Autor: Jovanka Simić, novinarka
Ubrzo pošto je sredinom 15. veka Gutenberg pokretnim slovima odštampao Bibliju, knjige su se ubrzano rojile i vremenom postale čovekovi najdragoceniji prijatelji. Iz tog prijateljevanja nastali su i ekslibrisi čija je svrha bila da dekorativno označe vlasnika i diskretno opomenu pozajmljivača da ne zaboravi knjigu da vrati vlasniku.
Ekslibris (latinski ex libris, iz knjiga) zapravo je bila papirna nalepnica formata A6, a lepljena je na unutrašnju stranu naslovne korice knjige. Na njoj je bilo ispisano ime vlasnika knjige, neretko i ugraviran porodični grb ili neki drugi heraldički znak ili slogan, a sve u želji da naglasi ljubav i povezanost između knjige i njenog vlasnika.
U početku, ekslibrise su naručivali imućni građani, ustanove ili dvorovi. Vremenom se njihova upotreba proširivala, a sadržaji su postajali raznovrsniji zahvaljujući novim grafičkim i tipografskim tehnikama, kao i bojama. Umnožavani su tehnikom bakroreza, akvatintom, docnije litografijom i linorezom.
Prvi poznati primerak ekslibrisa potiče iz perioda 1470–1480. godine, kada je kaluđer Hildebrand Brandenburg dao da se njegov grb izreže na drvetu i odštampa na listove kako bi označio knjige u manastiru Bukshajm u Nemačkoj. Reč je o ručno bojadisanoj graviri sa jednostavnom heraldičkom kompozicijom.
Sadržala je i rukopisni tekst sa naslovom poklonjene knjige koji ujedno traži od čitaoca da se pomoli za svoju dušu i za duše onih koji od njega zavise. Zahvaljujući nemačkom renesansnom slikaru, grafičaru i teoretičaru umetnosti Albrehtu Direru (1471–1528) i grupi umetnika „Mali majstor,“ ekslibris je dobio svoje mesto i u umetnosti.
Srbi su ekslibrise, odnosno vlasničke zapise, počeli da primenjuju u 17. veku. Početkom 19. veka na ekslibrisima su preovlađivale slikovne teme sa umetnutim stihom, sentencom ili opomenom zaboravnom posuđivaču knjige. Izrađivani su u većim tiražima tipoštampom, fotogravurama i ofset štampom dok su u manjim tiražima ručno rađeni.
Podrazumeva se da su dvorske biblioteke Obrenovića i Karađorđevića imale svoje esklibrise kao i umetnici, književnici i naučnici i drugi viđeniji ljudi među kojima i Mihajlo Pupin, Vasa Stajić, Mihailo S. Petrov…
Miroslavljevo jevanđelje, najstarija rukopisna knjiga pisana srpskom ćirilicom, na poslednjoj stranici ima vlasnički zapis koji potvrđuje da je Jevanđelje pisano za kneza Stefana Miroslava (brata Stefana Nemanje), zahumskog vladara u periodu od 1168. do 1199. godine.
Tim povodom Gligorije dijak (pisar) ostavio je ovakav vlasnički zapis: „Ja, grešni Gligorije dijak, nedostojan nazvati se dijakom, sastavih zlatom ovo Jevanđelje velikoslavnom knezu Miroslavu, sinu Zavidinu.“ Ovaj Gligorijev vlasnički zapis smatra se prvim protoekslibrisom kod Srba. Miroslavljevo jevanđelje, najčuveniji spomenik srpske pismenosti, danas predstavlja i spomenik naše baštine, a dospeo je i na Uneskovu listu „Pamćenje sveta“.
Zanimljivost je da je Sveti Sava (1174–1236) za isposnicu koju je sagradio u Kareji, administrativnom središtu Svete Gore, napisao tipik (stroga pravila za monahe), a tekst je završio kletvom da svako ko uzme knjigu, ikonu ili šta drugo iz isposnice „neka bude proklet i vezan od svete i životvoreće Trojice: Oca,Sina i Svetoga duha i od mene grešnoga i da ne bude prošten ni u ovom veku, ni u budućem“. Pored potpisa Svetog Save, na Karejskom tipiku utisnut je i pečat u vosku koji svedoči da je ovaj rukopis svojina isposnice u Kareji.
Prvi tipografski ekslibris štampan na srpskom jeziku i ćirilici imao je Petar Prvi Petrović NJegoš (1813–1851). Izrađen je najverovatnije 1833. godine. Najstariji bibliotečki ekslibris u vlasništvu je Biblioteke Srpske pravoslavne opštine u Šibeniku, osnovane 1834.g odine. U 19. veku malobrojni Srbi posedovali su ekslibris što ne čudi kada se zna da je Srbija tek posle Srpsko-turskog rata (1876–1878) izborila slobodu i nezavisnost.
Poznat je primer književnika, bakroresca, istoričara i prosvetitelja Zaharija Stefanovića Orfelina (Vukovar, 1726 – Novi Sad, 1785), koji je s velikom mukom i odricanjem uspeo da stekne ličnu biblioteku. Svoje dragocene knjige označavao je ekslibrisom na kojem je pisalo: „Iz knjiga Orfelinovih“ ili „Zaharija Orfelina sija knjiga“. Uporedo, na korice svojih knjiga, u kožnom povezu, utisnuo je superekslibris – pozlaćene inicijale Z.O.
Novosađanin Marko Đurković Servijski (1740–1794) bio je prvi Srbin koji je imao lični latinični ekslibris. Naročito je zanimljiv vlasnički zapis porodice Trifković jer pripada četirima generacijama. Latinska deviza ispisana na njihovom ekslibrisu, nosi poruku: „Knjige naših otaca i našeg potomstva“.
Na unutrašnjoj strani korice knjige je ime Atanasija Trifkovića (1799–1877), na kontra strani prvog lista stoji ime Koste Trifkovića (1843–1875), na drugoj stranici je ime njegovog sina dr Đure (1872–1942) i Đurinih sinova dr Koste (1903–1942) i Relje (1910–1942), advokata.
Kultura izrade ekslibrisa za privatne biblioteke na našim prostorima, raširila se tek početkom 20. veka. Pojavom Milenka Đurića na istorijsko-umetničkoj sceni slovenskog juga, ekslibris je postao prepoznatljiva grafička delatnost. Đurić (rođen u Zemunu 1894. godine), bio je pionir u prikupljanju i podsticanju umetnika radi izrade i popularizacije ekslibrisa.
Najmarljiviji proučavalac ekslibrisa bio je dr LJubomir Durković Jakšić (Vrelo, 1907 – Beograd, 1997), univerzitetski profesor, istoričar, publicista i upravnik Biblioteke SPC.
Najznačajniji savremeni autori ekslibrisa su: Rastko Ćirić, Ivan Miladinović, Željko Đurović, LJubomir Vujaklija, Bosiljka Kićevac, Budimir Dimitrijević, Miroslav Ogorelica, Pavel Čanji i Olgica Stefanović.
Krajem 19. veka širom Evrope osnivana su ekslibris udruženja. „Ekslibris društvo Beograd“ osnovano je 1994. a tri godine kasnije nastalo je „Ekslibris društvo Vojvodine“.
Danas se ekslibris ne izrađuje samo za potrebe dokazivanja vlasništva nad knjigama, već se posmatra kao vrsta umetnosti. Sve učestaliji su oglasi za najmaštovitiji i najkvalitetniji ekslibris. Format ekslibrisa u današnje vreme ne prelazi 13 centimetara.
Istorijat ekslibrisa svedoči da to malo umetničko delo predstavlja izraz ljubavi i iskrene naklonosti prema knjizi kao i želju da ona ostane u posedu vlasnika. Tim povodom svojevremeno je akademik Dejan Medaković (1922–2008) rekao da je beležiti svoje knjige duboko lična stvar jer biblioteka se nasleđuje i predstavlja potvrdu porodičnog i nacionalnog trajanja.
Ni najupečatljivije izrađen ekslibris, međutim, nema moć da potpuno iskoreni lošu naviku čitalaca da knjige pozajmljuju i da ih mnogo docnije ili nikada ne vrate.
LITERATURA
Dušan Salatić,Vlasnici ekslibrisa u Srbiji, Art print Novi Sad (2017)
Lidija Mustedanagić, Priča o ekslibrisu, Muzej Vojvodine Novi Sad (2012)
LJubodrag Obrovački, Iz fondova narodne biblioteke Srbije:zbirka ekslibrisa LJubomira Durkovića Jakšića, Narodna biblioteka Srbije (2000)
Ostavi komentar