Autor: dr Miloš Savin, istoričar
Srpska demokratska stranka u Vojvodini uspela je da poveže vrhunske intelektualce tog doba, Milutina Jakšića, Miletu Jakšića, Isidoru Sekulić, Veljka Petrovića, Ignjata Pavlasa, Tihomira Ostojića i mnoge druge značajne ličnosti pomenutog doba. Demokratska stranka nastala je iz potrebe za samoodbranom zbog urušavanja srpskih političkih odnosa i srpske građanske politike u Vojvodini čije je temelje postavio Svetozar Miletić. Srpske opozicione stranke u Vojvodini, odnosno južnoj Ugarskoj, bile su vidno zagađene međustranačkim sukobima krajem XIX i početkom XX veka. Zvanična podela na liberale i radikale neosporivo se dogodila 1890. godine, kada je radikal Jaša Tomić na novosadskoj železničkoj stanici svesno i planirano zaklao Mišu Dimitrijevića, vođu srpskih liberala. Nakon ubistva Dimitrijevića, liberali nisu uspevali da obezbede jakog lidera kao ni efikasnu strukturu svojih ideja. Politikom stranke rukovodio je čuveni političar iz Miletićevog doba, Mihailo Polit-Desančić. Liberali su važili za intelektualnu stranku, međutim izgubili su korak s vremenom. Na prostoru današnje Vojvodine samim početkom XX veka formiraju se nove demokratske grupe čije su se političke ideje potpuno razilazile sa dotadašnjim političarima. Kikinda je bila od posebnog značaja. Grupa demokratski orijentisanih intelektualaca okupila se upravo u Kikindi. Oni su smatrali da je za politički rad neophodno osnivanje posebne srpske demokratske političke organizacije, kao i svog političkog lista koji je predstavljao prvi korak formiranja Srpske demokratske stranke u Vojvodini. Milutin Jakšić (1863–1937) postavio je idejni pravac Kikindskoj demokratskoj grupi.
Milutin Jakšić. Milutin i njegova braća bili su potomci čuvene porodice Jakšić iz Srpske Crnje. Otac im je bio učitelj, a stric čuveni pesnik i slikar Đura Jakšić. Veliku srpsku pravoslavnu školu Milutin je završio u Novom Sadu kao najbolji učenik. NJegovi roditelji imali su puno dece, iz tog razloga nisu mogli da finansiraju Milutinovo školovanje. Gimnazijski profesori i dobrotvori prepoznali su Milutinov potencijal te su mu pomogli u daljem školovanju. O istoriji Srba u Vojvodini kao i o francuskoj buržoaskoj revoluciji, uprkos zabrani mađarskih vlasti, Milutin je posedovao veliko znanje. Nakon gimnazije završio je studije srpske teologije. Na ovim studijama sa posebnom pažnjom izučavao je istoriju Srpske pravoslavne crkve, naročito Karlovačke mitropolije/patrijaršije, kao i istoriju Srba u Vojvodini. Iako je predmete iz bogoslovske dogme položio sa najvišom ocenom, oni ga nisu preterano zanimali, njegovo interesovanje bilo je usmereno ka pravom životu crkve u narodu. Nakon bogoslovije, Milutin je diplomirao i na Pravnom fakultetu budimpeštanskog univerziteta na kom se istakao kao jedan od najboljih stručnjaka iz istorije, sociologije i ustavnog prava. Pohađajući istovremeno i nastavu na Filozofskom fakultetu, Jakšić je postao stručnjak i za pravna, istorijska i kulturološka pitanja vezana za Srbe u Vojvodini. Jedan od najuglednijih profesora Novosadske i Karlovačke gimnazije bio je od 1890. do 1904. godine. Napisao je mnoštvo istorijskih studija o istoriji vojvođanskih Srba koje su od neprocenjivog značaja. Pored naučnih radova pisao je i pesme i pripovetke zbog čega su ga tadašnji savremenici zvali „drugi Zmaj”. Milutin se prevremeno penzionisao 1904. godine i povukao u Srpsku Crnju. Tamo je nastavio sa svojim političkim delovanjem na idejnom uobličavanju i utemeljenju demokratskog razmišljanja među Srbima u Vojvodini.
Pokretanje časopisa i njegov značaj za demokratske stranke. U pokretanju časopisa Srpski glas 1907. godine u Kikindi pored Milutina našli su se i dr Arsen Vidak, dr Sava Putnik, učitelj Slavko Laković, pravoslavni sveštenici Stojan i Mileta, kao i braća Milutina Jakšića – advokati Vasa i Žarko. Troškovi pokretanja časopisa bili su ogromni, iz ovog razloga kikindske demokrate su odlučile da u pokretanje uključe bogatog trgovca Marka Vidaka koji nije bio politički vezan za njih. Kao nedeljnik, Srpski glas počeo je da izlazi 21. aprila 1907. godine. Vasa Jakšić bio je izabran za urednika časopisa, iako je glavni idejni pravac davao Milutin, dok je za Vasinog pomoćnika bio izabran Nika Nikolajević, književni prevodilac. Ovaj časopis su gotovo sve demokratske grupe u Vojvodini prihvatile kao svoj organ, iz tog razloga pokretanje Srpskog glasa možemo smatrati za osnivanje Srpske demokratske stranke u Vojvodini. Na Ugarskom saboru iste godine stupio je na snagu Aponjijev zakon, koji je putem obrazovnog sistema imao za cilj da mađarizuju nemađarski narod Ugarske. Nakon stupanja ovog zakona situacija je postala teška za sve narodnosti, posebno za Srbe. Srpske demokrate, poput Miletića 1860. godine, smatrale su da je pitanje nemađarskih naroda Ugarske moguće rešiti samo i isključivo u nezavisnoj Ugarskoj. Kikindske demokrate svoju podršku su pokazale malobrojnim ali iskrenim mađarskim demokratama, koji su pored opštih građanskih prava podržavali i pravo na ravnopravnost nemađarskih naroda Ugarske, uključujući i Srbe. Srpske demokrate oštro su se protivile komunistima i socijalistima, smatrali su da samo i isključivo društvenim promenama bez revolucije može doći do pravednijeg društva u okviru kapitalizma. Mileta Jakšić, sveštenik koji je u mladosti zastupao krajnje levičarske agrarne stavove, i Vasa Stajić, koji se takođe ograđivao od socijalizma, nalazili su se na levici ove grupe smatrajući da su opravdane samo nacionalne revolucije. Srpski glas, usmeren idejom Milutina, odbacivao je srpske privilegije iz doba feudalizma i Vojvodinu iz perioda apsolutizma smatrajući ih za prevaziđene, i zahtevali su srpsku nacionalnu borbu utemeljenu na modernim demokratskim vrednostima.
Značaj časopisa za ideju agrarne promene i opismenjavanje seljaka. Demokrate su najveći značaj davale srpskoj prosveti, koja je prema njima bila najbitnija za društveno-ekonomski razvoj demokratskih vrednosti. Kao najbliži agrarnoj levici od svih demokrata, Mileta Jakšić je u okviru redakcije Srpskog glasa pripremao posebna izdanja u vidu brošura koje su se besplatno delile seljacima. S obzirom na to da je među srpskim seljacima vladala nepismenost, ove brošure objašnjavale su glavne ideje demokrata na pojednostavljen i narodu čitljiv način. Kikindske demokrate organizovale su besplatne kurseve opismenjavanja. Tadašnji zakon nalagao je da je nepismenost faktor za uskraćivanje glasačkog prava.
Odnos demokrata sa Svetozarom Pribićevićem. Srpski glas imao je veliku podršku srpskog sveštenstva, učitelja širom Vojvodine, kao i grupe „Novih Srba”, predvođene Vasom Stajićem i pančevačkih demokrata na čelu sa bogatim advokatom, Dušanom Dudom Boškovićem. Kikindske demokrate su, u borbi protiv feudalizma i apsolutizma, plasirale preko Srpskog glasa parolu: „Bliži mi je Mađar demokrata, nego Srbin aristokrata”. Srpske demokrate su smatrale da samo nezavisna Mađarska koja bi delovala u skladu sa svojim interesima a ne austro-nemačkim, zajedno sa Srbijom može da stane na put nemačkim težnjama da zavladaju područjem od Skandinavije pa sve do Soluna. Demokrate su se kroz list Srpski glas zalagale za trajan i pošten srpsko-mađarski sporazum, koji bi pored ostalog pogodovao Srbima u Vojvodini. Tesnu saradnju od samog početka demokratska grupa imala je sa Svetozarom Pribićevićem i njegovom Srpskom samostalnom strankom iz Hrvatske. Uprkos prisnim odnosima, demokrate iz Vojvodine su odbijale predloge Svetozara o ujedinjenju njegove grupe i demokrata u jednu političku stranku. Ovakav pristup opravdavali su različitom situacijom u Hrvatskoj i Vojvodini i samim tim smatrali su da ne mogu biti obuhvaćene istom politikom. Kao realan razlog protivljenja spajanju dve strane javilo se Svetozarevo izrazito autoritarno liderstvo unutar samostalaca – ovo je bilo protivno demokratskim političkim ubeđenjima.
Sukobi raznorodnih demokrata. Od samog izlaska Srpski glas krenuo je u organizaciju nove Srpske demokratske stranke u Vojvodini. Konferencija na kojoj je usvojen nacrt programa Srpske demokratske stranke održana je jula 1908. godine u Novom Bečeju. Na ovoj konferenciji najviše je insistirano na političkim pravima Srba, na demokratiji i socijalnoj pravdi. Uprkos svemu, ova konferencija nije potpuno urodila plodom iz prostog razloga što su demokratske grupe iz Vojvodine bile raznorodne. Navešćemo kao primer somborske demokrate, okupljene oko lista Sloga koje je predvodio Jovan Joca Lalošević – bili su značajno konzervativnijih stavova, nisu ostavljali utisak pravih demokratskih ciljeva i uverenja. Somborcima cilj nije bio ideja o socijalnim reformama, kao ni jednakost biračkog prava.
Aneksija Bosne i Hercegovine. Veliko nezadovoljstvo među Srbima širom monarhije Austrougarska izazvala je 1908. godine kada je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Habzburška država počinje da iskazuje javnu i otvorenu srbofobiju što se posebno odrazilo putem sudskog i policijskog sistema. Iako su Milutin Jakšić i Tihomir Ostojić potonuli u svojoj političkoj nameri, Srpski glas uspešno nastavlja da funkcioniše zahvaljujući entuzijazmu Vase Jakšića. Zbog nezadovoljstva aneksijom Bosne i Hercegovine i osvajanjem većine na hrvatskom saboru od strane hrvatsko-srpske koalicije na čelu sa Pribićevićem, Austrougarska odgovara represijom. Osnovan je Veleizdajnički sudski proces na kome su osuđeni Svetozar Pribićević kao i još 53 srpska samostalaca iz Hrvatske. Tek nakon dogovora između Svetozara i mađarskog premijera Karolja Kuena Hedervarija došlo je do njihovog pomilovanja. Karolj je bio hrvatski ban od 1883. do 1903. godine. Pored dogovora sa Kuenom, samostalci su dogovor postigli i sa političkim vladarem Mađarske, grofom Ištvanom Tisom. U prvom delu Hedervarijevog predstavništva vodeća je bila Mađarska nezavisna stranka, koja je imala određene dogovore sa radikalima Jaše Tomića i gledala im kroz prste za afere koje su pravili srpskim autonomnim organima. Nacionalna strana Ištvana Tise favorizovala je srpske samostalce koji su 1910. godine ubedljivo pobedili radikale na izborima za Srpski crveno-školski sabor.
Sukob Svetozara Pribićevića i demokrata. Somborske demokrate odlučile su da podrže mađarske vladajuće krugove. Za Vasu Stajića iz Kikinde i većinu predstavnika iz Pančeva, ovo je bilo nedopustivo, s obzirom na to da su verovali da mađarska vlast ne podržava demokratske vrednosti i nema naklonost prema Srbima u Vojvodini, niti prema ostatku Srbije. Iz ovog razloga Srpski glas sukobio se i sa Svetozarom Pribićevićem, dokazujući mnogobrojnim argumentima da je njegova odluka štetna po srpske interese i srpski narod. Kako bi odbranio sebe, u nedostatku argumenata, Svetozar je izneo niz uvreda na račun Srpskog glasa i Milutina Jakšića lično. Optužio je Jakšića da je nervni bolesnik kom nije mesto u politici, iako ga je pre toga opisivao kao tačnog, odmerenog i pametnog čoveka. Pored ovoga, Svetozar je počeo da iznosi razne uvrede na račun Srba iz Vojvodine, Na ovaj način pokušao je da ih predstavi primitivnim i zaostalim, između ostalog izmišljao je i razne narodne običaje koji u Vojvodini nikada nisu bili praktikovani. Nakon Velikog rata gnev je prošao Pribićevića i podršku za stvaranje Demokratske, potom Samostalne demokratske stranke, te Prečanskog fronta, tražio je i našao upravo među vojvođanskim demokratama. Marko Bogdan je, prelazeći na stranu mađarske vlade, takođe obustavio saradnju sa Srpskim glasom. Ovo je izazvalo teške finansijske probleme koji su kasnije bili rešeni putem dobrovoljnih priloga Srba intelektualaca tog doba. Među saradnicima Srpskog glasa našli su se i Isidora Sekulić, Veljko Petrović, kao i mnogi drugi značajni intelektualci pomenute epohe.
Ukidanje Srpske narodno-crkvene autonomije. Austrougarska je razvila novi strah s obzirom na pripremu Srbije i ostalih balkanskih država za potpuno oslobađanje od Turske na prostorima Balkana. Kako bi sprečili da se ove težnje prenesu i na oslobađanje od austrougarskih zakona, austrijski car, a mađarski kralj, Franc Jozef 25. jula 1912. godine doneo je odluku da se ukine Srpska narodno-crkvena autonomija. Srpska politička delatnost nastavila je sa funkcionisanjem, u sada izmenjenim političkim okolnostima. O ovome najbolje govori zbor održan u Novom Sadu 15. septembra 1912. godine na kom su dominirale demokrate na čelu sa Milutinom Jakšićem. Novo zajedničko telo srpskih opozicionih stranaka osnovano je na čelu sa Milutinom. Ukidanje autonomije dovelo je do odlaska starijih liberala u pasivno stanje. Osim Stevana Maleševića glavnu reč u ovom periodu imali su i Nikola Milutinović i Branislav Stanojević koji će se kasnije priključiti demokratama. U ovom periodu takođe je izražena prisnost demokrata i liberala, kao i u pojedinim momentima liberala i radikala. Jaša Tomić nije učestvovao u zajedničkim organima kako ne bi poslužio kao izgovor za razdor zajedničkog pokreta srpske opozicije.
Gašenje lista i hapšenje Milutina Jakšića. Zbog iznenadne smrti Vase Jakšića, Srpski glas 1913. godine prestao je da se izdaje. Aktivnost Srpskog glasa biće nastavljena tek početkom 1920. godine. Za predsedavajuće novog koordinacionog tela, na konferenciji srpske opozicije održane 20. maja 1914. godine, izabrani su pored Milutina Jakšića stari liberal Polit i radikal Jojkić. Nakon ove konferencije Pribićevići samostalci distancirali su se od koalicije. Mađarske demokrate su doživele potpuni krah, a svet je bio na pragu do tada neviđenog rata. Odmah nakon što je izbio Prvi svetski rat, mađarske vlasti uhapsile su Milutina, njegovu braću i saradnike. Na slobodu su pušteni tek u novembru 1918. godine. Obnovljeni Srpski glas je 1920. godine počeo da kritikuje beogradski režim zbog odnosa prema Vojvodini. Urednici ovog lista kroz članke zahtevaju odvajanje od beogradskih političkih krugova kao i okupljanje Vojvođana. Uprkos svim naporima i zahtevima, po dogovoru sa Pribićevićem, vojvođanske demokrate pristupile su novoj Jugoslovenskoj demokratskoj stranci koja je promovisala principe centralizma i monarhizma. Kikindske i pančevačke demokrate će uprkos svemu nastaviti u blažoj meri da deluju sa svojim zahtevima da Vojvodina stekne određenu autonomiju u sklopu prve jugoslovenske države. Milutin Jakšić je na izborima izglasan za poslanika na ustavotvornoj skupštini 1921. godine. Ona je imala za cilj da uredi prvu jugoslovensku državu. Jakšić je učestvovao u diskusijama i žestoko se borio protiv donošenja Vidovdanskog ustava koji nije priznao Vojvodinu kao posebnu autonomnu regiju. Srpski glas imao je novi cilj, a to je da obezbedi ponovno preseljenje Vase Stajića u Kikindu kako bi pojačao njihove redove, ali do toga nikad nije došlo. Fokus ovog lista bila je agrarna reforma, odnosno podela zemlje oduzete Ugarskom preostalom feudu zemljoradnicima. Glas se zalagao da svaki seljak dobije zemlju u svoje privatno vlasništvo. Ovo je izazvalo oštre sukobe sa komunistima koji su se zalagali da se zemlja, po sovjetskom modelu, dodeli kao zajedničko dobro svim seljacima. S druge strane, Srpski glas je smatrao da zajedničku zemlju treba dodeliti samo onim zemljoradnicima koji usled invaliditeta, bolesti i drugih problema nisu u mogućnosti da samostalno obavljaju delatnosti obrade zemlje. U ovoj borbi za pravednu agrarnu reformu do koje nikada nije došlo, podršku Srpskom glasu pružili su demokrata i bogataš iz Krstura, dr Slavko Šećerov, kao i vođa pančevačkih demokrata, advokat Dušan Duda Bošković. Srpski glas je uprkos demokratskim principima pravio određene nacionalne razlike među bezemljašima. Smatralo se da su tokom rata Nemci pokazali da su veoma oštri i nepravedni gospodari kada su na vlasti, a s obzirom na to da su odlučni i vredni radnici, njihova sirotinja treba da dobije zemlju van Vojvodine, kako bi pasivno lokalno stanovništvo tih predela povećalo produktivnost učeći od Nemaca. Sličan, ali umereniji stav, imali su i prema mađarskim bezemljašima. Zauzeti parlamentarnom borbom i razočarani delovanjem i idejom nove demokratske stranke koja nije uvažavala i štitila ideju o autonomnoj Srpskoj Vojvodini, braća Jakšić prestala su da objavljuju Srpski glas samim krajem 1920. godine.
Ostavi komentar