Autor: Željko Injac, novinar
Crkveni život Srba započeo je mnogo pre dobijanja autokefalije Srpske crkve. I pre Sv. Kirila i Metodija Srbi su bili izloženi hristijanizaciji i ujedno rastrzani između dva dominantna, a različita crkveno-duhovna centra. Mada u to vreme još nije bilo zvaničnog raskola Rima i Carigrada, teološke, pa i kulturne posebnosti su se očitovale i prelivale na narod koji je tada naseljavao veći deo rimske provincije Dalmacije – Srbe. Od Sv. Kirila i Metodija slovenski narodi postaju novi crkveni faktor, a prilike se usložnjavaju.
Ono što su moderni materijalistički filosofi često previđali je uticaj teologije na formiranje kulture i civilizacije, na njene specifičnosti i posledično na uticaj teologije na geopolitiku. Danas se sve više govori upravo o tom uticaju. Ozbiljan naučni rad ne može da preskače teološke osnove zapadne i istočne evropske kulture i civilizacije.
Obično računamo da je razlaz istočnog i zapadnog hrišćanstva počeo 1054. zvaničnim raskolom dve najuticajnije patrijaršije toga doba, Rima i Carigrada. Međutim, raskoli se ne dešavaju preko noći, već njima uvek prethode pripreme koje traju čitav niz godina, decenija, pa nekad i vekova.
Raskoli uvek imaju osnov u nekom teološkom nesporazumu ili različitoj interpretaciji, međutim često do njih je dolazilo i iz čisto političkih i geopolitičkih razloga. Upravo danas smo svedoci udaljavanja Carigrada i Moskve, ne primarno zbog teologije, mada je teologija uvek dobro pokriće, već pre svega zbog geopolitike.
Monofizitski hrišćani Bliskog istoka su ostali u raskolu sa vizantijskim pravoslavljem, ne samo zbog teoloških razlika, već i zbog odnosa prema Vizantiji kao okupatoru, od čijeg uticaja i dominacije su se branili čak i istrajavanjem u raskolima. Iako su van Vizantije bili laka meta islamskih zavojevača, pa čak i po cenu islamizacije, koja, moramo priznati, nije uvek bila nasilna na Bliskom istoku. Često su monofizitima i kulturno, pa i teološki, muslimani bili bliži od njima zapadnih pravoslavnih hrišćanskih Vizantinaca. Kulturi letargičnog istoka islam je bio bliži, od jedne, u tom momentu svetski najbogatije i najdominantnije užurbane imperije, kakava je bila Vizantija. Iako su skoro iščezli sa istorijske pozornice, istočni hrišćani monofiziti su zadržali svoj specifičan način shvatanja hrišćanstva do današnjih dana.
Na sličan način i iz sličnih motiva su Makedonci istrajavali u raskolu sa SPC. Makedoncima je raskol poslužio da konsoliduju svoj novi nacionalni identitet i da tokom pola veka istrajavanja u svojoj nameri konačno postanu jedna posebna nacija. Verovatno bi isto, možda malo sporije, postigli i bez raskola, jer državnost imaju više od dve decenije, a administrativnu republičku posebnost unutar Jugoslavije još od 1946. godine. No, raskol im je poslužio ne samo da se distanciraju od Srba, već i od Grka i Bugara, koji zaista imaju pretenzije na Makedoniju i Makedonce. Ova odluka ih je držala podjednako udaljenim od sva tri pravoslavna naroda iz okruženja, koji ih ni danas ne vide kao neki poseban ili dovoljno jak narod, sposoban da samostalno opstane na balkanskoj istorijskoj vetrometini.
Razmimoilaženja zapadnog i istočnog hrišćanstva počelo je još u ranom srednjem veku. Teološke različitosti su dugi niz godina, pa i vekova tolerisane obostrano. No, već Toledski Simbol vere, nastao na Trećem pomesnom Saboru crkve u Toledu, u Španiji 589. godine, uneo je izmene u Nikejsko-carigradski Simbol vere. Reč „Filioque” (i Sina) koja je tad umetnuta u Simbol vere da bi se pridobili Arijanci Vizigoti, čime su prekršene odluke ranijih Vaseljenskih Sabora, kasnije je uzimana kao osnov raskola Carigrada i Rima. Rimska patrijaršija u početku nije ni znala za ovu izmenu, niti ju je prihvatala. Car Karlo Veliki imao je slične probleme sa arijanskim verskim nasleđem u osmom veku. Na prostoru Franačke države crkva je prihvatila „Filioque” i još ga na nekoliko pomesnih Sabora potvrdila kao ispravno. Insistiranje Karla Velikog da Rimska patrijaršija prihvati kao ispravno umetnuto „Filioque” u Simbol vere, tadašnji papa Lav III je odlučno odbio, držeći se pravovernosti nikeo-carigradskog Simbola.
Ovde vidimo zapravo sukob starog mediteranskog hrišćanstva i novog germansko-franačkog pod jakim uplivom arijanstva. Onog momenta kada je i Rim prihvatio „ Filioque” možemo reći da je franačka teološka dominacija preovladala u zapadnom hrišćanstvu. Rimska patrijaršija prihvata „Filioque” umetak tek početkom 11. veka za vreme pape Venedikta VIII 1014. godine. Četiri decenije kasnije dolazi do velikog raskola i hrišćanstvo se od tada deli na zapadno i istočno.
„Filioque” je samo vrh ledenog brega, najuočljiviji deo uzroka za razlaz zapadnog i istočnog hrišćanstva. Naravno, da je pored ovog umetka u Simbol vere, bilo i drugih teoloških nesuglasica i neslaganja, kao recimo zapadno verovanje u bezgrešno začeće Bogorodice, čistilište, itd.
No ne treba sve gledati u teološkom ključu, mada je on ishodište sukoba zapadne i istočne evropske civilizacije. Prihvatanje, na zapadu, arijanskog uticaja, zapravo je prihvatanje novih društvenih tokova, nove realnosti. Što bi se danas reklo „realnosti na terenu”. Franačko carstvo i germanska dominacija na zapadu dovela je zapravo do ovih kretanja. Mediteranski prostor starog Rima je prekomponovan. Došli su novi narodi, drugačije rase i kulture, po svemu daleki mediteranskom grčko-rimskom svetu. Sve dok je taj prostor bio dominantno grčko-rimski, teološki sukobi su se odvijali unutar jedne kulturne i jezičke zajednice (grčki jezik je dosta dugo bio zvanični administrativni jezik Rimskog carstva), unutar jedne porodice. Spuštanjem germanskih naroda na jug, na prostore Rimskog carstva, menja se struktura stanovništva, menja se mentalitet, menjaju se i kulturni obrasci. Upravo su franački biskupi na Vormskom saboru zapečatili „Filioque” kao jedino moguće i prihvatljivo u Simbolu vere.
Franačko carstvo je podiglo zapad. Ono ga je vaskrslo i obnovilo, ali na nekim novim i drugačijim temeljima. To više nije bila kultura grčko-rimskog Mediterana, već kultura severne i zapadne germanske Evrope. Jedna nova energija i polet, ali i jedan novi i drugačiji istorijski pravac, drugačija vizija državnosti i hrišćanstva, drugačiji pogled na svet. Do Franačkog carstva Zapadno hrišćansko rimsko carstvo je tavorilo, zarobljeno između slavne prošlosti i neslavne sadašnjosti/tadašnjosti. Istočno rimsko carstvo je preuzelo primat u svakom smislu i kulturnom i ekonomskom i civilizacijkom i vojnom. Slovenski narodi između jakog Istočnog rimskog carstva i Franačke države, nisu imali baš neke uslove za svoje pozicioniranje na istorijskoj sceni.
Vizantijska misionarska delatnost među slovenskim narodima sigurno nije bila pokrenuta isključivo neizmernom hrišćanskom ljubavlju i brigom za spasenje ljudskih duša, koliko kao preventiva franačkom uticaju na Srednju Evropu i Balkan. Pridobiti Slovene za sebe bila je dugoročna strategija pravljenja saveznika od prirodnih neprijatelja Franaka. Ne treba sporiti iskrene namere slovenskih prosvetitelja Sv. Kirila i Metodija jer njihov trud i žrtva najbolje govore u prilog posvećenosti cilju, ali ne treba ni negirati državničku politiku Vizantije kroz njihov poduhvat.
Između bogatog Istočnog rimskog carstva i agresivnog i otvoreno asimilatorskog Franačkog carstva, slovenski narodi su se radije priklanjali Vizantiji. Sloveni su sa jedne strane, sa zapada, imali da se bore protiv otvoreno ekspanzionističke politike i pretenzija germanskih naroda, oličene u Franačkoj državi, kao i njoj potpuno podložnoj u kasnijim stolećima srednjeg veka zapadnoj crkvi i s druge strane manje agresivnoj i manje asimilatorskoj politici Vizantije. Prirodno je bilo da se okrenu Vizantiji. Nemački biskupi su neskriveno smatrali da put do germanizacije slovenskih plemena vodi kroz njihovu hristijanizaciju. Otuda je otpor hristijanizaciji kod zapadnih Slovena bio dosta jak i kao takav nema primere kod balkanskih Slovena, pa čak ni kod Rusa, kod kojih je ipak postojao izvestan otpor hristijanizaciji koju su sproveli knez Vladimir i njegovi naslednici.
Rasulo koje je zadesilo Zapadno rimsko carstvo u srednjem veku i kasnije formiranje franačkog i nemačkog carstva na zapadu Evrope, trajno je promenilo položaj crkve na zapadu. U vreme Karolinga, pa i ranije u vreme Merovinga, crkva u Franačkoj je uređena strogo po uzoru na feudalnu državu, ali zapadnog tipa. Da bi pojačali kontrolu i nad crkvom i podanicima, franački vladari su jačali klerikalizam zapadne crkve. Osvojene prostore od Vizantije su dali papi na upravu i tada po prvi put u istoriji crkva dobija svoju zvaničnu državnu teritoriju. Kasnije su crkvi davali ogromne posede i tako od nje praktično stvorili paradržavu bez čijeg savezništva se kasnije nije moglo vladati. Taj odnos prema zapadnoj crkvi je stvorio ono što je danas Rimokatolička crkva.
Nasuprot tome, Vizantija je uvek crkvu držala kao sluškinju, iako se deklarativno zalagala za simfoniju. Simfonija praktično nikad nije zaživela u Vizantiji, uvek je to bio cezaropapizam. Jedino gde je simfonija zaista zaživela je država Nemanjića.
Slovenski i germanski narodi su i pre zvanične hristijanizacije od strane Rima i Carigrada bili pod uticajem arijanskog hrišćanstva. Dakle, nije tačna uobičajena fraza da su Germani i Sloveni hristijanizovani tek u dodiru sa hrišćanstvom Rima i Vizantije. Usponom franačke države arijanstvo je delom potisnuto, a delom se prelilo u teologiju zapadnog hrišćanstva, kao što smo već navodili ranije u tekstu u primeru o „Filioque”.
Posle raspada slovenskog Samovog carstva, slovenska plemena na zapadu, u srednjoj Evropi, pa i na Balkanu su bila sve više izložena uticaju zapadne crkve. Otpor koji su pružali zapadni Sloveni, Česi i Srbi (Lužičani) pre svega, bio je prilično jak. U više navrata su zadavali takve udarce Francima i pustošili pogranične krajeve da su ovi morali ozbiljnije da se fokusiraju na svoje istočne granice. Otpor se ogledao u stalnim ratovima i pokušajima očuvanja teritorija i državica, ali nije imao ideološku potku. Ono što su dobijali u ratu, gubili su u miru zbog misionarske delatnosti franačkih popova. Asimilacija Slovena kroz hristijanizaciju je bila ozbiljan problem zapadnih Slovena. Tek knez Velikomoravske države Rastislav u 9. veku shvata da je neophodno da Sloveni imaju i svoj specifičan i zaseban duhovni identitet i da je on veoma važan u očuvanju ne samo njegove države, već i svih slovenskih plemena koja su na udaru agresivne osvajačke politike franačke države i franačkih popova.
Misija Sv. Kirila i Metodija nije dobro prihvaćena kod franačkih biskupa i oni je sabotiraju od početka. Jasno je bilo svima da ukoliko ta misija uspe, slovenski narodi dobijaju svoj duhovni identitet i postaju tvrd orah za germanske aspiracije. Bukvalno, isti odnos zapadne Evrope i zapadnog hrišćanstva prema Slovenima, kao prema Indijancima Evrope, kao prema narodu koji nema pravo na svoju specifičnost, svoj identitet, na svoje mesto pod evropskim nebom, trajaće od tada pa sve do danas, jedino se granica sukoba pomerila daleko na istok na „Ruski front”.
Ova misija , koja je propala na slovenskom zapadu, mada nikad potpuno i definitivno, isto kao što se i Husitski pokret ne bi dogodio bez sećanja na Sv. Kirila i Metodija, postavila je temelje slovenske civilizacije, duhovnosti, kulture i identiteta na istoku i na balkanskom prostoru.
Prostori koje su naseljavali Srbi jurisdikcijski su u početku pripadali Rimskoj patrijaršiji, ali je crkvena organizacija tu bila slaba. Takođe, ti prostori su u više navrata od strane vizantijskih careva bili otuđivani od Rima i stavljani pod jurisdikciju Carigrada. Gradsko stanovništvo u primorju, bilo slovenskog ili romanskog porekla, bilo je hrišćansko i imalo je stabilnu crkvenu strukturu, ali je to bila tanka linija, dok je dalmatinska zaleđina pretežno bila paganska. Još i danas gromile (naslagane gomile kamenja u obliku humke, ali bez posmrtnih ostataka, jer su Srbi pagani spaljivali svoje pokojne), koje se prostiru od Knina pa do Zaječara, svedoče o paganskom dobu starih Srba uporedo dok su njihovi susedi bili hrišćani. Prelazak balkanskih Srba iz paganstva u hrišćanstvo nije bio nasilan, kao što je to često bio slučaj sa Lužičkim Srbima i zapadnim Slovenima. Otuda nije bilo ni većeg otpora hristijanizaciji, mada je ona dosta sporo tekla. Tek od Sv. Kirila i Metodija, a kasnije njihovih učenika, hristijanizacija Slovena na Balkanu dobija veći zamah. Slovenska misija nailazi na odobravanje svih slovenskih plemena. To je prvi panslovenski poduhvat, na kome rade i balkanski Sloveni i oni sa severa i zapada Evrope. Da je paganizam mogao održati slovenske narode na okupu i dati im potrebnu snagu da razviju svoj identitet i kulturu, teško da bi sami Sloveni tako zdušno i energično radili na sopstvenoj hristijanizaciji, kao što su to činili učenici Sv. Kirila i Metodija. Slovenski paganizam, niti je bio institucionalizovana religija, niti je imao tu filosofsku i teološku širinu kakvu je imalo hrišćanstvo, uostalom kao ni bilo koji paganizam nerimskih evropskih naroda. Stoga su besmislena današnja naklapanja o nekom tobožnjem povratku na staru pagansku veru (o kojoj gotovo da ne znamo ništa, ili vrlo malo) kao načinu da se prevaziđu podele među slovenskim narodima i da se Sloveni kroz taj poduhvat ujedine. Paganizam nije imao snagu da to učini ni pre više od 1000 godina, a kamoli danas. Neopaganizam je jedino koristan neprijateljima Slovena da od njih prave ratoborne budale, koje će da ginu za tuđe interese. Franačka država nije postala moćna zato što se u njoj očuvao paganizam, već naprotiv, što je uspela da unutar svojih granica brzo i efkikasno hristijanizuje sve svoje podanike.
No i pored već formiranog kirilo-medotijevskog slovenskog stila hrišćanstva, uticaj Rima i Carigrada na našim prostorima je ostao dominantan. Najveći deo klira i dalje je vršio bogosluženja ili na grčkom, ili na latinskom jeziku i to je bila jedna od ozbiljnijih prepreka bržoj hristijanizaciji Srba.
Za razliku od jednoobraznosti franačko-nemačkog zapada i Rima, Vizantija je bila više multinacionalna i multikulturalna. Carigrad je u srednjem veku bio jedan od najrazvijenijih i najbogatijih gradova, a Romejsko carstvo koje je brojalo do 18 miliona stanovnika različitih naroda, i kultura, pa i vera najbogatije carstvo. Bogatstvo Romeja je plenilo i privlačilo narode iz celog sveta. Ekonomista Svetske banke Branko Milanović procenio je da je BDP po glavi stanovnika Vizantije iznosio od 680 do 770 dolara u međunarodnim dolarima iz 1990. godine, dok je za vreme cara Vasilija II, dakle druga polovina H veka i početak XI, ta cifra bila 1.000 dolara po glavi stanovnika. Ovo odgovara rasponu od 1.400 do 1.600 dolara u današnjim dolarima (ili 1.300 do 1.500 evra). Mora se priznati da je i za današnje vreme ovaj prosek BPD po glavi stanovnika na zavidnom nivou, tj. na nivou razvijenih i bogatih svetskih ekonomija.
Privlačnost Vizantije, za slovenske narode, pa i druge narode, nije bila samo u njenoj kulturi, već i ekonomiji. Baš kao i danas što Evropa ne privlači migrante iz celog sveta samo zbog slike Monalize ili Luvra, već pre svega zbog svog bogatstva i mogućnosti lakšeg i ugodnijeg života. Biti Evropljanin danas, znači prihvatiti evropske vrednosti, evropsku kulturu. Ma koliko da je pojedincu važan novac, socijalni i ekonomski položaj se lakše realizuje ukoliko je pojedinac bolje uklopljen u društvo u kojem živi i radi. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Isti princip je važio za sve civilizacije kroz svu istoriju, pa i za Vizantiju. A vrhunska vizantijska vrednost je bilo hrišćanstvo istočnog, odnosno mediteranskog tipa.
Srbi u doba Nemanjića, pa i pre njih, su bili rastrzani između nekoliko jakih religijskih narativa. Hrišćanskog, koji je bio najdominantniji, ali koji je imao dva moćna centra delovanja. Zatim, svog starog paganizma i običajnosti koje se nisu hteli odreći, pa se nisu odrekli ni do danas. I konačno, nečega što je bilo možda i najopasnije za jedinstvo naroda – bogomilstva.
Koliko je bio jak uticaj zapadnog hrišćanstva, čak i nakon raskola, najbolje svedoči činjenica da ni Stefan Nemanja nije uspeo da privoli svog starijeg sina rimokatolika Vukana za pravoslavlje. Posebna priča su bogomili, tadašnji anarhisti i levičari. Bogomilstvo je bilo opasno i za srpsku državnost i za jedinstven narodni identitet. Sa današnjih istorijskih pozicija teško se i nejasno sagledava ta bogomilska opasnost i više se obraća pažnja na jak uticaj rimokatoličanstva. Naravno, ogromna vremenska distanca i nagomilano istorijsko iskustvo, pre svega negativno vezano za rimokatolicizam, ne daje mogućnost jasne percepcije. No i danas da postavimo pitanje šta je bilo opasnije za Srbe u Drugom svetskom ratu, da li komunizam ili ustaštvo, bilo bi podeljenih mišljenja.
Slovenski narodi južno od Srba, danas bismo rekli Severnomakedonci, u bogumilstvu su našli uporište za suprotstavljanje državnom sistemu Vizantije, koji se kao i Franačka država veoma snažno oslanjao na crkveni sistem. Neposlušnost crkvi, kroz bogumilstvo, bilo je zapravo neposlušnost državi Romeja. To je bio tadašnji izraz bunta protiv sistema. Ne verujem da su ondašnji pripadnici bogomilske, kako to kažu Nemanjići, jeresi, pevali „Sistem te laže, ne veruj šta ti kaže” ali su to definitivno mislili.
Bogumilstvo proterano od Bugara i Romeja na kraju je završilo na srpskim zemljama gde se veoma proširilo. Na više mesta u istorijskim spisima se svedoči da se širilo ilegalno, kao komunizam u predratnoj Jugoslaviji. Zaista se može povući dosta analogija između bogumilstva i komunizma u Srba, bunt, anarhija, prezir prema bogatima, manihejstvo, ilegala, jedino što smo u srednjem veku imali više sreće jer smo imali Nemanjiće. Buntovni srpski mentalitet je pogodovao širenju bogumilstva, tako da su Nemanjići imali zaista ozbiljan problem kako da ga iskorene, pa su više puta dizali vojsku u pohodu protiv bogumila. Bogumilstvu su pripadali i delovi plemićkog staleža, pa je vojni pohod na njih ujedno značio i neku vrstu građanskog rata.
Zato ne treba da čudi što je prva arhipastriska beseda Sv. Save bila sva u znaku borbe protiv jeretika u zemlji otačastva.
Kada se iz današnjeg vremena gleda na ondašnji uticaj Rima, tj. rimske patrijaršije, a kasnije rimokatoličke crkve, na Srbe, mora se imati u vidu da su Srbi bezbroj puta dizali ustanke protiv Romeja/Vizantinaca u želji da se oslobode njihove okupacije i tutorstva. Rim i papa su svaki taj ustanak gledali kao priliku da povrate svoju duhovnu vlast na prostorima na kojima žive Srbi, a nekada su pripadali Rimskoj crkvi. Otuda je i deo velikaša uporno ostajao u rimokatoličanstvu, mada to nije bila politika Nemanjića. I opet Nemanja je to tolerisao svom sinu Vukanu, pa i kasnije Nemanjići su to tolerisali svojim velikašima i rođacima. Tolerisali su jer Rim nije imao svetovnu vlast nad srpskim prostorima, a Franci su bili dovoljno daleko. Tolerisali su jer su znali raspoloženje naroda prema Vizantiji. Iako je državna politika bila okrenuta „srpsko-vizantijskim integracijama” i prihvatanju vizantijskih vrednosti, narod je ipak Vizantiju doživljavao kao okupatora. Isto kao kada bismo danas pokušali ubediti Srbe da je NATO naš interes, a da se ruskog uticaja moramo osloboditi i da će nam to dugoročno biti na korist. Nemoguća misija!
Ipak, vekovi vizantijske okupacije i slovenska crkvena misija Sv. Kirila i Metodija učinili su svoje. Potpuno okretanje Srba Vizantiji i pravoslavlju bili su državna politika Nemanjića. Slovensko pravoslavlje se u doba Nemanjića već dobro ukorenilo i davalo je i Srbima mogućnost da unutar vizantijskog Komonvelta formiraju svoju specifičnu kulturu. Ta kultura vremenom nalazi svoj narodni izraz i prestaje da bude preslikana kopija Vizantije.
Kruna tog srpskog kulturnog i duhovnog pa i državnog identiteta je svakako autokefalija srpske crkve. Autokefalija je izraz narodne samosvesti. Srbi konačno izlaze iz živog blata haotičnosti geopolitičkih prilika, različitih duhovnih i kulturnih uticaja i trasiraju jedan specifično svoj i jasan put. Ćirilo-Metodijevska misija je poslužila kao osnova, kao i kod drugih slovenskih naroda (s više ili manje uspeha) ali bez samostalne crkvene strukture i svesti, teško da bi se Srbi izvukli iz haosa u kome su se nalazili i realno je pitanje da li bi uopšte opstali na balkanskoj vetrometini.
Ostavi komentar