Autor: dr Aleksandra Kolaković
Dransi, koncentracioni logor u severoistočnom predgrađu Pariza, služio je kao sabirni centar i logor za interniranje u kome je od marta 1942. do avgusta 1944. godine između 63.000 i 76.000 Jevreja bilo zatočeno. Oni su nakon što su ih pokupili sa ulica Pariza, gde su činili značajan deo bogatog građanstva i industrijalaca, ali i bitan segment kulturnog života grada, u 64 železnička transporta sa stanice Bobinji deportovali u druge logore. NJihovo konačno odredište bilo je u Compiègne, Pithiviers, Beaune-la-Rolande, Aušvic i Nemačka. Među interniranima bilo čak 6.000 dece. Samo 1.542 lica preživelo je napuštanje logora od strane nacista. Pored Jevreja, koji nisu dovođeni samo iz Francuske, već i Poljske i Nemačke, bili su zatočeni i Francuzi. Važan podatak za istoriju logora jeste i da je do 1943. godine Dransijem upravljala francuska policija (Višijev režim), a potom su upravu preuzeli Nemci. Otuda se javlja i potiskivanje sećanja na Dransi u posleratnom periodu.
Kolektivno sećanje na žrtve Dransija postalo je deo memorijalnih praksi tek u osmoj deceniji 20. veka. Logor Dransi je do tada bio prekriven velom zaborava i samo se među potomcima stradalih prenosilo sećanje. Nakon rata u logor su internirani kolaboracionisti, da bi od 1946. godine postao mesto stanovanja za ljude sa margine društva. Danas stariji stanovnici ovog dela predgrađa Pariza prepoznaju mesto logora i kao mesto socijalnog (kolektivnog) stanovanja – Cité de la Muette. Šta je uzrok zakasnele memorijalizacije Dransija? Želja da se postisne trauma? Beg od nasleđa Višijevskog režima? Nemar?
Posle Drugog svetskog rata u Francuskoj politike sećanja se definišu usporeno. Memorijalizacija, koja je podrazumevala podizanje spomenika u Dransiju je počela 1977. godine. Vajar Šlomo Selinger autor je Spomenika deportacije u Dransiju, nastalog u znak sećanja na francuske Jevreje koji su tu bili zatočeni. Nakon što je spomenik svečano otvoren autor je rekao: „Nadam se da će spomenik moći da prenese na buduće generacije osećanja koja su doživeli zatočeni u nacističkom logoru, koja sam preživljavao ove dve godine radeći na delu“. Ipak, transmisija sećanja nije takla pravolinijski.
Promenama politika sećanja u duhu zajedničkog evropskog identiteta, menjala su i shvatanja odnosa: pobednik, pobeđeni i žrtve. U poslednjoj deceniji 20. veka ušao je u upotrebu izraz devoir de mémoire – dužnost pamćenja. Pomenuti pojam koji označava moralnu obavezu pamćenja tragičnog istorijskog događaja i njegovih žrtava, kako bi se osiguralo da se događaj ove vrste više ne ponovi. Francusko društvo se tada suočilo sa nasleđem Drugog svetskog rata i udaljilo od perspektive Šarla de Gola, po kojoj Francuska Republika nije imala odgovornost za dela Petena i Višijevske Francuske. Ovo je u javne manifestacije istorije izražene kroz sećanje zajednice unelo novu paradigmu Holokausta. Žak Širak je 1995. godine organizovanje upravljanja i kontrole nad logorima od strane pristalica Višijevskog ražima označio kao „zločinačku glupost okupirane zemlje“. Ovo je dovelo do nove perpektive posmatranja Holokausta i menjala je memorijalizacu a posredno je uticala na shvatanje i odnos prema Dransiju.
Novo interesovanje za Dransi pojavilo se četvrt veka kasnije u odnosu na prvi spomenik. Poteklo je zahvaljujući aktuelizaciji slučaja Bruner 2001. godine. Tada je Klasferd, lovac na naciste, pred francuskim pravosuđem izneo slučaj nemačkog oficira Alojza Brunera, nekadašnjeg upravnika Dransija (od 1943. godine do oslobođenja), koji je u odsustvu osuđen na kaznu doživotnog zatvora za zločine protiv čovečnosti. Alojz Bruner, nacistički zločinac, je nakon rata pobegao u Siriju. Na osnovu istraživanja i izjava Efraima Zurofa, direktora centra „Simon Vizental“ smatra se da je Bruner bio savetnik predsednika Hafeza el Asada (u domenu taktika torture!), kao i da je preminuo u dubokoj starosti i sahranjen u Siriji 2010. godine.
Sve pomenuto bilo je podstrek da se na 70. godišnjicu početka deportacije francuskih Jevreja u nacističke logore otvori Šoa Memorijal u Dransiju, severoistočnom predgrađu Pariza. Memorijal je podignut na mestu gde je bio koncentracioni logor, a nasuprot spomeniku iz 1977. godine. Šoa Memorijal u Dransiju svečano je otvorio francuski predsednik Fransoa Oland 2012. godine. Memorijal, pored stalne postavke, uključuje konferencijsku salu, učionice i dokumentacioni centar. Posetilac spoznaje istorijat logora, svakodnevni život i lične uspomene zatočenih. Na zidovima su ispisane poruke na zidovima, grafiti, aluminijumske šolje za piće i druge lične stvari koje su zatvorenici ostavili. Dokumentacioni centar je mesto gde istraživači i posetioci, kao i potomci žrtava imaju pristup dokumentima i fotografijama. Memorijal prodaje i publikuje knjige o Holokaustu, organizuje i posebne privremene izložbe, edukativne radionice i vođene posete. Rad je usmeren ka mladima, o čemu svedoči i značajan deo digitalizovanih dokumenata i knjiga, koji je dostupan putem interenta.
Poseban značaj u kreiranje istorijskog pamćenja i transmisiji sećanja iz prošlosti imaju posete mestima gde se dogodila istorija. Dransi je jedno od takvih mesta. Osnivanje Šoa Memorijala omogućava komunikaciju u javnom prostoru. Šoa Memorijali ostavljaju snažan utisak svojom arhitekturom i slojevitošću organizacije koja upućuje i vodi u razumevanje događaja, pojava i procesa iz prošlosti. Iako je u Parizu smešten izuzetno bogat Jevrejski muzej i Šoa Memorijal, ipak iz Dransija nije moguće razumeti kompleksnost Holokausta na teritoriji Francuske, kao i Evrope. U nedostatku prenošenja informacija, teorije zavere i zaborav izbijaju u javnost, što je za kolektivno sećanje na Holokaust posebno pogubno. Na koje načine i zašto se sećanje na Dransi i Holokaust vraća u društveno pamćenje možemo sagledati kroz tri forme – memorijal/spomenik, film i pisano sećanje (memoari, dnevničke beleške). U njima spoznajemo i jevrejsko nasleđe i Dransi, nekadašnji logor.
Od kako su zgrade koje su činile kompleks nekadašnjeg logora Dransi zvanično deklarisane za istorijske spomenike 2001. godine započet je proces u kome se istorija logora, koja je neraskidivo povezana sa jevrejskim nasleđem i Holokaustom, otrgla od zaborava i postepeno vraćala u okvire kolektivnog sećanja. Koliko je sećanje na Dransi kao mesto Holokausta bilo potisnuto svedoče i dva slučaja devastacije u okviru kompleksa koji je pripadao logoru. Prvi, 20. januara 2005. godine, kada su zapaljeni železnički vagoni i nacrtani kukasti krst. Drugi, 11. aprila 2008. godine, kada je svastika nacrtana i na vagonu kojim su se Jevreji deportovali. Stoga su za negovanje sećanja na Holokaust od značaja izložbeni i edukativni segmenti Memorijala.
Šoa Memorijal u Drasiju zamišljen je kao dopuna Šoa Memorijala u Parizu, odnosno data mu je uloga posrednika u procesima sećanja. Cilj je da prenosi po(r)uku između nekadašnjeg logora i posetilaca o stradanju Jevreja i Višijevskoj vladi u toku Drugog svetskog rata. Aktivnosti i organizacija memorijala posebno je usmerena ka mladima, učenicima i studentima i uskladu sa tim je i osmišljen vebsajt, koji kroz digitalnu formu pruža uvid u dokumentaciju, svedočanstva, fotografije i izložbe. Digitalno-edukativni sadržaj dostupan na internetu, u slučaju Šoa Memorijala u Dransiju prelazi granice Francuske i povezuje sećanje i sa drugim mestima Holokausta ne samo u Francuskoj, već i u Evropi.
Dokumetarni filmovi o Dransiju su počeli da se snimaju 1986, ali je tek u 21. veku započela veća filmska produkcija u kojoj su ključna svedočanstva preživelih i novi pogled na nasleđe Holokausta. Prvi dokumentarac Cité de la Muette, režirao je Žan Label i posvećen je kampu Dransi. Istražuje mesta interniranja, ulazi i u arhive, a posebno je značajno da su se pred kamerama prvi put pojavili svedoci događaja. Simbolično je film prvi put prikazan 1986. godine u Belvilu, jevrejskom okrugu, koji je osetio sve užase Holokausta i Drugog svetskog rata.
U 21. veku snimljena su tri dokumentarna filma o logoru Dransi. U 57 minuta filma Drancy dernière étape avant l’abîme iz 2004. godine, reditelj Sesil Klerval Mijo od prve scene na stanci Bobinji, koja je bila polazna tačka odakle je kretala deportacija Jevreja ka Aušvicu i drugim logorima gde su izgubili život, uspeva da kroz priče svedoka i istoričara dočara razmere tragedije koju (je) za Jevreje označava(o) Dransi. Nakon što je Memorijal u Dransiju postao deo zajedničkog sećanja na Jevreje Francuske i Holokaust, pojavio se 2015. godine i dokumentarni film La Cité muette. Rediteljka Sabrina Van Tasel nudi putovanje kroz vreme nastojeći da na osnovu dokumenata iz arhive grada i sećanja pronađe i prikaže kako i zašto se zaboravila istorija najvećeg logora za internaciju u Francuskoj. Polazi od zgrada u obliku potkovice i sadašnjih stanovnika nesvesnih (ili nedovoljno svesnih) da prolaze pored bivšeg logora. Ovaj domumentarac postavlja ključna pitanja kulture sećanja: kako je logor Dransi samo dan nakon rata postao useljivo mesto za socijalno stanovanje i zašto je sećanje „zaklonjeno“ na „neetičan način“? Les Évadés de Drancy, igrano-dokumentarni film iz 2017. godine Nikole Levija Befa, preko prikaza jednog malo poznatog, ali istinitog događaja, prenosi sećanje preživelih na savremenike. Film opisuje događaj s kraja 1943. godine, kada je grupa od 70 Jevreja zatočenih u Dransiju tri meseca kopala danju i noću tunel za beg, ali je bila otkrivena, potom mučena i deportovana u logore smrti. Ipak, deo njih je uspeo da pobegne iz voza koji ih je vodio u Aušvic. Ne ulazeći u kompleksnost negovanja kulture sećanja, kroz jednu priču prenose se informacije o logoru i Holokaustu, a istovremeno podstiče razmišljanje pojedinca – gledaoca o razmerama događaja i kroz pokretne slike smešta u sećanje.
Ipak, imaginacije i smeštanje Holokausta u sferu umetnosti, kako bi se bolje razmeo nije moguće bez uvida u sećanja svedoka. Za paradigmu Dransija kao internističkog logora i puta kojim je većina Jevreja iz Francuske otišla put Aušvica posebno je, kako je to istakla Nevena Daković u knjizi „Slike bez sećanja: Trauma Film Transmisija“ (Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, Beograd, 2020) značajan „Dnevnik Elen Ber“. Obilje informacija o životu Jevreja Pariza pre i nakon Dransija, kao i opis strahota logora Elen Ber koje odišu sofisticiranim emocionalzmom i erudicijom, omogućavaju shvatanje kompleksnosti i posebnosti pojma Holokausta. Ova potomkinja bogate jevrejske porodice industrijalaca, koja je svoje vrhunsko obrazovanje na Sorboni morala da prekine zbog antisemitskih zakona i bude odvedena na poprište užasa u Dransiju upotpunjuje sve ono što posetilac Memorijala može da vizuelizuje. Marta 1944. godine Elen je uhapšena i odvedena u Dransi, odakle je potom otišla za Aušvic i Bergen Belsen gde je i preminula aprila 1945. godine nekoliko dana pre oslobođenja. Na primeru „Dnevnika Elen Ber“, koji je u francuskoj objavljen i u audio formatu i pripremljen kao dokumentarno-igrani film, ne spoznajemo samo Dransi već uočavamo još jednu bitnu komponentu neformalnog učenja o Holokaustu, a koje je ključno za negovanje kulture sećanja. Reč je o interesovanju potomaka i negovanju sećanja u okvirima porodice, a koje vidimo u borbi nećake Helen Ber da dođe do zaostavštine njene tetke i publikuje „Dnevnik“ koji nam otkriva intimni život Jevreja u Parizu, okupiranu Francusku, racije, deportacije i logore.
Pandemija koronavirusa 2020. godine uticala je na preispitivanje kriznih i traumatičnih iskustva, čime se i Holokaust vraća u okvire interesovanja društva. Istovremeno, kao jubilarna godina od oslobađanja logora i kraja Drugog svetskog rata, pokreće na analizu kako se sećanje (ne)uključuje u kolektivno sećanje i postaje deo društvenog pamćenja. U ovom kontekstu Dransi, najveći logor za interniranje u Francuskoj, posebno je značajan i pokreće na promišljanje odnosa prema prošlosti svakog pojedinca, ali i društva u celini.
Ostavi komentar