Autor: Danilo Koprivica, politikolog
Dvadeset drugo predavanje iz serijala „Suočavanje s prošlošću“
https://www.youtube.com/watch?v=81P7GfWQrvo&t=1517s
Tragične događaje koje naše vreme pamti kao genocid u Ruandi nemoguće je opravdati ali je moguće shvatiti vraćajući se u istoriju suživota dva sukobljena ruandska naroda Huti i Tutsi. Da bi se razumeo društveno-istorijski kontekst u kome je došlo do stradanja oko milion potpuno nevinih ljudi, velikom većinom pripadnika naroda Tutsi, potrebno je vratiti se decenijama unazad i osvetliti istoriju sukoba, ali i osvetliti ulogu onih koji se nisu našli na optuženičkim klupama Tribunala za Ruandu a koji su najpre formalno-etnički podelili pripadnike jednog društva, a potom decenijama podržavali čas jednu, čas drugu etničku zajednicu, naoružavajući i obučavajući ih, ne libeći se ni učešća u direktnim vojnim intervencijama.
Bez poznavanja istorijskog i društvenog konteksta, fokusirani samo na sto dana ruandskog genocida, podlegli bismo verziji događaja koju ispisuju kopirajteri međunarodne „industrije genocida”.
Viševekovni sukob naroda koji dele jezik, religiju, iste prirodne resurse i istoriju, kao i činjenica da se kulminacija tog sukoba dešava tokom mračnih devedesetih godina prošlog veka a završava radom ad hoc Međunarodnog krivičnog suda, nudi niz mogućih paralela s našom realnošću na koje nećemo ostati nemi.
Ruanda je zemlja bez izlaza na more ali s hiljadu brežuljaka, površinom tek nešto većom od Vojvodin, u kojoj živi oko 11 miliona stanovnika. Iako je svet pamti po krvavim rekama za vreme genocida, danas je sve atraktivnija turistička destinacija. Tačnije, top je destinacija centralne Afrike koja svoju ciljnu grupu nalazi u bogatim građanima zapadnog belog sveta. Otud valjda i činjenica da je ova siromašna zemlja sponzor prebogatog fudbalskog kluba Arsenal. Za ovo sponzorstvo vlada Ruande izdvaja 34 miliona evra, što je čini drugim po redu sponzorom, odmah iza „Flaj Emirates“ (250 miliona evra). Mnogi ovu pomalo bizarnu činjenicu pripisuju ličnim afinitetima aktuelnog predsednika zemlje, kao i njegovom navodno nedemokratskom načinu vladanja. Ali da počnemo priču iz početka.
AFRIČKI PODSETNIK
Pričali smo o Slobodnoj državi Kongo i jednom baš strašnom (belgijskom) kralju – Leopoldu Drugom;
o nemačkoj prevari od 7 milja i nesumnjivom genocidu nad plemenima Nama i Herero u nemačkoj jugozapadnoj Africi, čije su lobanje merene i proučavane do te mere da ih i danas u Nemačkoj ima na hiljade;
o italijanskom zasipanju Etiopije i Libije otrovnim gasom iperitom i o krvavom masakru u Adis Abebi (usput, narod Tutsi je vrlo moguće poreklom iz Etiopije);
o surovom ratu u Francuskom Alžiru koji nije značajnije promenio ćud francuskih tajnih operacija u Africi.
Gotovo uvek su agresori bili beli Evropljani a žrtve autohtoni „obojeni” narodi i države, osim u poslednjoj priči o Burima.
Uvek je uz agresiju vezivana borba za ljudska prava i civilizacijski napredak, a mislilo se na deobu „afričkog plena”.
Ali danas prvi put govorimo o međusobnom ratu Afrikanaca na crnom kontinentu, tako surovom kao da nisu pripadali istoj rasi i istoj religiji, kao da nisu govorili i da i danas ne govore isti Bantu jezik.
Tokom poslednjeg građanskog rata u Ruandi odigrao se genocid u kome je ubijeno oko milion potpuno nevinih ljudi a među njima mnoštvo žena i dece. Toj mračnoj priči posvećen je Memorijal genocida u Kigaliju, u kome je stalni deo postavke i segment o Srebrenici u okviru koga je 10. jula 2020. godine obeležena 25. godišnjica zločina u Srebrenici. Biće da je uz stradanje u Srebrenici lakše ne primetiti da nedostaju pomenuti zločini kolonizatora sa crnog kontinenta.
KRVAVA KOLONIJALNA ISTORIJA
Pre pohoda Evropljana, na teritoriji današnje Ruande postojala je Kraljevina Tutsa, s klanovski organizovanim društvom u kome su živela tri naroda: Tva (pigmeji), Huti (Bantu) i Tutsi (Nilotski ili Hamitski narod). Klanove su činili Tutsi kao nadređeni i Huti kao većinom podređeni članovi. Ipak nije bilo jasne etničke podele, niti se insistiralo na etničkim razlikama.
Pigmeji su najstariji stanovnici Ruande, a Tutsi „najmlađi”. Iako malobrojniji, kao ratnički i organizaciono superiorniji lako su pokorili zatečene narode Hute i Pigmeje.
A onda je otpočela krvava kolonijalna istorija. Prema Berlinskoj konferenciji (1895) Ruanda je pripala Nemcima koji sprovode vlast indirektno, preko postojeće Tutsi monarhije, podržavajući centralizaciju te vlasti. Nemci su prvi uočili i dokumentovali navodne fizičke razlike i društvene predispozicije između dva naroda.
Nakon Velikog rata, zemlja je potpala pod belgijsku upravu koja će se s mandatom UN produžiti i nakon Drugog svetskog rata, sve do sticanja nezavisnosti 1962. godine. Belgijanci će nastaviti s vladanjem, oslanjajući se na Tutsi aristokratiju, te potpirujući teze o poreklu i superiornosti Tutsa, a zapravo izazivajući sve veći razdor unutar zemlje.
Belgija je 1933. godine sprovela prvi etnički popis s izdavanjem ličnih etničkih dokumenata. Za tu potrebu sačinjene su frenološke karte za razlikovanje, čime je uvedena potpuno nova, čisto etnička napetost u zemlji. Ti dokumenti će pola veka kasnije biti ulaznice za strašan dalji život ili strašnu smrt tokom genocida.
Gde danas svrstati 20.000 rođene dece, začete silovanjem 250.000 žena tokom genocida?
Pred samu nezavisnost, Brisel će radi produžetka svojih interesa na ruandskom tlu podršku u svakom pogledu dati mnogobrojnijem Hutu narodu, usmeravajući njegovo nezadovoljstvo što dalje od sebe.
KRVAVA DEMOKRATIJA
Belgijanci pod patronatom UN u nemogućim uslovima organizuju najpre lokalne izbore, nakon kojih Huti dolaze na vlast, nazivajući taj period društvenom revolucijom (1959−1962). Smatrajući to svojim prirodnim pravom, počinju da sprovode odmazdu nad Tutsima s desetinama hiljada mrtvih, što je odvelo u izbeglištvo preko 300.000 ljudi. Izbeglice formiraju oružane formacije koje nakon nekoliko značajnijih upada na tlo Ruande obustavljaju dejstva tokom 1964. Godine.
Međutim, vojne ambicije izbeglih Tutsa ponovo će se javiti s osnivanjem Patriotskog fronta Ruande (PFR) koji predvodi Pol Kagame, danas dugogodišnji predsednik Ruande. 1990. godine PFR otpočinje obimnu invaziju na sever zemlje, čime počinje Građanski rat (1990−1994). Avgusta 1993. dolazi do mirovnog tzv. Arušanskog sporazuma, ali se rat nastavlja 6.aprila 1994, kada je oboren avion u kome su bili predsednici Ruande i Burundija. Huti ekstremisti za obaranje aviona okrivljuju Tutse i to koriste kao povod za neviđeni teror, sve pred očima predstavnika francuske vojske i službi koji su ih prethodno obimno naoružali i dobro obučili.
STO DANA GENOCIDA
Habijarimanijeva smrt u avionskoj nesreći bila je okidač za genocid koji je započeo već nekoliko sati po emitovanju vesti. Za oko 100 dana milion Tutsija i politički umerenih Huta je ubijeno u dobro planiranim napadima kojima je upravljala privremena vlada.
Na najmračnijim stranicama novije svetske istorije ostaće upamćene slike nezapamćenog masakra nad nemoćnim civilima, koji se odigravao na bilo kom mestu na kome se prethodnih dana odigravao sasvim običan život. 250.000 žena je silovano. Crkva u Nijamati, oko 50 km jugoistočno od Kigalija, „mesto mleka” u doslovnom prevodu , bila je poslednje , utočište hiljadama Tutsi žena i dece koji su masakrirani na najstrašniji način.
Nasilje prestaje s pobedom PFR i zauzimanjem Kigalija. Tada dolazi do delimične osvete nad Hutu zajednicom i do prebega nekoliko stotina hiljada Huta u susedni Kongo.
GENOCID I ULOGA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
- aprila 1994, usred terora, odlučeno je da se trupe UN smanje na svega 270 pripadnika i povučeno je 2500 vojnika.
Mnoge zemlje, uključujući Francusku, Belgiju i SAD, odbile su da učestvuju u daljem sprečavanju masakra, iako su Francuska i Senegal na osnovu rezolucije UN imale iza sebe neuspešno formiranje bezbedne humanitarne mirovne zone na jugozapadu zemlje. Kanada, Holandija i Gana su nastavile s učešćem u mirovnoj misiji UN.
Savet bezbednosti UN je odbio njihov zahtev za dodatno pojačanje. Smatra se da se zločin mogao potpuno sprečiti intervencijom svega 5000 vojnika.
Savet bezbednosti UN je osnovao Međunarodni krivični sud za Ruandu 1995. godine sa sedištem u Aruši u Tanzaniji. Sud je podigao optužnice protiv 93 osobe. Među njima su visoki vojni i vladini zvaničnici, političari, biznismeni, kao i verska milicija i predstavnici medija. To je prvi međunarodni sud koji je ikada donosio presude u vezi s genocidom i prvi koji je tumačio definiciju genocida utvrđenu u Ženevskoj konvenciji iz 1948. godine. Takođe je prvi međunarodni sud koji je prihvatio da je silovanje sredstvo za izvršenje genocida.
Felisijen Kabuga je najbogatiji Ruanđanin u vreme rata, trgovac čajem, finansijer medija koji su podstrekivali na zločine, kao i finansijer odreda smrti. Otac je supruge ubijenog predsednika.
26 godina je uzmicao pred poternicom Tribunala.
Operisan je u Nemačkoj, boravio je u Švajcarskoj. Poslednje četiri godine je živeo u Parizu, gde je napokon maja 2020. uhapšen. NJegov višegodišnji boravak u Parizu zapravo ukazuje na moguće tajne kanale podrške iz Francuske. Ali ta tema nije glavni kamen spoticanja u ruandsko-francuskim odnosima.
Ruanda je tražila da se sudi dvadeset dvojici francuskih oficira, optužujući ih za saučesništvo u genocidu. Ruanda iskazuje sumnju u verodostojnost francuskih izveštaja o obaranju predsedničkog aviona kojim je upravljala francuska posada, optužujući Hutu ekstremiste da stoje iza toga.
Napokon, i Francuska je najavila da prihvata deo odgovornosti ali bez saučesništva u zločinima. Makron najavljuje da će dalje preispitivati nečasnu francusku ulogu.
RUANDA DANAS
Na kraju, vraćamo se na uvodnu priču, na doba vladavine Pola Kagamea. Dolaskom na vlast, Kagame je postavio dva jasna cilja: da ujedini narod i izvuče zemlju iz siromaštva. Istrajao je na usvajanju novog ustava koji zabranjuje upotrebu naziva Huti i Tutsi, te korištenje bilo kakvog etničkog diskursa.
Usvojio je ekonomski program Vizija 2020 i stao na put korupciji i birokratiji. BDP po stanovniku u 2015. godini povećao se za 30 puta u odnosu na prethodnih 20 godina, a ekonomija ove zemlje je najbrže rastuća ekonomija na svetu. Stopa siromaštva je pala sa 60 na 39 odsto, a stopa nepismenosti sa 50 na 25 odsto.
Pre dve godine Ruanda je lansirala komunikacioni satelit s ciljem digitalizacije obrazovanja širom zemlje. Ruanda je vrhunska turistička destinacija centralne Afrike, s više od 450 miliona dolara prihoda. Kigali je najčistiji i verovatno najbezbedniji grad na kontinentu.
Da li će sve ostati bajno i stabilno saznaće se po silasku Kagamea s vlasti, jer je izrazito autoritarni vladar – prosvećeni apsolutista.
I da, ako krećete put Kigalija, zaboravite na plastične kese! One su u Ruandi strogo zabranjene pod pretnjom najstrožih kazni.
Ostavi komentar