Autor: dr Aleksandra Kolaković
Na prelazu iz 19. u 20. vek kulturno prisustvo Francuske u balkanskim zemljama pratilo je njene ekonomske interese i bilo prethodnica političkim interesima. Kulturni uticaji su dopirali do Rumuna, Grka, Bugara i Srba, ne samo snažnim akcijama kulturne diplomatije Francuske, a posebno Francuske alijanse i otvaranjem francuskih škola, već i preko pojedinaca koji su se školovali na francuskim univerzitetima. Još u vreme Osmanskog carstva možemo primetiti prisustvo nekih francuskih katoličkih škola i fakulteta u kojima su bili i bugarski učenici, a kasnije su Francuzi pomagali učenje francuskog jezika u svim balkanskim državama i rad kulturnih društava. U Srbiji, na primer, francusko-srpska udruženja negovala su francuski jezik i kulturu, pomagana su od strane francuskih diplomata, gostujućih profesora i nekadašnjih francuskih đaka. Zahvaljujući ovim udruženjima balkanski narodi su sticali predstave o Francuskoj, ali su nakon što bi savladali poznavanje francuskog jezika i školovanja u Francuskoj, postajali i prvi izvor informacija Francuzima o Balkanu.
Studenti sa Balkana su po povratku u svoju domovinu prenosili duh kulture zemlje svog obrazovanja, istovremeno stvarajući i osnovu za ekonomske i političke uticaje. Prema do sada sprovedenim istraživanjima, koje je radila LJubinka Trgovčević, svaki treći strani student na francuskim univerzitetima 1899. godine bio je sa Balkana. Ove godine od 1635 stranih studenata u Francuskoj bilo je najviše Rumuna (243), što je karakteristika čitavog perioda do 1914. godine. Studenata iz Bugarske bilo je 218, dok je Srba bilo 27. U 20. veku broj studenata sa Balkana je uvećan, a u predvečerje Velikog rata bilo ih je ukupno 987 – Rumuna 459, Bugara 291, Grka 134 i Srba 103. Rumuni i Srbi su najviše studirali u Parizu, dok su Bugari visoko obrazovanje sticali u Nansiju i Monpeljeu. Po povratku u svoju otadžbinu ovi mladi obrazovani ljudi unosili su svesno i nesvesno u direktnom i/ili izmenjenom obliku kulturne obrasce i modele sredine u kojoj su završili fakultete. Paralelno, tokom studija stvarali su i razvijali mreže kontakata i saradnje sa francuskim naučnicima, novinarima, političarima i diplomatama. Posredno su uticali i na formiranje francuskog pogleda na Balkan u Balkanskim ratovima i Velikom ratu.
Značajne informacije u učene krugove francuskog društva, kao i diplomatiju, unele su misije i knjige naučnika. Od kraja 19. veka do Balkanskih ratova (1912−1913), posebno su za stvaranje slike o Srbima i Bugarima u Francuskoj bile zaslužne misije i tekstovi profesora Viktora Berara. NJegova dela su u početku sadržala nepouzdane podatke, što je i sam priznao, kao na primer knjiga La Turquie et L’Hellénisme contemporain. La Macédoine: Hellènes, Bulgares, Valaques, Albanais, Autrichiens, Serbes; la lutte des races (Turska i savremeni helenizam. Makedonija: Grci, Bugari, Vlasi, Albanci, Austrijanci, Srbi; borba rasa). Kasnije, u predvečerje Velikog rata, Viktor Berar je jedan od naboljih poznavalaca Balkana, ne samo u Francuskoj, već i u Evropi. Interesovanje za Balkan pokazivali su i profesori Sorbone, Emil Oman i Ernest Deni. Grgur Jakšić je u jednom pismu Nikoli Pašiću naveo da je Oman dok je bio profesor u Lilu bio „neka vrsta bugarskog konzula“ i da je to ostao sve dok se 1905. godine nije upoznao sa njim, kada se više zainteresovao za Srbe. U periodu sedamdesetih i osamdesetih godina 19. veka, Deni je kritikovao ruski carizam i politiku Rusije prema Balkanu, a posebno Bugarskoj. Takođe, Deni je želeo da Južni Sloveni prevaziđu svoje probleme sami i zadrže svoju individualnost i ne urone u Rusku imperiju: „Panslavizam, da; ali ne panrusizam“. Na osnovu navedenog možemo zaključiti da su francuski naučnici i profesori posmatrali Balakan kao celinu, ali su se i u pojedinim periodima svog života i rada više interesovali za pojedine narode. Slika Bugara i Srba, na primer, širila se u skladu sa njihovim međusobnim odnosima, kao i politikom koju su njihovi vladari i vlade vodili. Odnosi sa Rusijom takođe su određujući element francuske slike Balkana na početku 21. veka.
Nakon 1908. godine, Srbija se okrenula ostvarivanju svojih nacionalnih ciljeva na jugu u sklopu čega je došlo do približavanja sa balkanskim državama. Srbija i Bugarska 1911. godine otpočinju pregovore o savezu balkanskih država, koji su okončani sklapanjem ofanzivnog vojno-političkog savezničkog ugovora između Srbije i Bugarske 13. marta 1912. godine. Milovan Milovanović je bio tvorac političkog programa potiskivanja austrougarskog prodora na Balkan oslanjanjem na Rusiju i zapadne zemlje, koje su prihvatale načelo „Balkan balkanskim narodima“. Milovanović i Pašić su u savezu sa Bugarskom videli odbrambeno sredstvo prema Austrougarskoj. Dogovor o podeli turskih teritorija podrazumevao je da veći deo Makedonije (Pirinski i Vardarski deo istočno od dijagonale Kriva Palanka – Ohrid) pripadne Bugarskoj, a Srbiji: severozapadna Makedonija, Kosovo i Metohija i izlaz na more u severnoj Albaniji, preko Skadra i Drača. Uz aktivnu podršku ruske diplomatije i usled otvorenih zavojevačkih pretenzija Austrougarske i velikoalbanskog pokreta stvorili su se uslovi za formiranje Prvog balkanskog saveza 1912. godine i započinjanje ratnih dejstava protiv Turske. Članice Antante, uverene da balkanske države nisu u stanju da savladaju Tursku, zabrinute zbog težnji Centralnih sila da ovladaju strateškim tačkama na Balkanu, bile su protiv ratnog sukoba.
U predvečerje balkanskih ratova (1912–1913) francuska diplomatija pažljivo je pratila odnose između balkanskih naroda. Leon Deko, francuski poslanik u Beogradu (1907–1914) izvestio je 10. septembra 1912. godine Ministarstvo spoljnih poslova Francuske o poruci kralja Ferdinanda i buđenju srpskog javnog mnjenja. U izveštaju posebno je naglasio nepoverenje između Srba i Bugara: „Navika na krize izoštrila je političko čulo Srba i, uprkos približavanju do koga je došlo, njihovo nepoverenje prema Bugarima ostalo je isto“, a potom dodaje: „Nepoverenje prema Bugarinu stalno vlada u Srbiji, danas kao i juče, svaka inicijativa Srba, čak i ako bi se ograničila na povođenje za bugarskim uticajem, moraće da dođe iz Rusije“. Ipak, dodao je da Srbi odlično razumeju sadašnje razočaranje ljudi iz Sofije i oštrinu njihovog nestrpljenja da vide ostvarivanje balkanske konstelacije, kojoj su bile potrebne godine rada i da bi se postigla ostvarenja na koja su računale nacionalne težnje. Francuski poslanik se poziva i na razgovor sa Jovanom Jovanovićem u kome mu je srpski diplomata priznao da je Spalajković prikazao kao veoma zabrinjavajuće stanje bugarskog javnog mnjenja; njegovi izveštaji govore sada o stvarnom smirivanju: po njima, kralj Ferinand i g. Gešov trude se koliko god mogu da smire vojne i nacionalističke krugove; sam g. Danev je isuviše rusofil da se ne bi priklonio rešenju iz Petrograda.
U vreme balkanskih ratova (1912–1913) na ratištima su se pojavili brojni novinari, od kojih su neki imali oficirske karijere ili su bili članovi udruženja, koja su se borila za pravdu, prava nacija i univerzalne vrednosti. Oni su svojim tekstovima u kojima su često opisivali detalje sukoba i ratovanja, upotrebe oružja i toka bitaka, imali sposobnost da širim masama u Francuskoj stvore predstave Balkana, koje će dugo ostati preovlađujuće u francuskom javnom mnjenju kada se pomene Balkan. Jedan od izveštača sa prve linije fronta bio je Anri Barbi, dopisnik pariskog lista Le Journal. Nakon balkanskih ratova objavio je dve zbirke svojih tekstova: Les Victoires serbes (Srpske pobede) i Brégalnitza. La guerre serbo–bulgare (Bregalnica. Srpsko-bugarski rat).
Alena de Penenren je kao dopisnik popularnog francuskog časopisa L’Illustration, u vreme Prvog balkanskog rata pratio borbe bugarskih trupa u Trakiji, a kasnije je prešao u Makedoniju, tj. Skoplje gde je bio svedok Drugog balkanskog rata. Na osnovu izveštaja i članaka publikovanih u listu L’Illustration štampao je zbirku 4O jours de guerre dans les Balkans. La Campagne Serbo–bulgare en juillet 1913 (40 dana rata na Balkanu. Srpsko-bugarski sukob jula 1913). Žan Pelisije kao dopisnik La Dépêche de Toulouse, tekstove je publikovao 1914. godine pod nazivom Dix mois de guerre dans les Balkans Octobre 1912 – Août 1913 (Deset meseci rata na Balkanu (Oktobar 1912 – Avgust 1913)). Dok se kroz redakcije pariskih listova vodila propaganda zaraćenih strana u balkanskim ratova, Luj Leže, najpoznatiji slavista toga doba, je 1913. godine objavio zbirku istorijsko-filoloških i književnih članaka Serbes, Croates et Bulgares. Etudes historiques, politiques et littéraires (Srbi, Hrvati i Bugari), koja je bila obaveštajnog karaktera „o novom svetu na jugoistoku Evrope“. Uprkos naklonjenijem stavu prema Bugarima, ova knjiga, kao i celokupno stvaralaštvo Luja Ležea, ostvarilo je izuzetan doprinos u upoznavanju istorije i tradicije Slovena na Balkanu.
U toku Velikog rata nije samo vođena borba na frontu, već i na frontu propagande. Veze i kontakti u krugovima francuskih izdavača i interesi saveznika određivali su i sliku Bugara i Srba koja je bila prisutna u javnosti. Dok je postojala nada da će se Bugarska prikloniti Antanti, u Francuskoj je stroga cenzura onemogućavala tekstove srpske propagande u cilju ostvarivanja interesa na teritorijama za koje bi bila zainteresovana i Bugarska. Nakon sloma srpske države i povlačenja Srba kroz Albaniju, empatije francuske javnosti postale su prosrpske. Posebno je jedna neformalna grupa francuskih univerzitetskih profesora i novinara (Ernest Deni, Emil Oman, Pjer Lani, Šarl Dil i dr.) isticala srpsko stradanje i hrabrost. Srpski intelektualac Jovan Žujović posebno je apostrofirao odvajanje Denija od bugarofilstva rečima „priveza se za prave Jugoslovene“, što je od velikog značaja za aktivnost francuskih intelektualaca i podršku ujedinjenju Južnih Slovena. Odvajanje Denija, Omana i značajne grupe francuskih intelektualca od bugarofilskih osećanja ubrzano je u periodu Aneksione krize, da bi bilo definitvno tokom Balkanskih ratova i Velikog rata. Već u vreme Velikog rata Deni je napisao knjigu La grande Serbie (Velika Srbija), koja je panegirik srpskoj istoriji i pobedama, a uporedo je pisao negativno o Bugarima, kao i ostali pomenuti francuski intelektualci. Interesantno je da je čak i Leže, čvrsto vezan za Bugarsku, zvaničnu Srbiju podržao tokom Velikog rata, ali nije označen od savremenika kao deo srpskog lobija kao Emil Oman ili Ernest Deni. Iako je došlo do toga da je u francuskoj javnosti u vremenu Velikog rata preovladala pozitivna predstava Srba i negativna predstava Bugara, veoma je značajno za oba naroda da su tadašnji francuski intelektualci uviđali da je u ranijim periodima (a posebno tokom 19. veka) francuska javnost imala nejasnu i/ili nedovoljno razvijenu predstavu Balkana i slovenskih naroda na tom prostoru, a posebno Srba i Bugara, što je stvaralo osnovu za dalja naučna proučavanja.
Francuska je i nakon Velikog rata u Versajskom sistemu nastojala da ostvari dominantnu ulogu na Balkanu. NJen uticaj je bio pre svega vidljiv u kulturnom pogledu, posebno u Jugoslaviji. Institut za slovenske studije, osnovan u kući profesora Ernesta Denija, postao je mesto okupljanja balkanskih naučnika i značajan akter francuske kulturne diplomatije među balkanskim narodima. Naučnici uključeni u rad Instituta za slovenske studije su stvarali predstave o Balkanu, koje su stizale do diplomata i političara. Značajno je istaći da je nakon rata u vreme kada se zbog revizionističkih zahteva i opštih nestabilnosti izazvanih posledicama strašnog rata, dovela u pitanje pozicija Francuske u međunarodnim odnosima, Institut za slovenske studije radio posebno na okupljanju balkanskih slovenskih naroda, pri čemu je saradnja sa Srbima i Bugarima ostala u središtu rada ove institutcije. Deklaracija Slovenskog komiteta u Francuskoj doneta 1924. godine, nastala pod okriljem Instituta za slovenske studije u Parizu, imala je za cilj da Srbe (odnosno Jugoslovene) i Bugare, kao i sve Slovene kulturno i politički veže za Francusku, a značajan deo njih, posebno Srbi, videli su u Francuskoj zaštitnicu.
Ostavi komentar