Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Koncepcija mondijalizma pojavila se u istorijskom smislu znatno ranije pre završetka Hladnog rata. Pojedini autori izvore ove ideje uočavaju u srednjem veku, pa i ranije, u nekim utopijskim i hilijazmičkim pokretima. Osnov mondijalizma čini predstava da će u određenom kulminacionom trenutku svetske istorije doći do okupljanja svih naroda sveta u „jedinstveno carstvo“ u kojem neće biti mesta za protivrečnosti koje su svojstvene zemaljskoj istoriji. Pored mistične verzije mondijalizma postojale su i njene racionalističke koncepcije, poput teorija O. Konta ili Lesingove humanističke eshatologije. Zanimljivo je da su klasične mondijalističke koncepcije bile u vlasništvu engleskih i evropskih umerenih socijalista, poput znamenitog Fabijanskog društva, kojem je recimo pripadao Orvel. O jedinstvenoj svetskoj državi govorili su i komunisti.
Ideologija mondijalizma je svoj vrhunac i praktično-politički uticaj ipak ostvarila u 20. veku. Radi se o fenomenu koji je u osnovi tangentalno vezan za uspon globalizacije. Kada je 1900. godine okončana ekspanzija kapitalističkog načina privređivanja, koja je otpočela sredinom 19. veka, mondijalističke ideje sve više su počeli da prisvajaju svetski poslovni krugovi. Ralf Eperson napisao je u svojoj kultnoj knjizi Nevidljiva ruka da je američki predsednik Vudro Vilson, potpisujući akt o osnivanju Banke federalnih rezervi (1913), svoju zemlju i formalno pretvorio u vlasništvo jednog privatnog internacionalnog bankarskog kartela. Na njegovu inicijativu, po završetku Velikog rata 1918. godine, formirana je Liga naroda koja je oslikavala interese opisane transnacionalne strukture koja je tako institucionalno nastojala da uspostavi „novi poredak“. Na tlu SAD mondijalističke koncepcije dodatno su razrađivane u okviru Saveta za inostrane poslove (od 1921) koji je vremenom prerastao u laboratoriju američke spoljne politike.
Mada je posle Drugog svetskog rata (1939 – 1945) uspostavljen sistem UN sa Savetom bezbednosti kao izvršnim organom, u zapadnim elitističkim krugovima nastavljena je praksa dalje „zakulisne“ razrade različitih mondijalističkih projekata (Bilderberg, Rimski klub, Trilaterala). Ovakvim koncepcijama svakako je išao na ruku fenomenalan razvoj nauke i tehnologije koji je naročito došao do izražaja šezdesetih godina prošlog veka (tzv. druga globalizacija). Zanimljivo je da su sredinom šezdesetih godina zapadne mondijalističke koncepcije počele da nailaze na pozitivan odjek u delu sovjetske komunističke elite, pa je na osnovama jedne takve saglasnosti nastala poznata „teorija konvergencije. NJeni zastupnici, poput Bžežinskog, smatrali su još sedamdesetih godina da se „geopolitička dvojnost Hladnog rata“ može prevazići stvaranjem „novog kulturno-ideološkog tipa civilizacije“ koji bi bio prelazni oblik između socijalizma i kapitalizma, tj. između „čistog atlantizma i čistog kontinentalizma“. To bi podrazumevalo prelazak Sovjeta s tvrdokornog marksizma na umereniju verziju socijaldemokratije, potom njihovo odricanje od diktature proleterijata, klasne borbe i nacionalizacije sredstava za proizvodnju. Zauzvrat, kapitalistički Zapad bi ograničio slobodu tržišta, zatim uveo delimičnu državnu regulativu u privredi i druga ograničenja, dok bi dve ideologije jedinstvo pronašle u tradicijama prosvetiteljstva i humanizma, odakle vode poreklo i zapadni demokratski režimi i socijalna etika komunizma. Na operativnom planu bilo je planirano formiranje svetske vlade kojom bi zajednički upravljali Vašington i Moskva. Kao što je poznato, i pored brojnih ustupaka Gorbačova i sovjetske vrhuške koji su bili u „duhu konvergencije“, do ostvarenja ovakve mondijalističke koncepcije nije došlo. Naime, ono što se dogodilo je dobrovoljno raspuštanje Istočnog bloka i Evroazije, uz izostanak bilo kakvih ustupaka atlantista koji su „perestrojku“ pragmatično tumačili kao znak slabosti Rusije i njen poraz u Hladnom ratu.
Konačno, u posthladnoratovskom periodu pojavljuje se veliki broj neomondijalističkih teorija o preoblikovanju sveta, ali u duhu pobedničkog Zapada. To su: Fukujamina teorija koja preoblikovanje sveta opisuje u znaku planetarnog trijumfa liberalizma i odgovarajućeg „kraja istorije“, potom su to geoekonomske teorije (Ž. Atali) koje promovišu nastupajuću „eru novca“, ili postkatastrofičari koji predviđaju „razdoblje civilizacijskih katastrofa“ i kolaps međunarodnog poretka posle kojeg će biti ustanovljena planetarna država kojom će upravljati jedinstvena svetska vlada (K. Santoro).
Izvesne neomondijalističke koncepcije su izrazito mističnog karaktera. Takve su, pre svega, „teorija o globalnom zagrevanju“ i delovanje duhovno-sinkretističkog Pokreta novo doba, a koje sledbenici proglašavaju za „glavnu strategiju preživljavanja čovečanstva“. Suština njihovog angažmana je da se „alarmira svetsko javno mnjenje“ kako bi vlade nacionalnih država rešavanje složenih ekoloških ili zdravstvenih problema prenele na „jedno svetsko telo“ koje bi imalo sposobnost da efektivno upravlja ovim procesima. Teoretičar DŽejms Veb u svemu tome uočava novi totalitarizam, tj. fundamentalnu vezu između komunizma, nacizma i savremenog „okultnog preporoda“ koji je u osnovi neomondijalizma. On smatra da su sva ova tri istorijska pokreta u suštini revolucionarnog karaktera, uz napomenu da sledbenici Pokreta novo doba stvaranje raja na Zemlji povezuju sa „revolucijom duha”.
LITERATURA: Fransis Fukujama, Kraj istorije i poslednji čovek, CID, Podgorica 1997; Aleksandar Dugin, Mondijalizam, u : Osnovi geopolitike, Ekopres, Zrenjanin 2004, 111-119; Milorad Vukašinović, Rat za duše ljudi, autorsko izdanje, Novi Sad 2011.
Ostavi komentar