV će Petrove posede kasnije pokloniti novoosnovanom cistercitskom samostanu. Inače, o ovom događaju govori čuveni pozorišni komad „Bank ban” Jožefa Katona, na osnovu koga je Ferenc Erkel 1861. god. napravio istoimenu operu.
Prekretnicu u istoriji Petrovaradina predstavlja godina 1235, kada je ugarski kralj Bela IV ovde naselio monahe – cistercite (lat. ordo cisterciensis), iz pokrajine Šampanj u Francuskoj. Inače, cisterciti su monaški red, nastao u krilu katoličke crkve u 12. veku, koji je težio obnovi izvornog benediktinskog monaštva. Bela IV je 1237. god izdao povelju, kojom potvrđuje da je te godine osnovan samostan cistercita na Petrovaradinu i nabrajaju se njegovi posedi (a to je današnje Sajlovo, Rumenka, teritorije od Slane bare ka Telepu i Adicama). Stoga možemo reći da je ova povelja izuzetne važnosti i da je to jedna od rođendanskih povelja grada Novog Sada, pored one izdate pet vekova kasnije, od strane Marije Terezije. Time zapravo počinje istorija cistercita na Petrovaradinu. Tokom čitavog srednjeg veka ovde je bila cistercitska opatija Belafons (Beli izvor) i samostan Blažene Device Marije. Opatija je bila čuvena i po sremskom vinu iz Petrovardina, koje je bilo svojevrsni brend. Uoči Mohačke bitke 1526. god. nestala je nekadašnja bogata opatija, a sremsko vino je preneto u Tokaj. U to vreme je izgrađena prva veća vojna tvrđava u okviru župe cistercitskog manastira, u cilju zaštite od Tatara.
Petrovaradinska tvrđava dobija sve veći značaj sa pojavom novih osvajača – Turaka Osmanlija. U Petrovaradinu je 1463. god. mađarski kralja Matija Korvin sklopio ugovor sa Mletačkom republikom i razgovarao sa vlastelom oko odbrane od Turaka. Mađarski kralj Vladislav II takođe posećuje Petrovaradin i raznim olakšicama podstiče sakupljanje radne snage za popravku kula i bedema na tvrđavi. Nadbiskup Petar Varadi 1501. god. uz velike napore uspeva da obnovi tvrđavu. Petrovaradinska tvrđava u srednjem veku sastojala se iz spoljašnjeg i unutrašnjeg dela. Tako nam govori najstariji sačuvani plan iz 1688. god. Spoljašnji zid je bio utvrđen sa dve polukule i spoljnim potpornim stubovima i opasan dubokim rovom. Glavna kapija tog spoljašnjeg zida imala je mali pokretni drveni most, a onda je nasuti put vodio do kapije unutrašnje tvrđave, koja je bila pravougaonog oblika. U unutrašnjem gradu stajala je velika crkva sa dva tornja, okrenuta ka istoku, a sa obe strane nalazile su se okrugle cisterne za vodu. Komandantova palata nalazila se u severozapadnom delu unutrašnje tvrđave. Na levoj obali Dunava nalazio se mostobran, oko koga je bio rov ispunjen vodom.
Petrovaradin postaje sve značajnije naselje, koje se u pisanim izvorima tog vremena naziva Varoš Varad. Inače, prvi pomen Petrovaradina, kao i današnjeg Novog Sada, pod nazivom Varadinum Petri, nalazimo kod arapskog geografa i kartografa Muhameda el Idrizija, polovinom XII veka. On je bio u službi kod sicilijanskog kralja Rožera Drugog. Godine 1521. god. ugarski pisac i crkveni prelat Antun Vrančić pominje ovo naselje i to pod nazivom Stari Petrovaradin.
Pred opasnošću od Turaka zapovedništvo nad Petrovaradinom preuzeo je Pavle Timori, raniji zapovednik Budimskog grada. NJegovi zahtevi za pojačanjem u vojsci i novcu nisu stizali. Umesto pomoći, od kralja Lajoša II, stiže samo uputstvo da se sa glavnim snagama prebaci na levu obalu Dunava, a zapovedništvo nad tvrđavom prepusti Đorđu Alapiju. Turska vojska od 40.000 ljudi, predvođena velikim vezirom Ibrahim-pašom, stiže pod zidine Petrovaradina 13. jula 1526. god. Sultan Sulejman Veličanstveni se sa glavninom svojih snaga ulogorio nadomak Iloka. Opsada je trajala do predaje preživelih članova posade 27. jula 1526. god. Petrovaradin će ostati u turskim rukama sve do Velikog bečkog rata (1683-1699). Turska vladavina će potrajati 161. godinu i u tom periodu tvrđava zadržava srednjovekovnu formu, uz izvesnu adaptaciju i dogradnju.
Jedan od najpoznatijih osmanskih istoričara u XVI veku, Kemal-paša-zade, ovako je pisao o opsadi Petrovaradina: „Na obali dunavskoj beše jedan grad, imađaše jake šančeve i čvrste bedeme… ubojni vojvoda stigne pod spomenuti slavni grad i opkoli ga. Od crvenih zastava pravovernih boraca tako se promeniše okolne poljane, kao da su se pretvorile u same leje od lala… mudar paša sa svojom vojnom četom zauzeo je položaj prema gradu, a mnogobrojna konjica prekrila je okolinu kao reka kada se prelije… Bedemima zaklonjeni nevernici su pozvani da se predadu, ali kada oni i dalje stalni ostaše pri svom jogunluku, nepokornosti i buntovništvu, mudri i iskusni paša naredi viteškim emirima da bombarduju grad… Neustrašiva vojska je iz dana u dan sipala ubojitu vatru i grad bombardovala… Lagumari otvoriše legume i dopreše do pod grad, čeličnim čekićima jak temelj mu podriše i snagu mu poljuljaše… tada napuniše barut među grede, da se raspadnu bedemi… Kada para od strela, kao crni oblak pokriše horizont… te od bela dana postade crna noć za oči dušmanske, tada u lagumima barut zapališe… grad koji je dosada tako čvrsto stajao kao planina i odmah se poljulja iz temelja… jake i čvrste kule najedanput u vazduh odleteše… Nevernici su pušteni na veru da goli i bez oružja pređu na suprotnu stranu na teritoriju Segedina. Nevernici su otišli u kamenito segedinsko polje. Sulejman je zatim naredio da poginule janjičare ćehaje, age janjičara, vezire i sve ostale izginule borce sahrane. Zatim su preduzete najnužnije mere da se grad snabde najpotrebnijom opremom i da se tvrđava popravi.“ Brojni putopisci koji su plovili Dunavom u vreme turske vladavine, ostavili su nam zanimljive i dragocene opise Petrovaradina. Češki istoričar Hans Dernšvam je 1533. god. zapisao da je grad veoma beo i da mu izgleda čvrst. Mletački putopisac Mark Antonio Pigafeta takođe pominje mali, ali lep grad ograđen zidinama i kulama. On kaže da u tvrđavi žive samo Turci, da je stara hrišćanska crkva pretvorena u džamiju, a delimično i u skladište sa vrećama ječma i brašna. Luteranski teolog Stefan Gerlah, u drugoj polovini 16. veka, pominje da se u tvrđavi nalazi malo topova od kojih neki nose još grb cara Žigmunda Luksemburškog (1433-1437) i da osim „kukavih koliba” u kojima stanuju vojnici, tu nema šta da se vidi. Nešto kasnije 1587. god, pruski lekar i apotekar Rajnold Lubenau, Petrovaradin opisuje kao lepu tvrđavu, izvanredno sagrađenu, na stenovitom brdu, u krug sa lepim kulama i bedemima i opasanu dvostrukim zidinama između kojih se nalaze drvene kuće, a u sredini se ističe crkva. Ispod brda na kom je tvrđava, unaokolo se prostirala dugačka varoš u kojoj se nalazila hrišćanska crkva, na čijim vratima je stajalo Maria virgo mater Dei miserere mei. Pored tvrđave prostirali su se vinogradi, a na Dunavu su bile vodenice. Najpoznatiji turski putopisac Evlija Čelebija, sredinom 17. veka, Petrovaradin naziva ključem grada Budima i kaže: „Grad Varadin leži na obali reke Dunava; njegova citadel ima šestougaoni oblik, a nalzi se na jednom visokom brdu koje se diže nebu pod oblake. To je šedadovski, čvrst, nepristupačan i uistinu star grad. Mađarski istoričari su pisali da je podignut još u doba Aleksandra Makedonskog. Grad ima sedam velikih kuća; svi bastion izgrađeni su skladno. Sa strane grada nalazi se jedna kapija. U tvrđavi postoji svega dve stotine daskom pokrivenih kuća, bez ograda i bašča. Zatim Sulejman-hanova džamija, skladište municije, žitni ambari… Na jugoistočnoj strani nalaze se samo bregovi i po njima sve sami vinogradi.”
Petrovaradin je za vreme turske vlasti dobio status kasabe, pa je shodno tome morao imati han, odnosno karavansaraj, dućane, eventualno hamam, kao i druge ustanove koje bi joj dale muslimansko obeležje. Do sredine 16. veka u varoši pod tvrđavom popisano je 90 domaćinstava u kojima su živeli Srbi, a kasnije se pominju dve muslimanske mahale sa 128 domaćinstava, od čega je 35 hrišćanskih. Od zanatlija bilo je tu krojača, cipelara, sapundžija, sarača, mutavdžija. Stanovništvo se bavilo trgovinom, brodarstvom i poljoprivredom. Hrišćani su brinuli o funkcionisanju skele na Dunavu, a u ratno vreme o pontonskom mostu, zašto su zauzvrat bili oslobođeni određenih nameta.
Za vreme Velikog bečkog rata (1683-1699) turska vojska se, nakon neuspele opsade Beča, počela povlačiti i napuštati većinu gradova, uključujući i Petrovaradin. Carska austrijska vojska stigla je u Petrovaradin 18. jula 1688. god. Hitno se kreće sa pripremama za izgradnju novog odbrambenog objekta, jer je predstojala još duga borba za prevlast u podunavlju i na Balkanu. Turci će na kratko povratiti Petrovaradin 1690. god, ali nakon poraza kod Slankamena (17. avgusta 1691) i kod Sente (1697) izgubili su pozicije u čitavom Sremu. Još jednom su opsedali Petrovardin 1694. god, ali usled loših vremenskih uslova su napustili opsadu. Tada nastupa duži predah od ratnih dejstava, koji će omogućiti sistematsku izgradnju nove tvrđave.
Rušenjem srednjovekovnih i turskih građevina 1692. god. postavlja se kamen temeljac današnje Petrovaradinske tvrđave. Idejni projekat potiče od francuskog vojnog arhitekte, markiza Sebastijana Vobena, koji je bio jedna od vodećih graditelja modernih tvrđava XVII i XVIII veka. Međutim, Voben nikada neće videti ovu tvrđavu. Po nepotvrđenim izvorima, idejni projekat je ukraden uz pomoć tadašnje špijunaže, a austrijski stručnjaci su ga primenili i modifikovali. Osnova kolosalne građevine imala je više naglašenih delova – Gornja trđava, Donja tvrđava na severu – Vaserštat i Hornverk na jugu, Mala tvrđava na ostrvu – Inselšanac i Mostobran – Brukšanac. Sa izvesnim prekidima izgradnja je privedena kraju 1780. god, a uz tvrđavu je izgrađeno i urbanizovano podgrađe. Na izgradnji tvrđave radilo je i okolno srpsko stanovništvo. Srbi su zbog teškog kuluka prokleli Tvrđavu, da joj „kiselo drvo” uništi temelje i da je sruši. Priča se kako je cigla dodavana iz ruke u ruku, od ciglane s Trandžamenta do gradilišta.
Na svim starim crtežima i gravurama vidi se da Petrovaradinska tvrđava, Dunav i Mostobran čine jednu celinu, a način građenja bio je isti. Kompleks Petrovaradinske tvrđave sastojao se iz tri dela – glavi deo i dva spoljna utvrđenja uz reku: Mostobran (Bruckschanze) i Ostrvsko utvrđenje (Inselschanze, na starom Ratnom ostrvu), koji su srušeni. Primećujemo jedinstven graditeljski pristup, karakterističan za fortifikacione objekte tog vremena po sistemu francuskog vojnog arhitekte, markiza Sebastijana Vobana, ali su je projektovali, kroz duži vremenski period, austrijski vojni stručnjaci grof Matijas Kajzersfeld i grof Luiđi Ferdinando Marsilji. Za izvršenje radova bio je zadužen pukovnik Mihael de Vamberg, a potom pukovnik Gisenbir. Sačuvana je nadgrobna ploča u kojoj je isklesan epitaf pukovniku Vambergu i danas se nalazi u Vojnoj bolnici (nekadašnjem franjevačkom samostanu u vodenom gradu Petrovaradinske tvrđave). Gradnju su nadzirali prestolonaslednik Josif, princ Savojski, grof Karafa i feldmaršal Kaprara. Stogodišnja izgradnja tvrđave trajala je u doba austrijskih vladara Leopolda I, Josifa I, Karla VI, Marije Terezije i Josifa II. Stalna posada potiče iz 1702. god, a sačinjavale su je čete mađarskih husara i odred srpskih hajduka.
Nakon Austrijsko-turskog rata (1716-1718) i Požarevačkog mira granica je pomerena sa Srema na centralnu Srbiju. Petrovaradinska tvrđava je tako ostala u pozadini i izgubila na značaju. Radovi su usporeni i do 1753. god. rađeno je samo ono što je bilo najnužnije. Nijedan započeti objekat nije bio završen. U izveštaju komisije Ratnog saveta iz 1735. god. saznajemo da je istočna strana hornverka bila otvorena, a zemljani bedemi donje tvrđave su bili zapušteni i napola srušeni. Tek 2753. god. započinju obimni radovi, koji menjaju izgled vodenog grada, gornje tvrđave, mostobrana, hornverka. Grade se nove kasarne, barutni magacini, opovske šupe, konjušnice i staje. Ovi radovi trajali su do 1766. god.
U period od 1764. do 1776. god. vojni inženjer major Šreder bio je zadužen za izgradnju kontraminskog sistema (podzemne vojne galerije) ispod Hornverka (jug utvrđenog Petrovaradina). Između 1768. i 1776. god. intezivno je građeno četvorospratno podzemlje. Ukupna dužina podzemnih komunikacija i odaja navodno iznosi 16 km. Moguće da je stvarna dužina mnogo veća od navedene, jer se na terenu stiče utisak da je deo podzemlja građen i van okvira koji su obrađeni u dostupnim pisanim dokumentima. Ovaj jedinstveni sistem imao je predviđene instalacije minskih polja, kao i prostorije za smeštaj vojske i oružja. Ukupan broj predviđenih puškarnica premašuje cifru od 12.000 i u slučaju napada omogućio bi efikasnu odbranu podzemlja i nadzemlja tvrđave. Procenjivalo se da u vanrednim uslovima podzemne vojne galerije omogućuju nužni smeštaj za oko 30.000 ljudi. U okviru podzemlja izgrađena su dva rezervna ratna bunara (veći kod Topovnjače, a manji, bunar cara Josifa II, u dubokom podzemlju Honverka). Veći bunar, koji je pogrešno nazvan „rimski” prečnika je 4 metra, a dubine 60 metara, a manji, kasnije u narodu nazvan „Kajzer” bunar prečnika je 2 metra, a dubine 39 metara.
Kao zvanična godina završetka Petrovaradinske tvrđave pominje se 1780, mada su neki radovi trajali do 1790. god. Ova tvrđava postala je najsavremenija tvrđava Austrougarske monarhije, čije tadašnje naoružanje se sastojalo od 400 artiljerijskih oruđa različitog kalibra, što je za ondašnje prilike bio izvanredno veliki broj. Prostire se na 112 hektara i ima „vodeni grad”, odnosno kanale između bedema koji su, prema potrebi punjeni vodom iz Dunava, i gornju tvrđavu, koja je danas turistička atrakcija. Ova fortifikacija zauzima drugo mesto u Evropi. Veća od nje je samo tvrđava u Verdenu, ali je ona pretrpela znatna oštećenja u Prvom svetskom ratu. Kolosalno utvrđenje sa posadom je za tadašnju ratnu tehniku bilo neosvojivo, pa je nazvano „Gibraltar na Dunavu”. U vreme Napoleonovih ratova baš u ovoj tvrđavi čuvane su dragocenosti iz Bečke riznice. Izgradnjom pontonskog mosta (1697-1698) tvrđava se povezuje sa utvrđenim Mostobranom na levoj obali Dunava, gde se razvija naselje sa oko 1.000 stanovnika, koje nazivaju Petrovaradinski Šanac. Posle Karlovačkog mira 1699. god, broj stanovnika raste i ono postaje jedno od glavnih pograničnih naselja između Austrije i Turske.
Sredinom XVIII veka započeta je i poslednja faza izgradnje objekata u kompleksu tvrđave. U okviru Gornje tvrđave zidaju se glavne zgrade: Duga kasarna, Jednostavna kasarna, Topovnjača, arsenal, kasnije nazvan Mamula. Izgrađen je i vodovod. Sva komunikacija tvrđave sa svetom izvan nje, odvijala se kroz kapije, a njihov strateški raspored i saobraćaj je uticao na jačinu same tvrđave. Smatra se da je na tvrđavi postojalo oko 30, što glavnih, što sporednih kapija. Tačan broj je nemoguće utvrditi, zato što su pojedine kapije bile ucrtane u planove, ali nisu građene, dok su druge pak građene van planova. Za razliku od ostalih delova tvrđave koji su morali su biti građeni po unapred određenim strogim pravilima, kod kapija su inženjeri imali apsolutnu umetničku slobodu. Kapije su dobijale imena po vladarima ili po mestima do kojih su vodile. Nazivi kapija na Petrovaradinskoj tvrđavi bili su: Beogradska kapija, Kapija Karla VI, Molinrijeva kapija, Kapija Leopolda I… Pedesetih godina 20. veka kada je Petrovaradinska tvrđava prešla pod civilnu upravu, neke kapije su srušene.
Na bastionu Svetog Luja na Petrovaradinskoj tvrđavi smeštena je kula sa velikim satom. Sat je napravljen u Alzasu (Francuska) i građanima Novog Sada poklonila ga je carica Marija Terezija početkom XVIII veka. Brojčanici se nalaze na sve četiri strane kule. Prečnik satnih krugova je oko 2,5 m, a u samom satu nalaze se tri kugle (76 kg) i šetalica, koje pokreću mehanizam sata. Mehanizam rada sata isti je kao i tada, i dan danas dobro funkcioniše. Navija se ručno i to svaki dan. Već godinama ovaj sat navija stari Novosađanin Lajoš Lukači, koji je za taj volonterski posao dobio Februarsku nagradu grada Novog Sada. Interesantna činjenica vezuje se za ovaj sat. Naime, velika kazaljka pokazuje sate (radi lakšeg uočavanja iz daljine), a mala minute. Ovo je urađeno vrlo smišljeno kako bi lađari na svojim plovilima, ali i stanovništvo, mogli sa velike daljine da vide koliko je sati. U to vreme se u Novom Sadu za korišćenje ovog sata naplaćivala satarina. Sat je nekada imao i druge namene, sem pokazivanja vremena. Naime, pored sata se nalazio jedan mehanizam koji se koristio u navigaciji, ali ga odavno nema. Lađari su prateći signalizaciju mogli da znaju da li je moguće proći dalje Dunavom, odnosno da li je reka prohodna. Samim tim je Tvrđava imala veliku ulogu u kontroli plovidbe Dunavom. Na samom vrhu tornja, na jabuci, nalazi se pokazivač strana sveta i vetrokaz iznad kog stoji srce, umesto koplja koje se obično nalazi na sličnim građevinama. Još jedna zanimljivost se vezaju za ovaj sat, a to je njegova tačnost. Kad je hladno, on kasni nekoliko minuta, a kad je toplo žuri, što verovatno ima veze sa njegovim velikim mehanizmom. Sat je zbog ovoga u šali prozvan „pijani sat”.
Kada je Regulativ generala Engelshofena stupio na snagu 1748, a Dvorski ratni savet ga potvrdio 1751. god, Petrovaradin je postao Slobodna streljačka kompanija i kao takav uključen u Petrovaradinsku regiment, a pod jurisdikcijom Dvorskog ratnog saveta u Beču. Stanovnici su bili podeljeni u dve kategorije; slobodni stelci (ili građani) i bećari. Tako je 1776. god. popisano 370 građanskih 8 streljačkih) i 70 bećarskih porodica. Stanovnici Petrovaradina tog doba su bili austrijski Nemci i Nemci iz Rajha, Česi, Hrvati, a u manjoj meri Cincari, Jermeni, Jevreji, a kasnije i Srbi iz Komuniteta Bukovac (koji je priključen Petrovaradinu 1777. god). Tokom XVIII i XIX veka jedinice Petrovaradinske regimente učestvovale su u 30 ratova i preko 140 bitaka, koje je Austrija vodila širom Evrope. Nakon velikih poplava 1827. i 1832. god. u Dunav je potonula mala fortifikacija, koja je bila izgrađena na velikom ratnom ostrvu.
Najtragičniji datum u istoriji Petrovaradinske tvrđave i Novog Sada je svakako 12. juni 1849. god. Tada je mađarska revolucionarna vojska, po naređenju generala Pavla Kiša, bombardovala iz 200 topova Novi Sad u kome su bile carske trupe. Garnizon na tvrđavi je izdao cara i prišao nacionalnim snagama Lajoša Košuta, koji je od Beča tražio samostalnu mađarsku državu. Od strahovitog bombardovanja Novi Sad je bio gotovo potpuno sravnjen s zemljom, dok je stanovništvo u begstvu tražilo spas. Duži period mira se vraća posle propasti separatističkih snaga Lajoša Košuta, koji odlazi u emigraciju 1849. god.
U trenutku kada je Tvrđava konačno završena, okolnosti su se promenile, a naročito kasnije Austrougarskom nagodbom 1867. god. i slabljenjem turske imperije. Vojno-strateški značaj Tvrđave opada. Petrovaradin tada postaje administrativno-vojni i špijunsko-obaveštajni centar sa vojnom komandom, a Tvrđava postaje predstraža austrijske carevine prema Balkanu. Petrovaradinska tvrđava postaje sve veća tamnica. „Danju i noću, čuo se ispod zemlje zveket lanaca robijaških”, zapisao je Mihajlo Polit Desančić. Neki od poznatijih zatvorenika na Petrovaradinskoj tvrđavi bili su: Rene Dekart (1596-1650) francuski filozof, koji se ovde kratko zadržao; Đorđe Petrović Karađorđe (1768-1817) interniran posle sloma Prvog srpskog ustanka, a pre odlaska u Rusiju; Roža Šandor (1810-1878) legendarni mađarski bećar (odmetnik i drumski razbojnik); Vasa Pelagić (1833-1899) srpski socijalista „buntovnik opasan po svaku ržavu”; Vladimir Jovanović (1833-1922) prvak srpskog omladinskog pokreta, osumnjičen da je učestvovao u zaveri koja je dovela do ubistva kneza Mihajla Obrenovića; LJuben Karavelov (1834-1879) bugarski književnik, kao protivnik vladavine kneza Mihajla Obrenovića; Jaša Tomić (1856-1922) srpski političar i novinar, hapšen zbog ubistva Miše Dimitrijevića i kasnije zbog štamparskog prestupa; Antun Gustav Matoš (1873-1914) hrvatski pesnik, kao deserter; Ivo Andrić (1892-1975) jugoslovenski književnik i nobelovac, kao pripadnik Mlade Bosne; Josip Broz Tito (1892-1975) kao mladi austrijski narednik je zatvoren zbog sitnog prekršaja (posle je kao državnik ovde dovodio lidere Pokreta nesvrstanih).
Za vreme Prvog svetskog rata Petrovaradin je postao važno saobraćajno čvorište, gde su se austrougarske snage prebacivale preko Dunava. Za prebacivanje vojske pontonski most je bio nedovoljan, pa je izgrađen privremeni most na drvenim stubovima, poznatiji kao Poćorekov most. Most je imao električno osvetljenje i čuvalo ga je sto vojnika. Jedno vreme ovde se nalazila i Ratna komanda protiv Srbije. Nakon prodora srpske vojske u Srem, veliki broj Srba je pohapšen i streljan na tvrđavi oktobra 1914. god. Kasnije je ovde doveden veliki broj zarobljenika sa balkanskog i italijaskog fronta i oni su korišćeni kao besplatna radna snaga za izgradnju nasipa na desnoj obali Dunava. Srpska oslobodilačka vojska ušla je u Petrovaradin, zajedno sa francuskim kolonijalnim trupama iz Senegala, 9. novembra 1918. god. Posle Prvog svetskog rata veliki broj tvrđava u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je izgubio svoj strategijski značaj i namenu, pa je srušen. Petrovaradinska tvrđava je pošteđena takve sudbine zahvaljujući jednom čoveku, pukovniku Dragošu Đeloševiću, koji je svoju odluko pravdao rečima da mu je bila „suviše lepa da bi je srušio”.
Između dva svetska rata u Kraljevini Jugoslaviji na Tvrđavi su smeštene kasarne, Vojno-vazduhoplovna škola i komanda Ratne rečne flotile. Pred sam Drugi svetski rat, na tvrđavi je izgrađen pojas betonskih bunkera za smeštaj mitraljeza i posade. Slomom i podelom Kraljevine Jugoslavije, nakon Aprilskog rata 1941. god, Petrovaradin ulazi u sastav Nezavisne države Hrvatske. Na tvrđavi je bila smeštena Pilotska škola, protivvazdušna odbrana, a potom i komanda SS trupa. Petrovaradinska tvrđava oslobođena je 23. oktobra 1944. god, jedan sat nakon ponoći.
Kao isključivo vojni objekat, Petrovaradinska tvrđava služila je sve do 1948. god. Pod zaštitu države stavljena je 1951. god, od kada predstavlja kulturni i turistički objekat. Na Tvrđavi se danas nalaze Muzej i Arhiv Novog Sada, hotel i restorani, ateljei i galerije likovnih umetnika, akademija umetnosti, astronomska opservatorija, planetarijum i drugi sadržaji. Poslednjih godina ovde se održava muzički festival Exit.
Literatura:
Petrovaradinska tvrđava, Enciklopedija Novog Sada, br. 20 PET-POK, Novi Sad, 2002.
Slavko Gavrilović, Graničarski vojni komunutet i štabska mesta u Sremskoj vojnoj granici (XVIII-XIX veka), Zbornik Matice srpske za istoriju, br. 65-66, Novi Sad, 2002.
Stari Novi Sad I, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991.
Zvonimir Vuković, Igor Novaković, Petrovaradin juče, danas, sutra, Novi Sad, 2005.
Žiko Marković, Novi Sad i Petrovaradin, Novi Sad, 1984.
Triva Militar, Novi Sad na raskrsnici minulog i sadanjeg veka, Novi Sad, 2000.
Agneš Ozer, Život i istorija u Novom Sadu, Novi Sad, 2005.
Kulturno-privredni pregled Dunavske banovine, br. 5 i 6, Novi Sad, 1939.
Ostavi komentar