Autor: dr Rastislav Stojsavljević
El Ninjo predstavlja klimatski fenomen koji nije dovoljno istražen. On ima planetarne razmere, a manjim ili većim intenzitetom utiče na klimu skoro svake tačke na planeti. Javlja se prosečno svakih pet godina uz nejednake intenzitete i posledice koje ostaju tokom i posle njegovog delovanja.
El Ninjo predstavlja anomaliju temperatura vazduha i vazdušnih pritisaka dveju planetarnih hemisfera (zapadne i istočne) što ima za posledicu odstupanje temperatura vazduha i vode od proseka za određena doba godine. Najjače se oseća u Tihom okeanu duž suprotnih obala – istočne južnoameričke i zapadne australijske i indonežanske.
Postoje dokazi koji ukazuju da je ovaj fenomen uticao na prirodu još pre 130.000 godina. Morski fosili uzeti sa poluostrva Huon na obalama Južne Amerike ukazuju da je u periodima od dve do sedam godina dolazilo do vlažnijih perioda i veće količine padavina od proseka. Dokazi su za sada vidljivi jedino u poslednjem interglacijalu.
Jači periodi El Ninja desili su se u ranom holocenu, pre oko 10.000 godina. Dokaz za ovaj događaj naučnici su pronašli u jednom jezeru u Ekvadoru. Naime, klasitični materijal je spran sa okolnog terena i nataložen na dnu jezera što se jedino moglo desiti obilnim padavina za vreme jakih i čestih serija El Ninja na zapadnim obalama Južne Amerike. Pojedina upoređivanja i tumačenja ukazuju da je fenomen El Ninja bio slabiji za vreme glacijala.
Ono što naučnici pokušavaju da dokažu je da je fenomen El Ninja sve jači kako duže traje interglacijal u kome se nalazimo. Postoje jasni dokazi u mikrofauni u različim jačinama El Ninja u ranom i srednjem holocenu i danas. Kako navode Zebijak i Kejn, period pojavljivanja El Ninja je ostao isti ali su jači fenomeni (jače oluje na zapadnim obalama Južne Amerike) sve ređi.
Urađene su analize fosila iz srednjeg veka koji ukazuju na slabije faze El Ninja početkom XIII i XV veka, dok su jače faze početkom XIV i XVI veka. El NJinjo ima jači intenzitet u novijoj istoriji sa maksimumima početkom XVIII i u prvoj polivini XIX veka.
Postoje dokazi da su tokom jačih El Ninja umirali čitavi narodi na području pretkolumbovske Amerike. Jak El Ninjo uništio je velika kukuruzna polja u Evropi 1789−1793. godine što je bio jedan od razloga za nezadovoljstvo naroda i izbijanje Francuske buržoaske revolucije. U jakom El Ninju 1876. godine zbog propalih useva u Kini je od glade umrlo oko 13 miliona ljudi.
Tokom jedne od faza ovog fenomena iz 1892. godine peruanski kapetan Kamilo Karilo saopštio je Geografskom institutu u Limi da ovaj fenomen peruanski ribari nazivaju El Ninjo (špan. dečak) jer se javlja oko katoličkog Božića (25. 12) i da je naziv simbolika na Isusa Hrista. Suprotna pojava, hladna faza nazvana je La Ninja (špan. devojčica). Peruanski ribari su prvi uočili ovu pojavu koja za posledicu ima migriranje ptica čije đubrivo „guano“ predstavlja koristan materijal u poljoprivredi. Žilbert Voker je 1924. godine dodao ovom nazivu i termin „južna oscilacija“ jer je intenzitet fenomena mnogo jači na južnoj polulopti.
El Ninjo koji je trajao 1982−1983. godine izazvao je pažnju naučne zajednice jer je imao jak intenzitet u relativno kratkom vremenu. Poseban je bio i onaj iz 1998. godine koji je povećao temperaturu vazduha oko ekvatora za 1,5 oS umesto uobičajenih 0,25 oS što je za posledicu imalo izumiranje 16 % sprudnih sistema u svetu. Poznata je i pojava u svetu da se usled El Ninjo fenomena povećava temperatura vode na pojedinim stranama okeana što za posledicu ima izbeljivanje koralnih grebena.
U Tihom okeanu je najjači i najpoznatiji intenzitet El Ninja. Normalna pojava u Tihom okeanu je da su usled hladne Peruanske struje vode obala Južne Amerike hladnije. Posledica toga je manje isparavanje vode duž ovog kontinenta što dovodi do izlučivanja manje količine padavina u priobalnim delovima Ekvadora, Perua i Čilea. Predeli su sušni. U Andima je često jedini izvor vlažnosti magla koja se naziva garua, dok se u severnom Čileu nalazi pustinja Atakama i najsušnije mesto u Južnoj Americi – Antofagasta (30 mm padavina).
Na suprotnoj strani Tihog okeana obale Australije, Nove Gvineje i Indonezije usled tople morske struje Mindanao imaju toplije vode sa kojima se vrši jače isparavanje i iz tog razloga se u ovom regionu izlučuje mnogo veća količina padavina. Kako bi se izjednačile temperature vode istočnog i zapadnog Pacifika ekvatorijalna struja nosi topliju vodu ka istoku ali je sprečavaju pasatski vetrovi koji duvaju iz severnih i južnih umerenih pojasa ka ekvatoru. Na severnoj polulopti pasati imaju pravac severoistok – jugozapad, a na južnoj polulopti jugoistok – severozapad. U periodu El Ninja dolazi do promene u vazdušnim pritiscima između zapadne i istočne hemisfere što uzrokuje slabljenje pasata u regionu 90 – 150o ZGD i 5o SGŠ – 5o JGŠ. Premeštanje visokog vazdušnog pritiska sa istočnog na zapadni Pacifik uzrokuje duže razlike u površinskoj temperaturi od proseka za najmanje 0,5oS.
Kao ogledne suprotne tačke u Pacifiku uzimaju se grad Darvin u Tasmaniji u zapadnom Pacifiku i ostrvo Tahiti u istočnom delu okeana. Promena u temperaturi površinske vode na Tahitiju poklapa se promenom vazdušnog pritiska u Darvinu.
Postoji poklapanje između porasta i smanjivanja temperatura sa jedne strane i vazdušnog pritiska sa druge strane Pacifika. Najveća odstupanja se poklapaju sa najjačim delovanjem El Ninja u Tihom okeanu. Kada dođe do promene vazdušnog pritiska, pasati slabe i ekvatorijalna struja može da donese toplije vode do zapadnih obala Južne Amerike. Tada dolazi do obrnute pojave. Do obale Južne Amerike dolazi topla struja koja prouzrokuje veće ispravanje i izlučivanje mnogo veće količine kiše u Peruu i Ekvadoru od proseka za ova područja.
U suprotnom (zapadnom) delu Pacifika dešava se obrnuta pojava koja se naziva La Ninja. Ovo je stanje hladnijih temperatura vode od proseka u Indoneziji, Australiji i Nove Gvineje. Hladnije vode prouzrokuju manje isparavanje pa su i količine padavina značajno manje od proseka.
Fenomen El Ninja se javlja u periodu od 3 do 7 godina i traje od 9 meseci do 2 godine. Ukoliko traje 7−9 meseci naziva se El Ninjo stanje, a ukoliko traje duže onda se naziva El Ninjo epizoda.
Postoji pet glavnih znakova za pojavu El Ninja u Pacifiku. Prvi je porast površinske temperature vode (SST) u vodama Indijskog okeana, Indonezije i Australije. Potom dolazi do pada vazdušnog pritiska iznad Tahitija i ostatka centralnog i istočnog dela Tihog okeana. Usled promene vazdušnog pritiska, pasati slabe i okreću se polako ka istoku omogućavajući ekvatorijalnoj struji da donese tople vode do obala Južne Amerike.
Topao vazduh se izdiže iznad Perua i zasićen vladom donosi kišu u severnom delu Perua. Na kraju topla voda počinje da se širi od zapadnog Pacifika i Indijskog okeana ka Istočnom Pacifiku.
Najznačajnija odlika klimatskih karakteristika u Indijskom okeanu su dva pravca monsuna (severoistočni i severozapadni) koji se se kreću sa morske površine na kopno Indije i Indokine. Ova dva monsuna formiraju se oko 105o IGD. Tokom El Ninja dolazi do razlika u padavinama u Indiji, Šri Lanki i Africi.
Kao što se može uočiti na karti, u Indijskom okeanu postoje dva vida fenomena El Ninja (pozitivni i negativni). Pozitivni se javlja za vreme El Ninjo epizode ili stanja u istočnom Pacifiku kada je epizoda ili stanje La Ninje iznad voda Indonezije. Tada je viši vazdušni pritisak nad Jugoistočnom Azijom pa se toplije vode kreću preko Indijskog okeana u pravcu zapada prema Afričkoj obali prouzrokujući jače monsune i padavine na Šri Lanci i u Indiji. Sa druge strane, poremećeni su uslovi za stvaranje severozapadnog monsuna koji se kreće prema Indokini pa može da dođe do njegovog zakašnjenja.
Negativni vid El Ninja se javlja kada je normalno stanje u Pacifiku, toplije su vode u Jugoistočnoj Aziji, a anticiklon se nalazi iznad istočnih obala Afrike gde su hladnije vode. U ovom slučaju poremećeni su uslovi za stvaranje severozapadnog monsuna koji donosi padavine Šri Lanci i Indiji, a na obalama Afrike padne manje padavina stvarajući uslove za obrazovanje pustinjskih priobalnih delova Somalije (pustinja Danakil). Suša u Istočnoj Africi se najviše manifestuje u periodu decembar–februar kada se suša proširuje i na teritorije Zambije, Zimbabvea, Mozambika i Bocvane.
Uticaj El Ninja na klimatske karakteristike Australije ogleda se u pogledu razlike u količini padavina od proseka u pojedinim regionima Australije. U najvećoj meri se to ogleda u manjoj količini padavina od proseka u istočnim i severnim delovima Australije.
Nedostatak padavina se najviše javlja u zimskom delu godinu u severnim delovima kontinenta tokom delovanja australijskog monsuna dok se tokom La Ninja faze izruči rekordna količina padavina u predelima Zapadne Australije. Jezero Ejr u severoistočnim delovima Južne Australije ima biološki minimum vode tek za vreme La Ninja faze kada se ovde izruči velika količina padavina.
Veće ili manje količine padavina koje prouzrokuju El Ninjo i La Ninja mogu se razlikovati i za deset puta. To ostavlja posledice na biodiverzitet mnogih ekosistema. To se najbolje ogleda u marinskim sredinama u promeni broja jedinki organizama i kolapsu ribarstva. Hladnija voda koja se obično nalazi pri obalama Južne Amerike bogata je planktonima koji su hrana mnogim ribljim vrstama kojima su ova mora bogata. Kada dođe do priliva toplije vode u ove krajeve koje imaju mnogo manje hranljivih materija, dolazi do izumiranja planktona i jedinki mnogih vrsta riba što se ekonomski odražava na ribarstvo kao važnu privrednu granu priobalnih andskih južnoameričkih država.
Usled suše fenomen El Ninja može da prouzrokuje usled suša krah poljoprivrednih useva u Australiji i Jugoistočnoj Aziji ali i procvat poljoprivrede u polupustinjskim i pustinjskim predelima Perua i severnog Čilea tokom veće količine padavina.
Još je interesantnija situacija u vodama Kalifornijskog zaliva gde vegetacija zauzima 0-4% u normalnim godinama dok za vreme El Ninja vegetacija zauzima 54-89 % u zavisnosti od količine padavina. Na obalama u obično sušnijim predelima severozapadnog Meksika višegodišnje biljke, žbunovi i drveće bujaju za vreme veće količine padavina.
Bujanje vegetacije u sušnijim predelima uzrokuje migracije velikog broja glodara u te predele kao i njihovih predatora, ptica i manjih gmizavaca.
Tokom dva El Ninjo perioda 1982−1983 i 1997−1998 koji su trajali 17−18 meseci uništeno je 77% i 65% populacije pingvina koja nije uspela da se oporavi tokom kratkih faza El Ninja između dva velika. Ovo se ogleda pre svega u slaboj reprodukciji jedinki tokom El Ninja. Tokom brojanja 2004. godine izbrojano je 858 jedinki što je duplo više od broja koji je ostao posle El Ninja 1998. godine (444 jedinke) ali ovaj broj je duplo manji od broja jedinki na ostrvu Galapagos tokom 70-tih godina prošlog veka.
Postoje jaki dokazi da su regioni koji su pod većim uticajem El Ninja izloženi većoj verovatnoći za širenje bolesti malarije. Posebno ugrožene države u Africi su Uganda, Tanzanija i Ruanda. U Južnoj Africi fenomen El Ninja je praćen sušom, a La Ninja obilnim padavinama. Promena količine padavina, pogotovo za vreme La Ninje utiče na povećanje broja jedinki komaraca koji su direktni uzročnici malarije.
Prva uspešna predviđanja El Ninja počela su sredinom 80-tih godina prošlog veka. Naučnici su uspeli u potpunosti da predvide epizodu El Ninja 1986/87. godine. Modeli za predviđanje El Ninja mogu se podeliti u tri kategorije: statistički modeli, okean – atmosfera, statistički hibridni modeli i okean – atmosfera spojeni modeli. Većina statističkih pristupa su linearno-regresioni modeli bazirani na operacijama na matrici podataka koji povećavaju korelaciju ili varijanse odabranih indikatora i predviđenih polja pomoću nelinearnih modela koristeći neuronske mreže. Ovi modeli su u stanju da predvide tople i hladne faze šest meseci pre njihovog događanja kada se ubace u matricu svi klimatski parametri. Modeli su se najbolje pokazali za predviđanje velikih epizoda El Ninja i La Ninje dok su imali problema sa predviđanjem manjih toplih i hladnih stanja.
Fenomen El Ninja počeo je da se istražuje u svetu sredinom 70-tih godina prošlog veka. Postao je toliko popularan da su se mnoge negativne klimatske promene opisivale njegovim delovanjem, bilo to istina ili ne. Jedno je sigurno, analizirajući sve parametre koji izazivaju ovu pojavu i kako ona deluje, svakako da mnogobrojne klimatske anomalije prozrokuje upravo ova oscilacija. Takve anomalije su suše u severnoj i kiše u zapadnoj Australiji, suše u istočnoj i južnoj Africi, obilne padavine u južnoj Aziji, Kaliforniji i severozapadnom Meksiku, Peruu, Ekvadoru i Čileu kao i suše u Novoj Gvineji i Indoneziji.
Statistički i matematički modeli pokazuju da se ova pojava može predvideti ali se ne može sprečiti. Ona je najintenzivnija u Pacifiku i obalama kontinenata koji ga okružuju i njeno štetno delovanje se direktno odražava na privredne grane država u razvoju.
Literatura
A.W. Tudhope, C.P. Cilcott, M.T. McCulloch, E.R. Cook, J.Chappell, R.M. Ellam, D.W. Lea, J.M. Lough, G. B. Shimmield, Variability in the El Nino–Southern Oscillation through a glacial–interglacial cycle, Science 291 (2001) 1511– 1517.
K.A. Hughen, D.P. Schrag, S.B. Jacobsen, W. Hantoro, El Nino during the last interglacial period recorded by a fossil coral from Indonesia, Geophys. Res. Lett. 26 (1999) 3.129– 3.132.
- Rodbell, G. Seltzer, D. Anderson, M. Abbott, D. Enfield, J. Newman, An 15,000 year record of El Nino-driven alluviation in southwestern Ecuador, Science 283 (1999) 516– 520.
S.E. Zebiak, M.A. Cane, A model El Nino/Southern Oscillation,Mon. Weather. Rev. 115 (1987) 2262– 2278.
- H. Grove, Global Impact of the 1789–93 El Niño, Nature 393 (6683): 318–9. (1998)
F.B. Schwing, T. Murphree, L. deWitt, P.M. Green, The evolution of oceanic and atmospheric anomalies in the northeast Pacific during the El Nino and La Nina events of 1995–2001, Progress in Oceanography 54, 459–491 (2002)
- R. Suppiah, Spatial and temporal variations in the relationships between the Southern Oscillation phenomenon and rainfall of Sri Lanka, International Journal of Climatology 16: 1391–1408. (1996)
- H. Kripalani, A. Kulkarni, Rainfall variability over southeast Asia—connections with Indian monsoon and ENSO extremes: new perspectives, International Journal of Climatology 17: 1155–1168. (1997)
N.Nicholls, B. Lavery, C. Friedericksen, W. Drodowsky, S. Torok, Recent apparent changes in relationships between the ENSO and Australian rainfall and temperature, Geophys. Res. Letters 23, 3357-60. (1996)
- Holmgren, M. Scheffer, E, Ezcurra, J. R. Gutiérrez, G. M. J. Mohren, El Niño effects on the dynamics of terrestrial ecosystems, TRENDS in Ecology & Evolution Vol.16 No.2 (2001)
Ostavi komentar