Autor: Jovanka Simić, novinar
„Letopis Matice srpske“, književni časopis koji bez većih prekida izlazi još od 1824. godine i predstavlja jedan od najstarijih u svetu, izrastao je iz srpske kulture. Pokrenut u Novom Sadu pod nazivom „Serbska letopis“, a štampan u Budimu, list je, po zamisli njegovog pokretača Georgija Magaraševića (1793−1830) postao centralno mesto na kojem su izlagani rezultati srpskog književnog i naučnog stvaralaštva sa akcentom na jezik, književnost, istoriju, religiju, folklor i kulturu ne samo srpskog naroda nego i vaskolikog slovenskog sveta, „ot Adrijatskog do Ledenog, i ot Baltiskog do Crnog mora”.
U godini koju ispraćamo navršilo se 190 leta od kada se u Novom Sadu o Bogajevljenju upokojio profesor sremskokarlovačke Gimnazije, istoričar, književnik i osnivač „Letopisa“, Georgije Magarašević. Rođen je u sremskom mestu Adaševci kao najstariji sin u toj porodici. Majka Jovanka Magarašević potekla je iz svešteničke porodice u Adaševcima, a otac Lazar, rođen Berković, bio je bogoslov poreklom iz Dalja. Uzeo je prezime supruge u znak zahvalnosti svom tastu Josifu koji nije imao muških potomaka, a Lazara je posinio, pa je na taj način nastvljena loza Magarašević. Georgije je imao tri sestre i petoricu braće. Kako on sam nije pokazivao interesovanje za sveštenički poziv, njegov brat Jovan nasledio je oca i postao adaševački paroh.
Posle gimnazije u Sremskim Karlovcima, Magarašević na kratko započinje školovanje u Pešti, ali se zbog narušenog zdravlja vraća u Karlovce 1813. godine. Kako je u tim danima upražnjeno mesto profesora humanističkih predmeta u razredima čovečnosti, postavljen je za predavača.
Tokom nastavnikovanja zbližio se sa Lukijanom Mušickim, igumanom fruškogorskog manastira Šišatovac. Povremene međusobne trzavice nisu narušile to, dugi niz godina, veliko prijateljstvo. U Šišatovcu se Magarašević upoznao i sa Vukom Karadžićem koji je u ovom manastiru boravio u aprilu i maju 1815. godine tokom priprema za rad na svom rečniku.
U Karlovačkoj gimnaziji Magarašević je predavao i istoriju, a to je predstavljalo još veću odgovornost jer je karlovački mitropolit Stefan Stratimirović bio veoma naklonjen istorijskim naukama pa je od gimnazijskog profesora očekivao impresivno poznavanje istorije. Stoga se Magarašević marljivo snabdevao raznovrsnom literaturom kako bi bio ravnopravan sagovornik mitropolitu. Profesorska karijera Magaraševića u najstarijoj srpskoj gimnaziji trajala je, ipak, samo tri godine, a povod za njeno prekidanje bila je – ljubavna afera. U leto 1816. godine, kod supruge njegovog kolege, gimnazijskog profesora Tome Vojnovića pronađena su Magaraševićeva ljubavna pisma.
Tim povodom Mušicki je opširno pisao Vuku Karadžiću te se Magarašević našao u veoma teškom položaju što se vidi i iz njegovog pisma upućenog prijatelju Jakovu Gerčiću u kojem konstatuje: „Mrtav beh i oživeh“. Zapravo, „oživeo“ je zahvaljujući pomoći vladike Gedeona Petrovića koji je posredovao u njegovom premeštaju na nastavničko mesto u Novosadskoj gimnaziji, gde je Magarašević ostao sve do svoje smrti 1830. godine.
Zahvaljujući čvrstoj podršci vladike Gedeona, nije se morao obazirati na zajedljive komentare novih kolega u vezi sa njegovim ljubavnim skandalom. U potpunosti se posvetio nastavničkom poslu koji je prethodno i u Karlovačkoj gimnaziji dobro obavljao. Svih tih godina bio je izrazito prisutan u kulturnom životu, vodio je prepisku sa mnogim kulturnim radnicima i posvetio se svom spisateljskom radu. Na književnost Magaraševića su prvenstveno usmeravali kontakti sa dvojicom snažnih intelektualaca toga vremena – Mušickim i Vukom Karadžićem.
Mada Mušicki nije previsoko vrednovao Magaraševićeve spisateljske sposobnosti, divio se njegovom kaligrafskom rukopisu, kome je čak posvetio jednu odu. Magaraševića, s druge strane, nije privlačila klasicistička poezija koju je pisao Mušicki.
U Novosadskoj gimnaziji, u Magaraševićevo vreme, predavao je i profesor Milovan Vidaković istaknuti i omiljeni (povremeno i osporavani) romanopisac koji se danas smatra začetnikom srpskog romana. Od prvih dana svog boravka u Novom Sadu, Magarašević je pokazivao netrpeljivost prema Vidakoviću što je najverovatnije proizilazilo iz Magaraševićeve bliskosti sa Vukom Karadžićem koji je bio veoma oštar kritičar Vidakovićevih knjiga.
U veoma neprijatnu književnu polemiku između Vuka i Vidakovića, Magarašević se nije direktno uključivao, nego je prevodima iz književno-teorijskih dela samo želeo da ukaže na pozitivan značaj književne kritike u razvoju književnosti. Smatrao je da bi visoke kriterijume književnog stvaranja trebalo da prihvate i srpski književnici.
Magarašević je bio čovek velike radne energije i literarnog dara, a najveći deo svog opusa posvetio je istorijskim temama. Napisao je između ostalog, „Istoriju najnoviji priključenija“ (1823) koja sadrži prikaz najznačajnijih evropskih političkih događaja od 1809. do 1821. godine. Naredne godine (1822) izdao je, ne navodeći izvor, jedno Napoleonovo memoarsko delo. Popularno pisana „Kratka vsemirna istorija“ (1831) objavljena je posle Magaraševićeve smrti.
Pod uticajem sentimentalističke putopisne književnosti i knjiga koje mu je Vuk Karadžić slao iz Beča, Magarašević je napisao „Pisma Filoserba“ objavljena u „Letopisu“ 1828. i 1829. godine što se smatra njegovim najznačajnijim originalnim delom. Mada Magaraševićev opus nije obiman, on je pokretanjem časopisa „Srbska letopis“ (1824) ostavio izuzetno dubok trag u razvoju srpske kulture.
Među srpskim književnicima još u 18. veku začela se ideja o pokretanju književnog časopisa. O tome je 1816. godine razmišljao i Lukijan Mušicki, a sa njegovim planovima bio upoznat i Magarašević. Slovački slavista i direktor Gimnazije u Novom Sadu, Pavel Jozef Šafarik je, takođe, razmišljao o pokretanju časopisa, ali prilično oprezno jer je na umu imao i nedostatak finansija za takav poduhvat. Sredinom 1823. godine Magarašević je otpočeo pripreme za izdavanje časopisa. Nije još bio siguran kakav će biti karakter planirane publikacije, a najveći problem predstavljalo mu je pronalaženje izdavača.
Odlučio se za saradnju sa Konstantinom Kaulicijem koji je bio na glasu kao čovek koji rado prodaje knjige, ali teško piscima isplaćuje zarađeni novac. Mnoge probleme Magarašević je morao da rešava u hodu jer još nije imao precizno razrađenu koncepciju budućeg časopisa. Odmah se krenulo sa izdavačkom delatnošću, budući da su osnivači smatrali da je njihov osnovni zadatak „da se Knjige Srbske rukopisne na svet izdaju i rasprostranjavaju, i to sad i otsad bez prestanka za svagda“. Tako su, na samom početku Matičine delatnosti, objavljene knjige Milovana Vidakovića, Jovana Sterije Popovića, Dositeja Obradovića, Lukijana Mušickog, Jovana Subotića i drugih.
Godinu uoči osnivanja Matice srpske, najstarije književne, kulturne i naučne institucije u Srba, početkom oktobra 1825.godine iz štampe je izašla prva sveska „Letopisa“. Magarašević navodi da zbog izvesnih poteškoća „Letopis“ nije mogao da bude objavljen prethodne godine, ali da je ipak zadovoljan jer je prikupljeni materijal dovoljan za izdavanje još jedne sveske.
U Predslovijeu (predgovoru) prvoj svesci, Magarašević je izneo program časopisa čiji glavni sadržaj će biti „sve što se god slovenskog naroda od Adrijatskog do Ledenog i od Baltiskog do Crnog mora voobšte, a osobito što se nas Serbalja tiče i to u književnom prizreniju, sve je to predmet ‘Serbske letopisi’“.
Kada je o jeziku reč, Magarašević je u Predsloviju zauzeo umeren i pomiriteljski stav između Vukove i struje njegovih protivnika što nije moglo da prođe bez kritike. Vasilije Vasilijević, Vukov prijatelj iz Zemuna, u vezi sa ovom Magaraševićevom kolebljivošću je napisao: „Jeste li dobili Magaraševićev letopis 1825. godine? I on gleda da današnjem ukusu ugodi, ali opet kaže u predgovoru da će na posletku biti ono što mora biti. Kad bi on svoje knjige pod tuđim imenom izdavao i na drugom mestu štampao, ne verujem da bi ovako govorio“.
Jedan od važnijih odeljaka „Letopisa“ bile su „Biografičeske čerte slavni Serbalja“. Posle Predslovija štampan je odeljak sa kalendarom gde su navedena posrbljena imena svetaca. Magarašević je uvođenje ove rubrike objašnjavao tvrdnjom da ništa snažnije i plemenitije ne utiče na čoveka kao – dobar primer.
Međutim, poserbljena imena svetaca koja je upotrebljavao u kalendaru izazvala su brzu reakciju mitropolita Stefana Stratimirovića koji je tražio od magistrata da knjiga bude zabranjena. Magistrat je zaplenio „Letopis“, ali je Namesničko veće ubrzo poništilo odluku jer se nije mogla sekvestirati knjiga koju je odobrila cenzura. Magarašević je bio očajan zbog komplikacija koje su zadesile prvu svesku „Letopisa“.
Zanimljivo je da je u istoriji srpske književnosti zabeležen i nepravilan oblik naziva Magaraševićevog časopisa. Na naslovnoj stranici koju je pripremao za štampu, pisalo je „Serbske Letopisi za god. 1825. perva častica“. Pretpostavlja se da je Šafarik prve dve reči razumeo kao nominativ plurala, pa je u prepisci časopis označio kao „Srbske letopisi“. Nepravilan oblik kratko vreme koristio je čak i Jovan Skerlić. Šafarik je docnije koristio ispravan oblik u svojim književno-istorijskim delima, pa časopis je nazivao „LJetopis Srbska“ ili „Srbska ljetopis“.
Uprkos poteškoćama, „Letopis“ je već od prve godine izlaženja izazvao veliku pažnju srpske čitalačke publike. Srbi iz velikih gradskih centara izvan Južne Ugarske, posebno iz Budima i Pešte, pokazali su veliku spremnost da pomognu izdavanje „Letopisa“. Prvi je bio Josif Milivuk, bogati trgovac iz Pešte, koji je Magaraševiću ponudio iste uslove kao Kaulicije: 100 forinti i 25 primeraka svake knjige na šta je početkom 1825. Magarašević i pristao.
Ubrzo je u Pešti osnovana Matica srpska koja je na sebe preuzela brigu o izdavanju „Letopisa“. Prvi Matičin predsednik Jovan Hadžić (izabran je 4. februara 1926. godine) izradio je pravilnik Matice koji je sadržao i brigu o časopisu. Prva knjiga „Letopisa“ koju je izdala Matica srpska bila je, ukupno gledajući, četvrta po redu i prva u 1826. godini. Pokroviteljstvo Matice nad časopisom suzilo je Magaraševićeve uredničke kompetencije, ali njegov urednički program nije bitno menjan. Taj program je sve do kraja Magaraševićevog života (Novi Sad, 6/18.januar 1830.) u velikoj meri obeležio „Letopis“.
Posle Magaraševića na čelu ovog časopisa bili su : Jovan Hadžić (1830–1831), Pavle Stamatović (1831–1832), Teodor Pavlović (1832–1841), Jovan Subotić (1842–1847), Sima Filipović (1848), Jovan Subotić (1850–1853), Jakov Ignjatović (1854–1856), Subota Mladenović (1856–1857), Jovan Đorđević (1858–1859), Antonije Hadžić (1859–1869), Jovan Bošković (1870–1875), Antonije Hadžić (1876–1895), Milan Savić (1896–1911), Tihomir Ostojić (1912–1914), Vasa Stajić (1921), Kamenko Subotić (1922–1923), Marko Maletin (1923–1929), Stevan Ćirić (1929), Svetislav Banica (1929), Radivoje Vrhovac (1930), Todor Manojlović (1931), Žarko Vasiljević (1932), Nikola Milutinović (1933–1935), Vasa Stajić (1936), Nikola Milutinović (1936–1941), Živan Milisavac (1946–1957), Mladen Leskovac (1958–1964), Boško Petrović (1965–1969), Aleksandar Tišma (1969–1973), Dimitrije Vučenov (1974–1979), Momčilo Milankov (1979), Boško Ivkov (1980–1991), Slavko Gordić (1992–2004), Ivan Negrišorac (2005–2012), Slobodan Vladušić (2013−2016). Aktuelni urednik je Đorđe Despić.
Obaveza svih urednika koji su se posle Magaraševića smenjivali na čelu „Letopisa“ bila je i ostala da rade na sagledavanju celovitosti, složenosti i vrhunskih vrednosti srpske književnosti i kulture.
Literatura
- Matica srpska – najstarija srpska književna, kulturna i naučna institucija (maticasrpska.org.rs)
- Đorđe Živanović, Georgije Magarašević (1793—1830), Novi Sad 1976.
- Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Beograd, 2002.
Ostavi komentar