DUH IZ PROŠLOSTI U DRAMI SMEDEREVSKO BLAGO SNEŽANE KUTRIČKI

27/07/2021

Autorka: dr Nataša Drakulić Kozić

Irina Branković, supruga despota Đurđa Brankovića, s kojim je imala petoro dece: Maru, Grgura, Stefana, Lazara i Katarinu, vekovima privlači pažnju istoričara. Pored toga, ona je jednako inspirativna umetnicima, te je moguće govoriti i o njenom poetskom liku. Usmena tradicija pamti srpsku vladarku kao Prokletu Jerinu. Razlozi za njeno negativno oslikavanje u folkloru, iako višestruki, nisu istorijski utemljeni. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka ona postaje junakinja romana Despot i žrtva Dobrila Nenadića i jedno od lica u drami Smederevsko blago Snežane Kutrički, gde kao duh pohodi svet živih i progovara onostranim, ženskim glasom. U nastojanju da uzdrma uvrežene predstave o ovoj značajnoj ličnosti srpske srednjovekovne istorije autorka problematizuje narodno pamćenje formirano na tragu poimanja žene u okviru tradicionalne kulture Srba kao i pojedinih činjenica koje despotici nisu išle u prilog. O tom će komadu ovde biti više reči nakon što ukratko predstavimo portret Irine Branković.

Ono što je sa sigurnošću poznato jeste da ova znamenita žena vodi poreklo iz vizantijske dinastije Kantakuzin; da je u Srbiju došla iz Soluna i udala se za Đurđa Brankovića 26. decembra 1414. godine; da su za njom došla njena braća Toma i Georgije Kantakuzin (prvi učesnik u odbrani Smedereva, drugi nadzornik gradnje utvrđenja ove prestonice); da je u srpskoj srednjovekovnoj državi imala značajnu ulogu u državničkim poslovima i uživala veliki ugled; da se za njenog života gradilo Smederevo (1428–1430), pri čemu je narod bio prinuđen na kuluk; da je nakon smrti njenog muža, 24. decembra 1456. došlo do sukoba oko vlasti i nasledstva u okviru porodice; da je umrla 3. maja 1457. tokom bekstva sa dvora; kao i da su joj ćerke bile udate za strane plemiće, Mara za turskog sultana Murata II, a Katarina za celjskog grofa Ulriha II, dok su njeni sinovi Grgur i Stefan bili oslepljeni u zarobljeništvu kod osmanskog vladara.

U usmenim predanjima, pripovetkama i pesmama najčešće figurira kao Prokleta Jerina, gde je okrivljena za Marin odlazak u turski harem, oslepljenje sinova, a u konačnici i za propast srpske države, što ilustruju stihovi: „Dade ćerku za Otmanovića, / I s njom dade zemlju i gradoveˮ (SNP II: 80). Ona je okarakterisana kao okrutna vladarka, zastrašujuća graditeljka, pohlepna nasilnica, bezosećajna preljubnica, pri čemu su aktivirani mizogini stavovi. Kako se politički neuspesi u vrlo teškom periodu nisu mogli pripisati vladaru, kletva je bačena na njegovu suprugu koja je po svemu odstupala od onoga što jedna žena treba da predstavlja u okvirima patrijarhalne zajednice. Irina Branković je bila Grkinja, dakle strankinja, pored toga nije bila pasivna i potčinjena muškom svetu, već je, vrlo verovatno, obilazila ljude koji su gradili Smederevo, uz to je imala značajna vladarska ovlašćenja i istinsku društvenu moć. Kao takva nije se uklapala u sliku potčinjene žene i bila je pogodna da joj se pripišu različita zlodela, pogotovo ako se uzme u obzir da se greh vrlo često dovodi u direktnu vezu sa ženskim principom. Narodni pevač je krivi za kuluk, što ilustruju stihovi: „Kad Jerina Smederevo gradi, / Pa naredi mene u argatluk, / Argatovah tri godine dana, / I ja vukoh drvlje i kamenje / Sve uz moja kola i volove, / I za pune do tri godinice, / Ja ne stekoh pare ni dinara, / Ni zaslužih na noge opanke!ˮ (SNP III: 1), kao i za oslepljenje potencijalnih naslednika despotovine: „Bog tʼ ubio, Đurđeva Jerino! / Zemljica ti kosti izmetala, / Dušica ti raja ne viđela, / Što opravi since u dušmane, / Te im crne oči izvadiše, / Svu Srbiju u crno zavišeˮ (Stojadinović 1869: 14). Tako je formiran izrazito negativan folklorni lik Proklete Jerine.

U Smederevskom blagu Snežane Kutrički srpska despotica pojavljuje se na sceni kao utvara, priviđenje iz prošlosti. Radnja je najpre smeštena u 1941. godinu, kada je Smederevska tvrđava razorena eksplozijom oružja, municije i ratne opreme koju su Nemci tamo skladištili za napad na Ruse i što je propraćeno velikim brojem ljudskih žrtava uz ozbiljnu materijalnu štetu; zatim u godine obnove ovog utvrđenja. Jerina iskrsava već u prvoj sceni prvog dela drame u razgovoru s Milenom, osamnaestogodišnjom ćerkom Tome arhitekte, izražavajući razumevanje prema njoj, pripovedajući o raskoši i Carigradu, a nestaje u trenutku kada se pojavi Petar, režiser i Milenin verenik. Ostavlja tragove o svom prisustvu, na primer, sa sobom nosi devojčin prsten s rubinom (koji je, veruje se, nekada pripadao porodici Branković).

Duh iz prošlosti signalizira opasnost, vidljiv je ljudima s izraženom intuicijom. Milena, na primer, uoči svog tajnog venčanja predoseća da će se nešto loše desiti, svesna je da je harmonija narušena. Jerinu uočava i Jefrem, čuvar tvrđave koji traga za blagom Đurđa Brankovića za koje se veruje da je zakopano u tvrđavi. Avet iz sveta mrtvih posećuje svet živih u kriznom trenutku, pred veliku nesreću, a „smeh se postepeno pretvara u užasnut vrisak, zatim scenu preplavljuje grmljavina eksplozije, koja odnosi sve pred sobom, svetlo se gasi, krici se čuju sve jače, a zatim odjednom mukˮ (Kutrički 2004: 116).

 Jerina je oslikana kao ambivalentna sila – ona, s jedne strane, pokušava da spase Milenu tokom eksplozije, dok se, s druge strane, optužuje da je Jefremu otkinula ruku zato što se dokopao Đurđevog blaga. Autorka kritički pristupa usmenom predanju kroz prikazivanje uvreženog mišljenja povodom rekonstrukcije Smederevske tvrđave, a oblikovanog osnovnim idejama komunističkog režima: „E jeste, narod kaže: Treba fabrike, železaru podići da se ima ʼleba, a ne da piljimo u prošlo. To je bilo, pa šta!? Neće od toga da se živi, od prošlog. […] Jer zna se da je tvrđava gospodska, u znoju je narod zido dok je vlastela uživala, zna se i da je Prokleta Jerina tolike orobila i pomorila, a sad je drugo vreme. […] Narod se oslobodio, nema više izrabljivača, sad smo svi jednakiˮ (Kutrički 2004: 119). Tu se aktivira kružno poimanje vremena u kontekstu večnog vraćanja istog i cikličnog ponavljanja istorije, što je ovde ostvareno kroz kolektivno mišljenje koje se ne dotiče previše s realnim stanjem stvari. Municija je zajedno s ljudima i građevinom dignuta u vazduh po nalogu Kominterne, dok osuda iznova pada na srpsku despoticu čije su kosti više vekova pod zemljom i koja je žrtva istih sila razaranja što bez promene jednako delaju odvajkada, što autorka drame jasno ističe.

Da predanje o Prokletoj Jerini i dalje živi i dobro se uklapa u komunističku dogmu potvrđuju Jefremove reči: „Pa da ste onako spolja fini, a unutra sve sama guja do guje u trbuhu raste. Eto, ko ta Jerina, […] i ona je bila despotica, otmena roda a mučila toliki narod za svoj interes. Da joj zida ovoliku tvrđavu pa da se ona u njoj šepuri, a narod da u čatrljama stanuje. Kažu i da su joj sinove Turci oslepeli da bi ona prestala da caruje, a ona opet ništa, i ne ništa, nego sve gora i goraˮ (Kutrički 2004: 122). Ovog junaka kao čuvara tvrđave maltretira islednik kojem on poverava da se istinski plaši srpske despotice čiji mu se duh priviđa i za koji veruje da mu je odneo ruku. NJega je strah da noću boravi u prostoru gde iskrsava opasno priviđenje: „Vi ne razumete, to se ne sme, ja ne smemˮ (Kutrički 2004: 128).

Prvi deo drame završava se u ruševinama, svojevrsnom međuprostoru u kojem se preklapaju ovaj i onaj svet i gde je prema narodnim verovanjima ukinuta granica između života i smrti. Razgovor između Tome i Jerine odvija se u polusnu, kontekstu koji omogućava pojavu priviđenja. Duh pruža utešne reči u košmaru: „Spavajte, ne bojte se. Tu sam ja i dok sam tu, sve će biti dobroˮ (Kutrički 2004: 129), potom kritikuje Tomu kao muža i roditelja koji nije umeo da razume žensku stranu, pokušavao je da sputa i suprugu i ćerku iz straha da će ostati bez njih, opijao se i bio nasilan. Jerina objašnjava sopstveni usud, kako je vekovima osuđuju bez stvarne krivice. Ona je, iako plemkinja, samo žena koja je mnogo trpela, primorana da gleda nesreću sopstvene dece i propast države. Za razliku od ostalih, izgovara istinu i traži od Tome da joj pomogne: „Ništa nije nemoguće, ako mi pomognete. U Prvom svetskom ratu kad su Austrijanci ovu tvrđavu topovima gađali, ja sam vojnike što su skulpture iz mojih zidina vadili i na lađe tovarili, u snu presretala, preklinjala i pretila im, da ne nose, čak i kip koji je narod vekovima kamenom gađao misleći da je moj i proklinjao me kao da ja već nisam dovoljno prokleta, ali nisam uspela. Nisam uspela, ni onu decu, one glupe skojevce, da sprečim da ne zapale eksplozivˮ (Kutrički 2004: 133).

U Smederevskom blagu čuju se napadi na moćnu ženu, Jefrem naziva Jerinu prokletom, pohlepnom, zlom, opasnom, bezdušnom, prevejanom, pohotnom, pri čemu je razlika u poimanju opozicije maskulino – feminino u kontekstu tradicionalne kulture patrijarhalnog tipa najbolje izražena u navodnom ispoljavanju tuge vladarskog para povodom nesrećne sudbine njihove dece: „Đurađ je muško bio, a patio, a ona ništa, ni suzu jednu ne pustiˮ (Kutrički 2004: 137). Majka se zbog povlašćenog položaja u društvu doživljava kao kip, tvrda srca, okamenjena, bez emocija, optužena za sve što običan čovek trpi kao jedini krivac, doveka proklet: „Alʼ, zna narod, narod pamti i kletvu šalje kroz vekove, nikad ne zaboravlja!ˮ (Kutrički 2004: 137).

Nasuprot glasu naroda stoji duh iz prošlosti koji se brani i dovodi Tomu i Jefrema do suočavanja s najvećim strahovima, uz nastojanje da u njima probudi borbenu snagu i prevede ih iz pasivnosti u aktivno stanje: „Tu nedelotvornost i besciljnost – naš sistem to ne trpi. Smisao je u korisnosti, svrsishodnosti, takoreći opravdanosti postojanja pojedincaˮ (Kutrički 2004: 132). Svrha njenog pojavljivanja jeste da se izbori sa zlim silama i pojasni svoju sleđenost kao jedini način da podnese užase koje je za života trpela. Dok muškarci pokušavaju da poreknu Jerinino prisustvo i time izbegnu uvid u sopstvene grehe, ona potvrđuje sopstveno postojanje: „A što si onda još tu i pričaš sa mnom, jer ako ti to još nije jasno, ja nisam tvoja fikcija, ja postojim […] nema dva sveta, to su izmislili za lakoverne, ima samo postojanje ili smrtˮ (Kutrički 2004: 138–139).

Osnovni pokretač u negativnom doživljaju Irine Branković u svesti naroda jeste strah od suočavanja sa strašnom istinom, pri čemu se izražava sklonost da se tragedija pripiše mističnoj razarajućoj sili ženskog porekla zato što ne postoji spremnost da se podnesu realni razlozi ljudskih nedaća. Jedino je Toma, Milenin otac i arhitekta, sposoban da se do određene mere suoči sa stvarnošću, zbog čega biva kažnjen od strane režima. On je autor teksta koji krade i prepravlja Petar i postavlja ga na scenu na samom kraju komada.

Drugi deo drame smešten je u period kada je tvrđava gotovo potpuno obnovljena, odvijaju se pripreme za predstavu koju je pisao Toma, a postavio Petar, režiser i nekadašnji Milenin verenik. On objašnjava glumici kako Jerinu ne treba da iznese kao kip, već kao živu ženu od krvi i mesa, pri čemu vidimo novi doživljaj despotice u umetnosti. Postavlja se pitanje plagijata zato što Petar značajno menja originalan tekst. Tomu će ubrzo odneti ambulantna kola, posle čega on umire. Jerina se više neće manifestovati, ona sada živi jedino kao dramsko lice, odnosno zastrašujuća sen od koje zazire Jefrem, i dalje u potrazi za blagom. Završetak se odvija na svečanom otvaranju rekonstruisanog utvrđenja i povodom toga se igra predstava, slavi se, u prvom planu su prevaranti, profiteri na ljudskoj nesreći. Istinu donosi Jefrem u torbi, opsednut blagom izručuje pred masu gomilu kostiju ljudskih žrtava, trijumfalno uzvikujući: „Evo ga! Našao sam ga! Najzad sam ga našao! Naše blago sam našao! […] Evo vam ga. Ima ga još tamo dole, koliko hoćete, koliko god hoćete, u izobilju. Poklanjam vam ga. Vaše jeˮ (Kutrički 2004: 146).

Katarza na samom kraju navodi publiku i junake da se suoče sa istinom. U pohlepnoj potrazi za zlatom pronalazi se samo gomila ljudskih žrtava, počevši od gradnje Smederevske tvrđave, oblivene znojem, krvlju i suzama, sve do njenog razaranja u ratovima kada nedužni stradaju zarad interesa moćnika. Stvarnost se oslikava iz ženske perspektive, ugao posmatranja je pomeren i zbog toga zahvata sve ono nevidljivo – duhove, priviđenja, utvare – kao otelovljenje iskonskih ljudskih strahova od smrti i kazne za počinjena zlodela.

Posmatrati izvođenje Smederevskog blaga Snežane Kutrički na sceni moglo bi biti posebno iskustvo, s obzirom na aktuelnost drame koja nam skida povez s očiju, usmerava pogled ka minulim događajima što su i dalje ostali nerazrešeni. Ona oblikuje naš odnos prema tradiciji, problematizuje poziciju moći i vlasti, kao i njihove načine upravljanja kolektivom čiju stvarnost neretko preoblikuje radi lakše manipulacije masom. Posebnu pažnju zavređuje lik Jerine koji nas opominje da s prošlošću nismo sasvim raščistili, te da smo i dalje skloni da nesreću povežemo s nečim što je strano, daleko, mistično, opasno, žensko, demonsko; čak i onda kada opasnost vreba na domaćem terenu, koja nam je ispred nosa, i te kako realna, pogubna, rodno neodređena i oblikovana ljudskom rukom.

Građa:

Kutrički, Snežana (2004). „Smederevsko blagoˮ. Savremena srpska drama. Knj. 20. Beograd: Udruženje dramskih pisaca Srbije – Pozorište „Moderna garažaˮ – Kulturno-prosvetna zajednica, 109–146. str.

Nenadić, Dobrilo (2004). Despot i žrtva. Beograd: Narodna knjiga – Politika.

Stefanović Karadžić, Vuk (1972). Srpske narodne pjesme II–III. Beograd: Nolit.

Stojadinović, Blagoje (1869). Srpske narodne pesme (epske), knj. I. Beograd: Državna štamparija.

Literatura:

Vukčević, Milo (1934). Đurđeva Jerina u tradiciji i nauci. Vršac: Kod J. E. Kirhnera udove.

Graovac – https://www.kcns.org.rs/agora/56105/ (6. 6. 2021.)

Graovac – https://www.kcns.org.rs/agora/prokleta-jerina-u-epskoj-poeziji-i-narodnom-predanju/ (6. 6. 2021.)

Drakulić, Nataša (2018). „Jerina Branković između istorije i usmene tradicijeˮ. Zbornik radova sa IX naučnog skupa mladih filologa Srbije, održanog 8. 4. 2017. godine na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu. Savremena proučavanja jezika i književnosti. God. IX. Knj. 2. Kragujevac: Filološko-umetnički fakultet, 23–33. str.

Jagić, Vatroslav (1867). Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga. Knjiga prva. Staro doba. Zagreb: Štamparija Dragutina Albrechta.

Karanović – https://www.kcns.org.rs/agora/irina-kantakuzin-srpska-despotica-1427-1444/ (6. 6. 2021.)

Karanović – https://www.kcns.org.rs/agora/srpska-despotica-irina-kantakuzin-u-obnovljenoj-despotovini-smrt-despotice-jerine-1457-godine/ (6. 6. 2021.)

Laskaris, Mihailo (1997). Vizantijske princeze u srpskoj srednjovekovnoj Srbiji. Beograd: Pešić i sinovi.

Milošević Đorđević, Nada (2011). „Istorijska i kulturnoistorijska predanja o Prokletoj Jeriniˮ. Pad Srpske despotovine 1459. godine. Beograd: SANU, Odeljenje istorijskih nauka, 75–85. str.

Nikol, Donald (2010). Vizantijske plemkinje: deset portreta, 1250–1500. Beograd: Utopija.

Olesnicki, Aleksije (1943). Mihajlo Szilágyi i srpska despotija. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Narodna tiskara.

Orbin, Mavro (1968). Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga.

Pavlović, Leontije (1980). „Gradozidanije i prokleta Jerinaˮ. Istorija Smedereva u reči i slici. Smederevo: Muzej, 148–161. str.

Pandurević – http://bazaart.org.rs/category/izdanja/mitske-zene-srpskih-predanja/ (6. 6. 2021.)

Pešikan-LJuštanović, LJiljana (2006). „Svete i proklete – žene iz porodice Branković u istoriji i usmenoj tradicijiˮ. Smederevski zbornik. Broj 1. Smederevo: Muzej u Smederevu, 43–62. str.

Ruvarac, Ilarion (1934). Zbornik Ilariona Ruvarca. Odabrani istoriski radovi. Sveska I. Beograd: Srpska kraljevska akademija.

Spremić, Momčilo (1992). „Brankovići u istoriji i predanjuˮ. Boj na Kosovu – starija i novija saznanja. Beograd: Književne novine, 509–524. str.

Stojkovski – https://www.kcns.org.rs/agora/despot-djuradj-brankovic-poslednji-veliki-vladar-srpskog-srednjeg-veka/ (6. 6. 2021.)

Stojkovski – https://www.kcns.org.rs/agora/znamenite-zene-srpskog-srednjeg-veka/ (6. 6. 2021.)

Suvajdžić, Boško (2007). „O ʼProkletoj Jeriniʼ i srpskim despotimaˮ. Ilarion Ruvarac i narodna srpska književnost. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 197–204. str.

Ferjančić, Božidar (1987). „Vizantinci u Srbiji prve polovine XV vekaˮ. Zbornik radova Vizantološkog instituta. XXVI. Vizantološki institut SANU, 173–215. str.

FOTO: Privatna arhiva

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja