Autor: Željko Injac, novinar
U odnosu na današnje vreme kada se kultura srpskog srednjovekovlja gleda gotovo po pravilu u nacionalnom ključu, vreme Svetog Save je zapravo vreme crkve. Danas je kod pravoslavnih naroda praktično nemoguće razdvojiti crkvu od nacije, jer sva kasnija kultura pravoslavnih naroda svoje temelje nalazi u crkvi i kroz crkvu, ali ti narodi više nemaju isti odnos prema crkvi kao što su ga imali u srednjem veku. Primarni identitet evropskih naroda u srednjem veku je bilo hrišćanstvo, odnosno crkvenost. Taj i takav identitet ostaje očuvan sve do Francuske revolucije na zapadu Evrope, a na istoku skoro do prve polovine HH veka. Revolucije su nasilno nametnule drugačiji identitet.
Otuda, što uslovno rečeno „pravoslavni” narodi, zapravo narodi nosioci i naslednici pravoslavne kulture, ali ne i hrišćanske ortodoksije, nemaju više hrišćanstvo i crkvenost kao svoj primarni identitet. Zbog toga proizilaze mnoge današnje zablude, kao što je recimo uverenje da je crkva neki konzervator i muzej nacionalnih dostignuća i vrednosti. Istina je da pravoslavne crkve nisu gušile narodni element, odnosno njegovu etničku komponentu i folklor, za razliku od zapadne crkve i hrišćanstva. U srednjovekovnoj hrišćanskoj kulturi, zapravo te dve stvari nisu bile u sukobu, nego su se prosto nadovezivale jedna na drugu i nadopunjavale. Barem je tako u pravoslavlju.
U tom kontekstu treba gledati misionarsku delatnost Svetog Save. Moralno uzdizanje naroda, kroz narodnu crkvu, ocrkovljenje Srba, zapravo je primarna misija svetitelja. Specifična srpska srednjovekovna kultura i stvaranje moćne nemanjićke države je samo posledica onog prvog.
Iz besede Sv. Save u Žiči, njegove prve arhijerejske besede, lako se da videti da je prosvećenje naroda verom njegov glavni zadatak. Ne pokazuje se tu briga za državu, kulturu ili šta slično svetovno. Sve je okrenuto ka duhovnom, ka crkvi, ka „pravoj veri”, kako to Sava sam kaže: Predobri Bog, koji ima beskrajnu milost i ne želi da ni jedan od nas pogine (I Tim 2,4), i po istoj toj prvoj zapovesti i na isti način po učenju i propovedanju svetih Apostola, uzdiže mene na ovo svetiteljstvo, hoteći da preko mene „ispuni nedostatke naših otaca.” (Kol 1,24). I Duhom svojim Svetim zapovedi mi da vam objavim reč svoju o vašem spasenju, koju, s ljubavlju čuvši je, sačuvajte, da i mi postanemo zajedničari reda svetih. I ovo vas prvo molim, braćo i čeda, nadu našu svu na Boga položivši, prvo prave vere NJegove da se držimo Jer „druge osnove”, kao što reče Apostol, „niko ne može položiti, već samo koju položi” (I Kor 3,11) Duh Sveti preko svetih apostola i bogonosnih otaca, a to je prava vera, koja je na svetih sedam vaseljenskih sabora potvrđena i propovedana. (Beseda Sv. Save u Žiči, 1220. godine)
Sava pokazuje brigu za narod, pre svega brigu za njegovo duhovno stanje, otuda besedi protiv jeresi i otuda savetuje podizanje morala kroz vrline i odanost hrišćanskom Bogu kroz crkvenost, kroz ortodoksiju, „pravu veru”. Na tom temelju, na temelju crkve, Sava gradi identitet naroda. No, to nije puka filosofija, teološko teoretisanje, već su to konkretna dela. Prvo delo je autokefalija Srpske crkve, a potom kroz takvu crkvu gradi sve ostalo korisno za narod.
Nasuprot novovekovnoj ničeskoj volji za moć, kod Svetog Save je volja za svetost i ljubav prema Bogu i bližnjima, prvo prema svom narodu, a potom i prema svima drugim narodima. Ista ona ljubav koja je pokretala apostole prvih hrišćanskih vremena, pokreće i Svetog Savu. U hrišćanskom kontekstu ta ljubav se realizuje kroz svetiteljevu brigu za spasenje naroda kome je on arhipastir. Spasenje nije materijalno bogatstvo, kakvo danas očekuju narodi od svojih lidera, niti je spasenje od kakvih stihija i nedaća ovosvetskih, korona virusa, ratova, gladi ili majmunskih boginja, već isključivo spasenje koje je Hristos obećao svojim učenicima i sledbenicima, spasenje duše za večno postojanje. Spasenje koje donosi eshaton, koje se nazire u ovoj vremenskoj dimenziji, ali svoju punoću ima tek na kraju istorije u večnom carstvu Hristovom koje dolazi. Današnjim nasledni-cima srednjovekovne pravoslavne kulture i duhovnosti, takvo spasenje malo šta znači, te stoga ulogu crkve drugačije ne mogu ni razumeti, osim kroz nacionalni ili državotvorni ključ, a taj segment u Svetosavlju, iako je jak, ipak nije primaran. Tačnije on nije temelj Svetosavlja.
I do nas predobri čovekoljubac bogatom svojom milošću dostiže, ispravljajući naše nedostatke, hoteći kao istiniti pastir da nas, zabludele ovce, sakupi u nebeski tor. Ovaj mi dogledajući misaonim i duševnim očima, molimo se uvek NJemu, kako sam daruje izreći to ili pomisliti, i neizrecivo sačuvati. I mi, volju NJegovu satvorivši, primićemo od NJega spasenje u ovom veku i u budućem, ukoliko verno sačuvamo NJegove zapovesti, koje nam je sam Bog zapovedio da čuvamo, i obeća nam nagradu nebesku za to, govoreći: „Zaista, kažem vam, koji reč moju održi, neće okusiti smrti doveka” (Jn 8, 51). (Beseda Sv. Save u Žiči 1220. godine)
Dakle, Sava nije tu da Srbe učini pismenima, niti da im organizuje državu, niti da im da kulturu ili kakvu ideologiju, to će se sve desiti ispunjavanjem ove prvobitne misije kao nus pojava, produženi efekat misije ocrkovljenja Srba, već je tu kao apostol da narod uvede u večno postojanje kroz crkvu, u večnu zajednicu sa Bogom kroz zavet. Ali upravo to ocrkovljenje je u svesti naroda nemanjićku državu postavilo kao prvu srpsku državu, mada su i pre Nemanjića postojale brojne srpske države, no ni jedna nije imala tako jasan identitet i jasnu ideju. U periodu Nemanjića srpska država i crkva uspevaju da naprave kontinuitet sa slovenskom hrišćanskom duhovnošću Sv. Kirila i Metodija i kulturom Vizantije. Da integrišu te dve stvari u jedno, ali uspevaju i ono što je u Vizantiji bio imperativ, ali nikad realnost – da stvore simfoniju crkve i države. Svetosavska narodna crkva i nemanjićka država od starta imaju tu simfoniju, prvo kroz samu simfoniju bratskih odnosa Sv. Save i brata Stefana, a potom, sledeći primer prvovenčanog kralja i prvog arhipastira i kroz potonje vekove.
Taj zavet ostaje kao trajni pečat Savine misije u srpskom narodu, kroz stalno ponavljanje izbora za ili protiv zaveta, odnosno za ili protiv ortodoksije – prave vere, preko Kosova i Jasenovca do današnjeg dana. Žarko Vidović, srpski istoričar umetnosti, likovni kritičar i istoričar civilizacije, dao je najbolju definiciju srpskog narodnog identiteta: Koliko smo kao hrišćani osvetljeni likom Hrista, toliko moramo i kao Srbi da budemo vođeni likom Svetoga Save. Kao što bismo bez Hrista bili beslovesni i ne bismo imali osećanje za tajnu čoveka, tako i bez Svetoga Save ne bismo osećali istoriju i u njoj tajnu Srba. Bili smo svedoci mnogih (neuspelih) pokušaja da se naučno (pa i filosofski) reši pitanje šta je to čovek i šta je nacija, pa i pokušaja da se naučno (bez duše i vere) odgonetne po čemu je neko Srbin i šta je to srpski narod; no, šta je da je, to je narod Svetoga Save, te može i da se održi samo kao narod Svetog Save. To je naš jedini identitet, pa prema tome i naš jedini kontinuitet. Dakle, naša istorija.
Kosovski zavet je prema Vidoviću potvrđivanje Srba kao svetosavskog naroda, naroda Sv. Save. A opet to je i potvrđivanje Srba kao zavetnog naroda, zavetne zajednice, odnosno crkve.
Lazarevo opredeljenje za Carstvo nebesko nije bežanje od realnosti u nekakvo kolektivno samoubistvo naroda, već upravo suočavanje sa surovom realnošću, ali sa jasnim hrišćanskim odgovorom. Odgovorom koji je utemeljen u Svetosavlju, odnosno Jevanđelju na srpski način. Crkvena himnografija posvećena Sv. knezu Lazaru opisuje njegovu moralnu veličinu i snagu, koju Lazar crpi iz zavetne zajednice, iz crkve. Dakle, Lazar nije tek neki narodni lider, koji se spletom nesrećnih okolnosti obreo pred kosovskim izazovom. Ne, on je zapravo esencija svetosavske ortodoksije i nemanjićkog kulturnog i duhovnog nasleđa, koga je promisao Božja postavila nasuprot najezde tuđinaca i inoveraca. LJubomir Simonović, scenarista filma „Boj na Kosovu”, prepoznaje u tom boju dve različite bitke, tursku za zemaljsko carstvo i srpsku za nebesko i upravo naglašava da je svako pobedio u svojoj bici. Zato je Lazareva bitka na Kosovu arhetipska za Srbe jer je potvrda besede Sv. Save u Žiči 169 godina ranije, ali i temelj svih kasnijih srpskih bitaka za ortodoksiju.
Iz današnje perspektive je teško razumeti, kako je neko mogao da gradi državu i narodni identitet i kulturu posredno, a da mu primarni cilj bude izgradnja crkve (ne crkve kao građevinskog objekta, već crkve kao žive zavetne zajednice, jer to je suština crkve – zavetna zajednica ljudi i Boga).
Teolog i diplomata Dejan Mačković u svom eseju „Srpska crkva kao okvir stvaranja savremene srpske građanske kulture” gotovo plastično objašnjava kulturni, državni i svaki drugi društveni napredak Srba u vreme Nemanjića kroz izgradnju crkvene zajednice i crkve kao institucije. Sve što je bilo dobro kod Srba, kroz celu njihovu istoriju, došlo je iz crkve.
U vezi s gradskim karakterom Pravoslavlja na našim prostorima, posebno je zanimljiva duboka ljubav i veza Svetog Save, prvog autokefalnog arhiepiskopa Srpskih i Primorskih zemalja, prema gradu Jerusalimu kome se nekoliko puta vraćao i u kome je dugo boravio, a koja je nadvisivala njegovu ljubav prema Svetoj Gori. Ujedno, neosporno je da je upravo Sveti Sava započeo urbanizaciju Srpskih zemalja, budući da su oko novoosnovanih manastira i eparhijskih sjedišta, odnosno škola, sudova, bolnica, i drugih administrativnih zgrada koje je autokefalna Srpska Crkva vodila, postepeno nicala i trgovišta, koja su se vremenom pretvarala u naselja i gradove. (Dejan Mačković, „Srpska crkva kao okvir stvaranja savremene srpske građanske kulture”).
Prema Ćoroviću (Istorija SPC) svetosavska ideja, i uloga sveštenstva i monaštva su od početka, tj. od Svetog Save bili okrenuti službi narodu, kao i državi. Narodu kao zavetnoj zajednici, koja je zapravo sama crkva, i državi koja je bila stožer te zavetne zajednice – naroda i crkve, njegov prosperitet, mir i ortodoksiju.
Za ovih 112 godina, veoma burnih i punih krupnih događaja u životu srednjovekovne Srbije, produženo je izgrađivanje srpske pravoslavne crkve na temeljima koje je položio Sveti Sava: njegova ličnost i njegov primer ostali su trajni ugled svim njegovim naslednicima, koji su za sebe govorili, da „održavaju presto Svetoga Save”.
Svetosavsko načelo – služenja narodu, trajno živi u svesti srpskih prvosveštenika, i izražavalo se u tome što je srpsko sveštenstvo, naročito monaško, bilo nesebično predano narodu. Za arhiepiskopa Danila II, jednoga od najinteresantnijih naslednika Svetoga Save, rekao je Đorđe Sp. Radojičić, da je iz Domentijanova dela o Svetome Savi naučio da bude dobar monah u svetosavskom smislu: povlačenje od sveta takvom monahu omogućava da se duhovno osnaži i osposobi za što svesrdnije i potpunije služenje narodu i državi, naravno izgrađenoj na hrišćanskim načelima. Individualno spasenje ne treba zanemarivati, ali je mnogo važnije i uzvišenije spasenje celoga naroda, koje se postiže kroz hrišćansku državu.
Služenje narodu i državi (pod uslovom da je država hrišćanska i narodna) ostalo je do dana današnjeg primarna misija Srpske crkve, sveštenstva i monaštva.
Zato u kasnijim periodima, tj. posle Nemanjića, crkva često uzima na sebe političku ulogu, ulogu nastavljača nemanjićke državnosti, pogotovo u državnim sistemima koji nisu naklonjeni interesu srpskog naroda ili su otvoreno protiv tih interesa, pa i opstanka samog naroda.
Ta uloga Srpske crkve ju je nekoliko puta koštala ukidanja, bezbroj put je bila izložena progonu i gotovo zatiranju, i skoro uvek je viđena kao politički faktor. Sveti Sava je Srpsku crkvu definisao kao narodnu crkvu, narodnu zavetnu zajednicu, zato je teško porediti ulogu Ruske crkve ili crkve u Vizantiji sa Svetosavskom crkvom.
Ruska i Vizantijska crkva su oduvek bile imperijalne i u službi imperije, ma kako se ta imperija zvala. Danas je, recimo, Romejstvo, kako Vaseljenska patrijaršija definiše grčko pravoslavlje, u službi Vašingtona. Prethodno je bilo u službi Britanaca, a pre toga Turske imperije. Od pada Romejskog carstva, tj. Vizantije, jelinske crkve su se samo prebacile kod drugog gospodara, trudeći se naravno da u novim okolnostima zadrže svoju samobitnost i uticaj. Zapravo, sva politika „Romejstva” nakon Vizantije svela se na trgovinu duhovnim uticajem, nekada za Turke, a danas za Anglosaksonce. Kada se ovako sagleda uloga „Romejstva” onda je lako shvatiti zašto su pravoslavna braća Fanarioti bili tako nemilosrdni i bezosećajni prema srpskom narodu za vreme turske okupacije. Do skora se o Fanariotima i njihovoj negativnoj ulozi tokom turske okupacije malo govorilo i pisalo. Da ne bismo ovde previše vremena poklanjali toj temi, dovoljno je samo reći da je zahvaljujući vladikama fanariotima, koji su svoje episkopstvo kupovali i koristili za sticanje bogatstva među slovenskim narodima Balkana, kao reakcija pravoslavnog naroda na takvo „duhovno upravljanje” uticala je da deo naroda pređe u islam. Tako su fanarioti svojom bahatošću, pohlepom i odsustvom empatije za pravoslavnu braću Slovene, doprineli islamizaciji Balkana, što Otomanska imperija, za sve vekove okupacije, nikad nije sprovodila sistematski.
U životu Srpske pravoslavne crkve ukidanje Pećke patrijaršije 1766. godine
predstavljalo je događaj od dalekosežnih posledica. Ukidanje Pećke patrijaršije došlo
je kao posledica duge i uporne borbe Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda protiv
Turske carevine. Još od kraja XVI veka počela je Velika Porta da gubi poverenje u
političku lojalnost predstavnika Srpske pravoslavne crkve, da ga krajem XVII i
početkom XVIII veka sasvim izgubi. Gubljenje poverenja u lojalnost Srpske pravoslavne
crkve, koje je, sa tačke gledišta održavanja državne celine, bilo i opravdano i
razumljivo, potpirivali su još više fanariotski krugovi u Carigradu na čijem je čelu
stajala Carigradska patrijaršija, koja je postala nosilac „velike grčke ideje”.
Koristeći se velikim uticajem u Velikoj Porti, kojoj su često činili krupne
finansijske usluge, ovi fanariotski krugovi, na čelu sa Carigradskom patrijaršijom,
težili su za jeliniziranjem celokupnog negrčkog pravoslavnog stanovništva Balkanskog
poluostrva. (Ćorović, Istorija SPC)
Fanar je jasno prepoznao Srpsku crkvu kao narodu, onakvu kakvu ju je ustrojio Sveti Sava, da sveštenstvo bude u službi narodu, kao i samoj crkvi. Ni sami Grci nisu imali previše sreće sa Fanarom jer je iskvarenost klira u Carigradu bila takva da više nisu marili ni za šta osim za lični interes, uticaj i bogaćenje. Stoga je Fanar bio podjednako omražen kod svih pravoslavnih naroda Balkana. Taj crkveni klan sa Fanara, uprkos svojoj dekadenciji, ili možda upravo zahvaljujući njoj, pokazao se kao veoma vispren u politici, uvek idući niz dlaku imperiji, ujedno koristeći imperiju za svoje interese. Velika grčka ideja, koju pominje Ćorović, nije bila isključivo crkvena ili ograničena samo na crkvu. To je bila zapravo fanarska interpretacija obnove Vizantije, državotvorna ideja Romejstva, etnofiletizam, državofilija, koju Fanar ni danas ne prepoznaje kao stranputicu u pravoslavlju, već naprotiv, nju vidi nasuprot etnofiletizmu, kao temelj jelinske ortodoksije.
Ovo razmimoilaženje Svetosavlja i Fanariotstva seže u duboku prošlost i teško da će se završiti običnim teološkim nadmudrivanjima. U prethodnom periodu, zbog svoje etatolatrije, Fanar je ukidao Srpsku narodnu crkvu. Nije isključeno da će to ponovo pokušati ukoliko mu se ukaže zgodna prilika.
Na žalost, grčko pravoslavlje je ozbiljno opterećeno idejom obnove Vizantijskog carstva. Carstva koje je zaista bilo bastion istočnog hrišćanstva, trajalo oko 1000 godina, bilo politički, vojno i ekonomski najmoćnije u tadašnjem svetu, ali, na kraju, ipak propalo. Takav balast istorije je opteretio gordošću jelinski pravoslavni svet. Iz tog narcisoidnog zanosa nekadašnjom veličinom, slično kao rusko pravoslavlje, koje takođe živi u prošlosti nekadašnje carske Rusije, može se izaći ugledanjem na apostolsko vreme. Nema više Vizantije i nema carske Rusije. Nema više moćnih pravoslavnih imperija koje štite hrišćansku ortodoksiju i pravoslavni narod u vaseljeni. Vremena u kojima živimo su sličnija vremenima prvih hrišćana. Misija crkve zato mora biti sličnija apostolskoj misiji. Stoga je Svetosavlje, kao narodna crkva – zavetna zajednica, bez besmislenog i neupotrebljivog nasleđa imperijalne crkvenosti, najpodesniji stil pravoslavlja i ujedno najbliži apostolskoj misiji.
Ostavi komentar