Autor: msr Ognjen Karanović, istoričar
Mir i prosperitet „despotske kuće“, ali i životni putevi despotice Jelene Jakšić i njenog sina despota Stefana Berislavića u velikoj meri zavisili su od međusobnih, vojno-političkih odnosa Ugarske i Turske. Nakon završetka ugarsko-turskog rata 1501–1503. godine i sklapanja mirovnog ugovora 1503. godine zavladao je relativno miran period u njihovim odnosima, čak i posle dolaska na presto novog sultana Selima I (1512–1520) 1512. godine. Stare metode osmanlijske osvajačke politike primenom kratkotrajnih ratno-pljačkaških „upada“ na ugarske teritorije, uz povremeno trajno „otkidanje“ manjih, ali strateški ključnih delova teritorije ili utvrđenih mesta (gradova) „zemalja krune svetog Stefana“ ostvarivale su uspešne rezultate.[1] Uprkos ovim, kao i drugim „incidentnim situacijama“ na južnoj ugarskoj granici, odredbe mira iz 1503. godine obnovljene su novim formalnim mirovnim ugovorom sklopljenim između Ugarske i Osmanlijskog carstva u maju 1519. godine.[2] Međutim, novi i mladi osmanlijski sultan Sulejman II Veličanstveni (1520–1566) preduzeo je svoj prvi ratni pohod protiv Ugarske u maju 1521. godine. Nastupajući starim rimskim putem od Carigrada do Beograda velika turska ordija stigla je do Save i Dunava krajem juna ili početkom jula, gde je kod Šapca sultan izgradio svoj tabor i odmah počeo sa pripremama u cilju prebacivanja vojske na levu, sremsku obalu reke Save. U tu svrhu sultan je naredio da bude izgrađen jedan „pokretni most uz pomoć brodova“ preko koga je vojska tada najveće sile Istoka prešla u Srem.[3] U međuvremenu, sultanova druga vojska započela je opsadu Beograda i kako tokom celog jula nije postigla željeni uspeh sultan je odustao od namere da sa trupama pod svojim neposrednim zapovedništvom krene u središnju Ugarsku prema Budimu, već je svoju punu pažnju posvetio opsadi Beograda.[4]
Prethodno izašavši na Savu kod Šapca Osmanlije su direktno ugrozile Srem i tamošnje despotske posede sa „slavnim gradom Kupinikom“. Pred neposrednom turskom opasnošću despotica Jelena se u prvi mah uplašila. U želji da od pljačke, razaranja i sveukupnog nasilja zaštiti despotske posede i njihovo stanovništvo poslala je jednog izaslanika u Sulejmanov tabor kod Šapca sa ciljem da turskom vladaru prenese spremnost despotice na pokornost osmanlijskom sultanu u zamenu za poštedu „naroda i zemlje“ od potencijalne katastrofe.[5] Zbog preciziranja odredaba sporazuma u Kupinik je došao i jedan turski tumač. Međutim, despotica se u međuvremenu predomislila, te je odbacila sporazum i otklonila svaku mogućnost pokoravanja turskom sultanu, a tumača je kao zarobljenika uputila kralju Lajošu II. Sa neophodnim dragocenostima, ne želeći da sačeka neizbežnu sultanovu reakciju, Jelena je napustila Kupinik i pobegla „dublje u Ugarsku“.[6] Sultan Sulejman koji je očekivao da će mu se despotica i njen sin, despot Stefan Berislavić pokoriti, ubrzo je saznao za ove, po njega, neprijatne vesti. Odmazda je bila silovita i nemilosrdna. Valonski sandžak-beg Bali-beg dobio je naredbu 12. jula da zauzme Kupinik, a 13. jula je naređeno Mustafa-paši da posedne ostale gradove u Sremu.[7] Sledećeg dana, 14. jula sultan je poslao Nikopoljskog Behram-bega i Silistrijskog Mahmud-bega u poteru za despoticom Jelenom. Međutim, nakon dva dana potere, 16. jula turski zapovednici vratili su se sa priličnim brojem zarobljenika, ali despoticu nisu uspeli da zarobe. Kao što je već naglašeno, Jelena Jakšić je pobegla u središnje delove Ugarske, a potom se, verovatno, sklonila na posede Berislavića u Slavoniji.[8]
Prestonica srpskog despota Kupinik bila je razorena, a sam Sulejman II posetio je grad 30. jula, kada je „razgledao napuštene despotske dvorove“ na svom putu prema Beogradu, koji se nalazio pod opsadom.[9] Ni ostali posedi despotice Jelene i despota Stefana u Sremu nisu izbegli devastaciju i pljačku. Božidar Goraždanin kratkim zapisom u knjizi koju je tada štampao, na sledeći način opisuje mučnu atmosferu i haotično stanje izazvano turskim pohodom na Srem i opsadom Beograda: „Sije ljeto pade sultan Sulejman na rjeku Savu s mnoštvom Ismailten, i prjehoždahu rjeku Savu jakože po suhu, sirječ po mostu na onpol Srjema, i inii že v korablje(h) prjeplovušče jakože ne bje možno ni rjekam silnim Ismailtene udržati jako Ugrin imješe nadeždu na (te silne) rjeke, Savu i Dunav. I opustiše ot v`sudu slavušči grad Bjelgrad i inije okrsnije gradi, i letehu, jako zmije krilate, sela i gradove palešte. Ole čudo Togda takovoj skrbi zemli toj imušti. I v toj zemli, glagolju Srjem, divna mesta i sela zapustiše a crkvi i gradove razoriše, a slavušti Bjelgrad, i ne voljeju, Ugrin predast Ismailtenom. I vnidoše v n agarenska čeda meseca avgusta 28 d`n. A gospožda Jelena, bivša despotica, i ne voleju ostavi slavni grad Kupinik, i dade se bjegstvu preko rjeke Dunava v nutrenu Ugriju. A slavnu i divnu zemlu despotovu Turci popleniše, a lepi grad Kupinik razoriše meseca sektembrija d`n 9”.[10] Prethodni tekst na decidan način potvrđuje tešku sudbinu koju je doživela despotica, njena porodica, posedi i celokupna „sremska zemlja“. Takođe, otkriva da se ključno odbrambeno utvrđenje južnougarske granice i cele Mađarske, Beograd, predalo „u ruke“ turskog sultana 29. avgusta 1521. godine.[11]
Nove vesti o despotici Jeleni i njenom sinu despotu Stefanu potiču iz vremena nakon povlačenja osmanlijske vojske, tj. sa početka 1522. godine. Despot Stefan vratio se u Kupinik januara 1522. godine, odakle je 11. januara poslao svog službenika (koji je ostao zabeležen kao „Putnik“) palatinu Stefanu Batoriju.[12] Despot nije dugo boravio u Kupiniku, ali je pristupio njegovoj obnovi i već se početkom marta, zajedno sa majkom, nalazio u Brodu (Slavonskom Brodu – primedba autora), odakle je u sporazumu sa despoticom Jelenom poslao palatinu novog izaslanika Franju Bešenjija.[13] U narednim godinama iz informacija koje nam pružaju izvori vidimo da se vesti o despotici javljaju periodično i uglavnom se nalaze u vezi sa aktivnostima njenog sina, što ukazuje na činjenicu da je primat u brizi o despotskim posedima, porodičnim i vojno-političkim pitanjima odbrane „južne granice“ preuzeo Stefan Berislavić. Regni Rascie despotus (kako se Stefan Berislavić potpisivao od 1522. godine) od 1526. godine nalazio se u veoma teškoj, pre svega nezavidnoj finansijskoj situaciji, o čemu imamo brojna svedočanstva.[14] Jednostavno, despot nije bio u stanju da izdržava odbrambene posade pojedinih južnougarskih graničnih utvrđenja, koja su bila pod njegovom komandom. Hronično prazna državna blagajna i paradoksalno apatični i nezainteresovani dvorski krugovi dodatno su pogoršavali ukupno nezavidnu situaciju u kojoj se nalazila Kraljevina Ugarska, a pogotovo njeni južni krajevi, ionako do krajnjih granica „izmrcvareni“ neprekidnim ratovanjem sa Turcima. Mladi i lakomisleni kralj Lajoš II, koji se nije mnogo razlikovao od svoje okoline, umnogome je uticao na lošu državnu finansijsku politiku i to u domenu rashoda. Veoma često, znao je da potroši ukupnu državnu gotovinu.[15] Zbog toga i nije mogao da izađe u susret stalnim i očajnim „vapajima“ pograničnih komandanata sa posadama, koji su zahtevali novčana i logistička sredstva.[16]
Početkom 1525. godine despot Stefan je četiri puta slao svog poverenika Stefana Čubravića na kraljev dvor sa zadatkom da od vladara „izmoli“ najamničke plate. Rezultat prve misije od 18. januara bila je kraljeva „donacija“ od svega 2 forinte, drugi put, 6. februara Čubravić je od kralja dobio 8 forinti, 15. februara 20, a četvrti put, 23. februara još 3.[17] Potom je naredne, 1526. godine, usledila „mohačka katastrofa“ Ugarske, koju nije preživeo ni kralj Lajoš. U to vreme, despot Stefan nalazio se u Požegi, odakle je prema kraljevoj zapovesti imao dužnost da brani Slavoniju. Posle Mohačke bitke despot Stefan otklonio je mogućnost saradnje sa carem Jovanom Nenadom, koju mu je taj samoproklamovani „Božiji poslanik“ i „mesija“ predlagao u cilju zajedničke ratne akcije protiv Turaka.[18] Iznenada upražnjeni ugarski presto bio je povod za novi, pokazaće se sudbonosni sukob između Ferdinanda Habzburškog (1527–1564), brata kraljice Marije, udovice nesrećnog Lajoša II i Jovana Zapolje (1526–1540), erdeljskog vojvode. Do tada, Stefan Berislavić pokazao je značajno ratno umeće s obzirom na to da je nakon „mohačkog sloma“ sam poveo jednu manju akciju protiv Turaka, kada je uspeo da oslobodi Vukovar, Erdut i Borovo, koji su ranije bili zaposednuti od strane Osmanlija.[19] Agenti kraljice Marije uspeli su da privole Stefana na podršku Ferdinandu Habzburškom, kao jednom od pretendenata na presto Ugarske. Težak položaj u kome se tada nalazio naveo je Ferdinanda da pošalje pismo Stefanu u kome je pozvao despota da mu izloži svoje zahteve. Pomenuta činjenica samo pokazuje koliko je Ferdinandu tada bilo stalo do despotove podrške, a u datom periodu austrijskom nadvojvodi, i te kako, bili su potrebni saveznici.[20] Despot je pozitivno odgovorio na Ferdinandove predloge i uputio je kralju nekoliko zahteva. Pre svega, tražio je mesečnu platu za hiljadu konjanika i jednu tvrđavu u koju bi mogao da skloni majku i dve sestre, u slučaju da Turci osvoje gradove koje je držao. Dalje, tražio je titelsku prepozituru za mlađeg brata Đorđa od Broda[21], a kao pravni osnov za ovaj zahtev poslužila mu je činjenica da je od turske vojske sam oslobodio Erdut koji je pripadao toj prepozituri. Zatim, tražio je da mu se daruju gradovi Vukovar i Borovo, jer ih je, takođe, oslobodio od Turaka i držao u svom posedu. Uz to, zamolio je i da mu pripadne i grad Bela Stena, koji su posedovali njegovi preci.[22]
IZVORI I LITERATURA
Grupa autora (1981). Istorija srpskog naroda (knjiga druga). Beograd: Srpska književna zadruga.
Ivić, Aleksa (1910). „Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVI i XVII stoleća, prvi deo od 1527. do 1600. godine“. Zbornik istorijskih dokumenata III. Novi Sad: Matica srpska.
Ivić, Aleksa, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Matica srpska, Novi Sad, 1929.
Stojanović, LJubomir (1905). Zapisi i natpisi III. Beograd: Srpska Kraljevska akademija. 151, br. 5590.
Ćorović, Vladimir (2002). „Srpska despotovina u Sremu, rukopis iz ostavštine“. Sveske Matice srpske, građa i prilozi za kulturnu i društvenu istoriju. 38, serija književnosti i jezika, sveska 10. Novi Sad: Matica srpska.
[1] Srebrnik, Tešanj i Soko, gradovi Srebrničke banovine osvojeni su novembra 1512. godine, a nešto kasnije inkorporacijom Sinja i Čačavine u okvire Osmanlijskog carstva granice Turske bile su ponovo neznatno proširene. Međutim, novoosvojena utvrđenja omogućila su Turcima da sa novih pozicija znatno ugroze odbranu Jajca.
[2] Ovaj poslednji mirovni ugovor trebalo je da važi do 1. aprila 1522. godine (vidi: Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 465).
[3] Već 10. jula 1521. godine turska vojska osvojila je Šabac koji je pružao kratak otpor, ali čija je posada od 400 boraca junački branila grad (vidi: Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 466). Uporedi i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 54–55.
[4] Sultan nije želeo da u daljem pohodu prema Budimu (osvajanjem Srema put je bio potpuno omogućen) u zaleđini ostavi slobodno neprijateljsko utvrđenje, tj. Beograd. Inače, ranije je preovladavalo mišljenje da je 1521. Sulejman II preduzeo osvajački pohod protiv Beograda i Šapca, što nije u potpunosti ispravno. Iz određene prepiske između sultana, sa jedne i Venecije i Dubrovnika, sa druge strane, jasno se vidi da je Sulejman nameravao da u direktnom sukobu porazi ugarskog kralja. Kako su Beograd i Šabac predstavljali dve ključne polazne tačke za dalji prodor u Mađarsku bilo je očekivano da Osmanlije prvo uklone ove najisturenije odbrambene „položaje“ Ugarske sa desne obale Dunava i Save. Dva sultanova pisma, a naročito pismo Veneciji, otkriva činjenicu da je nakon duže opsade Beograda i tri meseca boravka u „mađarskoj zemlji“ Sulejman Veličanstveni uvideo „da je vreme kratko i da zima dolazi“, zbog čega je odustao od daljeg nastupanja. Uostalom, bio je potpuno zadovoljan osvajanjem tri velika i pet manjih gradova. Neku buduću raspravu može da otvori pitanje da li je sultan Sulejman pogrešio kada je nakon osvajanja Srema koje mu je „otvorilo put“ prema Budimu promenio plan i posvetio se opsadi Beograda? Jedna od osobenosti vojne i ratno-osvajačke politike Sulejmana II, ali i mentalnog profila njegove ličnosti odlikovala se naglim i ponekad nelogičnim izmenama prvobitno utvrđenih planova. Sultanov poslednji ratni pohod u životu organizovan u svrhu osvajanja Beča, od avgusta do oktobra 1566. godine, ostao je upamćen ne samo po okolnostima koje su pratile smrt Sulejmana Zakonodavca, već i promenama ratnog plana, kada je nastupajući prema habzburškoj prestonici neočekivano odlučio da skrene sa puta i pomogne opsadu grada Sigeta na severozapadu Mađarske. Postoji sjajna literatura koja otkriva vrlo zanimljive i za istoriografiju izuzetno značajne momente iz biografije i istorije vladavine sultana Sulejmana II Veličanstvenog, poput monografija Radovana Samardžića Sulejman i Rokselana i Mehmed Sokolović. O vojnom pohodu Sulejmana II i ugarsko-turskom ratu u 1521. godini, vidi: Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 465–470. Uporedi i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 54–55.
[5] Na despoticin prvobitni stav sigurno je uticalo i nečuveno indiferentno ponašanje vladajućih krugova i političke elite Ugarske prema dešavanjima na južnim granicama države. Naime, tokom većeg dela trajanja pomenutih opsada i pustošenja od strane Turaka, kralj Lajoš II, mlad i neiskusan petnaestogodišnjak bio je zauzet ženidbenim aktivnostima, dok su njegovi savetnici i dvorski velikodostojnici, „uljuljkani“ dugogodišnjim „relativnim mirom“ i nerealnim mišljenjima o stvarnom odnosu snaga Ugarske i Turske, invaziju dočekali potpuno nespremni. Informacije o turskom pohodu i haotičnom stanju u ugarskim pograničnim utvrđenjima nisu uticale na jačanje posada i stvaranje veće bezbednosti u ugroženim gradovima. Nijedan od zapovednika ili banova beogradske tvrđave, Franja Hedervari i Valentin Terek, kao ni šabački zapovednik Stevan Šuljok, nisu se nalazili u gradovima u toku trajanja opsada, jer su iz njih, pre dolaska invazionih snaga, jednostavno pobegli. O navedenim činjenicama u vezi sa opsadom Beograda i Šapca, vidi: Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 466. i Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 54–55.
[6] Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 467. Dušan J. Popović navodi da je despotica „sa stvarima i dragocenostima“ preko Mađarske pobegla u Slavoniju na dobra Berislavića, vidi: Dušan J. Popović, Srbi u Vojvodini, od najstarijih vremena do Karlovačkog mira 1699, knjiga prva, Novi Sad: Matica srpska, 1990, 117.
[7] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 55.
[8] Isto, 55.
[9] Isto, 55.
[10] Dušan J. Popović, nav. delo, 117. Uporedi i LJubomir Stojanović, Zapisi i natpisi III, 151, br. 5590, Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 467.
[11] Grupa autora, Istorija srpskog naroda, knjiga druga, Beograd: Srpska književna zadruga, 1981, 468. Nakon teških borbi, bombardovanja i opsadnog stanja, grad se predao 29. avgusta, a ne dan ranije, kako je istaknuto u tekstu Božidara Goraždanina. Posle dugih i krvavih borbi Turci su 8. avgusta uspeli da zauzmu varoš i Donji grad, dok je preživela posada i stanovništvo, koje se sklonilo u Gornji grad, pružalo otpor još 21 dan. Ugarska armija, koju je kralj mobilisao, teškom mukom se konsolidovala i poput „raštimovanog orkestra“ sastavljenog od vojnih odreda nezainteresovanog plemstva iz županija, pošla je prema Beogradu u nameri da ga oslobodi. Međutim, razišla se, gotovo u isto vreme kada je i Sulejman završio svoj pohod, te se sa invazionim snagama povlačio u Carigrad. Kraljeva vojska nije uspela da pomogne ni odbrani Zemuna, čiju odbranu su vodila braća Mihailo i Marko Skoblić sa 400 šajkaša. Pored energičnog otpora, Zemun se predao, a ostatak preživele posade bio je likvidiran (posečen). U toku septembra 1521. godine Turci su razorili i niz drugih važnih, ali i manjih utvrđenja i gradova u Sremu, poput: Bariča, Slankamena, Mitrovice, Karlovaca, Petrovaradina (Varadina), Kamenice, Čerevića, Iloka i Berkasova. Iz Smedereva sedište pašaluka premešteno je u Beograd, a prvi paša postao je Bali-beg, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 55. Uporedi i Dušan J. Popović, nav. delo, 117.
[12] Nije pouzdano utvrđeno „koja je bila priroda“ Putnikove misije, ali najverovatnije dobio je u zadatak da palatina obavesti o situaciji koja je vladala u graničnim oblastima i stanju u kome su se nalazili Kupinik i drugi despotovi gradovi i posedi posle povlačenja Turaka. Vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, str. 56. Uporedi i Dušan J. Popović, nav. delo, 117.
[13] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 56.
[14] Vladimir Ćorović, Srpska despotovina u Sremu, rukopis iz ostavštine, Sveske Matice srpske, građa i prilozi za kulturnu i društvenu istoriju, 38, Serija književnosti i jezika, sveska 10, Novi Sad: Matica srpska, 2002, 76.
[15] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 57–58.
[16] Isto, 58. Neretko, pogranične posade su čak i gladovale.
[17] Isto, 58.
[18] Dušan J. Popović, nav. delo, 118. Iako nisu jasni konkretni razlozi despotovog negativnog stava u odnosu na mogućnost saradnje sa Jovanom Nenadom, verovatno su sumnjivo poreklo Cara Jovana i surevnjivost po pitanju predvodništva nad srpskim življem uticali na Berislavićevu odluku.
[19] Isto, 118.
[20] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potijsko-pomoriške granice 1703. Novi Sad: Matica srpska, 1929, 72–73. „… Ferdinandus, dei gratia Hungarie et Bohemie etc. rex, infans Hispaniarum, archidux Austrie etc. (…) Diebus proximis cum regnum nostrum Boemie proficisceremur, iniunximus serenissime domine Marie regine, sorori nostre charissime, vt inter ceteros istius regni Hungarie dominos atque alios nostros vobiscum per se aut per literas et nuncios suos nostro nomine tractet de hys, que ad commodum, vtilitatem et augmentum persone, familie ac patrie vestre pertinebunt. Vos itaque hortamur, vt consilio sue maiestatis reginalis per inde atque nostro obtemperetis, habet enim amplissimam a nobis super hys rebus, quas ab ea intelligetis, vobiscum nostra in persona transigendi. Poteritis igitur secure et citra vllam dubitationem ad omnia, que vobis per eandem proposita fuerunt, accedere. … Illustri, fideli, nobis dilecto Stephano Beryzlo, Rascie despoto“, pisao je Ferdinand despotu Stefanu Berislaviću iz Kutenberga, 3. februara 1527. Uvidom u pismo možemo zaključiti koliko je kralj bio zainteresovan za saradnju sa despotom, jer ga opominje da „u svome i interesu svoje otadžbine i u buduće se drži sa njim“ i da nastavi dogovaranje sa kraljicom Marijom. Vidi: Dr Aleksa Ivić, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVI i XVII stoleća, prvi deo od 1527. do 1600. godine. Zbornik istorijskih dokumenata III, Novi Sad: Matica srpska, 1910, 1. Uporedi i Dušan J. Popović, nav. delo, 118.
[21] U Ivićevoj Istoriji i kod Dušana J. Popovića izvesnu konfuziju izaziva ime mlađeg sina despotice Jelene i despota Ivaniša Berislavića. NJegovo ime bilo je Đorđe sa predikatumom „od Broda“ i on se pominje samo jednom, i to u navedenim zahtevima despota Stefana iz 1527. godine. Međutim, u kontekstu porodičnih relacija između sinova despotice Jelene, na pojedinim mestima u delima prethodno navedenih istoričara pominje se ime Nikole od Broda. U rukopisnoj zbirci bečkog Državnog arhiva, pod nazivom Privilegia Ferdinandi regis de anno 1525. usque 1529. na str. 100–102. nalaze se prepisi povelja, koje je kralj Ferdinand izdao kao odgovor na zahteve despota Stefana Berislavića. U povelji sa datumom „…die XIX. aprilis 1527, regnorum etc. primo.“ pominje se „… quod Nos egregio, fideli Nobis dilecto Nicolao de Brod, fratri germano illustris fidelis Nobis dilecti Stephani Berizló de Grabaria, Rascie despoti…“ što je Aleksi Iviću i Dušanu J. Popoviću poslužilo kao smernica prilikom dokumentovane identifikacije imena despotovog mlađeg brata. Verovatno se radi o zabuni do koje je došlo prilikom prepisivanja, s obzirom na to da je ime muža jedne od ćerki despotice Jelene bilo Nikola Gusić (brat Đorđa Gusića), pa se uslovno rečeno, lako mogla dogoditi zabuna. Kasnija istoriografija ime mlađeg brata pravilno je identifikovala kao Đorđe. O svemu, vidi: Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 54, 72–73, 128, 359. nap. 1. Uporedi i Dušan J. Popović, nav. delo, 116–118, 153.
[22] Aleksa Ivić, Istorija Srba u Vojvodini, od najstarijih vremena do osnivanja Potisko-pomoriške granice 1703, Novi Sad: Matica srpska, 1929, 72–73.
Ostavi komentar