Autor: prof. dr LJubiša Despotović
Evropocentrična precepcija međunarodnih odnosa u civilizovani svet je ubrajala samo onaj ostatak kultura diljem drugih kontinenata koje su prihvatile da se evropeizuju (čitaj civilizuju) na način na koji je to odgovarao evropskim modelima i standardima, ali još i više njenim ekonomskim i političkim interesima. Rezultat takve percepcije, ali i realne politike, bio je stvarna prevlast evropske kulture, institucija, ekonomskih odnosa i političkih interesa, osobito u onom delu sveta koji je mimo svoje volje kolonijalizovan i kome su nametnuti odnosi svakovrsnog potčinjava. Iako je deo tog sveta iskreno želeo da se modernizuje, i to pre svega na zapadno-evropski način, to sigurno nije bilo tako što će zadobiti status kolonije, a samim tim postati sirovinska baza i rezervoar jeftine radne snage. Surovost eksploatacionih odnosa u kolonijama nije mogla biti prikrivena prinudnim i površnim civilizovanjem toga sveta, a još manje ideološkim opravdanjima koja su imala nameru da se opavdaju socijal-ekonomskim derivatima socijaldarvinizma. U tom ideološkom slepilu korporativnih i političkih elita zapadne Evrope, stvari su otišle još dalje ili još gore, bile su natopljene sve dominantnijim rasizmom i brutalno apologirane rasistički postavljenim rasnim teorijama.[1] Za tim ideološkim trendovima u društvenim naukama išla je i geopolitika, koja se upravo u tom vremenu konstituisala kao seorizna sintezna nauka koja pokušava da ukaže na značaj prirodno-geografskih i društveno-geografskih faktora na politiku jedne zemlje, regiona, saveza i sl. Tim putem išli su i pripadnici teorije o sintezi države i tla. Za ove teorije i njene zagovornike važi stav da je tlo na kojem živi jedan narod proglašeno odgovornim za njegovu kulturu, mentalitet, militaristički ili pacifistički duh, a samim tim i za oblike političkih zajednica koje stvara, pa i same države naposletku. Pripadnici ove teorije pod snažnim su uticajem devetnaestovekovnog bilogizma u sociologiji, te socijaldarvinizma i organicima. Za njih je karakteristično shvatanje države kao organizma ukorenjenog u tlu, koji nastaje, raste i razvija se poput drugih organizama crpeći snagu za svoj rast iz tla. Ove teorije su jednim delom poslužile i za opravdavanja imperijalnih osvajanja velikih evropskih nacija na spoljnopolitičkom planu, a u sopstvenom evropskom dvorištu značajnih socijalnih i ekonomskih razlika toga vremena.
Pored jasnih i vidljivih interesa i imperijalnih težnji u pokoravanju ostatka sveta koji se ostvarivao kroz brutalnu politiku kolonijalnog osvajanja i eksploatacije, vodeće evropske zemlje su prelivanjem tuđeg nacionalnog bogatsva „kupovale socijalni mir“ u svojim društvima. Taj dvostruki proces se odvijao u više faza i dimenzija. Kako kod sve brojnijih srednjih slojeva stanovništva, tako i kod radničke klase, smatrajući i jedne i druge, sa aspekta interesa krupnog kapitala i političkog monopola vlasti tzv. opasnim klasama, koje se prilično dobro mogu kontrolisati „korumpiranjem“ njihove svesti ali i otupljivanjem realne političke i socijalne oštrice. Rezultat je dolazio postepeno, povećavanjem najamnina i opštim popuštanjem u sferi socijalnih odnosa, tako i kroz političke reforme i demokratizaciju društva. Nosioci političkog monopola odlučivanja u Evropi koristili su čitavu paletu socijalno-ekonomskih mera kojima su u velikoj meri uspešno sprovodili procese pacifikacije sopstvenih „opasnih klasa“.
Tako je suština liberalnog poretka u finansijskom i političkom smislu ostala nedirnuta, uz prateće, ali obavezno neopravdano prisvajanje tuđeg viška rada, i očuvanje vlastitog monopola odlučivanja. Dakle, politički i ekonomski monopol buržoaske elite i jednog dela krupne aristokratije koja se uspešno prilagodila novim okolnostima sačuvan je, gotovo nedirnut, uprkos činjenici sve izraženijeg jačanja drugih delova građanskog društva toga vremena. Čak ni parlament koji je, pogotovo u Britanskom slučaju postao središte predstavničke vlasti, nije uspeo da ugrozi neprikosnovenu poziciju novih finansijskih elita moderne. Tako je bilo i van njene matice, kolonije su „bile najočigledniji izraz političke prevlasti Evrope“. Sve veći broj zemalja je primao imperijalne okove, a da se tome nije mogao suprotstaviti na efikasan i demokratski način.
Pojedinačno u kolonijalnom svetu posmatrano, stvari su stajale ovako: najveća imperijalna sila je naravno bila Velika Britanija, „koja je vladala ne samo najvećom vanevropskom populacijom okupljenom pod suverenom vlašću jedne evropske vlade u Indiji već i u najmanju ruku formalno najvećom teritorijom.“[2] To su u to vreme bile i Australija, Novi Zeland, Kanada, zatim za plovidbu strateški važni Gibraltar, Malta i Aden, na Dalekom istoku, Hon Kong, Malezija, na Pacifiku Fidži i sl. Zatim na severu Afrike Siera Leone, na Atlantiku, Antili i Karibi i sl. Bila je to, kako su govorili sami Britanci, imperija u kojoj sunce nikada nije zalazilo.
Druga kolonijalna sila Evrope po veličini bila je Francuska. Glavne kolonijalne posede imala je u Africi, gde je zagospodarila Alžirom, Somalijom, Kongom, Gambijom, Tunisom i sl. Imala je posede i u Južnoj Americi, preciznije, francusku Gvajanu, ali i nekoliko ostrva u Atlantiku, te protektorate u Aziji, Kambodžu i Indokinu, i „brojne francuske južnopacifičke ispostave“.
Srazmerno svojoj skromnoj državnoj snazi velika kolonijalna sila bila je i Holandija i to prevashodno zahvaljujući prethodnom periodu kolonijalnih osvajanja. Osobito su bile važne njene kolonije u jugoistočnoj Aziji, najviše, Java i Sumatra, zatim nešto kolonija na Antlantiku u Antilima. Španija i Portugalija su to bile još iz perioda velikih geografskih otkrića, ali kako smo se bližili našem vremenu efektivno su kontrolisale sve manje teritorija, jer je proces sticanja nezavisnosti bivših kolonija sve više uzimao maha, a sa druge strane objektivno je slabila i državna moć ove dve nekada snažne pomorske sile. Španija je na pragu dvadesetog veka još uvek kontrolisala Kubu i Portoriko na Karibima, Rio de Oro u Africi, a na Dalekom istoku Filipine. Mala je uteha to što je kao posledica kolonijalnog širenja španske krune lingua franca u velikom delu sveta a pogotovo Srednje i Južne Amerike, postao španski jezik. Portugal je, kao kolonije, kontrolisao u Africi Angolu, Mozambik i Gvineju, a na orijentu Makao i Gou. U Latinskoj Americi, nekadašnji glavni kolonijalni dobitak bio je Brazil, teritorijalno i demografski ogromna država, koja je i posle sticanja nezavisnosti sačuvala ne samo portugalski jezik kao zvanični, već i sva bitna kulturna obeležja svog bivšeg kolonizatora. Nemačka i Italija bitno su zaostajale u navedenim procesima, pre svega jer su se relativno kasno ujedinile u velike i moćne nacionalne države, i sa još nedovoljno izdiferenciranim osvajačkim kapacitetima upustile u svoju kolonijalnu priču. Upravo će ta činjenica, osobito u slučaju Nemačkog rajha, biti ključna u pripremi prvog globalnog sukoba, jer se privredno, a osobito vojno uznapredovala Nemačka nije mirila sa postojećom podelom kolonijalnog kolača niti rasporedom trenutne geopolitičke moći u Evropi i svetu.
Generalno gledajući „glavna uloga Evrope u svetskoj ekonomiji do 1914. je bila uloga snabdevača kapitalom i industrijskom robom; svet je upijao taj kapital i fabričku robu i snabdevao Evropu primarnim sirovinama.“[3] Evropa je bila ogromno tržište za primarne proizvode. Osim sirovina uvozila je znatan deo hrane za svoje sve brojnije stanovništvo. Ipak, iznad svega, Evropa je svetu nudila kapital. „Od 1900. do 1913. evropska inostrana ulaganja iznosila su u proseku 350 miliona funti godišnje…“ i uglavnom striktno pratila pravce njenog kolonijalnog širenja. „Institucije industrijskog kapitalizma postepeno su se širile po celom svetu. Banke, fabrike, deoničarske kompanije polako su počele da zamenjuju tradicionalne ekonomske mehanizme Azije i Afrike, kao što se već desilo u predindustrijskoj Evropi.“[4]
Pored ekonomskih i finasijskih institucija, Evropa je kolonizovala i sferu kulturno-civilizacijskih odnosa u zemljama koje je zahvatila procesima imperijalizma. No, taj imperijalizam je bio specifično kulturno-civilizacijski, i ogledao se u tihom nametanju jezika i kulture koja je na njemu stvarana, a agresivnim misionarenjem menjan je i religijsko-konfesionalni identitet mnogih područja zahvaćenih kolonijalnom ekspanzijom. Bio je to pouzdan mehanizam pacifikovanja lokalnog stanovništva i njihovog puzećeg vezivanja za Evropske uzore, radi lakše kontrole i uklapanja u nove forme i standarde dominacije. I što je bio osobiti apsur, makar na prvi pogled posmatrano, religijsko misionarenje je kao nusproivod širilo i kulturu iz koje potiče, a sa njom i procese sve ozbiljnije sekularizacije, koji su nekako išli u paketu kao prividno nenametljivi dodatak obrazovanja i edukacije lokalnog građanstva.
Ceo devetanaesti vek je bio vek upornog i sistematskog misionarenja, čiji su zreli „plodovi“ ubirani tek u dvadesetom, na način da gospodari uz svoju proizvodnju donose i nova civlizacijska shvatanja zasnovana pre svega na hrišćanskom sistemu vrednosti. Evrope je bilo svuda od Japana i Kine do Australije i Kanade, Južne Amerike i Afrike. Činilo se tada, da je taj proces „napredovanja“ ostatka sveta po evropskim standardima nezaustavljiv. I bio bi, da ga nisu prekinuli bezumnost samih evropskih vlada i pohlepa njihovih ekonomsko-finansijskih elita. Nezasiti u svojim prohtevima, željni novih eksplikacija vlastite moći i promene postojećeg geopolitičkog poretka kojim bi se oni sami nametnuli kao dominantne sile koje kreiraju međunarodne odnose u skladu sa svojim naraslim apetitima i prohtevima. Evropa je tako neznajući to, sama pripremala prestanak svoje dominacije i polako ali sigurno gurala sebe u polje gubitka svetske moći, propadanja, i potčinjavanja novim gospodarima sveta koji su se sigurnim koracima profilisali u tom pravcu. Čini su to u mnogim aspektima potpuno neplanirano, nekada i nesvesno. Najbolji primer za takvu tvrdnju je i širenje nacionalizma kao ideje evropskih nacija iz devetnaestog veka, kojim su se emancipovale iz prethodne autarhije, i izgradile svoje nacionalne države i pomoću nje, nove kapacitete nacionalne moći. Ali kao što često biva, virus nacionalima zahvatio je i same kolonije, budio nacionalna osećanja, potrebu za emancipacijom u svakom pogledu i skidanje lanaca kolonijalne eksploatacije. Nacionalni pokreti su se širili poput požara, a posebno ubrzanje su dobili stavom i politikom američkog predsednika Vudro Vilsona koji je insistirao da se pokrene proces nacionalnog priznanja i oslobođenja velikog broja nacija u svetu, koji će posebno biti akceliran i skoro dovršen nakon Drugog svetskog rata. Ne čudi, stoga, stav engleskog istoričara DŽona Robertsa koji kaže, „ironija i jeste u tome što je jedna evropska ideja naposletku postala najmoćnija sila koja je razorila kolonijalnu nadmoć Evrope.“[5] I da ironija bude potpuna smatrao je on i to je bio jasan dokaz o pobedi evropske kulture. „Kada su se vanevropske nacije pobunile protiv kolonijalizma u 20. veku, to gotovo uvek činile pozivajući se na parole prava čoveka i nacionalnog samoopredeljenja.Težile su da se oslobode služeći se evropskim mehanizmima i evropskim tehnikama.“[6]
[1] vidi, DŽ. L. Mos (2005) Istorija rasizma u Evropi, Službeni glasnik, Beograd
[2] DŽ. M. Robert (2002) Evropa 1880-1945, Klio, Beograd, str.53.
[3] isto, str.56.
[4] isto, str.57.
[5] isto, str.61.
[6] isto, str.62.
Ostavi komentar