Autor: Stevan Stojkov
Kultura predstavlja jednu od društvenih determinanti koja ima velikog uticaja na to kako ljudi misle i kako se ponašaju. Holandski socijalni psiholog Gerard Hendrik Hofstede kulturu je video kao „kolektivno programiranje uma koje razlikuje članove jedne grupe ili kategorije ljudi od druge“. On je uz pomoć svojih saradnika definisao osnovne dimenzije na osnovu kojih se razlikuju nacionalne kulture u svetu.
Dimenzije kulture predstavljaju osnovne pretpostavke koje dele članovi jedne nacionalne zajednice o ključnim pitanjima sa kojima se svako društvo suočava. Jedna od tih dimenzija je individualizam – kolektivizam. Ona se bazira na presudnoj razlici odnosa prema odgovornosti za svoju sudbinu.
U kolektivnim kulturama odgovornost za sudbinu svakog pojednica ponaosob je na kolektivu kojem on pripada, bez obzira da li je to porodica, preduzeće ili društvo u celini. Nasuprot tome, u individualističkim kulturama svaki pojedinac je odgovoran za sebe i svoju najbližu porodicu.
U individualističkim kulturama pojednici se smatraju „dobrima“ ako su puni samopouzdanja, jaki i nezavisni. Potrebe pojedinca u odnosu na potrebe grupe kao celine, u ovim kulturama, su naglašene, te se u njima traženje pomoći i zavisnost od drugih često smatra sramotnim i ponižavajućim.
Zapadna kultura, u koju uključujemo anglosaksonsku, nordijsku kao i kulture zemalja zapadne i centralne Evrope, se obično opisuje kao individualistička. Budući da su države u kojima je ona dominantna ekonomski superiornije u odnosu na druge, „nametnule“ su svoj kulturni obrazac ostatku sveta. Rezultat toga je civilizacija usredsređena na ego – civilizacija sebičnosti.
Opsednutost sobom
Studije među mladima koje se godinama sprovode u Nemačkoj pokazale su da pripadnike mlađih generacija pre svega zanima sopstvena budućnost i karijera. Prema njihovim rezultatima, mladi su više zainteresovani za svoj privatni život, ličnu sreću i profesionalni uspeh nego za opšte dobro sopstvene zemlje i stranih naroda.
Bez mnogo bojazni da bi se uopštavanjem načinila velika greška, može se pretpostaviti da ovakve stavove dele i mladi u skoro svim ostalim zemljama. Globalno posmatrano, pripadnike mlađih generacija koji će uskoro postati kreatori i lideri naše sutrašnjice, možemo opisati kao pojedince orijentisane na potrošnju i opsednute svojom karijerom.
Zato i ne čudi mnogo što su opsednutost sobom i ego-kultura postale odrednice sa kojima se svakodnevno susrećemo. Naravno, interesovanje za „ja“ nije pojava novijeg datuma. LJudi su se oduvek bavili sobom: svojim željama, ciljevima, planovima… Kult sopstva se prvi put pojavio u renesansi sa humanističkim pokretom, a zatim dalje razvijao u periodu romantizma.
Početak ere interneta, a naročito pojava društvenih medija doprinele su znatnom rastu zaokupljenosti sobom. Kao nikada u dosadašnjoj ljudskoj istoriji sopstvena ličnost se nije u ovolikoj meri nalazila u centru našeg razmišljanja – 24 časa dnevno.
Danas, kako je to u svojoj knjizi „Sajberpsihologija: život na mreži: kako nas internet menja“ navela Katarina Kacer, živimo u eri merljivog ja, koje se neprestano posmatra i preračunava.
Spoznaja kroz samopraćenje
Radoznalost je urođena ljudima, a pošto nam se često čini da je veliki broj aktivnosti koje svakodnevno obavljamo vredno zapisivanja, naročito onih koje zaista i možemo izmeriti, ne čudi mnogo što je određeni broj pojedinaca u potrazi za odgovorima na neka zdravstvena, poslovna ili naučna pitanja, ili pak iz puke radoznalosti, rešio da se bavi samopraćenjem.
Želja da kroz samopraćenje bolje upoznamo sebe ne predstavlja savremeni trend kako se mnogima, zbog njegove velike trenutne popularnosti, čini. Ona postoji od ranije, iz vremena daleko pre otkrića pametnih uređaja i mobilnih aplikacija koje omogućavaju svakom pojedincu da lako prati i meri veliki broj aktivnosti svog svakodnevnog života.
Poznato je da je čuveni američki naučnik i političar Bendžamin Frenklin u svom ličnom dnevniku pratio i beležio 13 vrlina kako bi se „pogurao“ ka moralnom savršenstvu. Do kakvih rezultata ga je ova aktivnosti dovela, on je naveo u svojoj autobiografiji: „Iznenadio sam se što sam našao više mana nego što sam zamišljao, ali sam imao zadovoljstvo da ih vidim kako se smanjuju.“
Napredak tehnologije nije samo učinio prikupljanje podataka praktičnijim. Svakako da je daleko jednostavnije koristiti pametni telefon ili sat umesto pera i hartije za samopraćenje i beleženje rezultata. Međutim, moderna tehnologija nam je omogućila mnogo više. Danas, zahvaljujući njoj mi smo u mogućnosti da kvantifikujemo biometriju za koju nikada nismo znali da postoji.
Lista stvari koje možemo meriti o sebi je poprilično duga. Na njoj se, između ostalog, nalazi naš broj otkucaja srca, broj udisaja, broj koraka koje napravimo u toku dana, broj kalorija koje potrošimo, nivo stresa, koliko smo imali sati sna i dr. Pa ipak, ne mogu se sve biološke, bihevioralne ili fizičke aktivnosti izmeriti, niti su podjednako važne one koje se mogu kvantifikovati. Iz tog razloga, pojednici koji se bave samopraćenjem često ističu da se u ovoj „svakodnevnoj nauci“ sve vrti oko pronalaženja ličnog značenja u vašim ličnim podacima.
Kvantifikovano ja
Odgovore na pitanja koje lične podatke treba prikupljati, na koji način i koje empirijske metode koristiti za njihovo istraživanje i analizu, a sve u cilju postizanja kvantitativne samospoznaje, ponudio je pokret The Quantified Self. Ovaj pokret je verovatno najuticajnija međunarodna organizacija koja se bavi temom praćenja sebe i merenja sopstvenih podataka.
Termin quantified self – kvantifikovano ja, koji ujedno predstavlja i ime pokreta, oličava samospoznaju kroz samopraćenje. Na njihovoj zvaničnoj internet stranici pokret The Quantified Self sebe opisuje kao „međunarodnu zajednicu korisnika i proizvođača uređaja za samopraćenje koji dele interesovanje za samospoznaju kroz brojeve“.
Pokret je nastao 2007. godine. Osnovali su ga Gary Wolf i Kevin Kelly. Prema njihovim rečima pokret je od samog početka imao cilj da istraži „za šta su dobri novi uređaji samopraćenja“ i „ da stvori okruženje u kojem bi to pitanje moglo biti istraženo na ljudskom nivou“.
NJihova ideja da ljudima pruže pomoć u spoznaji i razumevanju značaja njihovih ličnih podataka je odlično prihvaćena i dobila je ogroman zamah, te danas ogranci pokreta postoje širom sveta.
Svaki pojedinac zainteresovan za samopraćenje će posetom zvaničnoj internet stranici ovog pokreta lako dođi do informacija koje ga zanimaju o ovoj temi. Takođe, on će tamo dobiti i podršku i pomoć kako da započne projekat samopraćenja: koje podatke da prati, uz pomoć koje tehnologije, kroz koje etape projekta treba da prođe, kako da analizira dobijene podatke i sl, te se njima ovde nećemo baviti. Mi ćemo u nastavku probati da odgovorimo šta se krije iza nečije odluke da se bavi samopraćenjem.
Promena i optimizacija
Prvi korak u potrazi za boljim životom veoma često podrazumeva suočavanje sa pitanjem šta na sebi ili u svom neposrednom okruženju možemo da poboljšamo. Traženje odgovora na ovo pitanje nas motiviše da dublje razmislimo o svemu što se dešava u našem svakodnevnom životu.
Samopraćenje i kvantifikovanje našeg celokupnog ponašanja, osećanja, kao i interakcija koje ostvarujemo sa drugim pojedincima iz našeg okruženja odvija se upravo da bismo što bolje upoznali sebe.
Bilo da je reč o određenom zdravstvenom parametru, fizičkoj spremi, kontroli nad svojim vremenom, radnoj disciplini, određenoj sposobnosti koja je presudna za postizanje što boljih poslovnih rezultata, cilj koji svaki pojedinac koji je rešio da se bavi samopraćenjem postavlja pred ovu aktivnost je otkrivanje nedostataka, njihovo uklanjanje i promena.
Volja da se teži promenama koje za cilj imaju optimizaciju privatnog, porodičnog i profesionalnog života pojedinca, a koja odvajkada u stopu prati ljudski rod, u današnjici je dobila sasvim nove mogućnosti svoje operacionalizacije. Napretkom tehnologije postalo je lako izvodljivo da se skoro sve aktivnosti koje u toku dana osoba obavlja izmere, zabeleže i da se procene mogućnosti za njihovo poboljšanje i optimizaciju. Navešćemo samo jedan jednostavan primer.
Moderni digitalni uređaji kao što su Apple Watch (broj otkucaja srca), Fitbit (broj koraka) ili softver poput MyFitnessPal (broj kalorija) omogućiće pojedincu da veoma lako i brzo preuzme kontrolu nad svojim zdravstvenim podacima. Dobijeni podaci će mu predstavljati putokaz za postizanje bolje fizičke kondicije i samim tim višeg kvaliteta života.
LJudi oduvek žele da poprave svoje životne prilike. O tome nas uči socijalna psihologija. Prema njenom učenju, svaki pojedinac nosi u sebi potrebu da svoje životne okolnosti popravi. Ova konstantna potreba pretočena u želju da uvek imamo više, kako mnogi smatraju, predstavlja pokretački poriv bez kog razvoja i napretka ljudskog društva uopšte ne bi bilo.
Danas je razvoj „lični“. Težnja pojedinaca za razvojem i napretkom nije podstaknuta čovekoljubivim aspektima. Ona je rezultat njegovog unutrašnjeg nezadovoljstva i vođena je egoističnim motivima. Oni su ti koji pokreću pojedince u pravcu promena i optimizacije. Mada su dominantni, mora se navesti, to nisu i jedini razlozi zbog kojih se neko odluči da se bavi samopraćenjem.
Postati zdraviji, poraditi na samodisciplini, samokontroli, usavršiti se, povezati se sa istomišljenicima, ili zbog radoznalosti i zabave – ovo su najčešći razlozi koje navode pojedinci koji se bave samopraćenjem na pitanje šta ih je motivisalo da počnu sa tom aktivnošću. Pomenuti razlozi nam pomažu i da identifikujemo kakav tip osoba češće usvaja ovaj sve popularniji trend.
Atribuiranje rezultata
Trend samopraćenja najlakše usvajaju ambiciozne i osobe koje ekstremno teže uspehu. Razlog treba tražiti u činjenici da se ovom aktivnošću podstiču takozvane fundamentalne greške atribucije. Ove greške pravimo pre svega kada želimo da sačuvamo ili učvrstimo osećaj sopstvene vrednosti.
Interna atribucija ličnosti je fenomen koji srećemo u socijalnoj psihologiji. On se odnosi na tedenciju da se uzrok nečijeg ponašanja ili događaja nalazi u ličnim faktorima te osobe, a ne u situacijskim uticajima koji proizilaze iz okruženja ili kulture u kojoj se ta osoba nalazi.
Pojedinci koji imaju ovakav sklop sobina prilikom procenjivanja sopstvenih privatnih ili profesionalnih rezultata i postignutih uspeha, taj uspeh radije pripisuju svojim posebnim kvalitetima i sposobnostima nego situacionim faktorima i doprinosu drugih osoba. Stanovište koje je čvrsto ukorenjeno u njihovom umu je: ako nešto radim dobro, to je isključivo zbog mene. Rezonojući na taj način, oni atribuiraju – pripisuju postignuti uspeh svojoj ličnosti.
S druge strane, odgovornost i krivica za ostvareni neuspeh uvek se pripisuje nepovoljnim spoljnim okolnostima ili drugima. U cilju očuvanja pozitivne slike o sebi i osećaja sopstvene vrednosti, sopstvene mane i nedostaci se ne dovode ni u kakvu vezu sa postignutim lošim rezultatima.
Ovakve osobe su veoma zainteresovane za samokontrolu, povećanje lične efikasnosti, usredsređene su na rezultate, njihovo postizanje i prevazilaženje. One u samopraćenju vide najkraći put ka ličnoj samooptimizaciji. Zato ne čudi što se veliki broj ljudi koji se nalazi na rukovodećim položajima bavi praćenjem i merenjem svojih aktivnosti.
Naviknuti da žive u modu stalnog nadmetanja, tj. konkurencije, za njih posebnu draž samopraćenja predstavlja činjenica da ne samo što mogu da prate svoj napredak kroz brojeve, već i u tome što to mogu da podele sa drugima. Deljenje sopstvenih uspeha preko određene internet platforme sa njenim korisnicima, potencijalnim konkurentima, kod njih će podstaći dodatnu ambiciju i motivaciju za postizanjem još boljih rezultata.
Samopraćenje poslednjih godina postaje i sve prihvaćeniji poslovni model, pa ga osim pojedinaca prihvataju i kompanije. Ne želeći da previše širimo priču u tom pravcu, navešćemo samo primer pojedinih osiguravajućih kuća koje svojim klijentima nude vaučere ili odobravaju popuste na svoje usluge ukoliko oni pristanu da objave svoje fitnes podatke. Na ovaj način oni bivaju nagrađeni što vode zdrav život, a objavljeni podaci služe kao dokaz tome.
Mada pojedinci koji se bave samopraćenjem tvrde da su zainteresovani samo za to da sebe maksimalno unaprede, iza njihove želje za stalnim praćenje i merenjem svojih aktivnosti krije se još nešto.
Strah od prosečnosti
Razvoj interneta i digitalnih tehnologija učinio je da opseg ljudskog delovanja postane raznovrsniji nego ikada pre. Promene su očigledne i na privatnom i na profesionalnom nivou. Internet nam je pružio mogućnost da se drugačije družimo, učimo, radimo. Praktično, svaki dan nastaju nova profesionalna polja koja su vezana za internet.
Veliki broj mogućnosti koji se otvaraju pred svakim pojednicem mogu i da uplaše i izazovu nesigurnost kod nekog od njih. Naime, sa rastom broja opcija koje stoje pred nama, porastao je i rizik da ćemo doneti pogrešnu odluku. Strah da ćemo pogrešiti može paralizovati naš um tako da uopšte nećemo biti u stanju da se odlučimo.
Kako bi doneli pravu odluku težićemo dobijanju što većeg broja informacija. Postupajući tako, veoma lako možemo sebe dovesti u situaciju da budemo zaokupljeni samo prikupljanjem informacija. Pri tome, neke od njih nas mogu i dodatno zbuniti.
Tehnologija koja bi trebalo da nam pomogne i da nam pruži samopouzdanje može se okrenuti protiv nas. Suviše se oslanjajući na tehnologiju mi se izlažemo opasnosti da počnemo da verujemo da je ona nepogrešiva, da podaci koje dobijamo pomoću nje ne mogu biti pogrešni. Isključivši zdrav razum iz procesa odlučivanja pomisao da ćemo zakazati i da nećemo ostvariti očekivane rezultate sama će se nametnuti.
U uslovima izrazito jake konkurencije, koja je karakteristična za digitalnu eru, osećaj da su prosečni ili da ne odgovaraju u potpunosti zahtevima modernog društva, široko je rasprostranjen među pripadnicima mlađih generacija. Odrasla uz interent i društvene medije, mlada osoba često stiče utisak da svi drugi vode život na kojim im se može pozavideti, samo ona ne. Takvo mišljenje će joj svakako nauditi, jer će se usled njega osećati manje vrednom.
Iz perspektive mladih, svet interneta, društvenih medija i samopraćenja vodi u neku vrstu društvenog sistema sa dve klase, u kojem će pobednici uzimati sve, a gubitnici ostajati bez ičega. Pojedinac koji ne bude uspeo da iz sebe izvuče maksimum svojih mogućnosti rizikuje da pretrpi poraz i samim tim postane gubitnik.
Začarani krug poboljšanja
Nije neobično što se poredimo sa drugima. LJudi to oduvek rade. Upoređivanju sa drugima ne treba automatski dodeliti negativni predznak. Ono može i da nas inspiriše i motiviše u pravcu postizanja boljih rezultata. Poredimo se sa drugima, između ostalog, i zato da bi učinili jasnom sliku koju imamo o sebi. Zato je veoma važno sa kim se poredimo. Da li gledamo naviše ili naniže? Da li posmatramo osobe iznad ili ispod nas?
Do pojave interneta, ljudi su se uglavnom poredili sa osobama koje su im slične i koje su se nalazile u njihovom bliskom okruženju. Prilično retko su se upoređivali sa osobama koje su potpuno drugačije od njih. Međutim, sa pojavom interneta, a naročito društvenih medija, to više ne važi.
Internet i društveni mediji su drastično smanjili distancu između ljudi. Na društvenim medijima imamo osećaj da smo bliski kako sa osobama koje u realnom životu ne poznajemo, tako i sa poznatim ličnostima i zvezdama, a time se spirala poređenja ubrzava.
Posmatrajući druge na društvenim medijima, broj njihovih prijatelja, sadržaj koji objavljuju, rezultate kojima se hvale i reakcije drugih korisnika na njih, mi se svakodnevno pitamo da li su svi bolji od nas.
Upoređujući se samo sa osobama koje su bolje od nas trpiće naš osećaj sopstvene vrednosti. Činiće nam se da smo manje vredni, a zbog toga ćemo se osećati loše. Želja da se poredimo samo sa boljima od nas iznedriće strah da nećemo uspeti da održimo korak s njima, što će za posledicu imati naše zaostajanje na svim poljima, privatno i profesionalno.
Zbog ove svojevrsne zamke koju u sebi nosi upoređivanje sa boljima, osobe koje se bave samopraćenjem često upadaju u zatvoreni krug poboljšanja svojih rezultata, jer zahtevi koje postavljaju pred sebe bivaju sve viši. NJihovo neispunjenje će ih učiniti nesrećnim i kod njih će se veoma brzo javiti osećaj zavisti koji će vremenom biti sve izražajniji.
Iz ovog začaranog kruga je veoma teško izaći. Osobe koje se u poređenju sa drugima orijentišu samo na više imaju izuzetno male šanse da se izvuku iz potištenosti, sumnje u sebe i osećaja manje vrednosti.
Iluzija kontrole
Videli smo da je ugaoni kamen trenda samopraćenja ideja o boljem razumevanju sebe kroz podatke, a da je glavni pokretač pojedinca koji odluči da se njime bavi želja da se postane poboljšana verzija sebe. O tome nam upravo i svedoči misija pokreta The Quantified Self: „Poboljšati kvalitet života generisanjem i deljenjem znanja o kvantifikovanom sebi“.
Pored ovih motiva, ne treba zanemariti ni potrebu modernog čoveka da se pokaže nadmoćno u očima drugih. Ovom spisku, pojedinci koji se bave samopraćenjem dodaju i potrebu ljudi da se osećaju kao da imaju kontrolu nad svojim životom. U dobu u kom živimo, da li smo u stanju da zadovoljimo ovu potrebu? Da li svoju sudbinu držimo u sopstvenim rukama?
Nijedan period u ljudskoj istoriji nije toliko pogodovao individualizaciji kao moderno doba. Bezgranična sloboda izbora koju ono nudi svakom pojedincu omogućuje mu mnogostruke mogućnosti kada je reč o izgradnji njegovog sopstvenog identiteta. Međutim, moderno doba je prepuno rizika.
Veliki broj mogućnosti izbora prati i velika nesigurnost. Predvidljiv tok života postao je nešto što se veoma retko sreće. Takođe, era interneta je doprinela da ljudi u velikoj meri postanu pokretljiviji i fleksibilniji u svim pravcima svog delovanja. Povrh toga, za razliku od prošlih, tradicionalnih, vremena ljudi nemaju ništa što bi im poslužilo kao orijentir za njihovo mišljenje i ponašanje.
Ovi razlozi su doveli do toga da ljudi pokušaju da drugim putem povrate vlast i kontrolu nad sopstvenim životom. Određeni broj ljudi izabrao je samopraćenje kao prikladnu meru za ostvarenje ovog cilja. I prema njihovim rečima ono im pomaže u tome. Ponovo su stekli autonomiju nad svojim telom, kao i opštu stabilnost.
U svetu bez zajedničkog orijentira, njihovo sopstveno telo im je pomoglo da potpuno ne izgube orijentaciju. LJudsko telo i tehnikom ustrojen život su im poslužili kao novi oslonac za svakodnevne aktivnosti. U vremenu u kojem nema nikakve druge sigurnosti, oni veruju da su bar njihovi lični podaci, koje sami izmere, bar sigurni.
Međutim, ljudi ne bi smeli previše da se oslanjaju na to da će njihovi podaci popraviti sve. Samopraćenje, svakako, ima dobrih strana, ali postaje problematično kada ljudi počnu previše da veruju podacima. Oni mogu da ih dovedu u zabludu i da kod njih stvore iluziju da vladaju sopstvenim životom.
Današnji uređaji za samopraćenje ipak nisu dovoljno sofisticirani da izmere šta se baš tačno dešava u ljudskom telu, a naročito mozgu. Zbog toga ljudima ne bi trebalo jedino da bude važno šta im uređaji za samopraćenje mogu reći. Zar nije stvarnije kako se čovek zapravo oseća od onoga šta mu uređaj govori?
*
Sticanje znanja o nama samima kroz samopraćenje bez svake sumnje može delovati pozitivno na kvalitet našeg života. Međutim, ne smemo smetnuti s uma da ono može imati i negativnih posledica koje u početku nismo u stanju da prepoznamo. Samopraćenje može biti stresno koliko i korisno. Ono može biti rasvetljujuće, ali i obmanjujuće.
Ovoj aktivnosti se mora pristupiti sa određenom dozom opreza. Pojedinci koji reše da se njom bave moraju da računaju da će se neprestano kretati tankom linijom između korisnog i zdravog usavršavanja i manične opsednutosti sobom. Naročito moraju voditi računa s kim će se porediti i kakve će ciljeve sebi postaviti.
Literatura i izvori:
Kacer, Katarina: Sajberpsihologija: život na mreži: kako nas internet menja; Beograd: Laguna, 2019
https://www.researchgate.net/publication/323402296_Self-Tracking
http://qsinstitute.com/about/what-is-quantified-self/
https://qz.com/quartzy/1644006/the-psychology-of-self-tracking/
https://www.physio-pedia.com/Self_tracking
https://www.fabrique.nl/blog/2020/2/dark-side-self-tracking/
https://www.uef.fi/en/article/self-tracking-creates-an-illusion-of-control
https://www.zeit.de/2014/48/kinder-erziehung-egoismus-entwicklungspsychologie
https://www.verywellmind.com/what-are-individualistic-cultures-2795273
Ostavi komentar