Autor: dr Aleksandra Kolaković
Pored putnika, avanturista, pesnika i umetnika koji su svoju inspiraciju tražili u mističnom, udaljenom i nedovoljno poznatom Balkanu, doba Napoleona uticalo je da se jedan deo francuskih državnika i naučnika više zainteresuje za Balkan. Ova interesovanja su temelj za razvoj francusko-crnogorskih odnosa. Ideje Francuske revolucije i moćna figura Napoleona gradili su predstave o Francuskoj širom tadašnje Evrope, a posebno su uticale i na male balkanske narode, kao i na njihove odnose sa velikim silama. Poznato je da je Boka Kotorska bila baza za akcije ruske flote protiv Napoleonove vojske, međutim, romantizam i razvoj slavističkih studija su presudno uticali na dalja interesovanja Francuza za Balkan, dakle, i za Crnu Goru. Sve do sredine 19. veka i Krimskog rata, malobrojna su francuska naučna istraživanja koja bi gradila realne predstave o istoriji i aktuelnom političkom, ekonomskom i kulturnom životu Crne Gore. Balkan je ostajao nedovoljno poznat kroz čitav 19. veka, pa i u 20. veku. Ipak, zahvaljujući knjigama i vezama između pojedinaca, koji su većinom sada zaboravljeni, razvijali su se francusko-crnogorski odnosi u prošlosti. U ovom eseju, nemamo nameru da prezentujemo celokupnu istoriju francusko-crnogorskih odnosa, već smo se ogrničili da osvetlimo zaboravljene i nepoznate epizode i ličnosti istorije francusko-crnogorskih odnosa, a u završnom delu pružimo percepciju aktuelnih odnosa Francuske i Crne Gore u kontekstu 140. godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa i nove strategije Francuske za Zapadni Balkan iz 2019. godine.
Putovanja su bila jedan od načina na koji su se gradile predstave o Crnoj Gori sredinom 19. veka. Profesor strane književnosti u Renu, Gzavije Marmije, publikuje dela u kojima pominje narode na Balkanu. Reč je o specifičnim književnim formama, koje su sadržale i karakter multidisciplinarnog naučnog rada. Nakon tri putovanja na istok, 1854. godine Marmije je objavio putopis Lettres sur l’Adriatique et le Monténégro (Pisma o Jadranu i Crnoj Gori). Pored pejzaža i osnovnih informacija, Marmije oduševljeno francuskom čitaocu prezentuje istoriju i junačke pesme. Deset godina kasnije, spoznaji Crne Gore doprinosi Žan Ubisini, istoričar i saradnik La Revue d’Orient, La Revue des Deux Mondes i La Revue géographique. Za razliku od Marmijea, koga su romantizam i slavističke studije podstakle da se zainteresuje za Crnu Goru, Ubisini je interesujući se za tzv. Evropsku Tursku počeo da istražuje i piše o Srbiji i Crnoj Gori. U Les Serbes de Turquie. Etudes historiques, statistiques et politiques sur la principauté de Serbie le Monténégro et les pays adjacents (Srbi u Turskoj. Istorijske studije, statistike i politike u Kneževini Srbiji Crnoj Gori i susednim zemljama) Ubisini je, koristeći pseudonim Un Serbe, pored istorije razmatrao državno i društveno uređenje Srbije i Crne Gore, položaj Srba i drugih hrišćana u Osmanskom carstvu. Preko stvaralaštva Marmijea i Ubisinija vidimo da su francuska slavistika i kraj osmanske vlasti na posedima u Evropi, pored Krimskog rata, motivisali Francuze da uvećaju interesovanje za Crnu Goru. Danas je stvaralaštvo Marmijea i Ubisinija u ovom kontekstu poznato samo u stručnim krugovima. Slično je i sa knjigom La Serbie et Monténégro (Srbija i Crna Gora) iz 1874. godine, koju je napisao Jozef Rejnaš, sekretar Leona Gambete, veliki pristalica Drajfusa, poreklom iz bogate i uticajne jevrejske porodice. Rejnaš je bio prva važna figura francuskog političkog života, koja se ozbiljno posvetila Balkanu.
Kada su nakon Berlinskog kongresa, na kome je Crna Gora postala nezavisna država, uspostavljeni diplomatski odnosi sa Francuskom 1880. godine, postepeno su se uvećavala interesovanja i predstave o Crnoj Gori u Francuskoj, kao i obratno. Putovanja, slavističke studije i interesovanja za tzv. Evropsku Tursku bila su i u ovom periodu motiv i izvor informacija. Francuske diplomate koje su imale službu na Balkanu takođe su doprinosile razvoju odnosa. Jedan od njih je Ogist Dozon, nekadašnji diplomata u Beogradu (od 1954. do 1962. godine), kao i u Jedrenu, Mostaru i Solunu. NJegova interesovanja bila su vezana za istoriju i kulturu Balkana, a posebno su obuhvatala epsku poeziju. Bio je i profesor u Školi za istočne jezike (današnji INALKO) i publikovao L‘epopée serbe. Chants populaires héroiques. Serbie, Bosnie et Hertzégovine, Croatie, Dalmatie, Monténégro (Srpska epopeja. Narodne herojske pesme. Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Dalmacija, Crna Gora) 1888. godine.
U literaturi se posebno naglašavaju francuska kulturna zračenja u Srbiji u 19. i prvoj polovini 20. veka, a često se zanemaruje da su francuski uticaji, pre svega preko obrazovanih pojedinaca, stizali i do Crne Gore. Ovo je podrazumevalo i preuzimanje u indirektnom i/ili izmenjenom obliku i francuskih modela. Na razvoj zakonodavstva Crne Gore pred kraj 19. veka uticalo je francusko. Valtazar Bogišić, bečki doktor prava, se usavršavao u Francuskoj, gde je i pripremao Građanski zakonik Kneževine Crne Gore (1888), a potom je od 1893. do 1898. godine bio ministar pravde Crne Gore. Nakon ovog perioda do smrti 1908. godine, Bogišić je živeo u Parizu i posvetio se nauci, gde je bio važna spona dve udaljene sredine.
Francuska je imala uporište i u samom vrhu države. Knez, a kasnije kralj, Nikola Petrović školovan u prestižnom liceju Luja Velikog u Parizu. Dakle, upoznao je francusku kulturu na njenom izvorištu i rado je primao Francuze na svoj dvor. Istaknuti članovi državnog vrha Crne Gore: Lujo Vojinović, Evgenije Popović i Mitar Martinović, kao i inženjer Ante Dešković bili su takođe kao i Valtazar Bogišić i knez Nikola Petrović poštovaoci francuske kulture, ali i ljudi sa brojnim vezama u francuskom društvu. Značajne kontakte i veze sa Francuskom, a posredno i uticaj na prenošenje francuskih uticaja u Crnu Goru imao je i liberal Andreja Radović, koga je pariska štampa opisala ovako: „mlad, inteligentan, s mnogo kulture, negdašnji predsednik ministarstva i šef liberalne opozicije“. Pomenute ličnosti stvarale su bazu frankofilstva i njihovo prisustvo u državnom vrhu i delovanje unosilo je francusku kulturu u sve slojeve društva.
Značajan doprinos upoznavanju Francuza sa Balkanom i Crnom Gorom pružili su krajem 19. veka i Pol Kokel, Anri Avlo i Žozed de La Nazijer. Uporedo, od Francusko-ruskog sporazuma (1893), među diplomatama i političarima, pojačano je interesovanje za narode Balkana, koji su do tada političku zaštitu isključivo tražili u Rusiji ili Austrougarskoj. Pol Kokel svoja interesovanja za srpske vladarske porodice i istoriju Srba proširuje i na istoriju Crne Gore i Bosne 1895. godine. Obimna istraživanja publikuje pod nazivom: Histoire du Monténégro et de la Bosnie depuis les orgines (Istorija Crne Gore i Bosne od početaka) 1895. godine. Anri Avlo, slikar i karikaturista Anri Avlo, zajedno sa piscem i avanturistom Žozefom de La Nezijerom, objavljuje iste godine knjigu Monténégro, Bosnie, Herzégovine (Crna Gora, Bosna, Hercegovina). U navedenim delima dominiraju istorijske i književne teme, koje se prepliću sa subjektivnim ocenama autora. Dela su i pod uticajem kasnog romantizma i shvatanja Balkana kao dela Orijenta. Kasnije je na temeljima pomenutih dela Marijus Bernar, a i nakon putovanja po Istri, Dalmaciji, Crnoj Gori, Hercegovini, Albaniji i Grčkoj, štampao knjigu Turquie d’Europe et d‘Asie: de Salonique à Jérusalem (Evropska Turska i Azija: od Soluna do Jerusalima) 1898. godine. Značajno je da Bernar, pored istorijskih podataka opisuje svakodnevni život i interesovanje za Crnu Goru usmerava na odnose Crne Gore sa Srbijom u sklopu šireg interesovanja za Balkan. Ovim upućuje druge Francuze da obrate pažnju na nacionalne interese naroda na Balkanu i ideju ujedinjenja.
Krize na Balkanu su uvek, pa i početkom 20. veka, bile podsticajne za naučnike i publiciste različitih profila. Stoga su aneksija Bosne i Hercegovine i balkanski ratovi, uticali da se više piše i o Crnoj Gori na francuskom jeziku. Putovanja naučnika i novinara na početku 20. veka, francuska država pretvarala je u diplomatske misije i/ili naučne ekpedicije, nakon kojih su publikovani i tekstovi i/ili državna predavanja. O Crnoj Gori 1908. i 1909. godine pisao je grof Ardi de Landemon u delima De Cattaro à Cettugné. Notes de voyage (Od Kotora do Cetinja. Beleške sa putovanja) i De l’oppression à l’indépendance l’avenir dans les Balkans Russie Bulgarie Roumanie Serbie Monténégro, notes et impressions de voyage en 1908 (Ugnjetavanje nezavisnosti u budućnosti, Balkan, Rusija, Bugarska, Rumunija, Srbija, Crna Gora). Oba dela su nastala na osnovu putopisnih beleški i jednim upečatljivim stilom približila su sliku krajeva kroz koje je De Landemon prošao. Nije se samo interesovao za istoriju i zadržavao na opisima prirode i građevina, već je pružio i informacije o aktuelnim ekonomskim i političkim procesima u Crnoj Gori.
Crna Gora je nakon Aneksione krize bila interesantna i ekonomski. Alfons Mize, rudarski inženjer, a kasnije francuski trgovački ataše u Beogradu, svojim putovanjima po Balkanu dao je dimenziju ekonomskih ekspedicija. Put ga je pored Bugarske i Srbije, doveo u Crnu Goru 1912. godine. Inicijalno je krenuo kako bi razmotrio mogućnosti izgradnje železničke mreže, ali se kroz delo koje je nastala kao rezultat ovih putovanja razmatra i druge izvore prihoda za francuska ulaganja. Iako je u srži njegovog interesovanja pre svega rudno bogastvo, ocene radne snage, sposobnosti i svakodnevnog života omogućile su obilje podataka koji bi se mogli svrstati kao ispitivanje tržišta. Interesovanje francuske javnosti je bilo veliko što svedoči i podatak da je knjiga posvećena Crnoj Gori, Srbiji i Bugarskoj – Aux pays balkanique: Monténégro Serbie Bulgarie – u toku 1912. godine doživela dva izdanja. Uvoz i izvoz, budžetu, razvoju saobraćajne mreže, proizvodnji povrća i voća, kao i geološki sastav zemljišta, industrijalizacija, zakonodavstvuo i olakšice za upliv stranog kapitala očigledno su posebno interesovale Francuze.
Uoči i u toku Balkanskih ratova Šarl Loazo, francuski intelektualac, diplomata i zet ugledne i projugoslovenske porodice Vojinović iz Dubrovnika, dodatno je doprineo da se Francuzi zainteresuju za ekonomske kapacitete Balkana i Crne Gore. U spisima Šarla Loazoa, koji se čuvaju u Arhivu SANU mogu se pronaći i njegovi izveštaji koji ukazuju da je u vreme balkanskih ratova (1912−1913) boravio u jednoj specifičnoj misiji ekonomskog karaktera u Crnoj Gori. Za ovu misiju Loazoa su preporučili kontakti i veze koje je razvijao u Crnoj Gori još od kraja 19. veka. Među njegovim poznanicima i prijateljima u Crnoj Gori bili su Ante Dešković, Eugen Popović i Mitar Martinović. Pomenuta mreža kontakata i veza, pored poznavanja događaja i procesa na Balkanu, davala su Loazou na značaju u francuskim diplomatskim krugovima. Loazo je kao zet Iva i Luja Vojinovića imao značajne veze na Balkanu, a posebno u vrhu Crne Gore što mu je poslužilo da napiše izveštaj i članak „Revanš Balkana“, u kome je podržao borbu i oslobođenje balkanskih naroda. Pored ovoga, Loazo je sastavio jednu kratku belešku o potrebi kredita za razvoj Crne Gore u kojoj je izneo i razvoj bankarskog sistema Crne Gore (oktobar 1912). Prilikom posete Cetinju 1912. godine, tokom koje ga je pratio inženjer Ante Desković, Šarl Loazo se susretao i sa generalom Martinovićem, predsednikom vlade, koji je detaljno obavešten o planovima za osnivanje razvojne banke i organizovanju javnih radova. U ovom kontekstu važna je Loazova misija po nalogu francuske vlade od 20. septembra do 6. oktobra 1913. godine. Proučavao je sve aspekte budućeg francuskog zajma Crne Gore i sa njime povezane probleme, kao što su pitanja finansijske i političke konsolidacije crnogorske države, finansijskih operacija u Nikšiću, italijanskih, austrijskih i srpskih interesa u Crnoj Gori. Loazovi radovi Au Monténégro (U Crnoj Gori) i La question monténégrine (Crnogorsko pitanje), kao pionirski tekstovi koji su povezivali istoriju, pouzdane i aktuelne informacije o Crnoj Gori, uticali su na uvećanje broja tekstova naučnog karaktera o Crnoj Gori i na postepeno napuštanje legendarnog pristupa Crnoj Gori, kao i o većem delu Balkana. Koliko je Loazo bio bitna spona Francuske i balkanskih država, a posebno Srbije i Crne Gore, svediče i odlikovanja. Loazo je odlikovan kao nosilac zasluga za vojnu kampanju Srbije 1912. i 1913. godine od srpskog kralja Petra Karađorđevića, a dobio je i orden Knjaza Danila I drugog stepena crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Danas se o Šarlu Loazou i u Srbiji i u Crnoj Gori malo zna, samo u krugovima stučnjaka, ali je činjenica da je jedan od ličnosti koji su doprineli upoznavanju i saradnji Francuske sa ovim državama Balkana.
Do Prvog svetskog rata, koji je bio izuzetno izazovan za odnose Francuske i Crne Gore, posebno u kontekstu dinastije Petrović i stvaranja jugoslovenske države, knjige i ličnosti koje smo napred pomenuli su svojim delima, kontaktima i vezama razvijali odnose između dve geografski udaljene države, čiji eho je prisutan i u savremenim odnosima. Razvoj francuske slavistike, romantizam, krize i ratovi, ekonomija, kultura, savezi i razvoj nauke i društva, kao i komunikacija, uticali su na načine i sadržaj formiranih predstava Francuza o Crnoj Gori. Nastojali smo da u ovom delu eseja predstavimo neke manje poznate ličnosti i njihova dela, koja su često bila i jedini izvor informacija o Crnoj Gori na francuskom jeziku. Istoriju stvaraju ljudi, njihove veze i interakcije, stoga ne treba gubiti iz vida ove ličnosti i njihovu ulogu u 140 godina dugoj istoriji diplomatskih odnosa Francuske i Crne Gore.
Ostavi komentar