Autor: dr Aleksandra Kolaković
U drugoj polovini 19. veka putovanja su bila jedan od važnih izvora informacija i izgradnje predstava o dalekim krajevima, zemljama i narodima koji ih naseljavaju. Balkan je, pod uticajem svesti o dugoj vladavini osmanske države i romantizma, doživljavan kao najegzotičniji deo Evrope. O državama, narodima i njihovim vladarima se znalo malo. Većina tih informacija je bila neprecizna, nepouzdana i fragmentarna. Stoga je svaki zapisani utisak o Srbiji i Srbima u periodu izgradnje moderne srpske državnosti veoma dragocen i omogućava da se spoznaju percepcije koje su postojale u Evropi toga doba, a koje su posredno uticale i na političke, ekonomske i kulturne odnose. Diplomatama je u opisu redovnih aktivnosti bila obaveza da šalju izveštaje, a naučnici i publicisti su nakon putovanja po Balkanu i Srbiji u posebnim knjigama ili tekstovima u časopisima opisivali srpske vladare, političare, kao i političko-društvene događaje. Francuske diplomate, publicisti, novinari, pisci i umetnici su na prelazu dva veka obilazili Balkan i Srbiju, a kao važno svedočanstvo ostavili su zabeleške koje nam svedoče o istoriji srpskih dinastija i srpske političke elite. Istovremeno, ove istorijske izvore posmatramo i u kontekstu analize francusko-srpskih odnosa.
Predstave o Srbima i srpskim vladarima kod francuskih diplomata bile su značajne za formiranje politike Francuske prema Balkanu. Pojačano interesovanje za Balkan od formiranja Francusko-ruskog sporazuma (1891–1893) uticalo je i na buđenje interesovanja za elitu koja je predvodila srpski narod. Prikupljanje i publikovanje informacija o srpskim vladarima u sklopu analize političkog života u Srbiji ili nezavisno od istog, prisutno je u tekstovima francuskih intelektualaca. Portreti srpskih vladara, Milana i Aleksandra Obrenovića zauzimaju značajno mesto i u novinskim člancima i izveštajima sa Balkana. Najviše podataka o političkim prilikama u Srbiji i srpskim vladarima, a posebno o svom učeniku, kralju Aleksandru Obrenoviću, kao i o tadašnjoj srpskoj političkoj eliti, ostavio je Alber Male u svom Dnevniku; ostali francuski intelektualci su u sklopu svojih dela fragmentarno i po potrebi iznosili ocene vladara i političara Srbije. Dok su ocene naučnika koji su uživali ugled stručnjaka za Balkan bili važni francuskoj eliti, na formiranje stava šire javnosti najveći uticaj imala je francuska štampa: Le Temps, Le Figaro, La Revue de Paris i Le Journal des debats.
Među ljubiteljima srpske istorije danas je veoma prisutno da je dinastija Karađorđević imala tesne i prisne veze sa Francuskom, a pod veo zaborava se smestilo sećanje na vezanost dinastije Obrenović sa Francuskom. Slobodan Jovanović, u svojoj čuvenoj knjizi Vlada Milana Obrenovića, piše da je kralj Milan Obrenović, ubeđeni austrofil i protivnik Rusije, odgajan u Parizu i po ličnom uverenju kosmopolita, nastojao da održi dobre kontakte sa Francuskom. Kralj Milan Obrenović, kao i njegova supruga kraljica Natalija, upoznali su francusku kulturu na njenom izvorištu. Kralj Milan Obrenović se školovao u jednom od najpoznatijih francuskih liceja, gde ga je 1868. godine i zatekla vest o nasledstvu srpskog prestola. Kasnije je kralj Milan Obrenović započeo planski proces školovanja srpskog vojničkog kadra u Francuskoj. Podržavao je i ekonomski prodor francuskog kapitala u Srbiju preko Generalne unije, akcionarskog društva koje je po planu bilo predviđeno za izgradnju železničke mreže u Kraljevini Srbiji. Kraljica Natalija je unosila značajne novine francuskog života i emancipacije žena na srpski dvor, a nakon razvoda od kralja Milana živela je u Bijaricu i Parizu, gde je i preminula. Kralj Milan je pak nakon razvoda i abdikacije često posećivao Pariz i uživao u raskošnom životu metropole. Zabeleženo je da se interesovao za umetnička dela i antikvitete i trošio velike sume novca. Kralj Milan je jedno vreme u Parizu živeo i s Artemizom M. Hristić, što je uticalo na širenje skandaloznih priča o srpskoj vladarskoj porodici širom Francuske i Evrope. Milanov i Natalijin sin kralj Aleksandar Obrenović, posećivao je povremeno Pariz i Bijaric u periodu od 1888. do 1892. godine, gde je živela kraljica Natalija nakon razvoda od kralja Milana. Kralj Aleksandar Obrenović je obrazovan i na francuskim uzorima. NJegovi profesori bili su Alfons Magru i Alber Male. Magru je predavao francuski jezik i književnost, a Male je došao u Beograd ne samo da budućeg srpskog kralja podučava istoriji diplomatije već i u diplomatsku misiju koja je obuhvatala i podršku francuskih radikalskih krugova, kao i zvanične države s ciljem neutralisanja austrougarskog i jačanja francuskog uticaja u Srbiji.
Salvatore Patrimonio, francuski poslanik (ambasador) u Kraljevini Srbiji isticao je karakter srpskog kralja Milana. Povodom vesti o izmirenju kralja Milana i kraljice Natalije 1893. godine, Patrimonio posebno podvlači Milanov nepredvidljiv karakter: „To je pozorišni preokret onog tipa koji ima običaj da priredi bivši kralj“. Pol Kokel, autor knjige Kraljevina Srbija (1894) koja je francuskoj javnosti, pored istorije Srbije, prezentovala i aktuelno stanje, Patrimonio nije pružio dublju analizu i precizniju ocenu vladavine kralja Milana Obrenovića, već je samo opisao tok događaja vezanih za sticanje nezavisnosti i promene koje je donela. Uporedo, ni pariska štampa nije gajila simpatije prema kralju Milanu Obrenoviću. Jak neprijateljski stav posebno je izražen od oktobra 1897. godine, kada je vlada Vladana Đorđevića nastojala da vrati Srbiju austrofilskom pravcu u spoljnoj politici o čemu detaljnije piše Vladan Đorđević u delu Kraj jedne dinastije. Ličnost kralja Milana bila je, usled njegove austrofilske politike koja je bila u suprotnosti sa interesima francuske saveznice Rusije, kao i raskalašnog života srpskog vladara i razvoda sa kraljicom Natalijom, negativno predstavljena u francuskim dnevnim i periodičnim publikacijama. Najnegativniju predstavu srpskog kralja Milana Obrenovića u francuskoj javnosti stvarao je list Le Temps. Nastala je pod uticajem francuskih i srpskih radikala u periodu nakon Ivanjdanskog atentata, kada je u Srbiji došlo do progona radikala optuženih za organizovanje atentata na kralja Milana Obrenovića.
Alber Male je u okviru časopisa Revue de Paris objavio dva članka o Obrenovićima: o kralju Milanu (Le Roi Milan) 1899. godine i drugi članak 1903. godine o svom učeniku kralju Aleksandru (Alexander Ier de Serbie). Opšta Maleova ocena kralja Milana Obrenovića je negativna u pogledu njegovih karakternih osobina, i u analizi njegove političke delatnosti. Ipak, Male zapaža da je kralj Milan inteligentan sa veoma oštrim darom zapažanja. Opisuje kralja Milana kao čoveka lišenog svakog moralnog osećanja, verolomnog, samoljubivog i lakomog na novac. Male je pisao i o burnom bračnom životu kraljevskog para Obrenović, što je bila i inspiracijam nekim francuskom umetnicima i književnicima. O kraljici Nataliji, Male piše veoma lepo, pri čemu ističe: „kraljica po lepoti, kasnije kraljica po patnji i dostojanstvu u nesreći“. Bračni život kralja Milana i kraljice Natalije, kao što je već pomenuto, uporedo je uticao na negativnu sliku kralja Milana u francuskoj javnosti, a ove ocene su se prelamale i na sliku Srbije i Srba. Stoga je kralj Milan bio inspirativan i za nastanak dela koja pripadaju kategoriji lepe književnosti. Marta 1903. godine o kralju Milanu Obrenoviću pisao je i Andre Bar, mada je kralj Aleksandar Obrenović bio više u sferi njegovih interesovanja. Pozivajući se na sliku kralja Milana u srpskoj javnosti, piše da je njegovo „kraljevsko poreklo bilo sumnjivo“ i da „srpski narod nije zaboravio da je Milan bio zao duh narodni“. Negativna slika kralja Milana, pod utiskom koji su stvarali pomenuti tekstovi, preovladala je i nakon njegove smrti u francuskoj javnosti. Nije uspela ni da je ublaži tragedija Majskog prevrata 1903. godine, kao i gnušanje onovremene Evrope nad tim činom.
Alber Male je od svih srpskih vladara najbolje poznavao svog učenika Aleksandra Obrenovića. Pre prvog susreta sa svojim učenikom Aleksandrom, Male je dobio određena obaveštenja od francuskih diplomata: Salvatora Patrimonija i Ogista Bopa, kao i Alfonsa Magrua, profesora francuske književnosti na Velikoj školi u Beogradu. Posvetivši se obrazovanju mladog srpskog kralja Aleksandra, Male se najviše interesovao za njegove intelektualne sposobnosti i osposobljavanje za vođenje države. Kada mu je Jovan Ristić govorio o veoma obimnom i bogatom programu koji je Aleksandar pohađao pre dolaska Malea, a o čemu svedoče i beležnice guvernera Jovana Miškovića, čini se da je francuski profesor imao neka suprotna obaveštenja. Na Ristićevo zapažanje da mladi kralj pokazuje veliko interesovanje za matematičke nauke, Male je panično konstatovao: „Sic! – evo germaniste, proviruje Berlin!“, što se može odnositi i na obrazovanje Aleksandra Obrenovića do tada, kao i na Ristićev uticaj na naklonost prema nemačkoj kulturi. Od Magrua je čuo da je Aleksandar veoma samoljubiv, „zavezan kao gimanzijalac“ i da ima određene govorne teškoće (tj. da ž izgovara pomalo kao z). Patrimonio, francuski diplomata poverio je Maleu da Aleksandar poseduje osećanje dužnosti prema budućoj ulozi srpskog kralja i da veruje da je predodređen za nešto posebno. „Malo srca, mnogo promišljenosti i pameti“, kao i zrelo razmišljanje o filozofskim sistemima za jednog šesnaestogodišnjaka, bila su prva saznanja Malea o svom učeniku.
U isto vreme, Pol Kokel je istakao da je Srbija 1894. godine imala vodeću ulogu među balkanskim državama i da je Francuska pozdravila stupanje na presto Aleksandra Obrenovića uz očekivanja da će on uneti „novi duh“. Francuzi su gajili velika očekivanja da će mladi srpski vladar povesti Srbiju bliže francuskoj saveznici Rusiji, a dalje od Austrougarske, i nadali su se da će uticajem na njegovo obrazovanje francuska diplomatija, koja se oslanjala na lične kontakte i veze, steći pouzdanog partnera. Ipak, razvoj političkih događaja, potezi Aleksandra Obrenovića i Maleova misija, iznele su u prvi plan negativne osobine srpskog vladara. Male je Milana Obrenovića, kao i namesnike, a pre svih Ristića, krivio za loše uticaje na kralja Aleksandra. U članku posvećenom kralju Aleksandru iz 1903. godine, Male sa simpatijama govori o ličnost srpskog vladara. Ne skrivajući emocije, naziva Aleksandra Obrenovića „siroče čiji su roditelji živi“. Opšta ocena ličnosti i dela kralja Aleksandra, kod Albera Malea jeste pozitivna, iako pri kraju članka piše i o nekim negativnim promenama.
Početkom 20. veka i list L’Européen objavljuje više članaka u kojima je uz analizu političkog života Srbije, bilo reči i o karakteristikama njenih vladara. Poslednji Obrenovići i vladavina kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović bila je glavna tema članaka novinara Andre Bara. U svojim člancima pomenuti francuski publicista posmatrao je vladavinu kralja Aleksandra Obrenovića i uticaj kraljice Drage kroz prizmu aktuelnih događaja (ministarska kriza u Srbiji, prestanak rusofilske politike, odnosi Srbije i Rusije, abdikacija kralja Milana i proaustrougarske težnje kralja Aleksandra, uticaj kraljice Drage, aspiracije njene braće Lunjevica na srpski presto, Aleksandrova poseta Milanovim grobu u Krušedolu, ukidanje ustava i Aleksandrova proklamacija posle toga). Bar nije imao lepih reči o poslednjim Obrenovićima na srpskom prestolu.
Promenljiva priroda vladavine kralja Aleksnadra Obrenovića, koja je u očima francuskih intelektualaca svakog trenutka mogla Srbiju odvesti u suparnički blok sila, definitivno je uticala na negativnu sliku ovog srpskog vladara u francuskoj javnosti. Deset godina nakon ubistva kralja Aleksandra Obrenovića njegov nekadašnji profesor francuskog jezika, Alfons Magru, kratko je ocenio: „Milan Obrenović većma je voleo da abdicira, jer to je vladalac koji zna predviđati; Aleksandar, sin njegov, uporan je, i gine. Sve te ulične ili dvorske revolucije objašnjavaju se pogreškama ili zabludama vladaoca […] Sukobi kraljevstva sa narodnim predstavnicima bili su kobni po dvojicu poslednjih Obrenovića“. Uz pomenuta mišljenja o despotskim karakteristikama vladavine poslednjeg Obrenovića, postojala je opšta osuda necivilizovanog čina ubistva, ipak, sećanje na Obrenoviće u tekstovima francuskih diplomata i publicista većinom je negativno. Ove ocene su gradile i percepcije Srbije, a i uticale na promenljive odnose između Francuske i Srbije na razmeđu dva veka. Iako je kralj Aleksandar Obrenović nastojao da u francusku javnost plasira pozitivnu sliku sebe i kraljice Drage, kao i Srbije, ipak nije imao velikog uspeha. U cilju izgradnje afirmativne slike koristio je i usluge novinara kao i događaje od kojih je najznačajnija Svetska izložba 1900. godine u Parizu. Ipak, uspostavljanje razvijenije ekonomske saradnje i promena slike Srbije kao razvijene zemlje sve bliže evropskim, sporo se menjala.
Ostavi komentar