Autor: Danilo Koprivica, politikolog
https://www.youtube.com/watch?v=5QiprrLNrW8&t=577s
Pričamo o tome kako je možda zauvek zamračena svetlost Pariza Bliskog istoka, i o tome da li je zanavek ugašena nada da bi Liban ponovo mogao biti bliskoistočna Švajcarska.
S pravom se pitamo zašto je „Atlantska imperija“, jedina imperija našeg doba, učinila gotovo sve da, bilo neprincipijelnim intervencijama, bilo neočekivanim okretanjem glave, potpuno nestanu ili gotovo potpuno sagore najsekularnije države arapskog sveta?
Pitamo se i da li je ekstremni islam neizbežan uzrok ili je sasvim izvesna posledica autodestrukcije razaranja sekularnih društava? Ili je možda odbegli mutirani virus iz neokolonijalnih političkih laboratorija?
ZAŠTO BAŠ SAD?
Zato što je „Dosije Bejrut“ zapravo trebao biti prva priča iz serijala o burnom susretanju savremenog sveta s islamom. Podsetite se naše priče FRANCUSKI ALŽIR, na koju se nastavlja priča FRANCUSKA I ISLAM. Sledi DOSIJE AVGANISTAN. Desetine hiljada pregleda je sasvim dobar znak da postoji interesovanje za serijal s ovom tematikom, koji sam trebao i morao otpočeti s Libanom i Bejrutom.
Na kraju, kao najvažnije, zato što je 21. 9. obeležen Međunarodni dan mira, a ja kao nemirni politikolog slutim da je ova predivna zemlja veoma blizu, ako ne i najbliže, da podlegne novom ratnom iskušenju.
ISTORIJSKE NAPOMENE
Feničanska civilizacija se tokom prvog milenijuma p. n. e. širila Mediteranom, pretežno zahvaljujući pomorskoj trgovini i privredi. Civilizacija je zauzimala prostor današnje Sirije i Libana, a njena najjužnija tačka je bio grad Tir. Vremenom će Feničani svoje posede proširiti na Kartaginu i Kadiz. Grci su ih zvali Foniki (ljubičasti), te otud naziv Feničani, dok su ih Rimljani nazivali Puni (puniceus, ljubičasta). Nesporno je da je „ljubičasti narod“ civilizacijski nasledio Hanane.
Nakon dva veka vladavine Persijanaca, vladavine koja je otpočela s Kirom Velikim, ređali su se gospodari: Aleksandar Veliki, Seleuk Prvi, Vizantinci, Rimljani, pa opet Persijanci …
EVROPA JE FENIČANSKA
Evropa je bila feničanska princeza, oteta od strane Zevsa. Po njoj je naš kontinent dobio ime.
A druga princeza, Didona (Elizar od Tira), Pigmalionova sestra, bila je prva kraljica Kartagine.
Liban, čije ime potiče od aramejske reči laban (belo), zbog beline snega na planinskim vrhovima koji se uzdižu iznad mediteranske obale, prihvatio je hrišćanstvo iz susedne Galileje još u 1. veku, da bi u 4. veku postao deo hrišćanskog Vizantijskog carstva. Tada se uspostavlja monaška i asketska tradicija koju donosi pustinjak Maron, čiji sledbenici i danas nose ime po njemu.
U srednjem veku ovo je bio značajan prostor tokom mnogobrojnih krstaških osvajanja. Po odlasku krstaša, pada pod upravu Osmanskog carstva i tako ostaje sve do kraja Prvog svetskog rata, tokom kojeg je samo od gladi umrlo više stotina hiljada ljudi, pretežno hrišćanskih Maronita.
Bio je to period stalnih sukoba Maronita i Druza, koji su imali svoje jednako suprotstavljene evropske mentore. Tokom sukoba se 1860. u Mount Libanu i Damasku desio veliki pogrom nad hrišćanima.
Sajks-Pikotovim sporazumom iz 1916. godine Liban je obećan Arapima, da bi Liga naroda pet provincija dodelila Francuskoj koja će intervenisati u korist hrišćana i stvaranja Velikog Libana (1920). 1926. godine je proglašena Republika Liban. Za to vreme moderan ustav iz 1926. godine garantovao je balans političke moći među najvećim religijskim zajednicama.
Punu međunarodnu nezavisnost Liban je stekao 1943. godine.
GRAĐANSKI RAT
Nakon arapsko-izraelskog sukoba 1948., oko 110.000 palestinskih izbeglica, nastavilo je život u Libanu. Taj broj se popeo na preko 300.000 nakon sukoba iz 1967. i 1975. godine.
Tenzije, najpre s izbeglicama a potom i među samim Libancima i to po religijskoj osnovi, dovele su do višegodišnjeg građanskog rata (1975−1990), koji je odneo preko 100.000 žrtava. Početkom 1976. godine ratom dominiraju muslimanske milicije, ali situaciju preokreće ulazak Sirije u rat, isprva protiv Palestinaca i muslimanskih milicija, ali nedugo zatim potpuno uz njih.
Iznenađenje predstavlja invazija Izraela i to u korist hrišćanskih milicija, najpre 1978, a potom i 1982. godine. Tada se dešava masakr u palestinskim izbegličkim logorima u Sabri i Šatili, koji predvodi maronitski falangista Eli Hobeika, uz očiglednu zaštitu Arijela Šarona, ministra odbrane Izraela.
Kao odgovor na te zločine nastaje i jača Hezbolah, koji se nametnuo kao vodeća oružana, politička, a danas sve više i socijalna snaga, prevashodno libanskih šita.
Napokon, 1989. dolazi do sporazuma u Taifu, zvanično nazvanog Sporazum o nacionalnom pomirenju, kojim se barem donekle stavila tačka na masovna ratna razaranja. Sporazumom se vraća raniji politički sistem, uz uvažavanje realnog uvećanja muslimanske populacije. NJime je u značajnoj meri izvršena „arabizacija“ političkog bića Libana i to ne samo kvantitativnim promenama, već i formalnim jačanjem veza Bejruta sa Sirijom i Saudijskom Arabijom. Sporazumom je, pokazaće se previše optimistički, bilo predviđeno i povlačenje sirijske vojske i to u u roku od dve godine.
- godine, dobrim delom usled jačanja Hezbolaha, dolazi do skoro potpunog povlačenja Izraela, dok će Sirija dominirati i politički i vojno sve do 2005. godine. Tada se nakon tzv. Kedarske revolucije, izazvane ubistvom eks-premijera Rafika Haririja , u potpunosti vojno povukla, ostavljajući mnogobrojne obaveštajne strukture i preplavljujući Liban jeftinom radnom snagom.
- godine je otpočeo rat s Izraelom i to nakon otmice izraelskih vojnika. Usledila je odmazda Izraela, zvanično usmerena prema Hezbolahu ali s najvećim stvarnim posledicama po libansku civilnu infrastrukturu.
- došlo je do sukoba vojske i ekstremista Fatah el islam u Tripoliju, najviše oko opsade kampa Nahr el Bareda. Više pojedinačnih incidenata i sukoba je bilo i u Bejrutu, kao i tokom diverzija na kolone snaga UN. U sukobima je poginulo preko 400 ljudi, od čega 167 libanskih vojnika.
PRIRODA I DRUŠTVO… I POLITIKA
Liban, čija je površina tek 10.452 km2, po karakteru većine svojih oko 4,5 miliona stanovnika je zemlja mora, s obalom dugačkom 225 km. Geografski je to ipak zemlja kojom dominiraju planinski vrhovi i doline aluvijalnih reka (Litani, 145 km). Pored Libancima najdraže morske granice, zemlja se graniči sa Sirijom na severu i istoku, u dužini od 375 km, a na jugu s Izraelom u dužini od 79 km. Četvrtina stanovništva živi u Bejrutu (1,25 miliona), ali većina radije živi po provincijama negoli u drugim većim gradovima kao što su Tripoli (250.000), Sidon, Tir…
Liban je zemlja muslimana i etničkih zajednica koje u širokom smislu gravitiraju ka islamu: Šiti, Suniti, Alaviti, Druzi, Kurdi…
Liban je zemlja hrišćana: Maroniti, Grko-pravoslavci i Grko-katolici, Jermeni, orijentalno-pravoslavni Jakoviti…
U Libanu žive Jevreji ali i neke druge neetničke ali religijski opredeljene grupe kao što su Bahaisti.
U zemlji trenutno boravi 1−1,5 milion sirijskih i oko 250.000 palestinskih izbeglica.
Poslednji popis stanovništva je iz 1932. godine. Da li je i zadnji?
TVOJ I MOJ LIBAN
Ti imaš svoj Liban,
a ja imam svoj.
Tvoj je Liban zemlja politike i njenih problema,
Moj je Liban prirodan u
svoj svojoj lepoti.
Halil DŽubran
kultni libansko-američki pisac
Parlament broji 128 poslanika (64 hrišćani i 64 muslimani i Druzi), dok je podela pre pomenutog sporazuma u Taifu bila 54 naspram 45, u korist hrišćana.
Parlament bira predsednika, potvrđuje premijera i vladu, izglasava zakone i budžet. Bira se na izborima s opštim pravom glasa. Ustavom je predviđena podela vlasti, tako da je predsednik maronitski hrišćanin, premijer sunitski musliman, predsednik skupštine Šitski muslimana, a komandant vojske je Druz.
VELIKA, MOŽDA NAJVEĆA EKONOMSKA KATASTROFA
- avgusta 2020. godine desila se katastrofalna eksplozija u bejrutskoj luci, čiji razorni rezime glasi: 217 poginulih, 7000 povređenih, 300.000 bez krova nad glavom, više od 3 miliona. dolara direktne štete.
Eksplozija je značajno ubrzala spiralu ekonomskog propadanja, pa danas dve trećine ljudi u Libanu živi ispod granice siromaštva. BDP je tokom 2020. opao sa 55 na 33 miliona dolara. tj. za gotovo 40%. Inflacija je početkom godine bila oko 130%.
Tokom jula, dve najveće termoelektrane su obustavile rad zbog nedostatka deviza za kupovinu nafte. One proizvode oko 40% struje a zemlju su zadesile restrikcije snabdevanja u trajanju od 12 do 22 sata dnevno.Vlada opšta nestašica dizela i benzina.
Razlog aktuelnog ekonomskog kolapsa su korupcija, siva ekonomija, trgovačko mešetarenje a ponajpre potpuno nesposobna i korumpirana politička elita.
Međunarodna pomoć se uslovljava nerealnim reformama i sve otvorenijim političkim zahtevima i pritiscima.
NAJVEĆA NENUKLEARNA EKSPLOZIJA
Posle Hirošime i Nagasakija, eksplozija u bejrutskoj luci je prema tvrdnjama eksperata treća po snazi. Istraga tapka u mestu. Političke elite kriju odgovorne. Osumnjičeni su van Libana. Neki od njih su skrovište našli u najrazvijenijim zapadnim zemljama .
Iako se sve predstavlja kao posledica ljudskog nehata i nemara ili manjim delom i kao posledica korupcije, previše je unutrašnjih i spoljašnjih interesa u igri da bi se preko njih moglo tek olako preći. Nekooperativnost zapadnih sila po pitanju satelitskih snimaka i pružanja utočišta osumnjičenima baca dodatnu senku na zvanične uzroke katastrofe.
Preko 20% ukupnih prihoda zemlje je u rukama nekolicine milijardera, uključujući i premijera Nadžiba Mikatija, koji je dobio tesnu podršku u parlamentu.
„Atlantska imperija” umesto da odlučno blokira račune korumpiranim političarima, što bi svi dobronamerni i te kako pozdravili, zapravo iste te korumpirane i prebogate ratne profitere koristi za ostvarenje svojih geostrateških ciljeva.
ĆUTANJE JE ZNAK PREZIRA I PREDZNAK VELIKOG BUNTA
Ne može se vladati jednom zemljom s osloncem na korumpirane elite nastale na deobi ratnog plena i na pranju novca uz podršku „profiterske internacionale„.
Ne može se kreditno opteretiti budućnost jedne nacije do granice opstanka a da se pritom ubedljiva manjina nezasito bogati.
Kažu da ćutanje obitava u zadovoljstvu, ali ja vam kažem da bunt, opiranje i prezir obitavaju u ćutanju.
Halil DŽubran , autor PROROKA
Da li je održivo, da li je ljudski, da li je po božjoj volji da je minimalna mesečna plata u ovoj nekad veoma bogatoj zemlji, čije se bogatstvo prelilo u ruke krvave manjine, svega 30 dolara?
Da li će u nedostatku odgovora na prethodno egzistencijalno pitanje uslediti novo međuetničko krvoproliće ?
Bez hitne globalne akcije gotovo je izvesno da će libansko sekularno društvo i njegov tanani i krhki religijski suživot biti još veća žrtva svakojakog ekstremizma, nego se to desilo u Avganistanu.
Ostavi komentar