Autor: Milorad Vukašinović, novinar i publicista
Rodio se 1923. godine u bavarskom gradiću Firtu kao Hajnc Alfred Kisindžer odakle je s roditeljima jevrejskog porekla prebegao 1938. godine u SAD. U NJujorku je završio gimnaziju i brzo naučio engleski jezik. Kada je 1943. godine dobio američko državljanstvo mobilisan je u američku vojsku. Posle Drugog svetskog rata angažovan je u svojstvu prevodioca u američkoj okupacionoj zoni u Nemačkoj gde je, pored rada u kontraobaveštajnoj službi, organizovao civilnu vlast i predavao u jednoj vojnoj akademiji. Kada se 1947. godine vratio u SAD nastavio je školovanje na prestižnom Harvardu na kojem je izučavao oblast državnog prava. Posebno se bavio istorijom međunarodnih odnosa, oslanjajući se na radove Kanta, Špenglera i Tojnbija. Na ovom univerzitetu odbranio je 1954. godine doktorsku disertaciju pod naslovom Obnovljeni svet. Meternih, Kastlro i problemi mira 1812–1822, a koja je objavljena 1973. godine. Akademsku karijeru otpočeo je 1954. godine, a zatim se u naredne dve godine nalazio na položaju istraživačkog direktora pri Savetu za inostrane poslove, a od 1957. godine na mestu pomoćnika direktora Centra za međunarodne odnose na Univerzitetu Harvard. Bio je direktor Međunarodnog seminara na Harvardu od 1951. do 1971. godine i upravljao Programom odbrambenih studija od 1958. do 1971. godine. Po napuštanju politike 1977. godine nastavio je univerzitetsku karijeru kao profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu DŽordžtaun. Osnovao je 1982. godine svoju konsultantsku firmu za pružanje političkih saveta svetskim korporacijama i vladama, ali i nastavio da drži brojna predavanja i objavljuje knjige o najvažnijim geopolitičkim pitanjima. Kisindžer je dobitnik mnogih nagrada od kojih je svakako najvažnija Nobelova nagrada za mir 1973. godine, a koja je usledila zbog njegovog doprinosa završetku Vijetnamskog rata (zanimljivo je da je vijetnamski lider Le Duk To ovu nagradu odbio da primi – prim. autora).
Političku karijeru počeo je da gradi kao savetnik guvernera Nelsona A. Rokfelera od 1957. godine. Bio je savetnik američkog predsednika za nacionalnu bezbednost (1969–1975) i američki državni sekretar (1973–1977) u doba predsednika Niksona i Forda. NJegov politički angažman na visokim funkcijama obeležili su trka u naoružavanju sa Sovjetskim Savezom, kao i mnogi konflikti: od rata u Vijetnamu i turbulentnih procesa na Dalekom istoku, do latentne zategnutosti u izraelsko-arapskim odnosima, ali i nestabilnosti i previranja u Latinskoj Americi i Africi. U diplomatskom delovanju oslanjao se prvenstveno na princip realpolitike (tzv. otvaranje Kine), a potom na načelo detanta – koji se ispoljavao u nastojanjima da se postojeći konflikti između država postepeno smanjuju. Vrhunac ovakve njegove orijentacije bilo je potpisivanje Završnog akta Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji 1975. godine (poznatiji kao Završni akt iz Helsinkija) kojim su regulisana neka tadašnja važna pitanja u odnosima Zapada i Istoka, a pre svega pitanje zabrane mešanja u unutrašnje poslove suverenih država i nepovredivosti državnih granica upotrebom sile. Jedan od važnih principa na kojem je insistirao u svom političkom angažovanju bio je onaj o ravnoteži moći koji je naročito došao do izražaja za vreme Hladnog rata u postizanju balansa između dve nuklearne supersile SAD i SSSR. Pojedini teoretičari ukazuju da je Kisindžer u geopolitički rečnik uveo pojam povezivanja (linkage), a koji je proistekao iz njegovog razumevanja opšte ravnoteže odnosa snaga, posebno u odnosima SAD i Sovjetskog Saveza.
Tokom svoje bogate karijere objavio je brojna dela, od kojih su svakako najvažnija njegova memoarska sećanja (1968–1973), zatim knjiga Ravnoteža velikih sila (1990), potom monografije Diplomatija (1994), Pamet nacije. O biću spoljne politike (1994), Izazov Amerike. Svetska politika u 21. veku (2002) i Svetski poredak (2014) koja ujedno predstavlja i istorijski pregled najvažnjih preloma u funcionisanju svetskog sistema i krunu njegovog višedecenijskog praktičnog angažmana u međunarodnim odnosima. Kisindžer je redovno učestvovao i na sastancima SIO, Bilderberga i Trilaterale, organizacijama koje se u literaturi najčešće opisuju kao „tajna društva“ koja okupljaju najuticajnije predstavnike zapadne političke, ekonomske, naučne i medijske zajednice, i čiji je strateški cilj uspostavljanje „novog svetskog poretka i svetske vlade“. Uprkos poznim godinama u poslednje vreme objavio je više zapaženih tekstova o društvenim i geopolitičkim posledicama globalne pandemije Kovid 19, ali i izazovima veštačke inteligencije i njenom uticaju na procese u ljudskom društvu.
Hladnoratovska geopolitika
Kisindžerov diplomatski angažman prvenstveno je oslonjen na koncepciju čiji je suštinski sadržaj bila realpolitika. Praktična primena ovog modela došla je do izražaja za vreme hladnoratovske epohe sučeljavanja Amerike i Sovjetskog Saveza. Realpolitički pristup nastao je pod okriljem „struje realista“ koja je svoje stavove zasnivala na nezamenjivoj ulozi nacionalne države u borbi za moć, ovladavanje teritorijama i resursima. Na ovim premisama tridesetih godina prošlog veka realisti su osmislili geopolitički koncept Rimlanda kao područja oboda evroazijskog kontinenta čijom kontrolom bi Amerika ostvarila dominaciju u svetskim poslovima. Podsetimo da je autor ove koncepcije bio Nikolas Spajkman, kao i da je ovaj geopolitički model dosledno ugrađen u Kenanovu Strategiju obuzdavanja Sovjetskog Saveza, koja je, uz izvesne varijacije, primeljivana za vreme Hladnog rata.
Kada je preuzeo ulogu savetnika američkog predsednika, Kisindžer je bio veoma usredsređen na realizaciju koncepcije Rimlanda, ali i svestan pretnji globalnim američkim interesima na tom osetljivom kontaktnom području gde se sudaraju različiti interesi i civilizacijski impulsi. Otuda je njegovo sagledavanje obuzdavanja Sovjeta u praksi značilo pragmatično odstupanje od deklarativnih načela američke spoljne politike, često u korist dojučerašnjih neprijatelja, pa čak i sklapanja savezništava s diktatorskim i zločinačkim režimima. Kisindžerov pristup problematici Rimlanda zasnivao se na veštoj kombinaciji preteće vojne sile i realpolitičke diplomatije. U to vreme svakako njegov najveći diplomatski uspeh bio je put u Peking jula 1971. godine i politika tzv. otvaranja Kine, koja je ubrzo usledila posle sovjetsko-kineskog oružanog pograničnog sukoba. Kisindžerov tajni put u Peking pokrenuo je ne samo tekstonske geopolitičke procese na Dalekom istoku, nego i izazvao burne političke reakcije u samim SAD. Naime, DŽon Rarik, senator iz Lujizijane, potencirao je neusklađenost ovog putovanja sa Loganovim aktom, propisom koji obavezuje zvaničnike da ovakve kontakte prijavljuju nadležnim državnim institucijama. Rarik je u jednom trenutku zahtevao i krivičnu odgovornost za Kisindžera, kojeg su, međutim, štitile tada najuticajnije strukture u Americi, poput Bilderberg grupe, a koje su bile suštinski zainteresovane za realizaciju koncepcije uključenja Kine u svetski privredni sistem. Na taj način hladnoratovsko sučeljavanje sa Sovjetima ušlo je u novu dinamičku fazu i nateralo zvaničnu Moskvu na određena popuštanja. Ruski teoretičar Vavilov ističe da je zbog povezivanja Amerike i Kine, vrh sovjetske države bio prinuđen da nevoljno prihvati „model konvergencije“ koji su američki stratezi ponudili Sovjetskom Savezu kao nekakav istorijski kompromis između dva sistema kapitalističkog i socijalističkog, a što je u praksi delove sovjetskog partijskog aparata uključilo u razne mondijalističke projekate u kojima je Rusiji – SSSR predviđena drugorazredna uloga (primer Perestrojke).
Realpolitički pristup došao je do izražaja i prilikom potpisivanja Pariskog sporazuma kojim je okončan Vijetnamski rat, a za šta je uz vijetnamskog lidera Le Duk Toka, 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Isti diplomatski obrazac Kisindžer je primenjivao i prilikom posredovanja u okončanju kratkog arapsko-izraelskog rata koji je 1973. godine bio ograničen na području suecko-sinajske zone (Izrael–Egipat) i Golanske visoravni (Izrael–Sirija), a koji je kao takav ugrožavao američke interese u najosetljivijem delu Rimlanda i izazvao krizu svetskih razmera. U isto vreme, u nekim drugim delovima sveta, američka politika je uzrokovala veliku nestabilnost, a lično Kisindžer imao važnu ulogu u izazivanju sukoba u Kambodži, kreiranju vojne intervencije Indonezije u Istočnom Timoru, kao i sprovođenju tajne Operacije Kondor na tlu Latinske Amerike, čiji je cilj bio uspostavljanje režima lojalnih Vašingtonu. Kisindžer je naročito bio umešan u svrgavanje čileanskog socijalističkog predsednika Salvadora Aljendea i dovođenju na vlast profašističkog režima generala Pinočea. Nema sumnje da je posledica ovakve američke spoljne politike (geopolitike) bio ogroman broj žrtava, pa je Kisindžer više puta dobijao sudske pozive u mnogim zemljama sveta, ali mu iz razumljivih razloga nikada nije suđeno.
Od Kube do Avganistana
Drugi ključni postulat Kisindžerove epohe u američkoj spoljnoj politici jeste detant. U pojmovniku međunarodnih odnosa, diplomatije, geopolitike i geostrategije, reč je o izrazu koji se koristi kako bi se naznačilo smanjenje zategnutosti u odnosima između država. U sovjetskoj terminilogiji korišćen je izraz „miroljubiva koegzistencija“. Posle Kubanske krize 1962. godine, koja je svet dovela na ivicu nuklearnog rata, usledila je najava potrebe smanjenja zategnutosti između dve supersile. Predsednik Amerike Nikson je 1969. godine pokrenuo proces detanta u odnosima sa Sovjetskim Savezom. Tokom 1971. godine Kisindžer je boravio u Moskvi i posle mukotrpnih pregovora naredne 1972. godine potpisano je više sporazuma i dogovora o ograničenju strateškog naoružanja (SALT 1, ABM, BVC). Vrhunac ovakve politike je bilo potpisivanje Završnog akta iz Helsinkija 1975. godine, koji je obuhvatao važne principe u odnosima Zapada i Istoka: nemešanje u unutrašnje stvari suverenih zemalja, zabranu pretnje silom ili njene upotrebe radi promene državnih granica, obavezu miroljubivog rešenja konflikata, stvaranja međusobnog poverenja na vojnom planu. Helsinški akt je bio sveobuhvatni dokument koji je proistekao iz strategije detanta, ali su kasnija iskustva pokazala selektivnu primenu ovog dokumenta, koji je instrumentalizovan i zloupotrebljavan kao sredstvo pritiska, koji je sovjetski blok doveo u defanzivnu poziciju.
Geopolitički postulati Spajkmana i Kenana jasno su prepoznatljivi u Kisindžerovom diplomatskom nastupu. Suština njegove koncepcije u odnosima sa Sovjetima se zasnivala na pokušaju prevazilaženja prepreka tamo gde su postojale, a za šta je bila predviđena i konkretna nagrada za sovjetsko uzdržavanje od preteće i neprijateljske politike. U onim slučajevima kada su Sovjeti postupali suprotno takve nagrade bi bile ukinute. Važan deo politike detanta bila je tzv. naučna i kulturna saradnja dve supersile, u okviru kojih SSSR nije mogao da se suprostavi američkom modelu subkulturne i potrošačke civilizacije, ili onome što geopolitičari opisuju kao zamku „meke moći“. Amerika je na taj način vodila jednu vrstu nevidljivog „rata za ljudske duše“ i donekle uspela da poljulja ideološku monolitnost delova sovjetskog aparata. Ipak, posle sovjetske vojne intervencije u Avganistanu 1979. godine, kada je dovedena u pitanje američka neprikosnovenost na južnom i jugozapadnom delu Rimlanda, odnosno kada su ugroženi interesi američkih naftnih korporacija u zoni Persijskog zaliva, vreme detenta je okončano. Od tog trenutka američka Strategija obuzdavanja Sovjetskog Saveza je poprimila radikalnija obeležja. Tako su američke tajne službe finansirale mudžahedine u Avganistanu, dok su u isto vreme na evropskom kontinentu razrađivale plan urušavanja Istočnog bloka kroz model „prikrivenih akcija“ u čijem je središtu bio Vatikan kao novi američki saveznik.
Slučaj Moro
U diplomatskom delovanju Henrija Kisindžera svakako najtamniju mrlju predstavlja slučaj brutalnog ubistva italijanskog premijera Alda Mora. Reč je o jednom od najdramatičnijih događaja u političkoj istoriji Italije i hladnoratovski podeljene Evrope. Mada je 1978. godine, najpre otmica a zatim i ubistvo popularnog političara, predstavljeno kao delo terorističke organizacije Crvene brigade, nema sumnje da su naknadno otkrivena dokumenta ukazivala na ključnu ulogu „svetske zakulise“ u okviru koje je Kisindžer igrao važnu ulogu.
Ubisto Alda Mora imalo je nesumnjivo predznak geopolitike, jer se dogodilo u trenutku kada su SAD donele odluku da radikalizuju odnos prema suparničkom Istočnom bloku. Uključenje Katoličke crkve kao institucije savršeno se uklapalo u planirani model destabilizacije komunističkog bloka. U isto vreme je po svaku cenu trebalo sprečiti politički uspon stranaka levičarske i prokomunističke orijentacije u evropskim državama. Italija je bila prva država u kojoj je Komunistička partija osvojila preko 30 procenata glasova, uz napomenu da su ideje socijalne pravde uživale i širu društvenu podršku među katolički nastojenim biračima i intelektualcima. Mnogi od njih, a među njima i lider demohrišćana Aldo Moro, podržavali su ideju „istorijskog sporazuma“ sa komunistima, što je potpuno urušavalo planove NATO i SAD u Evropi. Upravo zbog toga, američke specijalističke službe aktivirale su svoje centre uticaja na tlu Italije i, po svemu sudeći, brutalnim ubistvom Alda Mora trajno sprečile realizaciju jedne koncepcije koja bi mogla da bude primenjena i u drugim zapadnoevropskim državama.
Dr DŽon Kolman, autor spektakularne studije Komitet 300, znatan segment istraživanja, posvetio je ubistvu nekadašnjeg italijanskog premijera. Prema Kolmanovim saznanjima politika Alda Mora bila je suprotstavljena planovima zaverenika iz Komiteta 300 – tajne vlade moćnika, koji su planirali smanjenje broja stanovnika i stopu nultog industrijskog rasta za Italiju. Da iza ubistva Mora stoje organizacije svetske zakulise govori i podatak da je na suđenju članovima Crvenih brigada, nekoliko optuženih potvrdilo da je u ubistvo italijanskog premijera bila uključena i ličnost iz visokog kruga američke administracije. Reč je o Henriju Kisindžeru, bivšem državnom sekretaru SAD. Gorado Gerzoni, jedan od najbližih Morovih saradnika, na svedočenju od 10. septembra 1982. godine, govorio je o pretnjama koje je visoki američki zvaničnik upućivao lideru demohrišćana.
Morove ubice poticale su iz redova supertajne masonske lože P-2, čiji je cilj bio da Italiju potčini nalozima organizacija koje deluju iza kulisa svetske politike. Naime, stabilizacija italijanske privrede i posebno njena industrijalizacija, bile su u suprotnosti sa planovima o kontrolisanoj destabilizaciji Bliskog istoka, radi eksploatacije tamošnjih naftnih resursa. Italija kao eksperimentalni poligon ovakve politike nije izabrana slučajno. Pre svega, za vreme Hladnog rata geopolitički položaj ove države bio je izuzetno značajan. Italija je bila „ekonomski most za saradnju sa Bliskim istokom“, kao i prva evropska zemlja koja je na udaru talasa emigracije stanovništva iz ovog dela sveta. Zbog toga je bilo potrebno sprečiti politički koncept Alda Mora i njegovo nastojanje da postigne „istorijski sporazum“ sa levicom, koji je predviđao niz zaštitnih mera za italijanske radnike. Ovome dodajmo, da je oktobra 1978. godine na čelo Rimokatoličke crkve prvi put izabran jedan Poljak Karol Vojtila (papa Jovan Pavle II), koji je u kasnijim dešavanjima osamdesetih godina 20. veka odigrao ključnu ulogu u rušenju komunizma u Istočnoj Evropi. Iako nije učestvovao u ovim događajima, nema sumnje da je Kisindžer veoma doprineo da se oni svega deceniju i po posle njegovog odlaska iz politike i dogode.
Svetski poredak
Henri Kisindžer se posle formalnog napuštanja politike 1977. godine posvetio akademskom angažmanu i savetničkoj ulozi. To međutim nije umanjilo njegov uticaj na kreiranje glavnog toka američke spoljne politike, već mu je omogućilo da znatno slobodnije deluje iza zvanične političke pozornice. NJegovo redovno prisustvo sednicama Saveta za inostrane poslove, Bilderberga i Trilaterale, omogućilo mu je da se nađe među kreatorima ključnih spoljnopolitičkih odluka.
Svoje bogato diplomatsko i akademsko iskustvo pretočio je 2014. godine u kapitalnu monografiju Svetski poredak: razmišljanja o karakteru država i pravcu istorije. Kisindžer se u ovom delu u ukupno devet poglavlja bavio širokim spektrom tema: od razjašnjenja pojmova moći i legitimiteta, zatim poglavlja u kojem je analizirao evropski sistem ravnoteže sila i njegov kraj, potom temom islamizma i odnosa na Bliskom istoku, pitanjem Kine i azijskog regionalnog poretka, do pojašnjenja uloge Amerike i njene koncepcije novog svetskog poretka. Konačno, za čitaoca ove monografije svakako su najintrigantnija poglavlja o evoluciji međunarodnog poretka i Kisindžerove procene o uticaju tehnologije na budućnost sveta.
Iz pomenute monografije izdvajamo njegov stav o ujedinjenoj Evropi koja je u izvesnoj meri odbacila „vestfalski poredak“ zasnovan na državi kao osnovnom subjektu međunarodne politike, ali i procenu da je legitimitet osnovna slabost evropskih supranacionalnih institucija, a što se naročito ispoljavalo u kriznim vremenima (poput ekonomske krize iz 2009. godine ili pandemijske krize iz 2020. godine). Kisindžer u knjizi Svetski poredak iznosi vrlo zanimljiva opažanja o Arapskom proleću „koje je bilo više egzibicija nego što je dovelo do prevazilaženja unutrašnjih suprotnosti u arapsko-islamskom svetu“, a što dokazuje na primeru dešavanja u Egiptu u kojem su, usled spajanja parola nacionalizma i fundamentalizma, veoma brzo odbačeni zahtevi „liberalnih demonstranata“ sa Trga Tahrir (kojima su upravljale američke tajne službe –prim. autora). Kao vrstan poznavalac Kine i arhitekta njenog uključenja u svetski privredni sistem, Kisindžer u ovoj knjizi daje slojevitu analizu uloge ove države u svetskim poslovima, uz poseban naglasak koji se odnosi na perspektive tzv. regionalnog azijskog poretka. U središtu njegovih analiza je situacija u Pacifičkom regionu i preporuka SAD koje u tom delu sveta treba da budu „integralni deo ravnoteže sila“, a ne materijalno i psihološki dominantna sila kao posle završetka Hladnog rata.
Konačno, stavove o evoluciji globalnog poretka koje je nagovestio u knjizi Svetski poredak, Kisindžer je dopunio svojim zapažanjima koja su podstaknuta iskustvima „globalne pandemije virusa korone“. Veteran američke diplomatije ukazao je da će pandemija virusa korona zauvek izmeniti svet, kao i da se poredak koji je uspostavio Zapad nalazi na prekretnici. Mada je više puta u poslednjim istupima pesimistički govorio o budućnosti sveta u 21. veku, nema sumnje da je pojava veštačke inteligencije izazov koji, po Kisindžeru, preti potpunoj promeni percepcije ljudske svesti. Reč je o takvoj promeni društvenog obrasca koja nema primera u svetskoj istoriji, i koja dovodi u pitanje sam opstanak ljudske vrste u jednom svetu koji nema nikakvu filozofiju, tako da „tehnolozi mogu da divljaju“.
Na kraju dodajmo da se Kisindžer više puta izjašnjavao o događajima u bivšoj Jugoslaviji. Devedesetih godina je osudio odluku o priznanju Bosne i Hercegovine, a za sporazum u Rambujeu kazao da ga nijedan Srbin ne bi mogao prihvatiti. Kasnije je agresiju NATO 1999. godine podržao jer je bio u pitanju kredibilitet Zapadne vojne alijanse. Izvestan broj autora pisao je i drugačije o Kisindžeru, ukazujući na mnoge neautorizovane detalje iz njegove biografije: od navodnog članstva u Hitlerjugendu do uloge koju je imao prilikom svrgavanja Niksona u aferi Votergejt. Sve u svemu, uz Zbignjeva Bžežinskog, bio je najuticajnija ličnost američke diplomatije u drugoj polovini 20. veka.
LITERATURA: Smilja Avramov, Trilateralna komisija, Institut za međunarodno pravo, Banjaluka 2000; Milomir Stepić, Geopolitika. Ideje, teorije, koncepcije, Institut za političke studije, Beograd 2016; Henri Kiisndžer, Svetski poredak, Klub plus, Beograd 2020; Milorad Vukašinović, Misliti prostorno, SAJNOS, Novi Sad 2021.
Ostavi komentar