Autorka: msr Isidora Bobić
Kada smo već po ko zna koji put, a uvek sa uzbuđenjem, pročitali tekst Nušićeve drame Ožalošćena porodica, ili je, kvalitetno režiranu, odgledali na sceni, i kada smo možda i iščitali značajan deo meritorne literature o njegovom stvaralštvu – vratimo se, na trenutak, ipak, na prvu rečenicu tog komada. Izgovara je famozni Agaton, a ona glasi:
Što ti je čovek, bože moj! Kao da ga nije ni bilo.
I zaista: za ovu komičnu družinu, kao da nikad i nije bilo pokojnika. Za njih, vođene pohlepom, ono što je u vezi sa njim postojalo, što postoji i što valja za sebe prigrabiti i u budućnosti osigurati, jeste samo njegov imetak – i ništa više. Branislav Nušić, tako, tek jednom naizgled običnom i prigodnom rečenicom, sugeriše nešto mnogo dublje i potresnije – paradoks čovekove egzistencije. A čovek se, i sa ove i sa one strane scene, trese koliko od smeha, toliko i od jada.
Brojni tumači pisali su o Nušiću i, što je još važnije za jednog komediografa, brojni režiseri i glumci okušali su svoj dar na njegovim tekstovima. O nebrojenoj publici, onoj čitalačkoj i onoj u udobnim sedištima pozorišta – da i ne govorimo. NJegov uticaj na naše savremene komediografe nesumnjiv je. Niko, dakle, nije sporio njegove umetničke kvalitete i domete, ali u recepciji njegovog dela postoje nejasnoće u vezi sa tim da li je on uspeo da izrazi sve ono što je hteo. Pojedini kritičari isprva, poput piromana, podmetnu požar, a potom celomudreno preuzimaju ulogu vatrogasca i žure da taj požar ugase. I da preuzmu izvesne zasluge za njegovo gašenje. Mi smo uvereni da je jezgro estetske vrednosti nekog dela nešto što je tom samom delu imanento. Da bi se i na teorijskom planu potvrdila vrednost Nušićevog dela, potrebno je detaljno analizirati ne samo istorijske i socijalne koordinate u kojima je živeo i stvarao, i ne samo osvetliti njegovo neobično poreklo, već je daleko značajnije prodreti u antropološki fenomen komike i jasno sagledati zadani cilj i rezultate Nušićeve poetike. Tada će neosnovane kritičke note na račun njegovih najboljih dela jednostavno zamuknuti, poput nekakvog džandrljivog gunđanja koje je u svojoj nemoći utihnulo. Kao po nekom automatizmu, povremeno se insistira na satiričnoj dimenziji Nušićevih komedija u duhu teze da je ta satirička žaoka bleda i suviše blaga, te kako njeno dejstvo nije u prvom planu. Da, ali zašto bi drugačije moralo da bude? Ako su svi humorni elementi dramaturški dovedeni u harmoniju na jedan inovativan, Nušićev i nušićevski način, ako je on odmerio količinu satiričnog „otrova“ koliko je sâm procenio da je u scenariju funkcionalno – šta ostaje dalje nedorečeno? Na primeru Ožalošćene porodice: Agaton, samozvani „horovođa“ komične družine, je bivši srpski načelnik – nosilac, dakle, javne funkcije i vlasti. Sama ta činjenica već je jasno i dovoljno satirična. Ne zaboravimo i moralni lik advokata, takođe nosioca javne funkcije, i to u sistemu pravosuđa – i on je neprestano pod lupom (i od strane članova porodice i od strane gledalaca). Verujemo da bi više od te dve glavne satirične aluzije bilo nepotrebno opterećenje za tu komediju. Petar Marjanović na jednom mestu ističe da kritika zapaža nedovoljnu ubedljivost karakterizacije pozitivnog lika – naslednice Danice, pokojnikove vanbračne kćeri. Naš je utisak sledeći: možda je reč baš o uverljivo prikazanom liku koji treba da bude upravo takav – pomalo introvertan, i koji je na pasivan način okosnica dramske radnje. Suzdržanost nje kao punopravne naslednice samo još više ističe, metodom kontrasta, bezočnost „komične družine“ (ona bi svakako trebalo da bude izuzeta iz te grupne kvalifikacije). Danica je već oneobičena time što je vanbračna ćerka, već samim tim se izdvja iz „pravoverne“ malograđanske grupe. Kriva što je vanbračna, reći će Sarka. NJen karakter, njen moralni lik, dosledno će da prati ovu obeleženost i pripadnost nekom drugom svetu, onom u kome novac nije najveća svetinja. (Podsetimo se: i sam Nušić oneobičen je svojim poreklom). Tamo gde je naš pisac nanišanio smireno – tamo je i pogodio. Nekim kritičarima to jelo nije dovoljno slano ili ljuto, ali to ne znači da je prvobitna piščeva intencija unapred oslabljena. Biti toliko smešan i istovremeno dubok, i toliko i na tolike načine trajati – to je sve drugo samo ne lako.
Ipak, kada želimo dublje da upoznamo Nušića i njegovo delo, na raspolaganju su nam zaista obimna i veoma precizna sociološka i književnoteorijska istraživanja. To su dela nad kojim lebdi snažan ali i odmeren hvalospev. Petar Marjanović (kako nam svedoče njegova predavanja) ne vidi Nušića kao „tendencioznog, satiričnog pisca, nego kao komediografa kome je stalo da duhovitim šalama i komičnim situacijama razgali čitaoce“. Predrag Palavestra će reći: „Uskomešano i vedro realističko pozorje Branislava Nušića“. I dodaće: „Prodornost i krepka realistička svojstva dramskog govora najbolje je ikoristio Nušić kao nesumnjiv tvorac modernog komediografskog stila u srpskoj književnosti“. Taj moderan stil ogleda se na svim planovima. Od pojedinačnog lika, njegove leksike, dosetke, njegove naravi i karaktera – pa sve do kompozicionog plana drame kao celine. Kako primećuje Jovan LJuštanović, iako je Nušić bio pre svega realista, ima kod njega i drugih elemenata, kao što su neoromantičarski, moderni, avangardni, pa čak i oni iz socijalne literature. Na paradoksalan način, ta eklektičnost čini ga atipičnim za ono vreme, a, što je još važnije, originalnim za sva vremena. Na kraju, novi stil donosi sobom i novi tip filosofske univerzalnosti koja se umnogome razlikuje od dramskih obrazaca koji su već postojali i koji širinu svojih ideja baštine na tradicionalnim nacionalnim vrednostima i na romantičarskom zanosu. Sve je u vezi sa Nušićem prelomno, značajno i dinamično. NJegovo doba, pa tako i njegovo delo. Povodom filosofske dimenzije piščevog dela, Palavestra ističe kako on sagledava promene u onome što izgleda kao trajno, ali uočava i ono trajno u promenljivome. Kao istinski veliki pozorišni pisac, ima istančano osećanje za psihologiju srpske palanke, za odlike i naravi ljudi, te s lakoćom spaja lokalno i univerzalno. Nušić je pisao o nadistorijskoj i natklasnoj dimenziji svojih dela kao o antropološkoj projekciji društvene kritike. I, kako on sâm kaže, komediograf fiksira dijalektiku života kroz polove tragičnog i komičnog. Naizgled paradoksalno, ali duboko istinito. Da bi ova najviša estetska ideja neprikosnoveno stajala na svom mestu, u visinama, njena osnova mora da bude jedna savršeno projektovana i stamena piramida poetičkog postupka. Na ovaj način je tzv. smejačka kultura kod Nušića dovedena do najvišeg nivoa estetske stvarnosti. „Očigledno, za Nušića, humor je oblik spoznaje, on je uslovljen i socijalnim i istorijskim ‘sočivima’, ali on je, pre svega, način gledanja na svet. Pritom, sve ima svoju smešnu stranu, samo treba zaviriti ‘iza maske’”, reći će LJuštanović. Ta najšira intelektualna i moralna vizura, „način gledanja na svet“, pruža mogućnost našem piscu da svoj humor i nagon za zasmejavanjem, uz neophodno majstorstvo, podigne na nivo univerzalne umetničke vrednosti. Time se potire i ono što su neki kritičari prepoznavali kao njegovu povremenu prizemnost i lascivnost. Sve to ugrađeno je u jedan viši cilj, u jedan opus dostojan divljenja. LJuštanović primećuje i da Nušić ne bi mogao da bude, i danas i sutra, naš i naših potomaka savremenik, da nije sliku svoje aktuelne socijalne stvarnosti podredio mnogo značajnijoj slici ljudske prirode. A ta je slika mnogo dublja, jer je paradoksalna, odnosno, tragikomična.
LJuštanović pominje jednu veoma značajnu zgodu iz piščevog detinjstva. Ona ga je, bez sumnje, opredelila kao „pozorišnog delatnika“, ali je, u to smo sigurni, u njemu začela klicu onoga što će se kasnije, u njegovom stvaralaštvu, ostvariti kao već pomenuta dimenzija tragikomčnosti. Kao dvanaestogodišnjak, u Smederevu, Alkibijad se susreo sa pozorišnom družinom Mihajla Dimića. Dečak je bio očaran istorijskom melodramom. Ali, budući da je trupa pozajmljivala rekvizite iz uglednijih kuća, glumci su se, ne skidajući kostime, pojavili pred dečakovim očima u neobičnoj i raz– očaravajućoj perspektivi svakodnevice. Nušić je, dakle, još kao dete intuitivno prozreo i lice i naličje pozorišta. Ali i samo njeogovo ime, odnosno, njegova imena, kao i njegovo „mutno“ poreklo, još od rane mladosti su ga izmestili u odnosu na njegovu sredinu. I to je, uz njegov genij, bila značajna predispozicija za budućeg velikog komediografa na razmeđi vekova „na brdovitom Balkanu“.
I sam termin kojim je LJuštanović okarakterisao već formiranog Nušića – smešan je. On ga vidi kao zasmejavalo, kao onog koji ima i dar i potrebu da neprestano zasmejava druge. Nušić ima posebnu psihološku konstituciju koja mu omogućuje da zaobiđe „kritičku smetnju“ (po Frojdu, to su različite lične i socijalne norme i pravila) i da, kao rezultat toga, izazove naglu provalu zadovoljstva – a to je smeh, kojim je obeležena granica između vekova: „Za Nušića je ‘istorijski progres’ i sve ono što on donosi jedna velika ‘kritička smetnja’, koju valja zaobići smehom. Baš zbog toga, Nušićev sveobuhvatni smeh je, istovremeno, i neka vrsta bekstva s poprišta istorije, pokušaj da se teret progresa zameni barem nekim zadovoljstvom, ali i neka vrsta istorijske transcendence, način da se raskrinkaju istorijske opsesije i istorijske maske, da se zaviri iza privida i laži koje progres donosi, da se istorija prepozna kao svojevrsna komična maska. Upravo u tom dvojstvu otkriva se unutrašnja klackalica na kojoj se nalazio Nušić, klackalica između prošlosti, socijalne, istorijske, pa i poetičke, i budućnosti, koja je dalekosežnija od trenutnih opsesija i maski progresa.” LJuštanović dalje primećuje da je život srpskog građanstva, i sitnijeg i krupnijeg, predmet praktično svih Nušićevih komedija, a da je on sâm duboko svestan da živi u dobu kada se epohe smenjuju ‘kinematografskom brzinom’. Ono što LJuštanović naziva humorističkim nihilizmom jeste odustajanje od toga da se humoru kao svrha postavi, u duhu Aristotelovom, moralističko i satiričko dejstvo. Bilo je, kako već rekosmo, kritičara koji su u tom odustajanju prepoznali slabost Nušićeve komike, a ne svesnu poetičku, pa i moralnu smernicu. Činjenica da je Agaton bivši sreski načelnik daje sasvim jasnu i dovoljnu satiričnu notu, a sve ostalo podređeno je urnebesnom smehu. Zar bi trebalo više da se očekuje od vrsnog komediografa?
Vratimo se malo unazad i sagledajmo neke od najvažnijih kulturnih uticaja koji su formirali Nušića. Palavestra ističe kako je socijalno determinisana realistička građanska drama bila najznačajnija forma na razmeđi vekova. Nasuprot vedrim folklornim komadima uz pesmu i igru, kao i romantičarskim istorijskim dramama, „ona je poticala iz golog života – iz gospodskih salona, spavaćih soba, činovničkih ureda i periferijskih dvorišta. NJena uloga je bila u tome da što istinitije prikaže isečak ili krišku stvarnog života i da uklanjanjem četvrtog zida na sceni gledaocima dočara punu iluziju realnosti, svet i ljude iz njihove neposredne blizine, odnose i zbivanja u kojima mogu prepoznati i sebe same“. Veličina i značaj Nušićevog zaokreta mere su upravo suštinskom razlikom između tih dveju pomenutih formi (koje je Nušić dobro poznavao) i njegovog pionirskog poduhvata. Ni ono što je Evropa tada nudila nije bez značajnog udela u formiranju Nušićevom. U vezi sa tim, Palavestra ukazuje na autore slobodnih pozorišta u Evropi, i navodi Maksima Gorkog, Morisa Meterlinka, Hermana Sudermana, Oskara Vajlda, Antona Čehova, Viktorijena Surdua, Anrija Beka, Henrika Ibzena, Gerharda Hauptmana i Augusta Strindberga. NJihove predstave, kako kaže, „izazvale su oslobađanje modernog dramskog senzibiliteta, jačanje i izoštravanje socijalne svesti i oštar moralni radikalizam – sve ono što je kao zajedničko svojstvo novog stila i objedinjavajuća ideja modernog pozorišta povezivalo teatarska i dramaturška nastojanja u evropskoj kulturi onoga doba i utiralo puteve budućoj avangardi“. Nušić je tako, rekli bismo, imao više nego odličnu osnovu za svoje poetičke inovacije. Ali, imali su tu osnovu i drugi njegovi suvremenici. Samo najdarovitiji mogu da se slobodno i hrabro izlože snažnim i mnogostrukim uticajima ostajući pritom autentični.
Čini nam se da je Nušić prepoznao palanački mentalitet i njegove protivurečnosti kao najrazorniju humornu bombu, kao izvor najeruptivnijeg i najgromoglasnijeg smeha. Ali ne samo to. Pretvarajući taj socijalni fenomen sižejno u estetsku ideju, pisac je osvestio njenu dubinu i višedimenzionalnost. Ona je za njega i u njegovim rukama postala oličenje tragikomičnosti. Samo kao takva, ona je ispunjavala njegove viskoke estetske standarde. Mnoge njegove komedije jesu bravurozne varijacije takozvane komike naravi na tu temu. Palavestrinim rečima: „Neizlečiv palanački mentalitet skriven u dnu bića srpskog građanina Nušić nije doživljavao kao bolest jedne klase nego kao manu jedne kulture. (…) Kao umetnička fikcija, ta vrsta se u njegovom dramskom tekstu pretvorila u estetsku realnost i počela da živi samostalno, kao sastavni deo objektivnog sveta. Nušić je srpskog palančanina, kao jednu tragikomičnu figuru u opštoj balkanskoj komediji, na velika vrata uveo u modernu realističku dramu“.
Insistirajući na karakterima i naravima, Nušić se u nekolikim komedijama svesno odriče domincije zapleta, te uvodi komičnu družinu kao pokretača radnje, kao na primer u Mister Dolaru, Sumnjivom licu, Gospođi ministarki i Ožalošćenoj porodici. Ovu potonju LJuštanović vidi u širem kontekstu velikih piščevih komedija nastalih nakon Prvog svetskog rata. On ističe kako je promena socijalnog konteksta izazvala i značajne inovacije u Nušićevom poetičkom postupku. Naime, pojavljuje se, kako u Srbiji tako i u Jugoslaviji, jedna nova građanska klasa, skorojevićka, pretenciozna i mondenska. Sižejno oblikujući ove životne priče, pisac nam izvodi na scenu „akcionu grupu“, odnosno, „humorno društvo“ koje je – citiraćemo LJuštanovića – „kao kolektivni lik i važan pokretač dramske radnje. Reč je o grupama likova koji imaju zajedničku psihologiju, slične interese, i udruženo deluju da bi ostvarili svoje ciljeve, pa tako pokreću i nose dramsku radnju. (…) Sve to pruža mogućnost za glumačku igru i određenu otvorenost u čitanju Nušićevih komedija, pa i igru prepoznavanja i onog što je kod likova zajedničko (komedija naravi) i što je individualno (komedija karaktera)”.
Nije na odmet napraviti ovde jednu digresiju. Akciona grupa pojavljuje se i u kontroverznom delu Branimira Šćepanovića Smrt gospodina Goluže. Dramska radnja postoji, ona ima svoj zaplet i kulminaciju, grupa ima određenu koheziju, ali, ako je verovati Danilu Kišu, nema vrsne spisateljske veštine koja bi uspostavila jasnu relaciju opšte-pojedinačno na liniji komike naravi i komike karaktera. A bez onog najkonkretnijeg, životnog, ličnog i neponovljivog, nema ni humora ni smeha. Jasna svest o celini teksta i svim njegovim aspektima jeste preduslov za uspeh, ali taj opšti uvid mora da bude sproveden dosledno, do u tančine. Žanrovski precizno određujući Ožalošćenu porodicu, Josip Lešić kaže: „Pri izgrađivanju konstruktivnog plana komada Nušić se uglavnom služio mozaikalnom a ne arhitektonskom tehnikom. ‘On stvara’, konstatuje Josip Kulundžić (koji je prvi režirao Ožalošćenu porodicu), ‘u dve dimenzije, ne u tri. Situacija se niže do situacije spretno i vešto, ali ipak jedna do druge, ne jedna iz druge’. Umjesto jedinstvenog zapleta, za koji se, kako kaže Gogolj, moraju da ‘vežu sva lica’, Nušić je montažom sekvenci ostvario drugi dio Gogoljeve maksime, ‘zahvatajući ono što uzbuđuje više ili manje sva lica’. I zato je Ožalošćena porodica najmanje komedija intrige a najviše komedija naravi“. Nušić majstorski vodi „družinu“ od mirne i ožalošćene atmosfere do groteskne tuče stolicama, reći će Lešić. On odbija da čitanje testamenta postavi kao glavnu poentu jer ona ne donosi dovoljno uzbudljivu kulminaciju. Zato koristi dva obrta. Drugi, glavni i završni obrt ostvaruje se vodviljski, paradoksalno, Agatonovim verbalnim kalamburima. Grubo rečeno: nebulozama. Takvom se jednom super-nebulozom i njenim odjekom i završava komad – dosledno, u duhu komedije naravi, humorom koji „izazivajući smeh na usnama ublažava surovosti života“, kako bi sâm pisac rekao.
Petar Marjanović smatra Ožalošćenu porodicu jednom od najveštije komponovanih Nušićevih komedija. U klasičnom smislu ona, kako je već rečeno, nema izrazito razvijenu radnju. U većini scena članovi familije deluju kao hor, a Agaton se pojavljuje kao neka vrsta „vođe“ tog hora. Marjanovićevim rečima: „Nušićev kompozicioni princip da između kulminacije i kraja radnje mora da bude znatno kraći razmak nego između ekspozicije i kulminacije, u Ožalošćenoj porodici upadljivo je primenjen“. Uočena je, takođe, jedna značajna gradacijska linija bez koje nema ni dramske napetosti ni snažnog smeha. Prvi čin, poput nekog „zagrevanja“, donosi nam verbalnu komiku, drugi predstavlja izvesnu sredinu i ravnotežu, ali, svakako, onu aktivnu ravnotežu, te je ovde reč o situacionoj komici; da bi na kraju treći čin, kao završna sinteza i kulminacija, predstavljao komiku naravi: pre svega Agatonove, ali i naravi „družine“, pa i društva u celini.
Povodom jezika ove komedije, Marjanović je saglasan sa Lešićem u tome kako ne postoji podela na ismevače i ismejane. U duhu verbalne komike i nušićevske karakterizacije, govor svakog lica odgovara karakteru. To je precizna i ubedljiva karakterizacija koja dalje omogućava niz dosetki i ostvaruje onaj naslućeni Nušićev ideal da bi smeh trebalo da bude sam sebi svrha, odnosno, da je svrha smeha u tome da na neki način „usreći“ gledaoca.
Kakav je, dakle, dramaturg bio Nušić?
„Smejao se od srca, uveren da smeh leči i popravlja, da olakšava muke i popušta dizgine crnih misli, jer čoveka u nevolji upućuje da stvari sagleda i s komične strane i da tako bar prividno sebi olakša teret koji mora da nosi“, odgovorio bi Palavestra. Nama nije lako, ni posle svega napisanog, da damo odgovor na ovo pitanje. Ali, u jedno smo sigurni: u njegovim dramama nema pretencioznih ideja i neveštih dramaturških postupaka. I zaista: potrebni su izuzetan i talenat i erudicija kako bi se na originalan način pisalo o univerzalnom, o onome što „događa se svakad i svuda“.
Literatura
1) Branislav Nušić: Ožalošćena porodica, JRJ, Beograd, 2002.
2) Josip Lešić: Ožalošćena porodica, u: Branislav Nušić – život i djelo,
Sterijino pozorje, Matica srpska, Novi Sad, 1989.
3) Petar Marjanović: Gospođa ministarka i Ožalošćena porodica, u Jugoslovenski
dramski pisci XX veka, Akademija umetnosti u Novom Sadu, Novi Sad, 1985.
4) Jovan LJuštanović: Zasmejavalo na klackalici vekova, u: Deset vekova srpske
književnosti, knjiga 47, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2013.
5) Predrag Palavestra: Zaokret u dramaturgiji: Branislav Nušić, u Istorija
moderne srpske književnosti, Zlatno doba 1892–1918, JP Službeni glasnik, Beograd,
2013.
FOTO: Privatna arhiva
Ostavi komentar