Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Istorijska iskustva ukazuju da su događaji, poput aktuelne pandemije virusa korona, oduvek najavljivali epohe korenitih društvenih i političkih promena. Ne ulazeći ovom prilikom detaljnije u dublje sagledavanje karaktera procesa koji se naslućuju, sasvim je izvesno da će doskorašnji modeli upravljanja svetskim prostorom, koje je poslednjih nekoliko decenija nametnula era globalizacije, biti podvrgnuti radikalnom preispitivanju.
DŽ. Štiglic je u knjizi Globalizacija i njene protovrečnosti (2002) izneo zanimljivu hipotezu o globalizaciji kao fenomenu koji je u zapadnim elitističkim krugovima veoma precenjen. Jedna od upadljivih posledica ove pojave, koja je posebno došla do izražaja za vreme korona krize, jeste kolaps globalnog liderstva SAD i njenog strateškog koncepta dominacije širokog spektra. Naime, u sva tri najvažnija svetska panregiona: azijsko-pacifičkom, evropskom i severnoameričkom, pojavljuju se konture novih geopolitičkih obrazaca, koje se svode na jačanje uloge nacionalnih država i ubrzano odbacivanja stega globalizacije i pratećih multilateralnih mehanizama i transnacionalnih uticaja.
Reč je o svojevrsnom antiglobalističkom resetu koji ambijent krize tumači kao jedinstvenu priliku za jačanje unutrašnjih potencijala. Tako je Rusija sredinom 2020. godine usvojila novi ustav, koji daje prioritet domaćem zakonskom okviru u odnosu na međunarodno zakonodavstvo, dok je Kina, pod čvrstom dirigentskom palicom predsednika Si Đinpinga, okrenuta jačanju ogromnog unutrašnjeg tržišta i stavljanju pod strogu državnu kontrolu svih ekonomskih aktivnosti. Na identičan način reaguje i EU – kao jedan od simbola globalizacije – koristeći različite protekcionističke mehanizme zaštite svog tržišta (primer je odnos prema ruskoj vakcini Sputnjik V ili nastojanje da se zbog nepouzdanosti spreči instaliranje napredne kineske 5G mreže).
Pod uticajem korona krize sve je popularniji scenario o kraju globalizacije (do 2030. godine) koji čak iznosi i DŽozef Naj, jedan od njenih najuticajnijih korifeja. On ističe da je, i pre pandemije, svet liberalizovane trgovine i finansija doveden u pitanje usponom Kine i rastom populizma na Zapadu (ovu pojavu Štiglic označava kao novi protekcionizam – prim.autora). Naj predviđa i transformaciju međunarodnih mehanizama odlučivanja u smeru sve većeg uticaja Kine koja zahteva poštovanje i poslušnost u skladu sa rastućom snagom. Istina, ovaj teoretičar ostavlja mogućnost da Amerika, do 2030. godine, sačuva prestiž u međunarodnim poslovima i kao mogući okvir navodi hipotezu o američko – kineskoj saradnji u okvirima tzv. ekološke globalizacije.
Realističniji pol analitičkog spektra predvideo je pad Amerike, kao vodeće svetske sile, još devedesetih godina prošlog veka. Tako je Pol Kenedi u delu Pripreme za 21. vek (1993) pisao da će budućnost međunarodnih odnosa suštinski odrediti trka demografije i tehnologije. Kao faktore koji će uticati na ovu trku označio je: regionalno-geografske i etno-verski različite populacione eksplozije, zatim porast značaja multinacionalnih kompanija, potom nove komunikacione, finansijske i industrijske revolucije, probleme u obezbeđivanju dovoljne količine i kvaliteta hrane, biotehnološke inovacije i zaštitu životne sredine. Za Kenedija je, osim strategijske prenapregnutosti, ključna tema deklinizam zapadne civilizacije, koji se ispoljava ne samo u ekonomskoj, nego i u društvenoj i moralnoj sferi. Konačno, on je predviđao da će se američkom vojnom prisustvu u Evropi sve više suprotstavljati Rusija, zatim da će Indijski okean sve manje biti geografski pojam a sve više zona ekskluzivnih interesa Indije, kao i da će Kina nastojati, da jačanjem armije što više udalji američku vojsku, ka arhipelazima u središtu Pacifika i dalje ka američkoj obali.
Da zaključimo parafrazirajući reči Srđe Trifkovića, spoljnopolitičkog komentatora časopisa Hronika, koji je još na početku pandemijske krize pisao o krahu neoliberalne globalizacije kao ideologizovanom konceptu međunarodne politike, koji je nastojao da države proglasi arhaičnim ustanovama, a nacije pukim društvenim aranžmanima. Za prof. Trifkovića ključni problem savremenog Zapada su otuđene elite, kriza obrazovnog sistema i promocija kulture radikalnog konzumerizma. Naš ugledni intelektualac pojavu trampizma ocenjuje kao pokušaj spasavanja tradicionalne Amerike i artikulacije njene istorijske uloge u skladu sa realnim kapacitetima države, koja je u poslednjih stotinu godina bila podijum za promociju svih univerzalističkih modela preuređenja sveta, kojima je po svemu sudeći istekao rok trajanja.
LITERATURA: Pol Kenedi, Priprema za dvadeset prvi vek, Službeni list SRJ, Beograd 1997; Milomir Stepić, Geopolitika: ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016;Srđa Trifković, Svet posle korone, Novi standard, 27. 3. 2020.
Ostavi komentar