Dosije PALESTINA

15/12/2021

Autor: Danilo Koprivica, politikolog

https://www.youtube.com/watch?v=kT48yzZ23TM

Duže od sedamdeset godina iz Palestine pretežno stižu vesti o ratu, nemirima i neprestanim sukobima. Toliko dugo je ova sveta zemlja sinonim za patnju, bol i suze, da se zapravo veoma retko zapitamo koliko znamo o Palestini i o Palestincima, o njihovoj kulturi i običajima, o njihovom dugom suživotu u religijskim i etničkim različitostima.

Pravo je vreme da se podsetimo da se u Vitlejemu, rodnom mestu Isusa Hrista, Božić slavi u tri navrata. Katolici i protestanti to čine 25. decembra, pravoslavni, koptski i sirijski orijentalno-pravoslavni hrišćani slave ga 7. januara, dok jermenski orijentalno-pravoslavni hrišćani Božić slave 19. januara.

Većina hrišćanskih procesija sa desetinama hiljada vernika prolazi trgom Manger, kraj Crkve Rođenja Hristovog. Nedaleko od te crkve, velike hrišćanske svetinje, nalazi se jedina vitlejemska muslimanska bogomolja. Omarova džamija je jedina u gradiću u kome muslimani čine veliku većinu od oko 30.000 stanovnika, a sve malobrojniji hrišćani, pripadnici jedne od najstarijih hrišćanskih zajednica, ne skrivaju svoje arapske korene. I pored sve ubedljivije muslimanske većine i sve većeg dobrovoljnog egzodusa hrišćana, dobrom voljom većine i istorijski odgovornim zakonima, gradonačelnik i većina gradskih većnika su hrišćani.

Vitlejem nas podseća i uči da nam je važno živeti u miru i moliti se za mir u susret prazniku koji sa radošću dočekuju svi verujući ljudi, kao i svi ljudi otvorenog srca i dobre volje, bez obzira na svoja religiozna i filosofska ubeđenja.

 

DA LI SU PALESTINCI ZAISTA NAROD?

Ovo pitanje često se može čuti na međunarodnoj političkoj sceni. Najčešće ga postavljaju oni koji smatraju da treba prihvatiti realnost okupacije palestinskih teritorija koje je u nekoliko navrata izvršio Izrael. Logika je jednostavna. Ako Palestinci nisu poseban narod, zašto bi imali pravo na zasebnu državu? U tom smislu, ovo pitanje je za nas u Srbiji veoma interesantno. Lako zaključujete zašto.

Poreklo Palestinaca dovodi se u vezu sa Filistejcima koji su nastanili obale ove zemlje, navodno jedan vek nakon Jevreja. Judeja je preimenovana u Palestinu u vreme Rimljana, a neki izvori navode da je to učinjeno s namerom da se uvrede buntovni Jevreji, jer su im Filistejci bili najveći neprijatelji.

Druga teorija u potpunosti negira vezu Filistejaca i današnjih Palestinaca, nazivajući potonje palestinskim Arapima.

Smelije teorije smatraju da su bliskoistočni Jevreji Mizrahi i Palestinci zapravo dobrim delom isti narod, ali da su Palestinci, što pod pritiskom, što dobrovoljno, prelazili u islam i u hrišćanstvo.

Palestinci pripadaju islamu, izuzev pripadnika sve malobrojnije grupe koji se, ne skrivajući arapske korene, izjašnjavaju kao hrišćani, pretežno pripadnici Grko-pravoslavne vere.

 

ZAČETAK DRŽAVE JE POČETAK SUKOBA

Raspadom Osmanske imperije, Britanija i Francuska zauzimaju teritorije Bliskog istoka, sve prema Sajs-Pikotovom sporazumu iz 1916. godine. Sporazum je prekršio ranije data obećanja Arapima, te su Francuskoj pripali Sirija, Liban, sever Iraka i jugoistok Turske, a Britaniji Jordan, istorijski Irak bez severnog dela i pojas oko grada Haife.

Palestina je izdvojena iz Sirije, kao međunarodna oblast sa britanskom civilnom upravom, do finalnog dogovora s Rusijom. A zapravo se pripremalo rešenje kojim bi se izašlo u susret jevrejskim istorijskim očekivanjima, zauzvrat očekujući jevrejsku podršku za uvlačenje Amerike u rat.

 

BALFOROVA DEKLARACIJA

Na tom fonu dolazi do pisma britanskog MIP lorda Balfora, koje on 2. 11. 1917. godine upućuje Cionističkom savezu Velike Britanije i Irske, preko bankara lorda Rotšilda, potvrđujući saglasnost britanske vlade da se u Palestini stvori jevrejsko „nacionalno ognjište-dom”.

Pored finansijske podrške koja je usledila zauzvrat, deklaracija je i izraz potrebe rasterećenja hrišćansko–jevrejskih napetosti, do kojih je dolazilo usled velikog priliva jevrejskih migranata iz istočne Evrope u Britaniju.

Deo te deklaracije glasi:

Vlada NJegovog veličanstva gleda sa blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložiće najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo kršiti građanska i verska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji.

 

BRITANSKI MANDAT NAD PALESTINOM

Britanska civilna uprava nad Palestinom i posredno nad Emiratom Transjordan, potvrđena je odlukom Društva naroda iz 1922. godine, a potrajala je do 1946. u slučaju Jordana, odnosno do 1948. u slučaju Palestine.

Sve vreme tokom britanske uprave jačao je jevrejski i arapski nacionalizam, koji je eskalirao tokom Arapske pobune 1936–1939. godine Pobuna je otpočela kao reakcija na sve veći priliv Jevreja, kojih je u tom periodu pristiglo preko 250.000.

Suočeni sa otpočinjanjem novog svetskog rata, Britanci su bili popustljiviji nego ranije, te su ponudili Arapima Beli papir o budućnosti Palestine, kojim su predvideli da se u narednih pet godina doseljavanje Jevreja organizuje u kvotama, a nakon toga uz arapsku saglasnost. Taj predlog je od strane Arapa bio odbačen.

 

DRŽAVA NOVA, A SUKOBI STARI

U Palestini je 1917. godine živelo 56.000 Jevreja. Taj broj se 1922. godine popeo na 85.000, 1931. godine na 174.000, a 1944. godine na 529.000.

Za 40 godina naseljavanje je vršeno planski, s posebnim naporima da se postigne što veća koncentracija jevrejskog stanovništva oko Galilejskog jezera, Tel Aviva i Jerusalima, dakle, strateških resursa i tačaka.

Na dan stvaranja države Izrael, 14. maja 1948, na tlu Palestine živelo je oko 1.380.000 Arapa i oko 600.000 Jevreja. Danas u državi Izrael živi oko 6 miliona Jevreja i oko 1,6 miliona ne-Jevreja, većinom Arapa, od kojih se oko 60% izjašnjavaju kao Palestinci. Dakle, postoji osetan broj Arapa koji se ne smatraju Palestincima. Ima i onih koji odbijaju da podrže uspostavljanje palestinske državnosti. Palestinaca je oko 13 miliona u celom svetu, dok na prostoru Gaze i Zapadne obale danas živi njih oko 4,8 miliona.

U sukobima tokom osam decenija, počev od 1948. godine i nastanka države Izrael koja je dobila međunarodnu podršku ali ne i arapsku, pa zaključno sa drugom intifadom, poginulo je oko 100.000 Arapa i oko 23.000 Izraelaca.

Sukobi su se reflektovali na ceo region, izazivajući destabilizaciju većeg broja zemalja. Posebno je karakterističan među-arapski sukob u Jordanu, koji je otpočeo ubistvom kralja Abdulaha 1951. godine tokom molitve u Al Aksi, a kulminirao je iznenađujućim Jordanskim savezništvom sa Izraelom 1970. godine

Iz Jordana su 1971. godine proterane ili likvidirane i poslednje grupe palestinskih Fedajina (gerilaca), koji zajedno sa izbeglicama nalaze utočište u Libanu. Sukobi time ne prestaju, već njihov nastavak dovodi do građanskog rata u nekadašnjoj Švajcarskoj Bliskog istoka, kako se pre rata nazivao Liban.

 

PALESTINA DANAS

Palestinu, čija je površina oko 6.200 km2, čine oblasti Gaze i Zapadne obale. Glavni grad je, barem zvanično, Istočni Jerusalim ali de fakto, to su Ramala i Gaza. Dve oblasti sa dva centra palestinske moći govore o tome da oblast Gaze sa gradovima Gaza (400.000) i Kan-Junis (250.000) politički i u svakom drugom pogledu kontroliše Hamas. Koalicija Fatah je još uvek dominantna na Zapadnoj obali, gde se pored Istočnog Jerusalima (385.000) veličinom izdvaja drevni Hebron (220.000), koji je realno pod izraelskom kontrolom i čiji je status takođe sporan, što zbog religijskog značaja za obe strane, a što zbog izrazite izraelske vojne dominacije.

 

VITLEJEM, MESTO HRISTOVOG ROĐENJA I SLOŽNOG SUŽIVOTA

Nadomak Jerusalima, 10 km južnije, nalazi se gradić Vitlejem, mesto rođenja Hristovog. Tu je 326. godine vizantijski car Konstantin, zajedno sa svojom majkom Jelenom, započeo gradnju Crkve Rođenja Hristovog, koja je završena 333. godine.

O crkvi i pećini brigu vode, u skladu sa nadležnostima, grčka, jermenska i rimokatolička crkva. Palestinska milicija je tu, tik uz ulaz, kao nekad janičari, za svaki slučaj, da se ne ponove žestoki međuhrišćanski sukobi, koje je u 19. veku često smirivala janičarska milicija.

U Pećini Hristovog Rođenja pravo na litije imaju samo Grci i Jermeni, dok su katolici isključeni. Zato rimokatolici u svojoj posebnoj nadležnosti imaju Kapelu Jasli.

Gradskim zakonima ovog gradića koji broji svega oko 30.000 stanovnika, ključna mesta u lokalnoj vlasti garantovana su hrišćanima. Za njih je rezervisano mesto gradonačelnika i većine gradskih većnika. Ovo su garantovana prava, bez obzira na sve izraženiju hrišćansku manjinu, koja je u vreme osnovanja jevrejske države bila ubedljiva većina (75%). Bez ikakve dileme, Vitlejem je mesto u kom se lokalni muslimani, sa izuzetkom retkih incidenata, s posebnom pažnjom ophode prema svojim komšijama i najčešće sunarodnicima, hrišćanima. Ne umanjujući značaj iznetog, mora se primetiti da postojanje hrišćanske palestinske zajednice zapravo svedoči o palestinskoj posebnosti, kao i status žena u palestinskom društvu. Kako danas tako i kroz istoriju, Palestinke su bile i ostale ratnici, buntovnici i neretko aktivni učesnici u društvenom životu. To je dobrim delom i pozitivna društvena posledica činjenice da je među Palestincima oduvek bila veoma živa ideja levice i socijalizma.

 

JERUSALIM, GRAD TRI VERE I JEDNOG BOGA

Jerusalim je grad na koji svaka od Avramskih religija polaže istorijsko pravo. I koliko god povremeno bile suprotstavljene, uključujući i ratove koji su vođeni tim povodom, u gradu su opstajali i Jevreji i hrišćani i muslimani.

U Jerusalimu, na Hramovnoj gori nalazi se veliko muslimansko svetilište. Tu je džamija Al Aksa (Najudaljenija džamija) i Kupola na steni. Čine jednu celinu, ali je reč o dva nezavisna objekta. Tu pod kupolom, koju je tek od skoro, tadašnji jordanski kralj Husein optočio zlatom, nalazi se „pupak sveta“, kamen temeljac naše civilizacije, Adamov kamen, Avramov i Isakov kamen, danas kamen velikog razdora potomaka najstarijeg Nojevog sina Sema.

Jevreji tvrde, a muslimani poriču da je kompleks Al Akse i Kupole na steni podignut na ostacima jevrejskih drevnih hramova. Za Jevreje, ova tvrdnja je od izuzetnog značaja jer je Kamen temeljac najveća relikvija kojoj se okreću dok se mole. Svako ko je kročio na Hramovnu goru jasno je prepoznao jevrejski drevni istorijski kontekst. Tu su ostaci Irodovog hrama (Zapadni zid), prekoputa kojih je Maslinova gora, a razdvaja ih Kedronska dolina sa preko 150.000 humki, koja je najstarije i najveće jevrejsko groblje na svetu.

Nedaleko odatle, na brdu Golgota (Kalvarija) nalazi se Hram Vaskrsenja Hristovog, koji se naziva i Crkva Svetog Groba. Abdulah Drugi, kralj Jordana, donirao je obnovu ove crkve 2019. godine.

Jerusalim je nesporno drevan jevrejski grad. Grad u kome muslimani žive jako dugo, tek šest vekova kraće od hrišćana. Jerusalim je grad tri vere i jednog Boga. U isto vreme, voljom jedne zalazeće, ali još više jedne nove svetske sile, Jerusalim postaje epicentar krupnog kapitala, a neko je jednom rekao: „veliki novac piše istoriju“. Valjalo bi imati u vidu da ako postane grad samo jedne vere – vere boga novca, to neće biti samo muslimanski problem.

Ništa se ne dešava bez prošlosti.

Ostavi komentar

Vaš komentar će biti proveren pre objavljivanja